Get Adobe Flash player
Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

Lustracija znači skidanje stigme s hrvatskoga naroda da je...

"Duboka država", Manolić i Buda

Nitko tko nije umočen u njihove stare strukture ne može u ovoj zemlji doći...

Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

Plenkovićeva Hrvatska - poslušan i pouzdan provoditelj stranih...

Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

Je li HAZU ozbiljna znanstvena institucija u Hrvata ili tračerski...

Zaustavite Reuters i Eurostat!

Zaustavite Reuters i Eurostat!

Poslijepotresni grafiti na površinama javnog prostora u...

  • Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

    Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

    srijeda, 08. srpnja 2020. 08:00
  • "Duboka država", Manolić i Buda

    srijeda, 08. srpnja 2020. 07:36
  • Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

    Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

    četvrtak, 09. srpnja 2020. 11:30
  • Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

    Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

    srijeda, 08. srpnja 2020. 07:33
  • Zaustavite Reuters i Eurostat!

    Zaustavite Reuters i Eurostat!

    četvrtak, 09. srpnja 2020. 11:26

Hrvatsko-češko društvo organiziralo online predavanje Povijest Čeha u Zagrebu od biskupa Duha do danas

 
 
Hrvatsko-češko društvo organiziralo je u utorak 7. travnja predavanje na temu Povijest Čeha u Zagrebu od biskupa Duha do danas koje je održao predsjednik HČD-a, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac. Zbog nemogućnosti održavanja svih javnih događanja uslijed pandemije koronavirusa, predavanje je održano putem Youtube kanala Hrvatsko-češkog društva, a povod je bio razoran potres u Zagrebu 22. ožujka koji je, kako je kazao Lipovac, Zagrepčane potaknuo da se osvrnu da sve ono što Zagreb čini Zagrebom, pa tako i na njegovu prošlost. „Zagreb je pun čeških tragova, odnosno tragova koje su ostavile osobe doseljene iz Češke ili češkog porijekla, i to doslovno od samog početka povijesti grada pa do danas. Naime, i sama povijest Zagreba počinje s jednim Čehom, biskupom Duhom, a nakon njega Čehe ili osobe češkog podrijetla nalazimo doista na svim područjima života. Najviše Čeha bilo je među tzv. malim ljudima, obrtnicima, trgovcima i činovnicima, ali trajno su zapamćena imena onih koji su postali velikani od nacionalne važnosti ili važne osobe u svojoj struci, a svi oni pridonijeli su tome da Zagreb s vremenom postane moderni velegrad i hrvatska metropola u pravom smislu riječi, kao i pripadnici svih drugih naroda kojima je Zagreb uvijek otvarao svoja vrata. Česi nikad nisu u Zagrebu bili mnogobrojni, ali kao i kod nekih drugih manjina poput Židova, njihov je značaj u društvenom životu daleko premašivao brojnost. Ono što Čehe u Zagrebu posebno karakterizira je to da su u mnogim područjima imali pionirsku ulogu, tako da bi bez njih zagrebačka povijest u najmanju ruku bila drugačija“, rekao je Lipovac.
http://www.mgz.hr/UserFiles/image/izlozbe/Vedute-Zagreba-Daruvar-3.jpg
Ivan Zasche, Park Maksimir, 1852.
 
Uz prvog zagrebačkog biskupa Duha kojeg je nazvao prvim imenom poznatim Zagrepčaninom, Lipovac je kao trag rane prisutnosti Čeha na području Zagreba spomenuo selo Čehi koje se prvi put spominje 1217., a istaknuo je i procvat hrvatsko-čeških odnosa u doba vladavine Čeha Žigmunda Luksemburškog od 1387. do 1437. U to je vrijeme zagrebački biskup nekoliko godina bio Čeh Ivan Smilo, a nastao je i južni portal crkve svetog Marka koji se pripisuje učenicima praškog graditelja Petra Parlera. Početkom 17. stoljeća Česi su djelovali na isusovačkog gimnaziji u Zagrebu, a 1771. Čeh Antun Jandera izdavao je prve hrvatske novine Ephemerides Zagrabienses, čime počinje povijest hrvatskog novinstva. Vidljive tragove su potkraj 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća u Zagrebu ostavili češki graditelji Ivan Either koji je sagradio Banske dvore te Bartol Felbinger, autor brojnih zgrada na Gornjem gradu. U doba Hrvatskog narodnog preporoda važnu ulogu igrali su i Česi Josef Schweigert, Ivan Havliček i Josip Praus, a od 1850. do 1859. hrvatska banica bila je moravska grofica Sofija Stockau, supruga bana Josipa Jelačića.
 
U to vrijeme uvodi se građansko društvo i Zagreb postupno pretvara u moderni velegrad kojem su trebali stručnjaci svih struka kojih je u Hrvatskoj bilo malo. „Tu će prazninu uz ostale popuniti i Česi, čiji je broj od 1851. do 1900 porastao sa 129 na 955. Češki doseljenici počinju se i organizirati pa 1874. osnivaju Češku besedu Zagreb koja je najstarija manjinska udruga u Zagrebu i Hrvatskoj. Osnovao ju je češki književnik, novinar i revolucionar Josef Václav Frič koji je u Zagrebu djelovao kao urednik novina Agramer Zeitung“, kazao je Lipovac. Istaknuo je djelovanje Čeha u školstvu, među kojima je značajna bila Marija Fabković, kao i neke od prvih profesora modernog zagrebačkog sveučilišta osnovanog 1874. Za prvog profesora slavenske filologije bio je izabran Lavoslav Geitler, za profesora opće pravne povijesti Jaromír Haněl, profesorom fizike izabran je Vinko Dvořák, botanike Bohuslav Jiruš, matematike Karel Zahradnik, a za profesora kemije pet godina nakon osnutka modernog sveučilišta Gustav Janeček. Češkog podrijetla bio je i prvi profesor minerologije i geologije Đuro Pilar, otac poznatog geopolitičara Ive Pilara.
 
„Najduže su u Zagrebu, do svoje smrti, djelovali Dvořák koji je 1897. napravio i prvu rendgensku snimku u Zagrebu i Janeček kojeg se smatra se osnivačem moderne kemije i farmacije u Hrvatskoj, a uz ostalo bio je i utemeljitelj današnjih tvornica Pliva i Medika. Od 1921. do 1924. bio je i predsjednik JAZU-a, kao prvi i jedini kemičar na tom položaju, a zaslužan je za očuvanje i popularizaciju Plitvičkih jezera. U području znanosti nezaobilazno je ime Petrinjca češkog porijekla Otona Kučere, osnivača Zvjezdarnice i najvećeg popularizatora znanosti u Hrvatskoj“, rekao je Lipovac. Spomenuo je i češkog slikara Ivana Zaschea koji je bio autor brojnih zagrebačkih veduta, ali i portreta istaknutih osoba, te fotografa Ivana Standla koji je uz ostalo snimio i Zagreb nakon potresa 1880. Među arhitektima koji su gradili Zagreb nakon potresa spomenuo je Čehe Ruperta Melkusa,  projektanta parka Zrinjevac i groblja Mirogoj, Vjekoslava Bastla i Lava Kaldu, projektanta zgrade Hrvatskog sabora, ali i Češkog doma u Zagrebu. Graditelj Rudolf Jungmann sagradio je hotel Esplanade, a Josef  Dubsky među prvima je u Hrvatskoj izvodio armiranobetonske konstrukcije, poput silosa Paromlina i kupole crkve svetog Blaža. U toj je crkvi značajno djelo ostvario kipar Vojta Braniš, koji je od voska izradio božićne jaslice s hrvatskim motivima, koje se smatraju jednima od najljepših i najoriginalnijih jaslica u Zagrebu i Hrvatskoj. Češkog porijekla bila je i kiparica Mila Wod (pravo ime Ludmila Wodsedalek). Česi su dali doprinos i uređenju zagrebačkih parkova. Radi konačnog oblikovanja Maksimira na poziv biskupa Jurja Haulika iz Moravske dolazi Franjo Serafin Körbler i postaje biskupski nadvrtlar. Nasade u parkovima Zelene potkove uredio je gradski vrtlar Franjo Jeržabek, a širenje Zagreba prema istoku svojim je hortikulturnim rješenjima pratio njegov nasljednik Franjo Křepela. Čeh Vítězslav Durchánek je s Antunom Heinzom osmislio izgled Botaničkog vrta.
 
Lipovac je spomenuo i Čehe koji su značajni za razvoj zagrebačkog gospodarstva, među kojima su bili Josip Ferdinand Devidé, Franjo Pokorny, Julije König, Josip Kallina, Jakob Hlavka, braća Jaroslav i Vladimir Ševčik i Felix Pastor.
Kao najveću ličnost hrvatske glazbe druge polovice 19. stoljeća naveo je Ivana Zajca, po ocu Čeh, osnivača zagrebačke opere i autora više od 1200 djela, od kojih je 19 operai 26opereta. Po ocu je Čeh bio i mladi glazbeni genij Franjo Krežma. Gotovo 70 godina kraljica zagrebačkih kazališnih pozornica bila je Čehinja Marija Ružička Strozzi koja je odigrala oko 600 uloga. Dvoje njene djece također je ostavilo traga u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi bila je svjetski poznata operna pjevačica, a sin Tito bio je istaknuti glumac i kazališni režiser. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo, a unuka Tita Strozzija i njegove supruge glumice Elize Gerner je glumica Dora FišterToš.Druga istaknuta glumica češkog podrijetla, rođena u Križevcima, bila je Nina Vavra, koja se bavila i pisanjem drama i prevođenjem.
Među najsvestranije zagrebačke kazališne umjetnike češke narodnosti ubraja se Arnošt Grund, koji se istaknuo i kao jedan od pionira hrvatskog filma jer je bio scenarist prvog igranog filma Brcko u Zagrebu iz 1917.
 
„Hrvatsku kulturu trajno su obilježili i književnici češkog podrijetla, među kojima prednjači August Šenoa, veliki zaljubljenik u Zagreb i njegovu prošlost, dok se socijalnom problematikom pozabavio Vjenceslav Novak, a psihološkom analizom dekadentnih intelektualaca Milutin Cihlar Nehajev. Jagoda Truhelka je pak bilazačetnica književnostiza djecu, ali i prva književnica koja je na moderan način oslikavala ženske likove, bez uobičajenih stereotipa“, kazao je Lipovac.
Govoreći o razdoblju nakon 1918. kad Hrvati i Česi više ne žive u istoj državi, pojasnio je da se broj Čeha u Zagrebu ipak nije smanjivao jer su se doseljavali s područja Daruvara, budući da je Zagreb postao gospodarsko i industrijsko središte Jugoslavije. No budući da se broj stanovnika Zagreba više nego udvostručio, postotni udio Čeha među Zagrepčanima ipak se smanjuje. „Višestoljetne veze dvaju naroda nisu mogle biti prekinute preko noći, već su nastavljene na novim temeljima. Upravo u to vrijeme neformalna prva dama Hrvatske bila je jedna Čehinja, Marija Radić, rođena Dvořáková, koja je svom suprugu Stjepanu Radiću bila najbliža suradnica u političkom djelovanju. U isto vrijeme, od 1920. do 1928. prva dama Zagreba bila je Čehinja, Berta Heinzel, supruga Vjekoslava Heinzela“, kazao je Lipovac.
Nakon osnutka novih fakulteta Zagreb je ponovno mogao računati na češke stručnjake – među prvim profesorima Medicinskog fakulteta bili su Česi Emil Prášek i František Smetánka. Veterinarski fakultet osnovao je Eugen Podaupsky, studij grafike Ivan (Jan) Novak, na Šumarskoj akademiji djelovali su Vinko Hlavinka, Vladimir Filkuka, Viktor Koudelka i Ervin Rössler, prvi hrvatski ornitolog. U to vrijeme vodeći hrvatski filozof bio je Albert Bazala, inače utemeljitelj Pučkog otvorenog sveučilišta, koji je nakon Gustava Janečeka postao drugi Čeh na čelu Akademije. Povijesnu znanost zadužio je pak Jaroslav Šidak.
U prvoj polovici 20. stoljeća jedan od vodećih hrvatskih skladatelja bio je Fran Lhotka, autor poznatog baleta Đavo u selu i glazbeni pedagog, dok je Václav Huml kao profesor violine utemeljio zagrebačku violinističku školu. Kao dirigent, zagrebačku glazbenu scenu obilježio je Milan Sachs.
 
Nakon 1945. broj Čeha u Zagrebu počinje se konstantno smanjivati, jer dio ih se vratio u domovinu, a mnogi češke obitelji su se nakon nekoliko generacija života u glavnom gradu Hrvatske pohrvatile. „U Zagrebu je 1961. živjelo 1593 Čeha, 1971. njih 1315, a 1991. Česima se izjasnilo 1175 Zagrepčana. Uglavnom se radi o doseljenicima s daruvarskog područja, koji su se mnogo lakše uklopili u zagrebačku sredinu nego raniji doseljenici iz Češke,jer ipak nisu bili strani doseljenici, a hrvatski su govorili kao i materinji češki. Jedan od njih, Josip Salač, uspio je 1970. postati pomoćni zagrebački biskup. U kulturnom životu istaknuli su se likovni umjetnici Vanja Radauš, Želimir Janeš, Zlatko Bourek i Marta Svečnjak, glazbenici Milo Cipra, Josip Klima, Franjo Paulik, Miljenko Prohaska, Stjepan Mihaljinec, Imakulata Malinka, svi češkog porijekla. Po ocu Čeh bio je Branko Souček koji je 1957. konstruirao prvo hrvatsko računalo. Davno češko podrijetlo imao je i režiser Krešo Golik. Od zapovjednika u Domovinskom ratu češko podrijetlo imao je general Zvonimir Červenko“, istaknuo je Lipovac. Spomenuo je rezultate popisa stanovništva iz 2011. prema kojima je broj Čeha po prvi put nakon 1931. povećan, s 813 na 835, što se pripisuje i intenziviranju djelovanja Češke besede Zagreb i Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba. No asimilacija je ipak jaka pa je Lipovac naveo današnja poznata zagrebačka imena češkog porijekla čiji nosioci su uglavnom Hrvati: Bohaček, Čermak, Devidé, Doležal, Dukat, Havliček, Havranek, Holy, Horak, Houra, Houdek, Jelinek, Jindra, Jirasek, Jirsak, Kincl, Klašterka, Knebl, Krepela, Kubik, Kuhta, Novotny, Prohaska, Srb, Uhlik, Vavra, Zima... Podsjetio je i da u centru Zagreba postoje Praška i Masarykova ulicu. „Prema tome, opravdano je koristiti sintagmu "češki Zagreb" koja ne treba nikoga vrijeđati jer nije odraz nečijih teritorijalnih pretenzija, nego priznavanje činjenice da bez brojnih Čeha Zagreb ne bi bio Zagreb, ovakav kakvog znamo. Nadajmo se da će Zagreb stoga postati popularniji i među češkim turistima, a i da će se Češka uključiti u pomoć Zagrebu nakon potresa kako bi se i u ovoj nevolji koja nas je snašla ponovno potvrdilo hrvatsko-češko prijateljstvo i solidarnost“, zaključio je Marijan Lipovac svoje online predavanje Povijest Čeha u Zagrebu od biskupa Duha.
Predavanje se može pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=hdIC-PseHjk
 

Marijan Lipovac

Novi Sad - grad u kojem se osjećao svekoliki duh uljuđene Europe

 
 
Iz tiska je izišla nova knjiga Branimira Miroslava Tomlekina Martina, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica. Ustvari radi se o romanu za koji recenzent Denis Peričić kaže da je ovaj roman svojevrsni vojvođanski, odnosno srijemski Rat i mir. Roman ima 168 stranica i sastoji se od tri dijela Mati ili Hintergrund, Baka ili vrijeme između i Prabaka ili vrijeme umiranja. Uz to, na početku romana nalazi se Riječ urednika Marijana Majstorovića i uvodni dio pod nazivom Šizela. Na kraju knjige romana nalazi se (E)p(r)ilog, bilješka o autoru i recenzija već spomenutoga Denisa Peričića.
Radnja romana Hrtkovčanina Branimira Miroslava Tomlekina vodi se oko novosadske Hrvatice Martine, čiji život autor prati od vremena prve Jugoslavije, preko Drugoga svjetskog rata, sve do druge Jugoslavije, njezina raspada, pa sve do 1999. kada bombarderi Natoa bombardiraju njezin Novi Sad. Sudbina Martine ujedno je sudbina Novoga Sada, pa i cijele Vojvodine, koja je do 1990. – unatoč raznim oblicima srbizacije – prestala biti međunacionalna odnosno multikulturalna sredina mitteleuropskoga tipa.
 
Novi Sad je grad koji se nalazi na lijevoj obali Dunava. Zbog svoga povoljnog geoprometnog položaja na obali plovne rijeke, koja povezuje središnju Europu i Crno more, uvijek je bio važno gospodarsko, trgovačko, upravno i političko središte. Kako su se kroz povijest mijenjali njegovi vlasnici tako se i ime mjesta mijenjalo. Latinski se naziva Neoplanta, grčki Neofite, njemački Neusatz an der Donau, mađarski Újvidék, a zadnja stoljeća uglavnom se naziva kao i danas – Novi Sad.
Do 1746. ovaj grad na krajnjem jugu Bačke nalazio se pod upravom Vojne krajine, kao dio Njemačko-banatske pukovnije. Austrijska carica Marija Terezija 1. veljače 1748. proglasila ga je slobodnim kraljevskim gradom s vlastitom upravom.
Katolička župa Imena Marijinog spominje se 1332. Župa je obnovljena 1702., a današnja crkva sagrađena je 1895. godine.Od 1788. do 1822. radila je Državna katolička gimnazija.
Do povećanog prometnog značaja Novoga Sada dolazi 1788. nakon izgradnje stalnog pontonskog mosta, te izgradnjom cestovnog i željezničkoga mosta "Franjo Josip" 1883. godine. Željeznički most "Franjo Josip" postoji od 1833. do 1941. godine. Nakon toga Novi Sad postaje čvorište na željezničkoj pruzi Budimpešta - Zemun.
Prva pošta za Novi Sad otvorena je 29. XII 1753. u Petrovaradinu, gdje se nalazila vojna garnizona. U samome Novom Sadu pošta je osnovana tek stotinu godina kasnije.
Prvo osjetnije naseljavanje Srba u Novi Sad, u kojem su dotad živjeli Nijemci, Mađari, Hrvati, Židovi, Armenci i već tada druge brojne etničke manjine, počinje od 1804. Samo četiri godine kasnije, 1810., novosadski Srbi otvaraju pravoslavnu gimnaziju. Nakon 1860. Novi Sad je postao kulturno i političko središte Srba u Ugarskoj. Ondašnji Srbi 1861. osnivaju prvo srpsko stalno kazalište, a tri godine kasnije preselili su Maticu srpsku iz Budimpešte.
Raspadom Austro-Ugarske koncem 1918. godine južni dijelovi Bačke i zapadni dijelovi Banata ulaze u sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. U Drugome svjetskom ratu Bačka je pod upravom Mađarske, a Banat kao posebna njemačka okupacijska oblast pripao je Srbiji. Srijem je od 1941. do 1945. i dalje u sastavu hrvatske države, Nezavisne Države Hrvatske.
 
Prema popisu imena i prezimena u XVII. stoljeću nailazimo na Hrvate koji se zovu: Joannes Mihalovich, Mattho Ferovich, Maxin Paulovich, Marko Szava, Nedelko Saffer, Radovan Jankovich, Nenad Jurich, Juro Churchia, Janko Mihalich, Georgius Bosich, Arsenius Stipanovich, Kitta Lausevecz, Misko Racz, Jurica Joranich, Sivan Mikulich, Sivan Lukovich...
Završetkom Drugoga svjetskog rata Bačka i Banat ponovno su u sastavu druge Jugoslavije. Banat i Bačka, uz od Hrvatske oduzeti Srijem od 1946. godine, tvorili su Autonomnu pokrajinu Vojvodinu, koja je bila pripojena Beogradu i Srbiji. Tada nastupa drugo organizirano naseljavanje Bačke i Banata sa Srbima iz pasivnih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nakon što su najbrojniji Nijemci protjerani, a i ubijani, Srbi u Bačkoj i Banatu, a kasnije i u istočnom Srijemu, postaju većinski narod. U početku relativno, ali s vremenom i u apsolutnim brojkama. Od 1945. do 1990. traje planska srbizacija Bačke, Banata i istočnoga Srijema. Od toga nije bio izuzet niti Novi Sad, koji u desetogodišnjem razdoblju od 1961.-1971. ostvaruje porast pučanstva od 37 posto. Najveći dio doseljenika u glavni pokrajinski grad je iz područja Vojvodine (56,2 posto), zatim s područja BiH (15,3 posto) i Uže Srbije (11,7 posto). Dva desetljeća kasnije, 1991., u Novom Sadu živi 65,3 posto, a tek 7,6 posto Mađara i 3,3 posto Hrvata. Prema popisu pučanstva iz 2002. godine u gradu na Dunavu živi 75,50 posto Srba i još manje Mađara (5,24 posto) i Hrvata (2,09 posto). Još bi bilo daleko manje Hrvata da gradu Novome Sadu nisu pripojeni Petrovaradin, Srijemska Kamenica i Futog s okolicom na desnoj srijemskoj obali Dunava.
U Novome Sadu još uvijek postoje Kompleks katoličkog groblja i Rimokatoličko groblje. U Petrovaradinu postoji Majursko katoličko groblje, Vojno groblje sa Starim katoličkim grobljem i Novo katoličko groblje, dok u Srijemskoj Kamenici postoji Katoličko groblje.
 
Željezni cestovno-željeznički most "Maršal Tito" izgrađen je 1946., a srušen je 1. IV. 1999. Betonski cestovno-željeznički most izgrađen je 1961., a srušen 26. IV. 1999. "Most slobode" preko Dunava u Srijem otvoren je 1981., a srušen je također 1. IV. 1999. Posebna zanimljivost je da su Novi Sad i mostove u travnju 1941. bombardirali Nijemci, 1944. Rusi, a 1999. Amerikanci. Naime, nakon što su Nijemci 1942. obnovili željeznički most Novi Sad – Zemun, Rusi su ga bombardirali 6. IX. 1944. godine. Razlog tomu je važnost grada ne samo s vojnoga stajališta.
U romanu Martina Branimira Miroslava Tomlekina obuhvaćena je ne samo cjelokupna povijest grada Novoga Sada, nego i ono daleko važnije, a to je nasljeđe prošlosti uvjetovano njegovom poviješću. Radnja Tomlekinova romana opisuje događaje i iz Prvoga i iz Drugoga svjetskoga rata kada je Novi Sad doslovno bio kozmopolitski grad u kojemu se osjećao mitteleuropski ne samo kulturni, nego i svekoliki duh uljuđene Europe. Novi Sad je do 1944. i do protjerivanja Nijemaca iz grada i okolice bio europski multikulturni grad u kojemu je stoljećima cvjetao današnji nametnuti nam multikulturalizam. Od konca Drugoga svjetskog rata Novi Sad kao grad i kao mjesto življenja gubi svoj srednjoeuropski štih i iz godine u godinu pretvara se u jednonacionalni srpski i pravoslavni grad u kojemu nema mjesta za druge narode i vjere.
 
Roman Martina je poruka Novome Sadu i svima onima koji odlučuju o njegovim stanovnicima, svima onima u čijim rukama je sudbina svih Novosađana i onih koji to nisu. I da više nikada ne bude bombardiran ne samo iz zraka. A Novi Sad je od 1918. višestruko "izbombardiran" i od "Europe u malome" 1991. postao grad iz kojeg su tenkovi kretali na Vukovar i Hrvatsku. I od tada, te kobne 1991. godine, ovaj grad na Dunavu nije više multikulturalan. Kao što Vojvodina, poslije 1945. teritorijalno proširena s istočnim Srijemom, ne posjeduje stvarnu autonomiju, isto tako i Novi Sad nema više ništa od njemačkoga, mađarskog, hrvatskog ili židovskog štiha. Jedino što je još u Novome Sadu ostalo od multikulturalnosti je znanje i sjećanje na stara multikulturalna vremena koja još uvijek duboko u sebi nose njegovi potomci. Upravo ovaj roman Branimira Miroslava Tomlekina najveći je doprinos da se o povijesti Novoga Sada ne zaboravi znanje i ne prepusti zaboravu sjećanje na stara vremena i bogatu povijest i samoga grada i suživota između njegovih sugrađana.
 

Marijan Majstorović

Odavno selo tiho spava

 
 
Odavno selo tiho spava, zimsko je doba,
u našoj ulici je mrak, sat je iza ponoći,
svijetli samo taj prozor tvoj, tvoja soba,
do moje kuće ispod njega moram proći.
Nekada je taj prozor bio otvoren širom,
ljeti, ali i hladnoću kad bi osjetila na licu,
u sobi svojoj nisi mogla sjediti s mirom,
kroz prozor bi svaki čas gledala niz ulicu.
 
Tu bi se zatekla kada sam od kuće polazio,
kao slučajno, baš na prozoru te srećem,
tu bi se zatekla kada sam iz sela dolazio,
baš tada bi stavljala saksiju sa cvijećem.
 
Prvim rumenom obraza, sjajem oka tvog,
jedne lipanjske večeri, u ta vremena sjajna,
stidljivim pozdravom, baš sa prozora tog,
nastala je ljubav naša, velika i beskrajna.
 
Prvi put sam te poljubio na tom prozoru,
sasvim opijeni od ljubavi nismo se krili,
na njemu bih te vidio već rano u zoru,
do duboko u noć pod njim zajedno bili.
 
Kad na tvoj prozor inje pade, zime val,
pod njim kaputom mojim obgrlih tebe,
sa kapama na glavi, umotani u isti šal,
nismo u zanosu osjećali da nas išta zebe.
 
Kad od strasti poče da ludi pogled tvoj,
u kuću si utrčala kroz veo gusta snjega,
htedoh otići ali otvorila si prozor svoj,
od tada sam tebi često ulazio kroz njega.
 
Iza prozora tog naše snove smo snijevali,
a kada smo, zaneseni, već sadili naš vrt,
kuću zidali, našoj djeci imena nadijevali,
iznenada dođe crni košmar, tvoja smrt.
 
Odavno selo tiho spava, zimsko je doba,
u našem šoru je mrak, sat je iza ponoći,
svijetli samo taj prozor tvoj, tvoja soba,
do moje kuće ispod njega moram proći...
 

Branimir Miroslav Tomlekin, Hrtkovci, zima 1962.

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Utorak, 14/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1566 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević