I hrvatski iseljenici visoko su rangirani u crkvenoj hijerarhiji

Izbor argentinskog kardinala Jorgea Maria Bergoglia za novog poglavara Katoličke Crkve aktualizirao je temu o hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima koji obnašaju visoke položaje u crkvenoj hijerarhiji. Naravno, papa Franjo nije Hrvat niti ima hrvatske korijene, već je sin talijanskih iseljenika, ali odmah nakon njegova pojavljivanja u Loži blagoslova bazilike svetog Petra u Vatikanu mediji su objavili da mu je ispovjednik Hrvat fra Berislav Ostojić, župnik u Buenos Airesu i član Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Papa Franjo u posebnim je vezama s hrvatskim svećenicima u Argentini

Otkriveno je međutim i da je prije 30 godina ispovjednik sadašnjeg pape bio Hrvat, isusovac Nikola Mihaljević (danas mu je preko 90 godina) koji je svojim skromnim životom utjecao na životni stil donedavnog nadbiskupa Buenos Airesa kojem je biskupski red 1992. podijelio također jedan čovjek hrvatskog podrijetla, biskup Mercedesa Emilio Ognenovic, sin Crnogorca i Hrvatice iz Dalmacije. Naravno, crnogorski mediji brzo su izvijestili da je novog papu zaredio Crnogorac, a hrvatski da je posrijedi bio Hrvat, stavljajući u drugi plan da je Ognenovic, uz apostolskog nuncija Ubalda Calabresija zapravo bio Bergogliov suzareditelj jer je glavni zareditelj bio tadašnji nadbiskup Buenos Airesa kardinal Antonio Qarracino. U svakom slučaju, Ognenovic pripada među potomke hrvatskih iseljenika koji su uspjeli postići biskupsku čast.

Rođen je 1923. u Ollavariji, a crnogorski mediji tvrde da je zapravo rođen na Cetinju, kao Milan Ognjenović, da se u Argentinu doselio kao dječak s ocem, nakon majčine smrti, a da se za svećenički poziv odlučio nakon što mu je umro i otac. Za svećenika je zaređen 1949., 1979. postaje pomoćni biskup u Bahiji Blanci, 1982. biskup Mercedesa, a 1997. nadbiskup novoustrojene nadbiskupije Mercedes-Lujan. Umirovljen je 2000., a umro je 2011. Dvaput je posjetio Međugorje, a tijekom posjeta 2006. u izjavi za web stranicu međugorske župe izjavio je: „Ja ću podijeliti svoje osobno uvjerenje sa svojom braćom biskupima Biskupske konferencije Argentine, a također s našim kardinalom mons. Bergogliom, koji je bio jako sretan kad sam mu rekao da idem u Međugorje.“ Ta Ognenoviceva izjava danas se citira kao naznaka da bi papa Franjo mogao priznati autentičnost ukazanja Majke Božje u Međugorju. Fra Berislav Ostojić u ožujku je u razgovoru za Glas Koncila kazao da je Ognenovic prorekao daljnji tijek života kardinala Bergoglia i da je često govorio: „Bergoglio će biti jednog dana papa i promijenit će mnoge stvari u Crkvi na dobro, jer je vrlo inteligentan i poznaje puno toga, a živi evanđelje.“

Kardinal Stanislav Stjepan Karlić

Veze pape Franje s Hrvatima tu ne prestaju jer još je jedan sin hrvatskih iseljenika visoko rangiran u crkvenoj hijerarhiji u Argentini, štoviše, od svih Hrvata izvan Hrvatske on je postigao najveću čast i postao kardinal. To je Estanislao Esteban Karlic (Stanislav Stjepan Karlić) koji je kao umirovljenik 2007. imenovan kardinalom, ali već tada nije imao pravo birati papu jer je imao više od 80 godina. Rođen je 1926. u Olivi, a roditelji Ivan i Milka su mu u Argentinu iselili iz Grižana kod Novog Vinodolskog. Teologiju je studirao u Rimu na sveučilištu Gregoriana, za svećenika je zaređen 1954., 1977. imenovan je pomoćnim biskupom Cordobe, 1983. postaje nadbiskup-koadjutor nadbiskupije Paraná, a 1986. nadbiskup. Umirovljen je 2003. U dva mandata, od 1996. do 2002. bio je predsjednik Argentinske biskupske konfrencije. Hrvatsku i svoj rodni kraj posjetio je 2008., a iste je godine u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu predvodio misu za Stepinčevo.

Kardinal Emilio Ognjenović

Kardinal Karlic ne govori hrvatski, ali rado je s hrvatskim medijima podijelio dojmove o novom papi. „Poznajem papu Franju još iz vremena kada je on bio svećenik, pa dalje, kada je postao biskup, pa kardinal i sada papa. Puno je to godina, tko će ih zbrojiti. Iako ne živimo u istom gradu, istinski smo prijatelji i dosta smo bliski. Viđamo se često po različitim sastancima kao na biskupskim sjednicama koje budu dva puta godišnje i u ostalim dugim prilikama, kada god smo mi biskupi uključeni“, izjavio je Karlic za Slobodnu Dalmaciju. Iako nije sudjelovao u konklavi, boravio je u Rimu tijekom kardinalskih kongregacija koje joj prethode, kao i na oproštaju od pape Benedikta XVI., a sudeći prema izjavi novoga pape koju je fra Berislav Ostojić prenio Glasu Koncila, Karlic se u Rimu osjeća više kod kuće nego on. Kardinal Bergoglio je naime znao reći: „Kad ja moram ići u Rim, tri dana prije ne mogu spavati, a kad Karlic, koji je stariji od mene 11 godina, ide u Rim, on ide kao ja na kilometar udaljenosti“.

Biskup Aleksandro Goić Karmelić

U susjednom Čileu tri su biskupa Hrvata, a sva trojica podrijetlom su s Brača i barem dio života obnašala su dužnost pomoćnog biskupa u Concepciónu. Alejandro Goic Karmelic rođen je 1940., otac mu je iz Pražnica, a majka iz Bola. Služio je u pet biskupija, a upravljao je s njih četiri. Još prije nego je postao biskup, od 1974. do 1979. kao vikar vodio je biskupiju Punta Arenas. Zatim je 1979. postao pomoćni biskup nadbiskupije Concepción, koju je kao administrator vodio od 1988. do 1989. Za biskupa ga je osobno zaredio papa Ivan Pavao II. u Vatikanu. Od 1991. bio je pomoćni biskup  biskupije Talca, od 1994. biskup je u Osornu, a od 2004. upravlja biskupijom Rancagua. Od 2004. do 2010. bio je predsjednik Čileanske biskupske konferencije. Poznat je po svom zalaganju za socijalnu pravdu, a zbog suprotstavljanja diktaturi Augusta Pinocheta bio je prozvan „crvenim biskupom“. Hrvatsku, točnije otok Brač, posjetio je u prosincu 2009. Kad je izjavio da su mu ljubav prema vjeri i domovini usadili roditelji. „U našoj se kući govorio hrvatski jezik s bračkim naglaskom. Žao mi je što nisam još više i pravilnije naučio hrvatski jezik. Moji roditelji puno su mi pričali o Braču i Hrvatskoj. Ono što se usiše s majčinim mlijekom teško se zaboravlja. Dolazak u domovinu mojih roditelja čini me neobično sretnim i uzbuđenim“, kazao je Karmelic koji je kao gimnazijalac nastupao za nogometni klub „Sokol“, a priznao je i da je u velikoj nevolji kad igraju reprezentacije Čilea i Hrvatske jer ga srce vuče na obje strane.

Biskup Tomislav Koljatić Maroević

I Tomislavu Koljaticu Maroevicu, rođenom 1955., otac je iz Pražnica, a majka iz Starog grada na Hvaru. Pomoćni biskup u Concepciónu je bio od 1997. do 2003. kad je preuzeo upravu nad biskupijom Linares. Pedro Ossandón Buljevic, rođen 1957, po ocu je Čileanac, a po majci Hrvat i Bračanin. Pomoćni biskup u Concepciónu postao je 2008.

Još je jedan Hrvat među južnoameričkim biskupima, ali on nije klasični iseljenik jer je na Zeleni kontinent otišao kao misionar. To je Gerard Antun Žerdin koji je od 2003. apostolski vikar biskupije San Ramón u Peruu. Rođen je 1950. u Lendavi u Sloveniji, a materinski jezik mu je, kako sam kaže, mađarski. Djetinjstvo je proveo u Subotici, a školovao se u Samoboru i Zagrebu i član je Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda. U Peru je otišao 1975. kao misionar, a posebnu je brigu vodio o indijanskim plemenima koji žive u amazonskoj prašumi te je na njihov jezik preveo i liturgijske knjige. Od peruanskih biskupa hrvatskog podrijetla je i Jorge Pedro Carrión Pavlich, rođen 1950., od 2000. biskup biskupije Puno. 

Biskup Pedro Ossandon Buljević

U Latinskoj Americi gdje hrvatski iseljenici već tradicionalno zauzimaju ugledne položaje u svim područjima, od politike i gospodarstva do kulture hrvatskog podrijetla bio je i prvi biskup Punta Arenasa, od 1949. do 1973., Vladimiro Boric Crnosija, podrijetlom s Ugljana, no u SAD-u prvi Hrvat je postao biskup tek 1998. Te je godine biskup Rapid Cityja u Južnoj Dakoti postao Blaise (Blaž) Cupich, rođen 1949. u Omahi u Nebraski, podrijetlom iz okolice Karlovca i Varaždina.

Iako se ne radi o iseljeniku nego o misionaru, vrijedi istaknuti da se od 2008. Hrvat nalazi i na čelu najsjevernije katoličke biskupije, prelature sa sjedištem u norveškom gradu Tromsøu, a koja obuhvaća i područje oko sjevernog pola. Riječ je o Berislavu Grgiću, svećeniku Banjolučke biskupije, rođenom 1960., koji u Norveškoj djeluje od 1996. kao dušobrižnik za iseljene Hrvate. Područje njegovog pastoralnog rada površine 175.618 četvornih kilometara (kao tri i pol Hrvatske) izuzetno je zahtjevno pa je tako u medijima zabilježeno da je 2010. posjetio otočje Svalbard kako bi na otvorenom, na temperaturi od minus 20 stupnjeva služio misu za Poljake koji rade u tamošnjoj polarnoj istraživačkoj stanici, pri čemu su okupljenima društvo pravila i dva polarna medvjeda.

Hrvate kao biskupe tako možemo naći od Ognjene zemlje nadomak južnog pola pa sve do sjevernog pola, među narodima različite vjere, kulture, tradicije i mentaliteta. To svjedoči o univerzalnom karakteru Katoličke Crkve koja obuhvaća sve narode svijeta i u kojoj nitko ne bi smio biti stranac, ali još više govori o tegobnoj povijesti koja je Hrvate raspršila diljem globusa.

Marijan Lipovac