Držah te za slabašnu, staračku ruku

 
 
Danima sam sjedio kraj kreveta tvog,
život ti se kao dogorjela svijeća gasio,
i molio sam se, ne bih li te ipak spasio,
ne znam da li si čula vapaj glasa mog.
Teško sam zadržavao suze, tihi jecaj,
jer vidjeh da te te nebeske sile vuku,
i držah te za slabašnu, staračku ruku,
kad tvoga srca osjetih zadnji otkucaj.
 
Oči si svoje sklopila u smiraj dana,
otišla si bez riječi, vapaja i bez bola,
tiho, kao poslije plime more sa mola,
otišla si spokojna i na duši bez rana.
 
Dostojanstvena u smrti, u životu dama,
svagda i u svemu pravi uzor drugom,
u mislima mojim, sa vječnom tugom,
uvijek ćeš takva ostati, draga mama.
 
I sada si opet uz mog oca, svog muža,
vaš zajednički život više nema kraja,
vama su širom otvorena ta vrata raja,
a na vašem grobu cvijeta bezbroj ruža.
    

Branimir Miroslav Tomlekin (Iz zbirke pjesama Salauka)