Get Adobe Flash player
IDS-ov

IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

Na Dan antifašističke borbe, vladajući u Istri, hrvatskim...

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Ne zaboravimo da su svi smijenjeni ministri u vrijeme otkrivanja...

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

Fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno s...

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Plenković je previdio da je ljudima svega dosta i, naravno, krivac je...

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Srbi su prvi i jedini 1941. pobili sve svoje Židove i Srbiju Milana Nedića...

  • IDS-ov

    IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

    utorak, 30. lipnja 2020. 20:05
  • Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    utorak, 30. lipnja 2020. 14:52
  • U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    utorak, 30. lipnja 2020. 19:49
  • Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    petak, 03. srpnja 2020. 00:00
  • Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    četvrtak, 02. srpnja 2020. 14:12

Udba je 1986. ubila Franju Mašića u Chicagu

 
 
Domaćin radio emisije na hrvatskom jeziku, za koje su prijatelji rekli da je primio brojne prijetnje smrću zbog protivljenja politici jugoslavenske vlade, pronađen je mrtav u srijedu u stanu punom krvlju u ulici N. Orleans St. Istražitelji za ubojstva, međutim, rekli su da je tijelo Franje Mašića (62) djelomično razgrađeno i da na tijelu nisu pronađeni "očigledni znakovi nasilja". Obdukcija u četvrtak bit će potrebna kako bi se utvrdio uzrok smrti, rekao je vodnik Thomas Keane iz jedinice za nasilne zločine u području Belmont. Keane je rekao da je Mašićevo tijelo imalo "otisak" na vratu koji bi mogao biti rana. Rekao je da se slučaj istražuje u srijedu navečer kao moguće ubojstvo.
CROATIAN RADIO HOST FOUND DEAD
Keane je također rekao da Mašićev automobil nedostaje sa svog parking mjesta iza zgrade. Vodnik Robert Hansford iz okruga East Chicago Avenue rekao je da je stan preuređen. "Izgledalo je kao da je probijen", rekao je. ''Neke su ladice izvučene. Članci su ležali naokolo. Izgledalo je kao da je pretraženo.'' Hansford je međutim rekao da nije pronađeno oružje i da nema znakova prisilnog ulaska.
 
Mašić je bio domaćin posljednjih sedam godina tjedne radio emisije, ''Glas Hrvatske'', čuje se svake subote od 15. 5. do 16:00 na stanici WCEV-AM, postaji koja nudi emisije na nekoliko jezika, rekla je Diana Maria Migala, potpredsjednica postaje. Rekla je da je Mašić rođen u Hrvatskoj, a preselio se u Chicago 1956. godine. Hrvatska je dio moderne nacije Jugoslavije, nastala nakon Prvog svjetskog rata kao amalgam nekoliko manjih naroda. Od Drugog svjetskog rata Jugoslavijom je upravljala komunistička vlada, a mnogi emigranti iz Jugoslavije izrazito su antikomunistički. Istražitelji su rekli kako je Mašić posljednji put viđen u 15:30 sati. Subota. Ali čovjek koji je rekao je da je Mašićev prijatelj koji se identificirao samo kao ''Johne''. On je rekao da je Mašić posljednji put viđen oko 8:00m u subotu u hrvatskom nogometnom klubu. Prijatelj, intervjuiran ispred Mašićeve zgrade, rekao je da se Mašić nije pojavio u McCormick Placeu u nedjelju, gdje je bio organiziran susret s prijateljima da bi vidjeli Auto Show. Prijatelji su rekli da je Mašić radio kao domar u zgradi u kojoj je živio.
 
Prema policiji, Mašićevi susjedi postali su zabrinuti nakon što ga nekoliko dana nisu viđali, a vlasnik zgrade i građevinski inženjer otvorili su njegov zaključani stan, otkrili da je stan poprskana krvlju i pozvali policiju. Mašićevo tijelo pronađeno je u kupaonici odjeveno u hlače i čarape, ali bez majice. Značajna količina krvi pronađena je na vratima i na zidu stana i u kupaonici, objavila je policija. Vlado Glavaš (42), domaćin drugog programa hrvatskog radija na WCEV-u, koji se zove "Radio Slobodna Hrvatska", rekao je u srijedu: "Franju Mašića, vjerujem da je 100 posto ubila jugoslavenska tajna policija. Primio je puno prijetnji, isto kao i ja.''
 
Glavaš je rekao da su tipične prijetnje koje su i on i Mašić dobili anonimni telefonski pozivi koji govore: "Ako ne prestanete razgovarati protiv Jugoslavije, bit ćete mrtvi." Glavašova supruga Danica (39) izbodena je i teško ranjena, pokucala na vrata i rekla da je Glavašev stan na "sjevernoj strani" želio ispitati u siječnju 1985., muškarca kojem je iznajmljivao. Glavaš vjeruje da je njegova supruga bila žrtva jugoslavenske tajne policije. Detektiv David Ryan iz jedinice za nasilne zločine u Belmontu, koji je istraživao slučaj Glavaš, rekao je da nikada nitko nije uhićen zbog uboda nožem gospođe Glavaš. Ryan je rekao da nikada nije pronašao dokaze da je tajna policija bila umiješana; rekao je da ozbiljno sumnja u bilo kakvu tajnu policijsku umiješanost zbog napadačevog neobičnog ponašanja.
 
Keane i neki Hrvati rekli su da je Mašićeva radijska emisija nedovoljno ključna, bavila se glazbom i poviješću Hrvatske, te vijestima hrvatske zajednice u Chicagu, ali o politici malo ili nimalo. Glavaš je rekao da se i njegova i Mašićeva emisija bavila politikom, ali Mašićeva emisija puno manje. U lipnju 1977. urednik srpskog antikomunističkog dnevnika u Chicagu, 45-godišnji Dragiša Kašiković i devetogodišnja djevojka koja je bila s njim, brutalno su ubijeni u uredu novina pri Srpskom vijeću za nacionalnu obranu Amerike na adresi 3909 W. Sjeverna avenija. Srbija je također dio Jugoslavije.
 

Priredili: Terry Wilson i Henry Wood, Chicago Tribune, 17. veljače 1987., https://www.chicagotribune.com/news/ct-xpm-1987-02-19-8701130486-story.html

Bunjevci i Srbi su vikali "Živela Srpska vojska!"

 
 
U Suboticu je srpska vojska ušla 13. studenog 1918. godine. Prethodno je 11. studenog hitno sazvana proširena sjednica gradskog Senata, dan poslije osnivanja Bunjevačko-srpskog narodnog odbora (BSNO), s prvom i najvažnijom tačkom dnevnog reda: stupanje na dužnost komesara mađarske vlade i novog Velikog župana dr. Luke Pleskovića. On je nakon prisege održao govor na mađarskom jeziku, u kojem je naročito naglasio koliko će se truditi da pomogne opstanak i razvoj Bunjevaca, da se ne pretope u Srbe ili Hrvate! Slijedeći govornik, predstavnik Bunjevačko-srpskog odbora dr. Stipan Matijević, je izazvao senzaciju jer se poslije 50 godina u Senatu govorilo bunjevačkim jezikom! Stotine prisutnih srpskih i bunjevačkih omladinaca, na zaprepaštenje mađarskih senatora, aplaudirali su, grlili se i klicali "živili Bunjevci" i "živio bunjevački jezik"!
https://pbs.twimg.com/media/D0A8insWoAEcebT.jpg
Senat je usvojio ostavku gradonačelnika dr. Karolja Biroa i imenovao dr. Lajoša Dembica za vršitelja dužnosti gradonačelnika. BSNO je tražio i dobio prostorije u Gradskoj kući (na prvom katu u današnjoj matičnoj službi) u kojoj je bilo smješteno i Mađarsko narodno vijeće. Vladin komesar Plesković bio je riješen da Bunjevačko-srpski narodni odbor nekako veže za mađarske institucije, pa se tako 13. studenog, predvečer, našao u prostorijama BSNO-a u Gradskoj kući. U teškom razgovoru uporno je nudio da oni imenuju gradonačelnika iz redova Bunjevaca ili Srba, dok su članovi BSNO-a uporno odbijali i tražili pristup gradskim financijama, radi održavanja Bunjevačko-srpske garde i drugih aktivnosti.
 
Na uporno Pleskovićevo vraćanje na pitanje gradonačelnika i zatezanje oko novca, velečasni Blaško Rajić je zagrmio "Novaca mora biti!" udarajući šakom o stol. "Ako nam ne date milom, mi ćemo uzeti silom!", nastavio je. Ovu veliku tenziju u prostorijama Odbora prekinuo je Pleskovićev pomoćnik Ivan Marcikić, koji je ušao u kancelariju i glasno rekao "Srpski major Bodi je telefonirao sa žedničke stanice. Srpska vojska je stigla tamo i uskoro će biti ovdje!" Uslijedio je tajac, a zatim gromoglasan usklik svih prisutnih Bunjevaca i Srba "Živela Srpska vojska!" Preblijedelom Pleskoviću velečasni Rajić je rekao "E sada vam hvala, ne tribamo od vas ništa, ni oružje ni novaca. Sad ćemo mi imati dosta, sve što nam triba. Ne ćemo više nikoga moliti." Sada već vidno oznojen komesar je ustao i rekao da valja da se izađe na stanicu i dočeka vojska. Dok je prolazio kroz hodnike prisutni su klicali "Živila srpska vojska! Živili junaci! Živili oslobodioci!" i Gradskom kućom se prvi put zaorila srpska pesma "Oro klikće sa visine, glas se čuje iz dubine. Ne bojmo se sivi tiću, mi smo s tobom Svetozare Miletiću!”
 
Na željezničkoj postaji srpske časnike je pozdravio vidno uzbuđeni podpredsednik BSNO dr. Jovan Manojlović: “Draga braćo! Kosovski junaci! Kosovski osvetnici! Ovde u Subotici beloj čeka vas 70.000 Bunjevaca i Srba raširenih ruku, da vas prigrle na tople, bratske grudi! I da niste krv od naše krvi i da niste kost od naše kosti, s ponosom bismo dočekali najslavniju armiju celog sveta, a kamo li braću rođenu! Braćo! Ako je sanak lep, lep je sanak, svet nek mu se divi. Ali braćo draga nije ovo san, nije san! Nek zapeva Ravijojla vila: Sad je java što sam do sad snila! Dobro nam došli, braćo!" Oko 22 sata srpski časnici su došli u prostorije Bunjevačko-srpskog narodnog odbora, gdje ih je dočekala panslovenska himna "Hej Sloveni" i velečasni Blaško Rajić, koji je, između ostalog, rekao: "Čast mi je pozdraviti vas, kao vođe pobedonosne Srpske vojske, kao osloboditelje potlačenih naroda ispod teškog jarma. Zveket vašeg oružja gospodo, to je glas zvona, što nadvišćuje vaskrsenje naše! Tresak topova vaših, koji dolaze, porušiće kule i gradove u kojima je zasidala sila što nas je tlačila!" Rajić je završio izrazivši radost što su Subotičani stupili u krilo "mile majke naše, majke Jugovića". Njegovo često spominjanje majke Jugovića otkriva koliko je i na ovog bunjevačkog intelektualca i duhovnika imala utjecaja srpska narodna epska poezija.
 
Svečana večera upriličena je u hotelu "Zlatno jagnje", u Košut Lajoš ulici broj 3 (danas Korzo 3). Gostili su se tu večer srpski oficiri i vojnici i nije čudno što će hotel kasnije poneti ime "Srpski kralj", a prema kraju dvadesetog stoljeća postati će i Dom vojske. Major Bodi je nazdravio srpskom kralju Petru I, a netko od vojnika je odmah potom započeo srpsku himnu "Bože pravde", koju su zapjevali i ostali prisutni, gdje se naročito čuo duboki glas Blaška Rajića. Ovo je bio prvi put da je srpska himna otpjevana na javnom mjestu u Subotici. Tridesetak mađarskih oficira koji su stajali za vrijeme himne, kada su čuli šta se pjeva, odmah su napustili hotel. Blaško Rajić je sutradan pred svojom crkvom Sv. Roka blagosiljao kolonu srpskih vojnika i njihove topove, poškropivši ih svetom vodicom! 
(Izvor: portal Subotica.com od 13. 11. 2018. godine: https://www.subotica.com/vesti/vremeplov-oslobodjenje-i-ujedinjenje-u-subotici-100-godina-kasnije-epizoda-iv-srpska-vojska-u-subotici-id33512.html)
 
Pod tim okolnostima 25. studenog 1918. godine u Novom Sadu je održana Velika narodna skupština koja je donijela odluku o prisajedinjenju Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji. Od 757 delegata skupštinu je činilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Njemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. Srijem je priključen Kraljevini Srbiji u jednom privatnom stanu u Rumi dan ranije i 1. prosinca 1918. godine osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS). Samo dvije godine kasnije Kraljevstvo je promijenjeno u Kraljevinu, a 1929. godine država je ponijela naziv Kraljevina Jugoslavija. Što se tiče Vojvodine, vidimo da su tada njenu sudbinu, uz Srbe, odredili Bunjevci i Slovaci, kao slavenski narodi, a među Bunjevcima je dominantan lik bio svećenik Blaško Rajić, kao među Srbima Jaša Tomić.
 
Blaško Rajić je i na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu održao vatreni govor u prilog prisajedinjenja Baranje, Bačke i Srijema Kraljevini Srbiji, iako je u Zagrebu pred Narodnim vijećem SHS obećeo da će se oko tog pitanja postaviti sasvim drukčije. Posljedice svega ovoga Vojvodina osjeti i danas, a posebice hrvatska nacionalna zajednica u njoj. Naime, u drugoj polovici 18. stoljeća Vojvodina je, unutar Austro-Ugarske države, bila drugo najveće gradilište na svijetu, uz Sjedinjene Američke Države. Vojvodina je bila ekonomski i urbanistički fenomen, a oni koji su je u to vrijeme stvarali – imali su plan. Stvarali su je zajedno Nemci, Mađari, Srbi, Hrvati, Židovi i svi drugi koji su živjeli na tlu Vojvodine i osjećali su se Vojvođanima. Danas Vojvodina ima BDP ispod Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, približno jednak Srbiji i veći samo od BiH i Kosova!
 
I već 18. studenog 2019. godine, dakle, manje od godinu dana od odluke o prisajedinjenju Vojvodine Srbiji, upravo list Radikalne stranke Jaše Tomića “Zastava” donosi članak pod naslovom “Plači Vojvodino”, u kojem piše: 
Navršila se godina dana kako smo oslobođeni, a kroz kratko vreme će se završiti godina kako u našoj dičnoj Vojvodini vlada dar mar. Mi Vojvođani smo bili prvi koji smo, bez ikakvih predhodnih pogodbi na velikoj Narodnoj Skupštini 12. (25.) novembra prošle godine, rešili da kidamo veze sa Ugarskom i tražimo da budemo sa Srbijom jedno telo, jedna duša. Odrekosmo se i svoje privremene vlade da i na taj način dokažemo svoju lojalnost prema novoj zajedničkoj nam domovini. Posle smo išli još dalje. Dali smo i davali smo i šakom i kapom svima i svakome. Međutim, šta se dogodilo? U naše pitome krajeve slegoše se čete pljačkaša, razbojnika i zelenaša, te nemilice počeše isisavati srž i sokove zaprepašćene i, pod utiskom velikih događaja, opijene i bunovne Vojvodine. Kao divlje orlušine i krvoločne hijene navališe na naše krajeve nevaljalci i sebičnjaci, da se napljačkaju i natrguju, da ogole ove krajeve kao niko dosad.
I najveći gospodin i poslednji fakin, i prosavljeni junaci i priznati špijuni i žbiri, svi povrveše u Vojvodinu, sa dozvolom i bez dozvole, da pokupe i izvezu sve što se izvesti dade.
A mi?
Mi stojimo zaprepašćeni i gledamo čudo. Gledamo pokor, a nismo u stanju da to sprečimo.
Bezbrojni liferanti i izvoznici izvlače naše blago, nemilice prosipaju novac na mito, gde god stignu. Na taj način su stvorili korupciju, kakvoj u svetu nema ravne.
Takvim radom i neradom stvorilo se uverenje kod mnogih naših prijatelja da smo mi nesposobni da uredimo svoju, tolikim ogromnim žrtvama iskupljenu državu. A kao najveći dokaz za to moći će i hteće navesti Vojvodinu i žalosne prilike u njoj.
Zato, Vojvodino, plači, jer nemaš čemu da se raduješ.
Radikali Jaše Tomića, kao najveći zagovornici prisajedinjena Vojvodine Srbiji, na čelu sa njim, samo poslije godinu dana od realizacije njihovih ideja pišu ovako, i Pribičević je ubrzo prišao Stjepanu Radiću, koji je odmah govorio da se ne leti u Beograd kao guske u maglu.
No, Bunjevci i danas veličaju Blaška Rajića, poslije više od sto godina, jer su ovdje u Vojvodini ostvarili svoj san: da postanu narod, makar i kao nacionalna manjina!
To je razumljivo, jer se tako osjećaju i imaju pravo na to! Imaju svoje nacionalno vijeće, svoj jezik, kulturu, običaje, pjesme, nošnju i sve drugo. I to se mora poštivati! Ali ovdje ima potomaka Blaška Rajića koji traže da i svi Hrvati u Srbiji veličaju Blaška Rajića i da sve što je bunjevačko smatraju svojom najvećom vrednošću. Da bunjevačke salašarske običaje treba svi Hrvati u Srbiji smatrati svojom najvrijednijom kulturnom baštinom i kao svoje najveće kulturno blago. Da sve što je bunjevačko ovdje više vrijedi od hrvatskoga!
Uzrok tome je što je jedan čovjek uzurpirao sve funkcije u kulturi i politici vezane za 57.900 Hrvata u Srbiji, a sebe smatra Bunjevcem i Hrvatom u isto vrijeme! Pošto to ne može biti sebe naziva “bunjevačkim Hrvatom” (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju)! A “bunjevački Hrvat” je samo zato da bi mogao kao Bunjevac raspolagati ogromnim sredstvima koja pripadaju Hrvatima u Srbiji. I uglavnom je “bunjevačke Hrvate” zaposlio u hrvatskim institucijama koje su sve u Subotici, gdje žive svi Bunjevci, i jedni i drugi. Ostali Hrvati ne razlikuju tko je od njih Bunjevac, a tko “bunjevački Hrvat” i manipulacija je višestruka.
U tim korelacijama najviše stradaju srijemski Hrvati, jedini autohtoni Hrvati u Vojvodini, koji su i tako već stradali samo zato što su Hrvati.
 

Miroslav Cakić, Novi Sad, 26. travnja 2020.

Hrvatsko-češko društvo organiziralo online predavanje Česi i hrvatski turizam

 
 
Hrvatsko-češko društvo organiziralo je u srijedu 29. travnja predavanje na temu Česi i hrvatski turizam koje je održao predsjednik HČD-a, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac. Zbog nemogućnosti održavanja svih javnih događanja uslijed pandemije koronavirusa, predavanje je održano putem Youtube kanala Hrvatsko-češkog društva, a povod su bili planovi kojima je cilj omogućiti dolazak čeških turista u Hrvatsku i ovog ljeta, unatoč pandemiji koronavirusa.
https://www.croatiaweek.com/wp-content/uploads/2017/08/Sun.jpg
Lipovac je kazao da je važno širu hrvatsku javnost educirati o ulozi Čeha u razvoju hrvatskog turizma, pogotovo zbog širenja negativnih stereotipa o češkim turistima. „Uz Austrijance kao pokretače hrvatskog turizma, Česi su zaslužni da je Hrvatska uopće postala turistička zemlja. Zaslužni su za nastanak i razvoj brojnih turističkih odredišta, a uživati u moru i popratnim radostima naučili su i svoje domaćine kojima je more do tada služilo za plovidbu i ribolov“, rekao je Lipovac. Kao i u drugim industrijski razvijenim zemljama, i u Češkoj se krajem 19. stoljeća razvija turizam pa jača interes Čeha za Jadran s kojim su tada dijelili pripadnost istoj državi, Austro-Ugarskoj, a dodatna motivacija bio je osjećaj slavenske uzajamnosti s južnoslavenskim narodima na jadranskoj obali, posebno s Hrvatima. Lipovac je spomenuo prvo organizirano putovanje Čeha na Jadran 1897. koje je imalo velik odjek i u Češkoj i u Hrvatskoj, kao i ulogu češkog kapitala u razvoju jadranskih turističkih mjesta. Česi su do početka Prvog svjetskog rata otvarali hotele i pansione u Opatiji, Lovranu, Puli, Kraljevici, Krku i Rabu, a iznimne zasluge imaju za razvoj Baške na Krku gdje je 1910. zahvaljujući Čehu Emilu Geistlichu osnovana Kupališna zadruga Hrvatsko-češko morsko i klimatično kupalište Baška. Zahvaljujući Čehinji Mariji Steyskalovoj, iste godine otvara se sanatorij za češku djecu u Crikvenici, čime počinje razvoj zdravstvenog turizma u tom gradu.
 
U Dalmaciji je 1909. liječnik Jindřich Šoulavý otvorio prvi pansion u Kaštel Lukšiću, a u to vrijeme javlja se i sintagma „češki život“ kojom su Dalmatinci, prema primjeru svojih gostiju, označavali bezbrižan stil života i ljenčarenje. U isto vrijeme javljaju se i prvi negativni napisi o češkim turistima i njihovim potrošačkim navikama kakvih ima i danas, dok su se u Češkoj počele širiti glasine o morskim psima koji prijete turistima. No unatoč tome, Česi su posjećivali sva ljetovališta na Jadranu, sve do Dubrovnika, putujući najčešće željeznicom i brodovima, a u većini destinacija mogli su očekivati da će im biti ponuđena češka kuhinja, češko pivo i češki časopisi. Kao Slavene, domaće stanovništvo nije ih doživljavalo kao strance, a olakšano je bilo i sporazumijevanje.
 
Zastoj u turizmu nastupio je izbijanjem Prvog svjetskog rata, a oporavak tek 1921. kad se s hrvatskih jadranskih krajeva (osim Istre, Zadra i dijela otoka) povukla talijanska okupacijska vojska. Iako su nakon 1918. Češka i Hrvatska bile u različitim državama, češki turisti nastavili su dolaziti na Jadran te su bili treći najbrojniji gosti, nakon Nijemaca i Austrijanaca pa ih je 1936. bilo oko 68.000. Zbog razvoja cestovne mreže počeli su dolaziti autobusima, ali i zrakoplovima jer su uvedene zrakoplovne linije od Praga do Sušaka i Dubrovnika, no i dalje je najčešći oblik putovanja bila željeznica. Najviše Čeha dolazilo je u Primorje, gdje je bilo najviše čehoslovačkih hotela, pansiona i sanatorija, gotovo trećina turističkih poduzeća,  a najviše u Crikvenicu koja je tada bila glavna hrvatska turistička destinacija jer je Opatija bila dio Italije. Osim u mjestima gdje je turizam bio prisutan do 1914. zahvaljujući Česima razvijaju se nove destinacije. Česi su 1925. bili prvi turisti na Pagu, gradili su hotele i na Braču, dok kod Dubrovnika u uvalama Kupari i Srebreno zaslugom Čeha Jaroslava Fencla 1921. nastaje veliko ljetovalište Kupari kao prvi turistički resort na Jadranu. Mnogi češki hoteli na Jadranu ujedno su bili i značajna arhitektonska djela.
 
Turizam u Hrvatskoj i dolazak čeških turista ponovno je zaustavio Drugi svjetski rat, a nakon rata oporavak je tekao polako. Češki turisti ponovno se vraćaju na Jadran tek 1955. normalizacijom odnosa Jugoslavije s tadašnjom Čehoslovačkom i drugim socijalističkim državama, iako im je komunistički režim otežavao odlaske u inozemstvo. Zbog Željezne zavjese, turisti iz Čehoslovačke najčešće su putovali preko Mađarske pa im je umjesto sjevernog Jadrana novo omiljeno odredište postalo šire područje Makarske, a slabiji imovinski status mnoge je prisilio na ljetovanje u kampovima.
 
Lipovac je u svom predavanju spomenuo ideju da se Čehoslovačka spoji s Jadranom željezničkim tunelom ispod Austrije koji bi vodio od Českih Budějovica do Kopra kraj kojeg bi bio izgrađen umjetni otok nazvan Adriaport. Tunel je trebao biti dug 350 kilometara, ali neki dijelovi pruge bili bi na tlu pa bi trasa bila duga ukupno 410 kilometara. Projekt je 1967. osmislio ekonomist Karel Žlábek i sedamdesetih godina dobio je potporu državnog vrha. Imao je ne samo turistički, nego širi gospodarski značaj s ciljem pretvaranja Čehoslovačke u pomorsku zemlju. Bili su izrađene i potrebne studije, no tunel na koncu nije krenuo u realizaciju, iako se planiralo da nakon više desetljeća izgradnje bude otvoren upravo 2020.
 
Srpska agresija na Hrvatsku 1991. opet je zaustavila turizam, ali češki turisti vratili su se već 1992. te su dolazili svih ratnih godina i ostvarivali čak 22 posto turističkih noćenja. Kao i u prvoj polovici 20. stoljeća, uglavnom su ljetovali u Istri i u Primorju koji su bili relativno daleko od još uvijek okupiranih područja. Posljednjih dvadesetak godina Česi ljetuju po cijeloj hrvatskoj obali, a 2000. dva je tjedna odmora u Dubrovniku proveo tadašnji češki predsjednik Václav Havel sa suprugom Dagmar. Lipovac je kazao da osim kao posjetitelji Česi danas hrvatskom turizmu ponovno doprinose i kao ulagači unapređujući turističke kapacitete te poručio da o emotivnom odnosu Čeha prema hrvatskom Jadranu svjedoči široko rasprostranjena parola „Vaše more – naše more“, kako glasi naslov dokumentarnog filma češkog oskarovca Jiříja Menzela iz 2010. „Zbog toga ne čudi da se još tijekom pandemije koronavirusa u Češkoj stvaraju planovi kako njihovim građanima omogućiti da i ove godine ljetuju u Hrvatskoj“, zaključio je Lipovac.
Snimka predavanja Česi i hrvatski turizam može se pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=_R-3Yg4ol6o&feature=youtu.be (m.l.)

Anketa

Jeste li iznenađeni izbornim rezultatima?

Utorak, 07/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1570 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević