Za nesređeni popis birača kriv je naputak MUP-a da se zahtjeve za državljanstvo može podnijeti u Zagrebu ili nekom drugom gradu

Tek što je imenovan predsjednikom saborskoga Odbora za useljeništvo, u svojoj gorljivosti, tajniku odbora naložio je: „…pokušaj naći preko HSK i njegovih ogranaka, preko Hrvatskih katoličkih misija i veleposlanstava, Matice hrvatske ili drugih kanala, sve relevantne adrese hrvatskih institucija u svijetu (i istaknutih pojedinaca), uključujući i ove koje sam sâm naveo (adresar svih ogranaka HSK, konzulata i veleposlanstava, Hrvatske bratske zajednice i ostalih)... bez obzira gdje se nalaze u Sloveniji (hrvatske udruge) ili na Ognjenoj zemlji, Kanadi, SAD-u, Australiji, Europi… Moramo imati imena institucija, udruga i njihovih voditelja s brojevima telefona i e-mail adresama! Isto tako, moramo kompletirati bazu podataka o pojedinim hrvatskim skupinama u pojedinim državama svijeta (brojčanu snagu, predstavnike i hrvatske institucije, potrebe, itd.).

Molim Te ovo obavi do početka tj. nastavka rada Sabora.

21. 1. 2009.“

Našavši se pred takvim zadatkom, tajnik se obratio najprije Ministarstvu vanjskih poslova. Službeni odgovor da Ministarstvo nema obvezu i ne prikuplja podatke koje je zatražio predsjednik saborskog odbora. Iz Službe za Hrvate u inozemstvu stiglo je tek brojčano stanje iseljenika i njihovih potomaka u svijetu. Tko ne vjeruje, neka provjeri i pobije navedene brojke. Na dvije sjednice tog odbora u prethodnom mandatu odbor je na dnevnom redu imao Izvješće Državnoga zavoda za statistiku. Oba puta je ravnatelj DZS-a dr. Jakov Gelo rekao kako podatci nisu pouzdani ni podatski glede broja onih koji iseljavaju ni glede broja onih koji useljavaju ili se vraćaju (povratnici iseljenici, doseljenici i njihovi potomci rođeni u inozemstvu) jer je MUP najslabija izvještajna jedinica. Isti je odgovor dao na zastupničko pitanje Ruže Tomašić.

Ni na zastupničko pitanje koliko je zahtjeva Hrvata za primitak u hrvatsko državljanstvo među više od 13.000 zahtjeva koji godišnje čekaju na rješavanje, MUP nije mogao dati odgovor jer, MUP, temeljem Zakona o strancima, sve koji nemaju hrvatskog državljanstvo vodi kao strance.

Do dolaska 3. siječanjske koalicije 2000. i usvajanja Zakona o strancima,  temeljem Zakona o zapošljavanju stranaca koji je proglašen 31. ožujka 1992. Hrvati sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva nisu se smatrali strancima u smislu tog zakona (čl. 1. stavak 3.). Svi kasniji amandmani predsjednika odbora: Milana Kovača, Zdenke Babić Petričević i predstavke Hrvatskoga svjetskog kongresa upućene predsjednicima Hrvatskog sabora i ministru MUP-a, da se pripadnike hrvatskog naroda ne smatra strancima u smislu odredbi Zakona o strancima, odlučno su odbijeni.

U svojoj predstavci vodstvo Hrvatskog svjetskog kongresa je napisalo: „Prije svega, mi nismo tražili da Hrvati sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva dobiju neke privilegije. Ne traže oni pravo glasa koje imaju državljani RH, nego samo da ne moraju prolaziti mukotrpnu proceduru ishođenja radne dozvole i da mogu ostati u Hrvatskoj koliko žele ili koliko im je potrebno.“ Predstavku su predstavnici Hrvatskog kongresa uputili još 9. siječnja 2009. i da je usvojena, mnogi  hrvatski iseljenici ali i Hrvati u BiH ne bi imali potrebu tražiti hrvatsko državljanstvo ni prijavljivati tzv. prebivalište u Hrvatskoj. Njihov interes je bio samo mogućnost rada i boravka u Hrvatskoj.

Nakon što je HDZ, pritisnut uvjetima SDP-a i HNS-a, pristao da biračko tijelo 11. izborne jedinice (iseljeništvo, hrvatske manjine u susjednim zemljama i Hrvati, hrvatski državljani u BiH) može imati najviše 3 zastupnika u Hrvatskom saboru, to biračko tijelo hrvatskim političarima je postalo zanemarivo a i ti birači, s okljaštrenim pravom glasa, što pokazuje postotak njihova izlaska na zadnjim parlamentarnim izborima, ne žele gubiti vrijeme i novac na skupa putovanja u mali broj biračkih mjesta. Ako mogu dobiti samo 3 zastupnika izišlo ih 200 tisuća ili 1000, ne vide razloga zašto bi izlazili u velikom broju. Međutim, još uvijek se vjeruje da su oni glavni krivci, da su „višak od više stotina tisuća birača koji bi trebao biti riješen novim Zakonom o boravištu“ (putem Zakona o boravištu do reda u popisima birača“, Novi list, 4. svibnja 2012.). Još uvijek se vjeruje da je Zakon o boravištu ključan za sređivanje popisa birača. Zagovara se pravo policije da odjavi osobu koja ne živi na nekoj adresi na kojoj ima prijavljeno „prebivalište“ i strože razrađene prijave i odjave trajnog boravišta i naravno velike kazne za one koji se ne budu striktno držali obveze prijave i odjave.

Na zadnjem aktualnom satu, zastupnica Vesna Fabijančić-Križanić (SDP) upitala je ministra Arsena Bauka kada će se uvesti red u popis birača i navela primjer iz naselja Gornja Lomnica u kojoj je na broju 46, koji uopće  ne postoji, prijavljeno 9 birača. Drži da takvih primjera ima mnogo. Nije joj poznato da je glavni razlog što se relativno veliki broj Hrvata, hrvatskih državljana, još uvijek nalazi na popisu birača bio naputak MUP-a da se zahtjeve za državljanstvo može podnijeti u Zagrebu ili nekom drugom gradu u Hrvatskoj ako zainteresirani negdje u Hrvatskoj imaju prijavljeno tzv. prebivalište.

Mnoge Hrvate izbjeglice i prognanike s hrvatskom adresom u putovnici, europske zemlje su prihvaćale i tolerirale i njihov rad „na crno“. Ti ljudi nisu bili socijalni slučajevi u tim zemljama a i Hrvatskoj je time olakšan teret izbjeglica a na kraju su se mnogi vratili s ušteđevinom i sagradili obiteljske kuće bez pomoći hrvatske države. Mnoge su kojekakve međunarodne organizacije preseljavale iz Europe u prekomorske zemlje (International Migration Organisation, Internationa Catholic Migration Organisation, Rahaelswerke i dr.). Nije mali broj onih koji su lagali da nemaju hrvatsko državljanstvo ili da su u „mješovitom braku“ jer su takvi imali prednost preseljavanja u prekomorske zemlje.

U okolnostima u kojima su se našli, ti ljudi naravno nisu ni mogli još razmišljati o odjavi tzv. prebivališta. Sigurno je jako veliki broj obiteljskih kuća u Zagrebu i okolici na koje prije izbora stižu pisma Državnoga izbornog povjerenstva na ime osoba koje ni vlasnici kuća i stanova ne poznaju jer su podnositelji zahtjeva navodili bilo koju ulicu u gradu. A nije malen broj onih koji su poginuli tijekom rata ili umrli nakon rata.

Sigurno je da je bilo osoba iz BiH koje su prijavljivale tzv. prebivalište“ u Hrvatskoj radi doplatka na djecu ili radi rodiljskih naknada. Toga više nema jer odgovorne institucije provode provjeru na terenu pa im za to nije potrebna policija. Lokalna vlast lako utvrđuje živi li netko veći dio godine u svojoj kući, npr. u Poreču već prema odvozu smeća. Na kuće i stanove čiji vlasnici u njima ne žive veći dio godine, lokalna vlast ubire poreze. Prihvatljiva davanja iz rente kuće ili stana i iskustva s podstanarima, najbolji su poticaji zaključivanja ugovora s podstanarima.

Ogromna većina stanovnika Hrvatske nema nikakva interesa prijavljivati adresu stalnog boravišta tamo gdje ne živi jer većinu ljudi život tjera da negdje utvrde stalno boravište radi ostvarivanja svojih prava i korištenja ustanova (škole, dječjeg vrtića, medicinskog centra itd). Kao što prometna policija ne testira sve vozače na alkohol i druge droge, nije nam potrebna policijska država zbog određenog broja ljudi koji iz nekih razloga lažno prijave adresu stalnog boravišta. Uostalom, i razvijenije zemlje i s daleko organiziranijom policijom, ne uspijevaju u potpunoj kontroli i sankcioniranju npr. radnika „na crno“. To barem svatko od nas znade.

Prijedlog nacrta Zakon o boravištu pokazuje da se MUP konačno uspio odlijepiti od modela jugoslavenskoga Osnovnog zakona o evidenciji prebivališta i boravišta građana (Službeni list SFRJ br. 81965) i Zakona o prebivalištu i boravištu SR Hrvatske iz 1974. koji je Hrvatska preuzela 1991. izmijenivši tek „organe“ u policiju i dinare u kune. Odredbama tih zakona u kojima je svatko imao prebivalište i morao prijavljivati boravište na nekom drugom mjestu ako je napuštao prebivalište, mnogi su  koristili da bi npr. manje platili veći prirez npr. u Zagrebu nego u nekakvoj Mlaki ili pak ostvarili pravo na parkirališno mjesto u Zagrebu kao 20.000 stanovnika Zagrebačke županije koji rade u Zagrebu. Mnogi radi poticaja, manjih troškova registracije vozila itd. također su koristili mogućnosti važećeg zakona.

Mnoge pridošlice ili hrvatski državljani koji žive u BiH, a privremeno dođu raditi u Hrvatsku, prisiljeni su prijaviti prebivalište radi dobivanja iskaznice potrebne za otvaranje tekućeg računa. Novi zakon o boravištu je veliki napredak ali on sam ne jamči potpuno sređivanje popisa birača niti sprječavanje zloporaba ako se temeljito ne razmotre drugi zakoni koji su s tim zakonom nužno povezani a koji svojim odredbama potiču na traženje rupa u zakonima. Ovaj zakon ne bi smio po željama GONG-a, čiji direktor već sada predlaže „mnogo konkretnije, odnosno strože, razrađena prijava i odjava trajnog boravišta“. Neka si Dragan Zelić  potraži neku policijsku državu jer će se u njoj bolje osjećati. Jednostavnija, lakša prijava i odjava, bit će najbolji poticaj da državljani i ostali stanovnici Hrvatske bez prijetnji teškim kaznama i sofisticiranim postupkom,  prijavljuju i odjavljuju stalno ili privremeno boravište.

Uzevši u obzir ratne okolnosti, ogromno iseljeništvo i granice današnje Hrvatske ali i njene interese, Hrvatska ne bi smjela olako brisati svoje državljane. Ne brišu ih ni druge članice Europske unije koje šalju u Europski parlament i druge institucije EU-a daleko više zastupnika nego Hrvatska. Kao što su neostvarive želje bivšega predsjednika saborskog odbora da prikupi telefonske brojeve, adrese elektronske pošte, imena relevantnih pojedinaca, organizacija itd. hrvatskih iseljenika po cijelom svijetu i kojekakvim zakutcima, jednako je iluzorno da se Hrvati mogu lako riješiti viškova svojih državljana. Ne znamo, ne ćemo znati i ne trebamo znati gdje se sve nalazi svaki hrvatski državljanin.

Tko će pronaći nekog na Ognjenoj zemlji, uputiti mu rješenje o prekršaju i naplatiti kaznu jer je otišao i nije se prijavio nepostojećem hrvatskom diplomatskom predstavništvu na Ognjenoj zemlji? Hoće li iseljenici koji su otišli a nisu odjavili odlazak strahovati kad i ako se jednom budu vratili u Hrvatsku kao nekada kad su nas na granicama dočekivali jugoslavenski milicajci i drugi „organi“? Nadam se da će zastupnici imati vremena u dva čitanja dobro razmotriti sve željene i neželjene posjedice odredbi predloženog zakona i da će konačni prijedlog zakona biti u skladu s hrvatskim političkim i gospodarskim sustavom.

Zrinko Horvat