Zapalili su i mene i našu kuću

 
 
Crvenih ruža je pun naš vrt,
kao da nikada nije bilo rata,
ali pucali su i na naša vrata,
sad samo čekam svoju smrt.
Oko mene leševi, mnogo krvi,
k'o olovo su teška moja usta,
nozdrve mi pune dima gusta,
u raskopane oči ulaze mi crvi.
 
Sve je puno teškog smrada,
smrdi do pola nagorjela soba,
bazdi moja raznesena utroba,
moje tijelo se polako raspada.
 
Sav sam rana i sve me boli,
ne mogu iz hladnog kreveta,
ležim nemoćan, noć je deveta,
ostalo je još samo da se moli.
 
Zapalili su i mene i našu kuću,
gore grede i gore moje kosti,
oči su mi počeli nožem bosti,
u uši su mi sipali mast vruću.
 
Bila je to osveta bez razloga,
i znak da ne vjeruju u Boga,
jer povrijedili nismo nikoga,
ni ja, niti itko iz roda moga.
 
Crvenih ruža je pun naš vrt,
kao da nikada nije bilo rata,
a da su kucali na naša vrata,
izbjegli bi svoju i moju smrt...
 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)