Niko Gršković - potpredsjednik Narodne hrvatske zajednice

 
 
Gršković, Niko, hrvatski katolički svećenik, novinar i političar (Vrbnik, 15. XI. 1863. -New York, 21. III. 1949.). završio je bogosloviju u Senju. Odselio u Chicago 1901. Istaknut iseljenik, aktivan član mnogih iseljeničkih udruga: potpredsjednik Narodne hrvatske zajednice, suosnivač Hrvatskoga saveza i vodeći član Hrvatske bratske zajednice. Urednik listova iseljenika Sloboda, Zajedničar i Hrvatski savez. Zagovornik ujedinjenja Južnih Slavena; član Jugoslavenskog odbora u Londonu. Protivnik velikosrpskog unitarizma i autokracije.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/50/Vrbnik_07.jpg/500px-Vrbnik_07.jpg
Vrbnik
 
Gršković je sigurno bio neki mason, jer je nagovarao ljude da budu Solunci. https://www.google.hr/url?sa=i&url=https%3A%2F%2Fproleksis.lzmk.hr%2F24676%2F&psig=AOvVaw3gC-1hJTK1b2GFaQg1YJHf&ust=1585931754598000&source=images&cd=vfe&ved=0CAkQjhxqFwoTCNCsrKyWyugCFQAAAAAdAAAAABAD Grškovićevo društvo činili su: Dolinac (Tresić Pavičić, Preko Atlantika, str. 111.). Imamo i hrvatsku crkvu i župu, ali nemamo župnika, jer je baš tih dana protepuh pop Dolinac napravio jednu od mnogih svojih nepodobština, pa su Hrvati bili prisiljeni baciti ga iz župnog stana na polje. Prije njega župnikovao je don Niko Gršković, nu nije se slagao sa župljanima, jer su neki htjeli, da se gradi crkva ovgje, drugi ongje. Došle i druge prepirke, a prihoda malo, pa on ode u Cleveland, skupa sa tiskarnom i sa svojim listom „Slobodom”. Nasliedio ga je zloglasni Dolinac. Ovaj je već u domovini počinio svakojakih, napokon pošao u Beograd i prešao na pravoslavlje, onda se opeta pokajao i prešao na katolicizam. Došao u Ameriku i u New Yorku zaveo ćer svojega stanodavca. Kad ga izabraše za župnika u Chicagu, onda nastade dopisivanje izmegju njega i ostavljene ljubeznice. Jednog dana ona pobježe iz očevog stana i dogje k Dolincu. Idila je potrajala sve dok Hrvati ne baciše župnika na dvor, to jest dok otac zavedene djevojke nije iznio stvar u javnost, na veliko veselje amerikanskog novinstva. Dolinac i njegova ljubeznica postadoše junacima dana, njihova slika dogje u amerikanske novine. Popo se predstavi amerikanskom novinstvu uzvišenom žrtvom ljubavi, odreče se vjere i oženi se civilnom brakom u New Yorku, pozivljuć se na blaga srca amerikanskih usigjelica, ili preživjelih pustopašnica. Dolari stadoše padati, kao kiša. Pače i neki čifuti, zadivljeni liberalizmom našega pope, poslaše po koju svoticu. Tako je reverend Dolinac savio svoje gniezdo. 
 
Na prosta grabežna umorstva Hrvat, čiste krvi, ne baca se lako i takvih slučajeva nema mnogo na duši našega naroda. U Americi najveći i najprefriganiji lupeži to su Amerikanci sami. Najveći razbojnici to su crnci i Talijani. Crnac počinja grabežna umorstva, a Talijanac katkada i takva, nu najviše počinja ubojstva. Njemu je uviek nož za pašom, ili u čizmi. Dosta je, da se malo porječka, ili da mu vino razgrije mozak i već se maša noža. Poslie Talijana na redu su Srbi, a poslie Srba braća njihova najbliža Hrvati. Na svu sreću kada Hrvat ubije koga, rietko će reći, da je Hrvat; kaže da je Austrijanac. Srbin naprotiv, kad koga ubije, ne kaže da je Srbin, nego Hrvat i to u geografičnom smislu rieči. Dok sam ja bio u Americi ubojstva megju Hrvatima, a još više megju Srbima, nisu bila rietka. Malne svake sedmice, čitao sam ili u hrvatskim, ili u engleskim novinama, da je Jovan ubio Mitra ili Ivan Luku. Srba je, razmjerno prama Hrvatima, u Americi vrlo malo. Iz Srbije uopće ne sele, jer im je kod kuće dobro. Najviše sele iz Ugarske i iz Krbave, ponešto iz Bosne i Hercegovine. Iz Crne Gore grnu listom, a ti su najbiedniji, najnespretniji, najslabije oboružani u borbi za život. Nu Crnogorac, bez ljute nevolje, ne maša se oružja i to obično za tešku ličnu uvriedu, ili za osvetu, za krvarinu. Većinu zločinstva počinjavaju naši Srbi, baš kao i kod kuće, gdje kaznione pokazuju isti broj Srba i Hrvata, prem Srba nema u Hrvatskoj, nego četvrtina. I slavonsko-sriemski Srbi pokazuju mnogo nagona k zločinu, dočim su bosanskohercegovački već blaže ćudi. Krbavski Srbi počiniše dosta i prostih grabežnih umorstva, u kojima pokazaše koliko smionosti i okrutnosti, toliko vanredne umne sposobnosti, ili bolje prevejanosti. Spomenuću samo jedan slučaj, da se vidi, kako oni znadu u elektro- tehnici dati ne samo glasovite učenjake, kao slavnog profesora na Columbia University u New Yorku M. I. Pupina i razglašenog cielim svietom Nikolu Teslu, nego i opasnog razbojnika Milana Kovačevića, te ortaka mu i kuma Kotur- Petkovića. Milan Kovačević bio je zaposlen u nekoj tvornici u Pennsilvaniji, te se je vladao marljivo i ne dajuć nikakve sumnje, da bi se u njemu mogao kriti zločinac. Megjutim on je opazio, da gospodar tvornice, poznati bogataš, a vrlo obljubljen megju radnicima radi dobrote i darežljivosti, prolazi svake subote stanovitim putem u svojoj kočiji, noseći novce, da plati radnike. Njemu stalo kopati po glavi, kako bi se brzo obogatio, a da ne treba godine i godine mučiti se teškim trudom, pa pošto je proučio u tvornici, kako se provagjaju električne žice, kako se spajaju, da dadu svjetlo, a valjda u kakvom rudokopu, kako se električnim žicama zapaljuju mine, dogje na sotonsku ideju, da to svoje znanje upotrebi za uništiti jedne subote tvorničara i oteti mu novce. Mislio i smišljao, dok mu ne dogje namisao, da na cesti, kuda tvorničar prolazi, iskopa minu i postavi u nju nekoliko kilograma dinamita. Kad je postavio minu, te ju vješto pokrio - radeć dakako po noći, kad niko ne prolazi - spoji dinamit žicama, koje su ispod zemlje vodile do baterije, koju je sakrio u busiji do puta. U slučaju da mina ne opali baš u čas, kad kočija bude nad njom, pripremio je i pušku do sebe, da ubije i kočijaša i gospodara. Dogje subota i eto ti tvorničara u brzom kasu na kočiji. Kad je došao nad minu, Kovačević pritisnu tipak, koji je spojio obe žice i obe struje, a kočija, konji, gospodar i kočijaš, sve ode u zrak, tako da je oko razbojnika padalo konjsko i ljudsko meso na komade. Tada iskoči iz busije, potraži pjeneznicu i čim se je nje dočepao, ostavi pušku, ostavi ruševine kočije i ljudi, pa put pod noge uz neki potok, prama šumi. Dogje u neko selo, gdje je imao znanca saloonera, takogjer Srbina i ostavi kod njega na tvrdoj vjeri novce, kojih je bilo nekoliko tisuća dolara. Tu se je našao i sa kumom Koturom, koji je bio upućen u stvar, ali nije imao smionosti, da sudjeluje. Kotur je imao da pazi na kretnje policije i da prisluškiva, što se po okolici govori i na koga pada sumnja. Kotur brzo nanjuši, da je policija ušla u trag zločincu, te da ga već žandari traže, pa prije nego ga dohvate, odoše Kotur i Kovačević k onom salooneru, da zatraže povratak novaca. Ovaj zanieče, da je išta primio, nu Kovačević ga dozva u pamet, turivši mu revolver pod grkljan i ovaj izbroji pare, zadržavši ipak oko tisuću dolara. S ostalim umakoše u goru, pa pješice put New Yorka. Bili su tako oprezni i sretni, da su mogli doći u New- York ne smetani, promienivši pače novac u New Yorškim mjenjačnicama i zaploviti parobrodom put Engleske. Nu i njihova je sudbina sjela ovaj put s njima na parobrod, jer je s njima otplovio i jedan agent već spomenute agencije Pinkerton, kojemu se pričiniše sumljivi. U Liverpoolu ih je dao uapsiti i poveo natrag u Ameriku. Parnica se je vodila u glavnome gradu Pennsilvanije, u Harrisburgu. Tumačem za Kovačevića bio je Pavlinac, koji mi je ovaj dogagjaj u potankostima pripoviedao. Kovačević je odlučno i sve do kraja niekao, te mu niko nije mogao izmamiti priznanja, pa ni ruski pop, koji mu je imao preporučiti dušu, s kojim se u ostalom nije razumio, kao s nikim drugim osim Pavlinca. Pavlincu je svoje nedjelo priznao malo časova prije nego će ga odvući na vješala. Prije smrti ponašao se je junački, te je pjevao o Kraljeviću Marku i o junačtvu - očito smatrajuć svoje djelo junačtvom svoje vrsti, jer se i o Marku pjeva štošta, što spada na vješala, a ne u junačtvo. Zatražio je whiskya i cigara, pa pušio i pio cielu noć. Ipak je probliedio na smrt, kad je vidio vješala. Kad je došao pod njih, htio je nešto govoriti, nu krvnik mu nije dao, već ga brzo turio u omač i zategnuo. Kotur je bio osugjen na 20 godina teške tamnice.
 

Teo Trostmann