Get Adobe Flash player
Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Primjer Milana Babića je dobar i jedini ispravan put za suživot i...

Karolina Velika!

Karolina Velika!

Vidimo izgrađenu osobu koja njeguje obiteljske vrijednosti i od koje...

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Vraća Hrvatskoj ustav iz 1974., jer vraća Srbe u ustav, i onda će ići...

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS-u je uspjelo što nije ni Benitu...

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Najviše fantazije danas ima u genderističkoj...

  • Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:16
  • Karolina Velika!

    Karolina Velika!

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:09
  • Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 09:32
  • IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:04
  • Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 17:31

Za razliku od protjeranih Hrvata iz Srijema i juga Bačke, Srbi u Hrvatskoj su povlašteni

 
 
Priopćenje za javnost Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata: osvrt na govor zastupnice Šimprage i na položaj Hrvata u Srbiji
Posljednjih dana hrvatski mediji s punom pozornošću popratili su govor Anje Šimprage, zastupnice SDSS-a u Hrvatskom saboru, u kojem je opisala kako je proživjela oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Hrvatske vojske „Oluja“ kao dijete “s one strane”. Na taj način javnost je čula prikaz „Oluje“ od strane pripadnika srpske nacionalne manjine koja živi u Republici Hrvatskoj. Jedan u nizu naslova glasi „Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a čiji je govor u Saboru izazvao veliku pozornost: „Vrijeme je da krenemo dalje, nismo više u ratu“. Istina, rat je završio, suživota treba i mora biti, no bitan preduvjet za to je jednak tretman u medijskom prostoru prema svim žrtvama te dobrosusjedski odnosi Srbije i Hrvatske koji se, među ostalim, treba očitovati i u poboljšanju položaja hrvatske manjinske zajednici u Srbiji.
https://matis.hr/wp-content/uploads/2014/08/images_dogadanja_2014_08_140822-bandic.jpg
Zločin je zločin i upravo stoga velika je nepravda o nekim žrtvama i bolnim uspomenama javno govoriti, a neke druge prešućivati. S obzirom da je Vlada RH zakonski u okviru manjinama zagarantiranim mandatima omogućila da pripadnica jedne nacionalne manjine postane zastupnica u Hrvatskom saboru i da kao takva javno progovori o osjetljivoj temi vezanoj za Domovinski rat sa svoga stajališta, nema razloga da sličan korak ne učini i Vlada Republike Srbije, da se u beogradskom parlamentu čuje i druga strana, kako je, primjerice, hrvatsko dijete proživjelo 1990-e u Srbiji ili hrvatski branitelj u jednom od logora kojih je bilo u Srbiji tijekom 1990-ih.
 
Bilo bi sasvim korektno, a i sama logika nalaže, da čelnik SDSS-a Milorad Pupovac u suradnji s predstavnicima hrvatske manjinske zajednice u Srbiji i uz podršku Vlade RH potakne sadašnjeg predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića da se to što prije realizira. No, tu nailazimo na još jednu prepreku. Hrvati u Srbiji nemaju svog predstavnika u Skupštini. Na lipanjskim izborima u Srbiji jedina relevantna politička stranka hrvatske zajednice u Srbiji DSHV je ostala bez predstavnika u Skupštini Srbije i Vojvodine. U Srbiji naime (još uvijek) ne postoji zajamčeni mandat u parlamentima i državnim tijelima koji su definirani međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije, a to pravo pripadnici srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj već dugi niz godina uživaju. Stoga smo slobodni zaključiti da su prozivke aktualnog srbijanskog predsjednika Vučića, među ostalim, i o lošem položaju srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj neutemeljene, pogotovo ako povučemo paralelu s trenutačnim položajem hrvatske manjinske zajednice u Srbiji kojoj su u mnogočemu prava ograničena ili ih se krše. O tome govori i činjenica da DSHV godinama traži da se hrvatskoj manjini kao i Srbima u Hrvatskoj osiguraju zajamčeni mandati, ali vlast u Srbiji odbija takvo rješenje. Od pomoći tamošnjoj hrvatskoj zajednici nisu ni stav a ni javni istupi predsjednika Vučića u kojima otvoreno i neutemeljeno prebacuje odgovornost na Hrvatsku za nezadovoljstvo građana Srbije naspram njegove vlasti te što se u medijima čelnik DSHV-a Tomislav Žigmanov stigmatizira i otvoreno proziva kao hrvatski špijun koji radi protiv države u kojoj živi.
 
Bliži se 5. kolovoza, važan praznik u Republici Hrvatskoj. Svake godine, a ni ova po tome nije izuzetak, uoči „Oluje“, slušamo o koloni Srba koji su napustili Hrvatsku u kolovozu 1995. godine. Pritom je osobito glasan čelnik SDSS-a Milorad Pupovac, koji spominje „Oluju“, sjeća se Jasenovca, a svjesno prešućuje zločine koje su Srbi činili diljem Hrvatske u tim ratnim godinama kao i tragičnu sudbinu vojvođanskih Hrvata tijekom 1990-ih. Riječ je prije svega o Hrvatima iz vojvođanskoga dijela Srijema i jugozapadne Bačke, koji su, među ostalim i zbog prijetnji, zlostavljanja i nasilja, fizičkog i verbalnog, i od strane nekih od tih ljudi iz kolone koji su išli iz Hrvatske u Srbiju 1995., bili primorani napustiti svoje domove i zavičaj. Postoje svjedoci, vjerodostojne činjenice i dokazi koji potvrđuju zlodjela počinjena nad Hrvatima i drugim Nesrbima na teritoriju Srbije (tada SRJ) tih 1990-ih godina.
 
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu gotovo 30 godina opstaje kao svjedok tragičnih zbivanja i sudbina vojvođanskih Hrvata tijekom tog razdoblja. Tisućama i tisućama ljudi, kako nama koji smo otišli, tako i onima koji su ostali, promijenjen je život iz korijena, iako rata na teritoriju Srbije zapravo nije bilo. Kolone ljudi koji su primorani napustiti svoje domove krenule su puno prije i to s „druge strane“. Počevši od 1991. godine, kao i godina koje su uslijedile, velik broj Hrvata bio je prisiljen napustiti svoj zavičaj u Vojvodini, u kojem su živjeli stoljećima kao autohtono stanovništvo. Neki su, nažalost, ubijeni, a riječ je o etnički motiviranim ubojstvima čiji je cilj bio zastrašiti ostale Hrvate kako bi ih se potaknulo na preseljenje. Iako pojedinci to preseljenje vole nazivati humanitarnim, uzmemo li u obzir što je sve dovelo do tako masovnoga iseljavanja, o nečem humanitarnom i humanom ni pod razno ne može i ne smije biti govora. No, usprkos svemu, činjenicama i svjedocima tih nemilih događanja, o tome se još i dalje šuti, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Zar su životi masakriranih članova obitelji Oskomić i ubijenih članova obitelji Matijević (među kojima je bilo i malodobno dijete) iz Kukujevaca manje vrijedni? Ili životi nestale braće Abjanović koji su odvezeni u nepoznato službenim vozilima JNA iz svog doma u Moroviću nakon čega im se gubi svaki trag, a njihova obitelj još ni dan danas ne zna ništa o njihovoj sudbini?
 
Draga gospodo iz Vlade RH, gospodine Pupovče i zastupnice Šimpraga, pozdravljamo poruke iz Vašega govora u Saboru, no budućnost će nam zaista biti svijetla kada razriješimo sve repove prošlosti, sve nepravde počinjene jednoj i drugoj strani, kada i hrvatska i srpska strana ulože istinske i podjednake napore da pravda bude zadovoljena, da se sankcioniraju poticatelji i počinitelji zločina, među ostalim, i nad vojvođanskim Hrvatima, kada se nestali u ratu pronađu, kada nađu vječni spokoj. Tada će biti mira, sloge i moći će se krenuti dalje na obostrano zadovoljstvo. Iskreno se nadamo da će do toga doći što prije.
Zagreb, 3. kolovoza 2020.
 

Ivana Andrić Penava, hrvatsko dijete koje je doživjelo 1990-e „s druge strane“ i napustilo zavičaj s kolonom u samo jednom smjeru bez mogućnosti povratka i Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata

Američka vanjska politika prema Jugoslaviji 1972. godine

 
 
Hrvatski književnik Boris Maruna osvrće se u "Hrvatskoj reviji" (München, rujan 1972., br. 2.-3.) na studiju dr. Branka M. Pešelja "Srpsko hrvatski sporazum iz 1939. i američka vanjska politika"; objavljeno u "Journal of Croatian Studies", XI.-XII., New York, str. 3.-82. Branko Martin Pešelj (Zagreb, 5. II. 1909. – Senj, 28. IX. 1990.), hrvatski pravnik i političar, koji od 1933. do 1939. radi u uredu dr. Vladka Mačeka. Osobni je Mačekov tajnik i član vodstva HSS-a. Za NDH nekoliko puta zatvaran, posljednji puta za "puča" Vokić - Lorković.
https://i.ytimg.com/vi/dGw6wHxnTew/hqdefault.jpg
Arthur Bliss Lane

 

Otvara u Washingtonu odvjetnički ured 1955. Izabran 1961. za izvanrednoga profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta Georgetown gdje predaje do 1986. Surađivao u američkim stručnim publikacijama  i u glasilima političke emigracije. Poznatija djela su mu Industrijalizacija seljačke Europe (1953.), te U vrtlogu hrvatske politike (1989.). Maruna upućuje Pešeljevu radu superlative, ističe da je tema vrlo aktualna, te daje neka svoja vrlo utemeljena mišljenja i proročanstva. Zanimljivi su brzojavi Arthura Blissa Lanea, američkoga poslanika u Beogradu. Lane se izrazio o Mačeku kao "neosporno dobronamjernom seljaku(!?) i vjerojatno spretnom političaru", ali "bez dubljeg poznavanja međunarodnih afera"(? - poslova, odnosa, tajne politike centara moći?, op., T.T.) i "bez ikakvoga intelektualnoga ugleda".
 
O dr. Juri Šuteju je kazao da "nije izgledao da razumije svrhu komunikacije koju je čitao", te "mu se glavna aktivnost otkako je preuzeo službu sastojala u zamjeni Srba sa Hrvatima" (možda bi SAD željela zamijeniti svoje kadrove sa srpskima ili meksikanskima?). Ivana Andresa (Vinkovci, 11. V. 1883. - Zagreb, 17. III. 1959.), hrvatskoga odvjetnika i političara nazvao je "drugorazrednim pravnikom sa svrbljivim dlanovima". Hrvatsku situaciju A. Bliss Lane opisuje u brzojavu od 17. IV. 1939.: "što se tiče hrvatske situacije, mnogo ovisi o srpskim političarima koji su odreda nepošteni (crooked znači nepošten, podmukao, zavojit, grbav). "Svaki put kad se dođe do nekog sporazuma sa Hrvatima, neki srpski političar razori ugovor." Još je zanimljiviji brzojav od 27. IV. 1939.: "...premda je Ujedinjena srpska oporba prethodno dala Mačeku obećanje svoje potpore, čini se da sada želi potopiti njegov brod, prvo jer se čineći to nada srušiti sadašnju Vladu i doći na vlast, drugo, mada može biti protu vlade, ona je zapravo poput svih Srba, najprije protuhrvatska."
 
Četvrtoga svibnja brzojavlja "usprkos mnogim optimističnim izjavama, koje su bile date prije tjedan dana, čak i sa strane članova Vlade, ja ne mogu vjerovati da se može doći do konačnog i trajnog uređenja hrvatskoga problema potpisivanjem ugovora između hrvatskih i srpskih predstavnika. Osjećaj između dvaju naroda (two races, tj. rasa?!,) je tako žestok i tako dugačkoga trajanja da je nemoguće urediti pitanje legalnim dokumentom". Bliss Lane 10. svibnja javlja da smatra kako je glavna opstrukcija Generalštaba (srbijanski generali) koji želi srpsku prevlast i protivi se plebiscitu u BiH, i ne želi prepustiti Hrvatima dalmatinsku obalu.
Smatra također da Nijemci podjaruju antagonizam Srba i Hrvata.
 
Kakva je uloga Crkve u pregovorima dijelom otkriva Bliss Lane u izvješću od 28. III. 1939.: "Apostolski nuncij (Ettore Felice) rekao je da princ Pavle mora biti nagovaran da bude velikodušan u pregovorima s Hrvatima radi Jugoslavije, europskoga mira, i rimske Katoličke Crkve. Zaključio sam da on nastoji utjecati da dođe do nagodbe, ali bez žrtvovanja srpske kontrole u vojsci i vanjskim poslovima. On u potpunosti shvaća opasnost da se Hrvatima dade previše ili premalo, i odnosi se prema hrvatskim i slovenskim problemima kao prema unutarnjim pitanjima, provociranim po Hitleru. On očito ima malo povjerenja u lojalnost Hrvata Crkvi, jer je priznao da su oni veći nacionalisti nego vjernici".
 
Ovdje je politika Crkve u suglasju sa talijanskom vanjskom politikom grofa Galeazza Ciana koji je želio Jugoslaviju, Mađarsku, Rumunjsku, pa i Poljsku (jedno vrijeme sanjali su i o Austriji i Čehoslovačkoj) kao protutežu njemačkom utjecaju. Maruna zaključuje da je "politika Srba... išla za tim da se očuva srpska hegemonija, što je konzekventno značilo slabljenje Jugoslavije i konačno dovelo do njezina rasula. Tu velikosrpsku politiku nasljedovao je u poratnoj Jugoslaviji Aleksandar Ranković (koliko je taj Ranković uopće nešto značio, je li bio Titova marioneta op., T.T.) do 1966., a danas je nasljeduju srpski generali. (1972., op., T.T.) Dosljedno jedina politička alternativa koja stoji pred hrvatskim narodom nakon svrgnuća ekipe Tripala i Dabčević-Kučar jest podjela Jugoslavije i izlaz iz nje - čim prije tim bolje! Svaki drugi "kirurški nož", da se poslužim Titovim riječima, osim što ugrožava mir u našem dijelu svijeta, pokazuje našim narodima u samo jednom pravcu - na klaonicu. Naravno nije potrebo da to shvate bilo Tito bilo… (nabraja "titiće", tj. partijske "titoide", op., T.T.) ali je skrajnje vrijeme da to shvate hrvatski Srbi kao cjelina,jer se u konačnici nikada nije radilo niti se danas radi samo o hrvatskim kožama. U svakom slučaju, oslanjajući se na pedesetogodišnje iskustvo s Jugoslavijom i na sve ono što je doprinijela njihovom "napretku" hrvatski Srbi - bez obzira kakva im bila sudbina: išli sa Hrvatima ili protiv njih - ne bi trebali sumnjati u to da će današnji eksponenti velikosrpske politike u Jugoslaviji, poput onih jučerašnjih koji su njima i Hrvatima priredili krvavu 1941., uvijek biti spremni da nad njima proliju "mnogo lepu" krokodilsku suzu."
 
Primjer američke politike vidi Maruna u pismu Mačekovu predsjedniku Franklinu Rooseveltu koje je ostalo bez odgovora jer je Pierrepoint Moffat, šef Odjela za europske poslove, smatrao da ne treba odgovoriti predstavniku manjinskoga pokreta unutar prijateljske države!" Maruna duboko zaključuje da je dosadašnja američka politika frustrirala samo ekstremno nacionalističke hrvatske snage, dočim današnji američki stav (1972.) frustrira i najumjerenije Hrvate, i centra i ljevicu.
"Kako se osnovni strateški interesi Sjedinjenih Država ne nalaze na Moravi (srbijanska rijeka, op., T.T.) nego na hrvatskoj jadranskoj obali, SAD stavljaju na kocku da paralelno uključe proti sebe i velikosrpske generale i hrvatske zahtjeve za slobodom i suverenošću. A to je upravo ono na čemu Sovjeti rade i što Sovjeti žele." Članak genijalno završava Maruna konstatacijom "da danas nije nikome, pa ni SAD-u, stalo do toga da se u Jugoslaviji još jednom ponovi ama baš sve." Iz toga vremena se sjećam vojnih vježbi koje su pretpostavljale desant na ravnicu Župe istočno od Dubrovnika, te nadiranje (NATO-a) putem Brgat - Ivanica - Trebinje. Znamo i za našu Bugojansku skupinu u lipnju 1972. godine.
 
Tito je kao bistar i informiran čovjek; u to doba oštetio cisternu utvrde Dvrsnik koja dominira dijelom Boke i Grahovim poljem u Crnoj Gori.
Prekrasne austrougarske utvrde Prevlaka, Mamula, Dvrsnik, Čičevo, Strač, Arza, Vrmac, Goražde i druge relativno su nepoznate javnosti, ali čuvari kulturne baštine i turistički djelatnici su pružili u novije doba zrnce nade, Volker Pachauer iz Graza, Slobodan Bobo Mitrović iz Budve, Radojica Pavićević, te Društvo prijatelja dubrovačke starine i dr. Koliko su kvalitetno urađene, svjedoči i gotovo nevjerojatan podatak da su nedavno vlasti u Hercegovini od pedantnih austrijskih činovnika iz Beča dobile službene dopise da je upravo istekao službeni garantnii rok osiguranja za te austrougarske tvrđave izgrađene prije ovih u Boki. Budući da su ove naše (crnogorske, op., T.T.) tvrđave nešto mlađe, one još uvijek kroz taj “garantno-osiguravajući” aranžman na određeni način podliježu jurisdikciji austrijskih vojnih vlasti.
 

Teo Trostmann

Otklanjanje zaostataka totalitarizma iz hrvatske povijesti može biti temelj novog hrvatskog zajedništva

 
 
Zajedništvo – to je riječ koja gotovo da i ne silazi s usta niza vodećih hrvatskih političara. Postizanje nekakvog gotovo mitskog zajedništva predstavlja se rješenjem za sve probleme u Hrvatskoj. No, nikada ne doznamo što bi to zajedništvo točno trebalo biti i kako bi nam trebalo pomoći.
https://inavukic.files.wordpress.com/2015/04/croatian-ball-hockey-association-team1.jpg
Neki su političari malo razgovorljiviji, pa nas pouče da bismo trebali izgraditi zajedništvo kakvo je vladalo za vrijeme Domovinskog rata ili pak da bismo se već stvarno trebali prestati svađati oko ustaša i partizana. Kada mi – narod – ostvarimo zajedništvo – e onda će oni – političari – tek moći na pravi način raditi svoj posao. Dakle, mi – narod, sami smo si krivi što nam je loše, a loše nam je jer ne možemo ili ne želimo ostvariti zajedništvo. Naravno da je ovo površno i demagoško pozivanje na zajedništvo, pogotovo na ono iz vremena Domovinskog rata, najobičniji smokvin list kojim političari koji daju takve izjave prikrivaju svoju nesposobnost, nerazumijevanje temeljnih problema hrvatske države i društva ili još gore, odsustva želje da ih rješavaju, budući da im odgovara trenutno stanje. Međutim, većina stanovnika Republike Hrvatske zaista bi trebala ostvariti neku vrstu zajedništva, pronalaska zajedničkog nazivnika na temelju kojega će se vršiti krucijalne promjene za kojima država i društvo vape. Samo, to bi zajedništvo bilo u suprotnosti s interesima velikog dijela hrvatskih političkih elita. Stoga potonjima odgovara davanje nekih drugih recepata za zajedništvo, koje ne bi išlo dalje od mahanja „kockicama“.
 
Istrošeni i korumpirani komunistički režim
 
Hrvatski je narod u suvremenom razdoblju, od završetka Prvoga svjetskog rata, dva puta ostvario izrazito široko zajedništvo. Prvi se puta to dogodilo u međuraću pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja je u drugoj polovici 1930-ih godina prerasla u hrvatski nacionalni pokret. Iako su unutar njega egzistirale različite ideje o tome kako riješiti pojedine aspekte onoga što se u prvoj Jugoslaviji nazivalo hrvatsko pitanje (recimo, raditi u pravcu stvaranja samostalne hrvatske države ili samo široke autonomije unutar Jugoslavije), taj je pokret okupio ogromnu većinu hrvatskog naroda koji je tražio radikalan preustroj nacionalnih i socijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji.
 
Drugi se put to zbilo pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) početkom 1990-ih godina, kada se zapravo tražilo isto, samo je na mjestu istrošenog i korumpiranog karađorđevićevskog monarhističkog režima koji se srušio kao kula od karata pred naletom Sila Osovine u travnju 1941. godine stajao isto tako istrošeni i korumpirani komunistički režim, koji je propao u sklopu urušavanja komunističkih sustava u srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi te zbog svađe unutar Saveza komunista Jugoslavije. Hrvatsku suvremenu povijest obilježila su i, da ih tako nazovemo, suprotstavljena zajedništva. Ona su došla do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se velik dio hrvatskog naroda grupirao oko dva suprotna ideološko-politička pola – Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te Narodnooslobodilačkog (NOP) ili partizanskog pokreta. Dočim je NDH nesumnjivo bila fašistička tvorevina, a Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je predvodila NOP, kao krajnji cilj borbe protiv „okupatora i domaćih izdajnika“ vidjela provođenje socijalističke revelucije, Hrvati su se oko te dvije matice često svrstavali iz drugih razloga. NDH su podržavali zbog želje za postojanjem samostalne hrvatske države, kako god ona u početku loša (i okrljaštena) bila, a partizanskom pokretu zbog spašavanja golog života i otpora Talijanima, Nijemcima, ustašama, četnicima, kao i zbog obećanja NOP-a o nacionalno ravnopravnoj i socijalno pravednoj novoj Jugoslaviji.
 
Hrvatski reformni pokret iz druge polovice 1960-ih i početka 1970-ih, popularno zvan Hrvatsko proljeće, također predstavlja fazu hrvatske suvremene povijesti u kojoj je hrvatski narod dosegao znatan stupanj zajedništva. No, slično kao i unutar pokreta pod vodstvom HSS-a, postojale su podjele oko toga treba li samo pokušati reformirati Jugoslaviju ili pak raditi u pravcu stvaranja samostalne države, kao i oko toga treba li komunizam postepeno propasti ili mu samo valja dati „humani lik“.
 
Novo hrvatsko zajedništvo
 
Dileme koje su obilježavale pokrete koji su tijekom 20. stoljeća okupljali većinu hrvatskog naroda danas dobrim dijelom ne postoje. Hrvatska je nakon iskustava s dvije varijante jugoslavenske državne zajednice samostalna država, a njen demokratski ustroj nakon krvavih totalitarističkih epizoda nitko ne dovodi u pitanje (barem ne nitko relevantan). Međutim, iako je nacionalna odrednica iz težnji pojedinih pokreta ostvarena u obliku državne samostalnosti, ona socijalna je unatoč demokratskom sustavu i dalje krnja. Povijesno je iskustvo pokazalo da se učinkovit, zdrav, održiv i nenasilan društveni sustav ne može, a  pogotovo ne danas, graditi ni na gospodarskim elementima seljačke ideologije iz 1920-ih i 1930-ih godina, ni na korporativizmu ni na bilo kojoj varijanti komunističkog ekonomskog nauka, pa tako ni na samoupravljanju. Stoga danas temelj za istinsko hrvatsko (novo) zajedništvo može biti građenje društvenog sustava koji će znatnim dijelom anulirati snažne zaostatke totalitarizama iz hrvatske povijesti, kao i one tzv. divljeg kapitalizma iz 1990-ih. Izgradnja takvog sustava na nizu polja, pa tako i na onom vrijednosnom, koje mora biti temeljeno na civilizacijskim normama 21. stoljeća, dobrim će dijelom smanjiti i ublažiti ideološke podjele u društvu, koje se predstavljaju kao glavna prepreka snažnijem zajedništvu hrvatskog društva.
 
Hrvatski medijski prostor obiluje materijalom na kojem treba graditi novo hrvatsko zajedništvo. Ne vidimo šumu od stabala. Radi se o izvještajima o tisućama problema koje muče stanovnike Hrvatske, koji ih prisiljavaju da ju napuštaju, a velika većina njih ima korijen u činjenici da imamo „preveliku“ državu, što oni koji upravljaju njome koriste za obilno zadovoljavanje partikularnih interesa koji su u nizu slučajeva suprotni javnom interesu, ali i zakonu. Veća sloboda pojedinca na nizu polja u odnosu na državu jedini je učinkovit odgovor na opisanu situaciju. Zapravo, kada pogledamo hrvatsku modernu povijest, nedostaje nam snažan onaj ideološko-politički pravac koji u promatranom razdoblju od 1918. godine nadalje gotovo da i nije bio prisutan u hrvatskoj političkoj areni – slobodarstvo. Istinsko stvaranje zajedništva većine hrvatskih stanovnika može se dosegnuti samo dovršavanjem ostvarenja ciljeva kojima je hrvatski narod težio tijekom 20. stoljeća – optimalan državni okvir i društveno uređenje. I prošlost i sadašnjost jasno nam sugeriraju kakvo potonje treba biti.
 

Wollfy Krašić, Fenix-magazin, http://fenix-magazin.de/komentar-wollfy-krasic-novo-hrvatsko-zajednistvo/

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Petak, 14/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2059 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević