Get Adobe Flash player
Srbijanski komentari i izraelska čestitka

Srbijanski komentari i izraelska čestitka

»Teško je prihvatiti, ali je Milošević udaljio Srbe od...

Romske laži Veljka Kajtazija

Romske laži Veljka Kajtazija

I romska komemoracija poziv je na istraživanje...

Trebaju nam dostojanstvene proslave

Trebaju nam dostojanstvene proslave

Domoljublje se živi svaki pojedini dan     Mislim da...

Popis hrvatskih branitelja junaka

Popis hrvatskih branitelja junaka

Koji su u samo 72 sata razbili zločinačku tvorevinu i natjerali teroriste...

IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

Većinu ulica rashrvatili i nazvali ih po Talijanima i...

  • Srbijanski komentari i izraelska čestitka

    Srbijanski komentari i izraelska čestitka

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:15
  • Romske laži Veljka Kajtazija

    Romske laži Veljka Kajtazija

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:09
  • Trebaju nam dostojanstvene proslave

    Trebaju nam dostojanstvene proslave

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:05
  • Popis hrvatskih branitelja junaka

    Popis hrvatskih branitelja junaka

    četvrtak, 08. kolovoza 2019. 10:01
  • IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

    IDS je talijanizirao hrvatsku Istru

    subota, 03. kolovoza 2019. 09:43

Osporavanja i uspjesi u prošlosti, neizvjesna budućnost

 
 
Premda Hrvata u Kölnu nema mnogo, postigli su zapažene uspjehe za svoj narod i svoju državu, no njihova budućnost kao etničke zajednice je upitna. Ovo je priča o njima.
https://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2016/05/tijelovska-procesja-koln-4.jpg
Među nešto više od sto tisuća stanovnika s inozemnim korijenima u milijunskoj metropoli Kölnu živi oko 4500 Hrvata koji su jedva vidljivi u javnosti osim kad nastupaju u narodnim nošnjama i pod hrvatskim zastavama na tijelovskim procesijama kroz središte grada. U neposrednoj blizini glasovite gotičke katedrale hrvatski katolici imaju svoju crkvu, Minoritenkirche, crkvu Male braće, u kojoj je pokopan glasoviti filozof i teolog Johannes Duns Scotus i gdje se nalazi reljef s likom hrvatskog blaženika kardinala Alojzija Stepinca, a pred crkvom je spomenik svećeniku Adolphu Kolpingu, osnivaču Saveza njemačkih učenika u privredi.
 
Samo zahvaljujući Katoličkoj Crkvi u Hrvata, odnosno njezinoj misiji u Kölnu, ime Hrvati i Hrvatska odavno su postali poznati u ovdašnjoj javnosti kao nešto što nije jugoslawisch, jugoslavensko. Revoltiran jugoslavenskim izbjegavanjem hrvatskoga imena, splitski inženjer i stanovnik Kölna Vladimir Marić objavio je 1968. lijepo ilustriranu knjigu pod naslovom Kroatische Adriaküste – Land der Tausend Inseln (Hrvatska jadranska obala – zemlja tisuću otoka), prvi bedeker s hrvatskim imenom u Njemačkoj. Tek se uspostavom Republike Hrvatske vratilo hrvatsko ime na turističke vodiče, kojih ima sve više i sve su objektivniji glede hrvatske povijesti, kulture i jezika. Hrvatstvo je za vrijeme Jugoslavije u Njemačkoj bilo naveliko klevetano u literaturi, znanosti i publicistici. Samo su naši emigranti svojim skromnim sredstvima nešto učinili protiv toga pa je hrvatsko ime bivalo sve svjetlije, a jugoslavensko sve tamnije, pogotovo u posljednjem, kako ga Nijemci nazivaju, postjugoslavenskom ratu, pri čemu je Srbija preuzela zloglasno mjesto od Hrvatske.

Literarno klevetanje Hrvatske
 
Ako se stanovnici Kölna, bez obzira na vjersku pripadnost, ičim ponose, osim čuvenim karnevalom, onda je to glasovita gotička katedrala, na njemačkom jeziku zvana Dom. Kamen temeljac katedrale postavljen je 1248, a konačno je završena tek 1880. U noći na blagdan Svih svetih daleke 1975. dogodilo se svetogrđe u kölnskoj katedrali. Trojica kriminalaca, jedan Srbijanac i dva Talijana, upali su kroz uređaj za ventilaciju u riznicu katedrale, iz koje su ukrali neprocjenjive sakralne predmete. Mozak kriminalnog čina bio je Ljubomir Ernst, nadareni likovnjak koji je poslije rata kao dječak bio osuđen na smrt u Beogradu zbog krivotvorenja točkica za prehrambene artikle, poslije pomilovan i pušten da se kao Volksdeutscher iseli u Njemačku. Sve bi to ostalo na čak i za domaće kriminalce neshvatljivu nedjelu da Ljubomir Ernst nije ovjekovječen u zanimljivom romanu nadarena, ali i zlonamjerna, njemačkoga pisca. Ernst se u zatvoru sprijateljio s njemačkim književnikom Peter-Paulom Zahlom, osuđenim zbog oružanog sukoba s policijom, kojemu je ispričao svoj uzbudljiv život, a taj je njegovu priču uzeo zdravo za gotovo i sa simpatijama pretočio u uzbudljivo književno štivo u stilu srednjovjekovnih pustolovnih romana (Peter-Paul Zahl, Der Domraub, Deutsche Taschenbuchverlag, München, 2002). Prezime Ernst u prijevodu na hrvatski glasilo bi Ozbiljni, a Zahl ga je preimenovao u Heiter, Radosni. Njemački pisac preuzeo je od gospodina Radosnog sve antihrvatske laži iz srpske propagandističke kuhinje, toliko monstruozne da ih je teško čitati. Njemački pisac nastoji prikazati Ljubomira Ernsta pod drugim imenom kao svojevrsna Robina Hooda što je organizirao pljačku riznice kölnske katedrale kao osvetu za sve „zločine“ Katoličke crkve u NDH. Tu blasfemiju kritičari nisu zamijetili, a Zahlova je knjiga u Hrvatskoj ostala nezapažena. Ljubomir Ernst i njegov prijatelj Peter-Paul Zahl odavno su mrtvi i više ih se gotovo nitko i ne sjeća, ali pljačka riznice kölnske katedrale ostala je kao tamna mrlja u povijesnom sjećanju stanovnika pretežito katoličkoga grada.
 
Od spomenutoga romana još je mnogo gori pamflet novinara Ulricha Schillera, čija je adresa tada bila u Kölnu, a knjigu je naslovio Deutschland und „seine“ Kroaten (Njemačka i „njezini“Hrvati), Donat Verlag, Bremen, 2009, u kojoj je Nijemac ponovio sve laži i sva podmetanja jugoslavenske i srpske propagande protiv Hrvata u Njemačkoj i domovini. Na nju su odgovorila znanstvenim tekstovima sedmorica hrvatskih autora: Gojko Borić, Mario Grčević, Aleksandar Jakir, Ivan Pederin, Branko Salaj, Tihomir Vujeva i Tvrtko P. Sojčić u knjizi na njemačkom jeziku Kroatischer Unabhängigheitskampf: berechtigt und gerecht, Köln, 2011. O tome, nazovimo ga, Antischilleru pisao sam u Vijencu i Hrvatskoj reviji.
 
Propagandistički rat protiv Hrvatske, upravo iz Kölna, započeli su Karl Marx kao glavni urednik i Friedrich Engels kao autor najviše članaka u novinama Neue Rheinische Zeitung (br. 184, 1. siječnja 1849) u svezi pobuna u burnoj godini 1848. u kojoj su se očevi znanstvenoga socijalizma nadali svjetskoj revoluciji i sveopćoj pobjedi radničke klase, ali su je, kako su tvrdili, spriječili „barbari s istoka Europe“, koje Engels navodi poimenice kao Ruse, Turke, Hrvate, Pandure, Čehe, Seržane i „sličnu fukaru koja je u Beču zadavila germansku slobodu tako da sada (ruski) car vlada Europom“. Marx i Engels tu se pojavljuju kao njemački rasisti najgore vrste osporavajući malim narodima, pa i Hrvatima, opstanak kao „nepovijesnim“ i pretkazujući njihov nestanak ili pretapanje u veće narode. Konkretno riječ je o pohodu ruske armije i hrvatskih postrojbi pod vodstvom bana Josipa Jelačića protiv mađarskih i austrijskih pobunjenika protiv Habsburga. Da se ban Jelačić tada borio za hrvatsku slobodu, to je Marxu i Engelsu promaknulo, a naši komunisti kao njihovi vjerni sljedbenici uklonili su banov spomenik s glavnoga zagrebačkoga trga potvrdivši time svoje neshvaćanje hrvatske povijesti.
 
Drugi pak stanovnik Kölna, Hermann Bollé, svojim je djelima ispravio Engelsa i, očito nadahnut gotičkom katedralom u svome gradu, došao preko Beča u Hrvatsku, gdje se proslavio izgradnjom niza svjetovnih i vjerskih zdanja, ponajprije novogotičke katedrale u Zagrebu, postavši u Hrvatskoj pojam, dok je u Njemačkoj nepoznat. Godinama su neki Marxovi sunarodnjaci nastavljali njegov promidžbeni rat protiv Hrvatske. Osobito uporan u tome bio je Wolf Oschlies, navodno slavist i stručnjak za jugoistočnu Europu, koji je na portalu Eurasisches Magazin (EM, 12, 2006) nijekao postojanje hrvatskoga jezika nazvavši Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika idiotizmom. A upravo su na slavistici u Kölnu ostavili trajne tragove gostujući profesori iz Zagreba Mate Hraste, Ljudevit Jonke i Milan Moguš. Svi su oni bili zastupnici znanstvene istine o posebnosti hrvatskog jezika; danas u gradu na Rajni predaje nepoznata srbijanska profesorica za koju postoji samo srpskohrvatski, premda je to protivno i ustavu Republike Srbije, u kojemu se srpski navodi kao službeni jezik.
 
Hrvati su zahvaljujući Marku Maruliću, koji u Juditi na naslovnici ističe da je napisana u hrvatskim stihovima, bili poznati u rajnskoj metropoli već u 16. stoljeću. Tako Deutsche Welle (17. 11. 2008) citira prof. Elisabeth von Erdmann sa sveučilišta u Bambergu: „Čitava dva stoljeća Marulićevi su spisi bili književni hit. On je u 16. i 17. stoljeću u Njemačkoj bio vrlo poznat, bio je tražen autor čija su djela često tiskana – na latinskom i njemačkom jeziku. Imao je što i reći u kontekstu reformacije, ali je nakon toga pao u zaborav.“ A Bratislav Lučin iz Splita dodaje: „Njegove suPouke za čestit život po uzoru na svece samo u Kölnu doživjele šesnaest izdanja: devet u latinskom izvorniku i sedam u njemačkom prijevodu.“ Kroatistica Von Erdmann uočava novi vrhunac u svjetskoj percepciji Marka Marulića: „Nakon što je dva stoljeća bio ignoriran, gotovo zaboravljen, Marulić polako opet isplivava na međunarodnu kulturnu površinu... Tako je već sedamnaest godina najviše zahvaljujući angažmanu Franza Leschinkohla, koji se 1991. dao u potragu za djelima Marka Marulića po knjižnicama u Europi, a pogotovo u Njemačkoj... taj je davno umirovljeni zaljubljenik u knjige diljem kontinenta dosad otkrio 1300 primjeraka Marulićevih djela iz 16. i 17. stoljeća – od toga čak petsto u Njemačkoj.“
 
U Kölnu je startao kao književnik mlađahni Martin Kordić, rođen u Njemačkoj, ali hercegovačkih korijena, koji je inicirao objavljivanje romana Mirka Kovača Grad u zrcalu u kölnskoj nakladi DuMont. Kordić se predstavio kao zreo književnik s malim, ali vrlo sadržajnim romanom Wie ich mir das Glück vorstelle (Kako si predočujem sreću), Hanser-Verlag, München, 2014. Premda se u romanu ne spominju konkretna zemljopisna imena, znamo da je riječ o Hercegovini, Mostaru, Međugorju i Dalmaciji.
 
Kulturno društvo Colonia Croatica na izmaku
 
Oaza hrvatske kulture bilo je društvo Colonia Croatica osnovano 3. listopada 1989. na inicijativu skladatelja Silvija Foretića i njegove žene Zdenke Kapko-Foretić. Navest ćemo samo manji broj predavanja i kulturnih događaja u njihovoj organizaciji. Godine 1992. organizirani su Dani hrvatskoga filma u kölnskoj Cinemateki, 1993. gostovanje zagrebačke Male scene u Kölnu i Düsseldorfu, a svi prihodi išli su u korist djece izbjeglica. Spomenut ćemo još samo imena zanimljivih predavača i neke njihove teme, kao što su bili slavisti i kroatisti Reinhard Lauer i Ivo Frangeš, koji su govorili o hrvatskoj književnosti, sociologinja Barbara Potthast s temom Hrvatsko iseljavanje u Čile, Žarko Domljan o temi Hrvatski sabori Croatia rediviva, Josip Matešić o hrvatskom jeziku, Mirjana Erstić govorila je o percepciji Dubrovnika u literaturi, Zdravko Luburić recitirao je svoje pjesme na njemačkom i hrvatskom, Sanja Hirschfeld informirala je Nijemce i Hrvate o hrvatskim božićnim običajima. Godine 2014. u povodu 25. obljetnice Colonia Croatica održana je izložba mladih umjetnika iz Hrvatske i uz suradnju Grada Zagreba i Ministarstva vanjskih poslova održan svečani koncert u prostorijama belgijskoga konzulata. Predsjednici društva bili su Silivije Foretić, Jasna Müller-Staničić, Gojko Borić, Iva Bergholz i Sanja Pavešić-Hirschfeld. Trenutno Colonia ne djeluje, što je opravdano drastičnim padom broja posjetitelja predavanja, no društvo formalno još postoji.
 
Hrvatski novinari u njemačkim radijskim postajama
 
Köln se mogao smatrati i medijskim središtem za emisije na hrvatskom jeziku namijenjene gastarbajterima u Njemačkoj (srednjovalno) i slušateljima u bivšoj Jugoslaviji i poslije Hrvatskoj (kratkovalno). Od posebne je važnosti bilo djelovanje radiopostaje Deutsche Welle nakon dolaska poznatoga publicista Carla Gustafa Ströhma za ravnatelja emisija za jugoistočnu Europu, o čemu sam pisao u svojim uspomenama Hrvat izvan domovine, naklada Pavičić, Zagreb, 2007. Razgovarao sam za vrijeme jugokomunizma, među ostalima, s Antom Ciligom, Ljudevitom Jonkeom, Dragom Ivaniševićem, Milkom Kelemenom, Emilom Cossetom, Vladimirom Vukovićem Vladekom, Vladom Kristlom, Dušanom Vukotićem, Vicom Vukovom, kardinalima Franjom Kuharićem i Franjom Šeperom, Matom Hrastom, Zlatkom Vinceom, Tomislavom Ladanom, Branimirom Donatom, Nedjeljkom Mihanovićem, Rudijem Supekom, Tillom Durieux, Edvardom Kocbekom, Bogoljubom Kočovićem. Napravio sam na stotine reportaža o hrvatskim kulturnim manifestacijama i vjerskim događanjima u Njemačkoj. U Hrvatskoj i BiH imali smo nekoliko stotina tisuća slušatelja. U posljednja dva desetljeća Deutsche Welle na hrvatskom odašilje online priloge u kojima se malo govori o Njemačkoj, a previše i prilično jednostrano o Hrvatskoj i susjednim zemljama pa izgleda kao da je postala službeno glasilo fiktivnog Regiona, što se očito ne podudara s njemačkim zakonom o Deutsche Welle.
 
Osnivač sekcije za Jugoslaviju, Jugoslawien-Diensta, bio je Drago Matković, bivši diplomat NDH, što Nijemcima nije smetalo. U hrvatskoj sekciji radili su arheolog Aleksandar Perc, učitelj Božo Ratkić, knjigovođa Božidar Rihtarić, sociologinja Mirjana Wist, domaćica Milena Vinski, trgovac Silvio Rostocher i novinar Gojko Borić, a poslije su nam se iz Deutschlandfunka pridružili novinari Stjepan Šulek, Franjo Katić i Anton Kolak; što se stručnosti tiče, šareno društvo, ali je profesionalno obavljalo svoju dužnost, tako da je hrvatska sekcija dobivala najviše pisama s pozitivnim ocjenama u okviru Jugoslawien-Diensta i šire. U Hrvatskoj nismo dobili nikakvo priznanje za naš rad, premda smo emitirali sve njemačke medijske kritike jugoslavenskoga režima i priređivali vrlo lijepe vjerske programe kad se o Božiću i Uskrsu u Jugoslaviji javno nije smjelo ni zucnuti. Naš glavni suradnik u vjerskim emisijama bio je u početku zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, a poslije i drugi hrvatski biskupi i svećenici. U okviru hrvatskih emisija davali smo posebne bajramske programe za muslimanske vjernike, a tekstove za to pisao je i čitao imam iz Nürnberga Džemaludin Ibrahimović, koji je u Drugom svjetskom ratu služio u tom svojstvu u Prvoj hrvatskoj SS-handžar-diviziji, ali to Nijemcima nije bilo zazorno jer se nije ni u čemu loše ponio, bio je cijenjen kao uzoran vjerski djelatnik u ratu i miru.
 
Na zapadnonjemačkom radiju WDR-u emisije za naše gastarbajtere priređivali su Jasna Müller-Stanišić, Ines Langbein, Ivo Pavelika i Marijan Rogić, koji su djelovali u okviru svojih mogućnosti prilično uspješno, premda se njihovi prilozi nekad nisu sviđali političkim emigrantima, ali oni su morali pronalaziti srednju liniju između jugoslavenskih vlasti i interesa gastarbajterske populacije koja je bila vjerna Crkvi i domovini.
 
U Kölnu je u travnju 1978. održan posljednji sastanak uredništva Nove Hrvatske prije razlaza dijela urednika i suradnika, koji su potom osnovali povremenik Poruka slobodne Hrvatske, u kojoj su surađivali Vladimir Pavlinić, Tihomil Rađa, Branko Salaj, Gojko Borić i Ante Miletić, a tiskana je u Londonu da bi nakon nekoliko godina zbog financijskih poteškoća prestala izlaziti. Igrom slučaja osnivanju Poruke prisustvovao je Franjo Tuđman, kojemu je u Kölnu bila prva postaja na putovanju po Europi s krivotvorenom putovnicom, i to deset godina prije nego što je dobio službeni pasoš kao rezultat zavisti između zagrebačkih i beogradskih moćnika, a ti su prije toga dali taj dragocjeni dokument disidentu Milovanu Đilasu, koji je u inozemstvu branio Jugoslaviju kao državu, ali ne režim, dok se Tuđman ispitujući prilike u dijaspori pripremao za raspad komunističke države. Nakon gašenja časopisa Kroatische Berichte, u Kölnu je trinaest godina izlazila tromjesečna internetska platforma Hrvatskog svjetskog kongresa i Colonia Croatica Bulletin, čiji su autori Gojko Borić i Karl Müller obavještavali njemačku publiku o političkim, gospodarskim i kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj i položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bulletin je prestao izlaziti s ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju pa su suradnici vjerovali da će biti nastavljen u Zagrebu, no to se nije dogodilo zbog poslovičnoga hrvatskog kašnjenja.
 
Hrvatska katolička misija u Kölnu glavno okupljalište Hrvata
 
Nitko točno ne zna kad su počeli dolaziti gastarbajteri iz Jugoslavije u Njemačku, koje je jugoslavenska vlast licemjerno nazivala „naši građani privremeno zaposleni u inozemstvu“, dobro znajući da će se privremenost pretvoriti u trajnost. No jedno je tu točno, odmah nakon što su pojavili prvi gastarbajteri reagirale su hrvatska i njemačka Crkva otvaranjem hrvatskih katoličkih misija u većim gradovima. U Kölnu misija je osnovana već 1960, kad je njezin prvi dušobrižnik postao fra Krsto Šušnjara, emigrant koji je upoznao Titove zatvore. U povodu 35. obljetnice te misije izašla je vrijedna monografija Hrvati u Kölnu na njemačkom i hrvatskom jeziku čiji je glavni autor fra Josip Lucić, a uredničko vijeće sačinjavali su on, Ivo Lozo i Karl Müller. U prvom dijelu monografije kratak je pregled povijesti hrvatskoga naroda od pokrštenja do uspostavljanja Republike Hrvatske, a na kraju nalazimo opis djelatnosti misije od održavanja svetih misa do hrvatsko-njemačke suradnje tijekom Domovinskoga rata. Naime, pod krovom misije održani su brojni sastanci društva Hrvatska kuća, koje se naveliko angažiralo u skupljanju raznih pomoći Hrvatima pogođenima ratom u Hrvatskoj te BiH, a prema nekim procjenama ta je pomoć premašila vrijednost od desetak milijuna njemačkih maraka.
 
Za vrijeme Domovinskoga rata plodno su u vanjskim manifestacijama surađivali hrvatski katolici i bosanski muslimani, hrvatska trobojnica i zelena zastava Prorokova bile su spojene u čvoru i nošene središtem grada sve do glasovite katedrale. Hrvatsko-bošnjački sukobi u BiH prekinili su tu idilu na radost naših zajedničkih neprijatelja.
 
Ugled hrvatskih katolika u gradu na Rajni bio je toliko velik da je na otvaranju misije bio glasoviti kölnski nadbiskup kardinal Joseph Frings, jedan od utjecajnijih njemačkih prelata na Drugom vatikanskom koncilu, a njegov nasljednik na toj dužnosti, kardinal Joachim Meissner, rekao je u intervjuu časopisu Matica da su „Hrvati sol u juhi njemačkoga katolicizma“ što je veliki kompliment. Kardinal Meissner bio je prijatelj našega kardinala Franje Kuharića, često je pohađao Hrvatsku i u tom intervjuu naglasio kako je odlučio postati svećenikom ugledavši se, među ostalim, u mučenički život blaženoga Alojzija Stepinca. Većina hrvatskih katolika na području te misije potječe iz Dalmacije i Hercegovine, pa je pastoralna skrb za njih povjerena svećenicima Franjevačke provincije Presvetoga otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Misiju vodi od 2013. fra Vuk Buljan, zadužen za Hrvate katolike u još četiri susjedna grada. U misiji djeluje župno vijeće, pjevački zborovi za odrasle i djecu i folklorna skupina Koraci u tuđini. Misija organizira vjerska putovanja, razne tečajeve za mlade i druženja za starije članove hrvatske zajednice te predavanja za sve zainteresirane, a predavači su uglavnom intelektualci iz domovine. Pretpostavlja se da misija okuplja čak 15.000 Hrvata u Sjevernoj Rajni–Vestfaliji, četvrtoj pokrajini po broju Hrvata u Njemačkoj, u kojoj u međuvremenu živi oko 450.000 Hrvata s tendencijom stalna porasta pa bi ih za koje desetljeće moglo biti više nego u Zagrebu.
 
Premda Hrvata u Kölnu nema mnogo, postigli su zapažene uspjehe za svoj narod i svoju državu, no njihova je budućnost kao etničke zajednice upitna. Naime, organiziranost Hrvata u gradu na Rajni pala je na prilično niske grane pa kad sam zamolio jednog istaknutog člana predsjedništva Hrvatskog svjetskoga kongresa za Njemačku da mi dade izjavu o tome, odgovor je bio porazan: „Drago mi je da se interesirate za Hrvate u Kölnu i općenito u iseljeništvu. Nažalost ne mogu udovoljiti Vašoj cijenjenoj zamolbi iz razloga zašto i sam nemam dovoljno uvida u društvena događanja i aktivnosti Hrvata u Kölnu. Budući da cijelo vrijeme živim u ... a svoj kontakt i vrlo uspješnu raniju suradnju s Kölnom ostvario sam preko gosp. Branka Marića i Kristijana Tušeka. Nakon njihova odlaska iz Kölna (vjerujem da Vam je poznato) uglavnom je sve stagniralo i svelo se na uobičajena crkvena događanja... U ime HSK Nj i koordinacije HDZ-a za NRW, imali smo nekoliko bezuspješnih pokušaja da oživimo neke od ranije zapaženih udruga. Dojam je da ljudi imaju sve različitije poglede i potrebe, te da ne žele daljnje obveze i odgovornosti...“ Što se dogodilo s hrvatskom zajednicom u Kölnu? Ona se izvrsno integrirala u njemačko društvo te većim dijelom vjerojatno i asimilirala, što Nijemci mogu smatrati svojim uspjehom, ali s hrvatske strane to je nepovratan gubitak. Gastarbajteri u Njemačkoj odavno su postali trajni građani te tuđe zemlje kao naši ljudi u Americi, Australiji, Latinskoj Americi i Novom Zelandu. Mnogo je toga zavisilo od pojedinaca i kad su oni napustili hrvatsku community, kako se danas pomodno kaže, prestale su dotadašnje društvene aktivnosti.
 
Stariji odlaze na drugi svijet, neki su se vratili u domovinu, a mnogi su se jednostavno povukli u svoju privatnost. Hrvati u Kölnu kopne u njemačkoj većini kao snijeg u proljeće. Njima se u novije vrijeme događa ono što se često zbivalo u našoj teškoj i burnoj prošlosti, naime da su se dijelovi naroda udaljili od svoje matice, a na poprištu je ostala samo Katolička crkva sa svojim franjevcima kao u turskim vremenima da održavaju vatricu vjere u Boga i narod na nacionalnom ognjištu. Mogli bismo se tješiti da se to događa i ostalim gastarbajterskim nacijama kao Talijanima i Španjolcima, ali ne i Turcima, iza kojih stoji njihova moćna država pa oni, premda demokrati, na izborima iz zahvalnosti glasaju za sadašnji režim u Turskoj, koji je sve drugo, a ne posve demokratski, ali to je posebna tema. Kad bi inozemni Hrvati dobili ono što imaju Nijemci, naime dopisno glasanje, zasigurno bi u Hrvatskom saboru imali više svojih zastupnika nego što ih samo na papiru imaju danas, koji bi biliskupina za pritisak da izbore promjenu državne politike prema izvandomovinstvu onako kako to rade Izraelci i Irci, no i to je posebna i vrlo načelna tema, o kojoj bi trebalo raspravljati i donijeti valjane odluke na najvišoj državnoj razini.
 

Gojko Borić, Vijenac, br. 662.-664., http://www.matica.hr/vijenac/662%20-%20664/hrvati-u-kolnu-osporavanja-i-uspjesi-u-proslosti-neizvjesna-buducnost-29332/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Subota, 17/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1315 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević