U kući u Hrtkovcima

 
 
U kući u Hrtkovcima pamtim majku svoju,
vidim je kako veselo za Božić mijesi kolače,
ili kako brižno, sa sjetom, pakuje torbu moju
i, ispraćajući me na daleki put, potiho plače.
U kući u Hrtkovcima pamtim svoga bâbu,
vidim ga kako se brije, žuri, vezuje kravatu,
samo o povijesti, sve druge teme su tabu,
priča meni, kao da smo već u školi na satu.
 
U kući u Hrtkovcima pamtim tetku Terezu,
vidim je kako u avliji čisti lišće suho, opalo,
kako baš svako veče na kapiji namiče rezu,
a meni tepa da ću uvijek biti njeno luče malo.
 
U kući u Hrtkovcima pamtim i strinu Milju,
vidim je kako se u sobi pred raspećem moli,
sina joj jedincanema, pali vrh na svijeće fitilju,
i umjesto njemu meni šal plete, a duša je boli.
 
U kući u Hrtkovcima pamtim i strica Pēpu,
vidim ga kako naša dva konja timari u štali,
lagano češlja njihovu crnu, dugu grivu lijepu,
i meni uvek uz osmeh dobacuje nešto u šali.
 
U kući u Hrkovcima pamtim i djeda Maraša,
vidim ga kako na šoru sjedi na velikoj klupi,
pozdravlja tako što po njoj lako štapom lupi,
a meni priča kako je bila velika obitelj naša.
 
U kući u Hrtkovcima danas više nikoga nema
sve sam svoje drage iz nje sahranio odavno,
sad se i meni ista sudba sasvim blizu sprema,
nestat će tako jedno stablo staro i vrijeme slavno.
 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)