Kuntiću, ne možemo zaboraviti pet godina šutnje o Hrvatima u skupštinskim klupama

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom reportaže sa „Pivčijeg salaša“ u Bikovu na Dnevniku na hrvatskom jeziku RTV2 od 28. kolovoza 2019. godine.
https://s3.eu-central-1.amazonaws.com/moja-nekretnina/uploads/2019/07/07/bikovo-salas-445e9a-1.jpg
Takozvani Dnevnik na hrvatskom jeziku glavne urednice „bunjevačke Hrvatice“ iz Subotice, Jelene Tumbas, jučer je obradovao 57.900 Hrvata u Republici Srbiji izvješćem sa još jedne kulturne manifestacije (čije?), ovog puta na „Pivčijem salašu“ u Bikovu! Naime, nekoliko članova likovne udruge „Cro ART“ iz Subotice, jedne od dvadesetak sličnih iz donjotavankutskog trokuta (Subotica i okolica), gostovalo je i slikalo u, kako su rekli, „domu obitelji koja njeguje tradicionalni način života bačke ravnice“! I sve bi bilo lijepo da od cijele velike bačke ravnice to nije baš salaš etnobiznismena „bunjevačlog Hrvata“ Petra Kuntića iz Bikova, napravljen novcem od dugogodišnjeg „HRabrog, beskompromisnog i napornog rada za opću dobrobit Hrvata u Republici Srbiji“!
 
A mi, srijemski Hrvati, ne možemo Petru kao prijašnjem zastupniku Hrvata u Skupštini Republike Srbije ispred „jedine relevantne hrvatske političke stranke“, DSHV, zaboraviti pet godina šutnje u skupštinskim klupama o našem stradanju devedesetih godina prošlog stoljeća! No uz funkciju predsjednika DSHV-a Petar je obnašao i niz drugih (naravno plaćenih) funkcija i kada je sakupio dosta novca da uredi svoj salaš u Bikovu, prepustio je etnobizniz boljem manipulatoru od sebe, opet „bunjevačkom Hrvatu“ i velikanu sadašnjice pod đermom na salašu u Đurđinu, g. Tomislavu. Mi srijemski Hrvati ne možemo ni g. Tomislavu, kao sadašnjem zastupniku Hrvata u Skupštini Republike Srbije, zaboraviti višegodišnji nastavak šutnje u njenim klupama o našem stradanju devedesetih godina prošlog stoljeća, ali ni sva ostala „HRabra, beskopromisna i naporna zalaganja za dobrobit svih Hrvata u Republici Srbiji“!
 
Nadamo se samo da je velikan sadašnjice, g. Tomislav, do sada sakupio bar tri puta više etnonovca nego Petar i da će uskoro on prtiti život na Mrginju, tamo na svom salašu, a na stvarnu dobrobit svih Hrvata u Srbiji, ne računajući vojvođanske Bunjevce i Šokce. No, dotle kulturno uživajmo s Petrom i Tomislavom, koji su omogućili (moralno i materijalno) članovima likovne udruge „Cro ART“ iz Subotice da sve Hrvate u Srbiji, preko Jelene Tumbas, upoznaju s pivcima sa „Pivčevog salaša“ u Bikovu te kako se od njih (ne članova udruge, nego pivaca) poslije likovne obrade pravi nezaboravni pivčiji paprikaš, kojeg mogu spraviti samo „bunjevački Hrvati“ iz donjotavnkutskog trokuta (Subotica i okolica), a sa ujedinjenim novcem poreskih obveznika iz Republike Hrvatske i iz Republike Srbije namjenjenim svim Hrvatima u Republici Srbiji.
 
Na Dnevniku na hrvatskom jeziku vidimo kako, prije kulturnog jedenja pivčijeg paprikaša, velikan sadašnjice Tomislav (sjedi) i velikan prošlosti Petar (stoji) kulturno pijuckaju rakijicu s predsjednikom kulturne udruge „Cro ART“ (sjedi za stolom u šeširu), a nama malima je ostalo (još malo) da nekulturno kukuričemo i nekulturno mlatimo krilima dok od nas svih veliki „bunjevački Hrvati“ ne naprave pivčiji paprikaš!
Živjeli!
 
PS: 57.900 Hrvata iz Srbije sada nestrpljivo očekuje bar dvije stranice o ovom kulturnom događaju u informativno-političkom tjedniku „Hrvatskoj riječi“ iz Subotice, čija je urednica „bujevačka Hrvatica“ Jasminka Dulić, prikaz na kulturnom portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, čiji je ravnatelj upravo „bunjevačkohrvatski“ velikan sadašnjice g. Tomislav, njegovu znanstvenu analizu događaja u vlastitom časopisu za književnost i umjetnost „nova RIjeČ“ iz Subotice, ili možda, o, čuj puče, hai(=j)ku(=a) pjesmicu o viri s piska na bunjevačkoj haikavici, ili kazališnu predstavu „Pivčev bluz“ o stradanju bunjevačkih pivaca na bunjevačkim salašima, ili filozofsku knjigu „Vivisekcija bunjevačkih i inih pivaca“ dobrih za paprikaš uz (ne)skl(a)dane divane, kao i sedamnaesti tom Leksikona podunavskih Bunjevaca i Šokaca (Srijemski Hrvati imaju samo jedan i to do slova „k“) u izdanju „Hrvatskog akademskog društva“ iz Subotice, ili možda sve to, jer ima se novca za kulturu Hrvata u Republici Srbiji!
A možda se velikan za ova djela izbori i za još neko veliko i poznato priznanje (svakako novčano), nagradu (svakako novčanu) ili bar neki stećak.
 

Branimir Miroslav Tomlekin