Samo slovima sam se branio

 
 
Kada se istanje sve te života niti,
od srca si želim da od srca mrem,
najljepšom smrću što može biti,
u trenu, bez boli i jauka, nijem.
Ja od srca jedino i mogu stradati,
jer sam ga na dlanu nosio svima,
mogli su ga vidjeti i mogli kidati,
nisam ga krio duboko u grudima.
 
Znam i da je čudno bilo srce moje,
često bez razloga tvrdo ko stijena,
previše meko kad dobar netko je,
ludo kada je u pitanju lijepa žena.
 
Ipak sam uvijek slušao srce svoje,
kada mi je reklo da sam u pravu,
išao sam i tamo gdje se svi boje,
za pravdu spreman izgubiti glavu.
 
Uvijek spreman mrijeti i za dom,
ostah živ jer nikog nisam upucao,
na sve neprijatelje u životu svom,
samo sam sa tastera računala pucao.
 
Sad hvala srcu za život dug i lijep,
iako možda i previše kalamburan,
i što nisam, kao mnogi, bio slijep,
pa živio kao čovjek, ne kao puran.
 

Branimir Miroslav Tomlekin