Get Adobe Flash player
Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

Pogledajte kako Jelena brani ubojice hrvatskih redarstvenika, a kroz njih...

Veljko Kajtazi i velikoromske laži

Veljko Kajtazi i velikoromske laži

Godine 1964. Jugoslavija je objavila da je u Drugome svjetskom ratu...

Srpski

Srpski "gubici" idu do 2,5 milijuna!

Taško Vasiljev: Partizanska djeca dobro su izbrojila broj ubijenih...

Politika trula – šport zdrav!

Politika trula – šport zdrav!

Čekam dan kada će hrvatska država početi promišljati kako je...

Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

Nenadana muškost anemičnog Ive, od milja zvanog...

  • Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

    Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

    četvrtak, 22. kolovoza 2019. 10:04
  • Veljko Kajtazi i velikoromske laži

    Veljko Kajtazi i velikoromske laži

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:20
  • Srpski

    Srpski "gubici" idu do 2,5 milijuna!

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:24
  • Politika trula – šport zdrav!

    Politika trula – šport zdrav!

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:16
  • Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

    Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:10

U oba slučaja u pitanju je hod linijom manjeg otpora, kako pribaviti što veću korist. Materijalnu

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom bunjevačkog pitanja u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini.
http://www.politika.rs/upload/Article/Image/2016_12/Velika-narodna-skupstina-1918.jpg
Kao pripadnik hrvatskog nacionalnog korpusa u Republici Srbiji ne mislim riješiti gordijski čvor koji se zove „bunjevačko pitanje“, posebice ne ovdje u svojim otvorenim pismima, ali oko Bunjevaca u Republici Srbiji, ispravnije rečeno u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, moramo zauzeti ispravan i odlučan stav, inače će nas ova skupina vjekovnih mimikrijaša potpuno uništiti, jer je bunjevačko pitanje rak rana razdora među Hrvatima u Vojvodini (pisao sam o tome više puta). I ne treba proučavati ogromnu građu o tome, dovoljno je čitati „Bunjevačke novine“ i „Hrvatsku riječ“, časopise koji izlaze u Subotici. Prvi izdaju Bunjevci, a drugi „bunjevački Hrvati“. A ako pokušate saznati tko su Bunjevci naići ćete na nevjerojatno obimnu literaturu i dokumentaciju, ali poslije više godina, koje su vam potrebne da je proučite, svakim danom bit ćete sve zbunjeniji i sve dalje od odgovora na to pitanje.
 
Poslije jednog stoljeća u kojem Bunjevci i Hrvati žive zajedno u regiji koja je definirana kao Vojvodina, a koja je kroz to vrijeme, poslije Velike Narodne Skupštime 25. studenog 1918. godine u Novom Sadu, pripala Srbiji, danas u njoj imamo Bunjevce kao novi narod i to je sasvim jasna stvar. A ako pokušate saznati kako su nastali „bunjevački Hrvati“ doći ćete do još jednog gordijskog čvora. Pokušajmo ukratko. Bunjevci u Austro-Ugarskoj, govorim isključivo o prostoru Vojvodine, pod velikim pritiskom mađarizacije, već tada izražavaju dvojbu jesu li ili nisu Hrvati te se sve češće i odlučnije izašnjavaju samo kao Bunjevci i u to vrijeme većina ih je orijentirana promađarski. Promjenom vladara 1918. godine sve dalje su od Hrvata i bliže su Srbima, sada više nego prije Mađarima. U oba slučaja u pitanju je hod linijom manjeg otpora, odnosno način da se manipulacijom i mimikrijom pribavi što veća korist. Vremenom ovo postaje karakterna crta ove etničke skupine u Vojvodini. Devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme progona Hrvata, posebice u Srijemu, Vojislav Šešelj kaže „da Bunjevce ne treba dirati jer su naši“! Bila je to za srijemske Hrvate sol na živu ranu. Nisu im oprostili Veliku skupštinu, a sada je bilo jasno da to nije bila zabluda, kako je neki „bunjevački Hrvati“ pokušavaju prikazati (pisat ćemo još o tome)!   
 
Beograd vješto koristi kolebljivost Bunjevaca, a Zagreb ne razumije, ili ne će da razumije, da Bunjevci u Hrvatskoj (ili negdje drugdje) nisu isto što i Bunjevci u Vojvodini. I obije strane ih favoriziraju, što dovodi do potpune polarizacije među samim Bunjevcima, a apatije i osjećaja beznadežnosti među ovdašnjim Hrvatima, kojih je pored svega još uvijek skoro šezdeset tisuća! Tako se jedni Bunjevci u Vojvodini izjašnjavaju samo kao Bunjevci (oko desetak tisuća) i negiraju bilo kakvu pripadnost hrvatskom narodu, ne bi li imali što bolji tretman u državi u kojoj žive, a drugi se izjašnjavaju kao „bunjevački Hrvati“ (isto ih ima oko desetak tisuća). Ovi drugi su izračunali da pod tim imenom mogu sisati dvije sise. Nisu „čisti“ Hrvati pa će kao „bunjevački Hrvati“ u državi u kojoj žive biti favorizirani u odnosu na Hrvate, ali su dovoljno Hrvati da će ih Zagreb prepoznati kao Hrvate! I zaista, Srbija favorizira (i zapošljava) „bunjevačke Hrvate“ u odnosu na Hrvate i to koristi da prikaže kako brine o hrvatskoj nacionalnoj manjini „po najvišim europskim standardima“!
 
Nažalost, Hrvatska prihvaća takvo stanje i podržava (i financira) „bunjevačke Hrvate“ kao pripadnike svoje zajednice u dijaspori. To je dovelo do toga da su „bunjevački Hrvati“ sve krovne institucije vezane za ovdašnje Hrvate (koristeći silan novac s obije strane) smjestili u Suboticu i tamo zaposlili uglavnom „bunjevačke Hrvate“. U Subotici i okolici je više od polovice hrvatskih udruga u Srbiji i one odnose gro novca namjenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji, iako na tom prostoru ne živi ni četvrtina Hrvata, ali žive svi Bunjevci. Ostali Hrvati u Republici Srbiji se i po tom pitanju osjećaju poniženi. Sve ovo pokazuje da je stanje u hrvatskoj zajednici ovdje urušeno do krajnjih granica, ali u posljednjih nekoliko godina, kada sve u svoje ruke uzima jedan čovjek, velemajstor manipulacija Tomislav Žigmanov, preti potpuni krah. Naime, ovaj „hrvatski Bunjevac“ uspio je da svojim dugogodišnjim „radom“, praktično manipulacijama, eliminira sve svoje neistomišljenike i oko sebe okupi samo svoje poltrone, uglavnom „bunjevačke Hrvate“ i „domaće izdajnike“.  
 
Tomislav Žigmanov je zastupnik ovdašnjih Hrvata u Skupštini Republike Srbije, predsjednik „jedine relevantne“ hrvatske političke stranke, Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, član Međuvladinog mješovitog odbora Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske manjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glavni i odgovorni urednik svog časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, predsjednik Nakladničkog vijeća tjednika „Hrvatska riječ“ i sve i svašta drugo kada je u pitanju politika i kultura ovdašnjih Hrvata, ali nikada nije u Skupštini Republike Srbije govorio niti o jednom problemu ovdašnjih Hrvata, kao ni njegov prethodnik Petar Kuntić!!!
 
Politolog Darko Baštovanović ovo naziva „snažnim kohezijskim elementom ovdašnjih krovnih hrvatskih manjinskih institucija“! To je točno jer je jedina hrvatska institucija ovdje Tomislav Žigmanov! Budući ne mogu na ništa utjecati jer su praktično dvostruko diskriminirani, jednom kao Hrvati od većinskog stanovništva (uz Albance ovdje najomraženiji pripadnici neke nacionalne manjine) i drugi put od „bunjevačkih Hrvata“, odnosno od Tomislava Žigmanova i njegovih poltrona, apatija je potpuna i došlo je do potpune nezainteresiranosti većine ovdašnjih Hrvata. Najnovija predsjednica HNV-a Jasna Vojnić, koju je ustoličio Tomislav Žigmanov, kaže za „Večernji list“ da u Beogradu ima 7.000 Hrvata ali tamošnji intelektualci ne rade u interesu hrvatske zajednice!!! Tomislav Žigmanov za petnaestak godina svog „HRabrog i napornog rada za dobrobit svih Hrvata u Srbiji“ nije uspostavio kontakt niti s jednim takvim intelektualcen u Srbiji, naprotiv ignorirao ih je do uvrede.
 
U ovakvoj situaciji, kao samo jedan primjer stanja u hrvatskoj zajednici ovdje, dovoljno je da navedem manifestaciju starog hrvatskog narodnog običaja u vezi poljskih radova od sjetve do načina spravljanja kruha. Pod nazivom „Dužijanca“ to je najveća javna svečanost Bunjevaca u Subotici, ali je i najveća javna svećanost „bunjevačkih Hrvata“ pod istim nazivom i također u Subotici. I jedni i drugi smatraju je svojom i u suštini su iste, ali je groteskno i smješno (ustvari žalosno) kako se prezentacija ovih dviju manifestacija i procesije kroz ulice Subotice izbjegavaju sresti u prostoru i vremenu (pisat ćemo još o tome)! Ako  bunjevačka „Dužijanca“ nema veze sa Hrvatima, onda ista takva „Dužijanca“ „bunjevačkih Hrvata“ ne može biti hrvatska,  a simptomatično je da ni jedna ni druga nemaju hrvatskih obilježja (zastava i sl.). No i takvu „bunjevački Hrvati“ je uspješno prodaju Zagrebu, kao i Štefanovićevu dječju operu „Šumska kraljica“ na srpskom jeziku!!! Čak za to od tamo dobijaju pohvale i nagrade (i novac).
 
U Somboru Hrvati slave „Dužionicu“, a srijemski Hrvati nisu u svojoj tragediji, pa još ignorirani od „bunjevačkih Hrvata“, uspjeli ni uobličiti iste takve običaje u manifestaciju. U Srijemskoj Mitrovici žene od slame prave bolje stvari od slamarki iz Tavankuta, ali našim novcem je Tomislav Žigmanov uspio od ovog umijeća „bunjevačkih Hrvatica“ iz njegovog rodnog mjesta napraviti brend (biznis), dok su srijemske žene ostale potpuno anonimne jer im rukotvorine nisu od tavankutske slame! Srijemske jabuke su glupave dok su one iz Tavankuta toliko pametne da imaju svoj festival. Od srijemske vatre je ostao samo pepeo i Srijemci nemaju što „priskakat“, srijemski Hrvati odavno ne mogu jesti devet puta na dan, pa im sve to ne mogu biti kulturne manifestacije kao što su u „bunjevačkih Hrvata“.
 
Tako odjednom Tavankut postaje kulturni i svaki drugi centar Hrvata u Srbiji, umjesto da to bude Srijemska Mitrovica, Ruma, Zemun ili Petrovaradin s rodnom kućom bana Jelačića! Uzgred, u tom istom Tavankutu postoji i kulturna udruga Bunjevaca, tako da je on kulturni centar i tog naroda! Tako stoje stvari u svakom segmentu kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, jer koncentracija svih ovdašnjih institucija u Suboticu, u kojima su u većini zaposlneni „bunjevački Hrvati“ (čitaj ljudi Tomislava Žigmanova) donosi negativnu selekciju na svim poljima kada je u pitanju kultura i politika ovdašnjih Hrvata.
 
Zato, prije svega, hrvatske institucije ovdašnjih Hrvata treba premjestiti u Beograd (kao što su srpske u Zagrebu) ili Novi Sad, u cijelosti otkupiti rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu i pretvoriti je u Hrvatski kulturni centar za sve Hrvate u Republici Srbiji te tu zaposliti Hrvate i tretirati sve Hrvate u Republici Srbiji jednako. Pravo je svakog pojedinca da se izjasni onako kako se osejća. Kada  „bunjevački Hrvati“ ili neki drugi „Hrvati“ ovdje budu narod, neka se tako izjasne, ali će Hrvati, koliko god ih ostane, sigurno sakupiti 10.000 potpisa za svog pravog, legitimnog i moralnog predstavnika u Narodnoj Skupštini Republike Srbije. Hrvate u Republici Srbiji u ničemu ne mogu predstavljati oni čiji su djedovi glasovali za pripajanje Baranje Srbiji. Pokazalo se to tjekom jednog stoljeća.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

Što učiniti s posmrtnim ostatcima Pavelića i Luburića?

 
 
Paziti treba i na to da kazna ne bude veća od grijeha,
i da se zbog istoga uzroka jedne kažnjava,
a druge i ne zove na odgovornost. 
(Cic., De off.)
 
Ne će, valjda, hrvatski narod čekati dva i pol stoljeća  (248 godina) da prenese posmrtne ostatke poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića i generala Vjekoslava Maksa Luburića, kao što se je čekalo na prijenos posmrtnih ostataka velikana Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana iz Bečkoga Novoga Mjesta u Austriji gdje su im odrubljene glave zbog ''uvrjede kralja i izdaje zemlje.'' U presudi Petru Zrinskomu je navedeno: ''...da je počinio najveće grijehe tako što je nastojao okruniti se za neovisnoga hrvatskoga vladara. Umjesto krune, čeka ga krvavi mač...'' Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država.
https://i0.wp.com/spectatorblog.net/wp-content/uploads/2018/07/1_pavelic.jpg?fit=768%2C576&ssl=1
U svezi s njihovom smrću mletački poslanik u Beču javio je u Veneciju sljedeće: ''Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dala je Hrvatskoj njegova porodica''. Njihovi posmrtni ostatci iz Bečkoga Novoga Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u zagrebačkoj katedrali. Nadgrobni spomenici još se uvijek nalaze u Bečkom Novom Mjestu. (1) Trebale su proći još 92 godine pa da se na osnovi dopuna Zakona o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj od studenoga 2011. godine dan 30. travnja obilježava kao dan pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana.  Spomendan posvećen Zrinskomu i Frankopanu, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine, obilježava se uz geslo - Navik on živi ki zgine pošteno!
 
Sudeći po zločinu, koji su Austrijanci počinili u Beču na hrvatskim velikanima 1671. godine, možda baš ne toliko njihovom zaslugom, ali hrvatska se tragedija ponovila opet u Austriji, na Bleiburgu 1945. god. Svih ovih godina, uz velike optužbe i laži srpsko-jugoslavenske vlade, austrijske su vlasti  ukazivale gostoprimstvo hrvatskim hodočasnicima koji su dolazili na obljetnicu obilježavanja najvećega mirnodobnoga genocida u povijesti Europe i povijesti Hrvatske.
 
Ove godine austrijske crkvene i državne vlasti postavile su stroge termine za hodočasnike i hrvatske dušobrižnike jer su u austrijskoj koalicijskoj vladi bila dva čelnika desne Slobodarske stranke, predsjednik Heinz Christian Strache i njegov zamjenik Johan Gudenus  - srpski zet, koji su u dogovoru sa četnicima u Beogradu i Banjoj Luci, te hrvatskim veleizdajnicima iz Zagreba, pokušali zabraniti hodočašće, a nevine su žrtve proglasili ''nacistima, fašistima i ustašama.'' Komemoracija je uredno prošla s misnim slavljem, molitvama i zapaljenim svijećama za sve one koji su ni krivi ni dužni ubijeni. Jedini im je grijeh bio: odanost Bogu i Hrvatskoj, kao što su to bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
 
''Upravo sam se vratio iz Austrije. To mi je već osmi put. Bilo je između 10 do 15 tisuća hodočasnika. U prvom redu su opet bili političari sadašnjega režima. Kad su se krstili, mahali su rukama. Još žalosnije je bilo gledati onih 450 policajaca u raskrečenom stavu, poput nacista kad su strijeljali masu ljudi. Bilo bi zanimljivo znati o čem su razmišljali ti policajci dok su čuvali hrvatski puk. Vjerojatno i ne znaju da smo i mi bili dio njihove  države od 1527. do 1918.'' (2)
 
Španjolci bi se htjeli ''riješiti'' Pavelića i Luburića
 
List El Diario piše kako se želi izbjeći ''da grobovi Pavelića i Luburića budu mjesta okupljanja neofašista i ultradesničara te da bi njihovi posmrtni ostatci mogli biti poslani u državu njihova rođenja'', odnosno u Bosnu i Hercegovinu. Španjolska vlada je odlučila (24. 8. 2018.) prenijeti posmrtne ostatke generala Francisca Franca iz Ville de los Cadidos, memorijalne grobnice poginulih Španjolaca u ratu protiv komunista iz cijeloga svijeta. Na vlast u Španjolskoj je došla Socijalistička (komunistička)partija, nakon 80 godina od završetka ''građanskoga rata'' u kojem su njihovi prethodnici bili poraženi. U tom krvavom ratu bio je i Tito s 1.300 dragovoljaca, od kojih je njih 600 poginulo. Borili su se u sastavu XV. internacionalne brigade u kojoj je bilo više od 30.000 dragovoljaca iz 54 države. U tom građanskom ratu sudjelovale su i dvije čete iz Jugoslavije: ''Matija Gubec'' i ''Đuro Đaković''
 
Nakon 74 godine okupacije, na obljetnicu pada Zagreba (8. svibnja 1945.) i ulaska jugoslavenske armije u opustošeni Zagreb, predsjednica hrvatske stranke Nezavisni za Hrvatsku Bruna Esih, ispravila je povijesni događaj:  ''Događaj je to koji simbolizira pokolje i pljačku, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske obilježilo je skidanje hrvatske i podizanje jugoslavenske zastave, zabrana HAZU i obnova jugoslavenske akademije, dokidanje studija hrvatskoga jezika umjesto kojega se na zagrebačkom sveučilištu studira 'narodni jezik'. Društvo književnika Hrvatske stupa na mjesto dosadašnjega Društva hrvatskih književnika, a umjesto 'Lijepe naše' na radiju se izvode 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina..' Ta okupacija dokinuta je krvlju tek u Domovinskom ratu, kad su Hrvati pokazali da se Hrvatsku može osloboditi samo pod hrvatskom zastavom, ni pod kojom drugom..? (3)  Nota bone!
 
Zašto bi koljač Tito u Hrvatskoj bio svetiji od Stepinca, a Pavelić zločinac? Činjenica je da su poglavnikovi dragovoljci srušili kraljevsku Jugoslaviju (kao kulu od karata!) i utemeljili slobodnu NDH. To što Srbi ne razlikuju hrvatski nacionalizam (narodoljublje, rodoljublje, domoljublje) od nacizma i fašizma, to je njihov mentalni problem o ''velikoj'' Srbiji, ali za razliku od Srba hrvatski bi povjesničari morali znati da nacionalizam nije isto što i nacizam, a nacizam je pak isto što i fašizam i komunizam i globalizam jer svi ukazuju na jednoumlje, a cilj je isti, zavladati globusom i ljudskom sviješću.'' (4)
 
Kakve su zasluge Pavelića za Hrvatsku?
 
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je rodoljub i domoljub i cijelim svojim bićem bio je odan državotvornoj ideji stvaranja neovisne države hrvatskoga naroda. Istini za volju, bio je stjecajem okolnosti u savezništvu koje je u to vrijeme pokazivalo neke simpatije za osamostaljenje Hrvatske, mada su ''saveznici'' imali prisne odnose sa Srbijom na štetu Hrvatske. Da kojim slučajem Hitler nije udario na Staljinovu Rusiju, Srbija bi bila najvjerniji kolaborator nacističke Njemačke i fašističke Italije, a četnici i partizani bili bi Hitlerovi i Musolinijevi saveznici u borbi protiv NDH. Naime, Srbi su bili prvi u Europi koji su potamanili Židove i porušili sinagoge u Srbiji.
 
Da nije bilo poglavnika Ante Pavelića i generala Vjekoslava Maksa Luburića, ustaša i domobrana, danas bi Hrvtska bila samo geografski pojam u Europi. Međutim, utemeljenje NDH-a za koju se je plebiscitarno odlučio hrvatski narod, kako je  na komunističkom sudu rekao kardinal Alojzije Stepinac, dovelo je do konačne pobjede hrvatske državotvorne ideje i uspostave samostalne i slobodne hrvatske države, makar i u ratnim okolnostima, za koju su se borili Pavelić i Luburić, ustaše i domobrani, te hrvatski branitelji u svetom Domovinskom obrambenom ratu ostvarili samostalnost i suverenost Republike Hrvatske. To je factum historicum!
 
Popularnost dr. Ante Pavelića očitovala se je u prodaji romana Pere Zlatara ''Milijunaš bez milijuna'' koji je bio (25. listopada 2018. god.) ''objavljen u Beogradu u dva toma, a prethodno u Zagrebu u tri. Budući da je naklada svakoga izdanja u Zagrebu bila po 30.000 primjeraka, a u Beogradu svaka od njih po 10.000 primjeraka što će reći ukupno 110.000 kopija. Kad se uoči izlaska pojavio feljton u Jutarnjem listu u sedamnaest nastavaka, tada je taj list prvi put bio tiskan u većoj nakladi od Večernjega lista. Feljton je izlazio i u Crnoj Gori, u dnevniku Vijesti, čak u 36 nastavaka, a u Beogradu u polumjesečniku Tabloidu u 16 brojeva.'' (5) 
 
U Hrvatskoj je također objavljena knjiga Vlade Vladića o ''Luburićevom životu i djelu'' koja je bila predstavljena u Zagrebu i Splitu gdje je naišla na veliku pozornost, ali i kritiku ubojice s perom Roberta Bajruša u Jutarnjem listu, i uobičajnih (anti)fašista: predstavnika četnika u RH Milorada Pupovca i predstavnika  jugoslavenskih Židova Slavka Goldsteina. Neprijatelji Hrvatske pozivaju se na demokraciju, kad je riječ o blaćenju hrvatskoga naroda, a kad se radi o iznošenju istine o hrvatskim vitezovima bilo iz NDH ili iz Domovinskoga rata, onda optužuju državu i njezinu vladu, ''čiji se Ustav poziva na antifašizam, a kazneno zakonodavstvo sankcionira širenje mržnje i zločinačkih ideologija.'' Tako se odnose ubojice hrvatskoga naroda kad je riječ o životu i djelu hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića. A ne smeta im kad u Zagreb dođe četnik Vuk Drašković i promovira knjigu ''Nož'' o srboslavlju, svetosavlju i o jugoslavenstvu!
 
Evo, kakve je zasluge imao general Vjekoslav Maks Luburić za poticaj Domovinskoga rata? Važne, veoma važne zasluge, o čem se danas šuti. Ideja ''poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana, koje su izišle u istarskoj Drini 1964. godine, urodile su plodom. Došlo je do: Deklaracije hrvatskog književnog jezika iz godine 1967., do Hrvatskog književnog lista, Tin Ujević, do Hrvatskog tjednika, Vlado Gotovac, do sastanka u Karađorđevu u prosincu 1971., do  Hrvatskog proljeća i na koncu do Bugojanske akcije ''Fenex 1972.'' Sve su to plodovi ideje generala Luburića koji je bio za pomirenje svih Hrvata. Moto njegove ideje je bio sljedeći: Tko ne će Hrvata za brata, taj će imati Srbina za gospodara. Zbog toga je na zvjerski način ubijen general Drinjanin koji je i osobni (...) osjećaj žrtvovao za opću korist Hrvatske. (6)
 
I dan danas se u Hrvatskoj piše, govori i prikazuje kakvi su ''zločinci'' bili Pavelić i Luburić, mada ni jedan od njih nije na listi svjetskih zločinaca Drugoga svjetskoga rata. Srbokomunisti i hrvatski jugonastalgičari preko medija  drže narod u agoniji prošlosti, s nakanom da se odreknu svoje povijesti i baštine, te prihvati ideju ''ujedinjenja'' bilo s neprijateljima na Istoku (Zapadnom Balkanu), ili s neprijeteljima na Zapadu  (Europskoj uniji). Fallit virtium specie virtutis. (Često puta opačina zavarava izgledom vrline.)  
 
Prije 27 godina predsjednik dr. Franjo Tuđman u obraćanju naciji je rekao i ovo: ''Današnji dan, 15. siječnja 1992. bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaestostoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovom prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšim  jugoslavenskim državnim zajednicama, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti. (...) Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i ne ćemo nikomu dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti.'' Cedo nulli! Kontekst obraćanja hrvatskomu narodu poglavnika NDH dr. Ante Pavelića 21. siječnja 1941. god. i  predsjednika RH dr. Fanje Tuđmana 15. siječnja 1992. god. sadržajno je isti: pozdravili su oslobođenje Hrvatske od četničke kraljevske Jugoslavije i srbokomunističke Jugoslavije i uspostavu samostalnosti i suverenosti Države (Republike) Hrvatske.
 
Kakve su zasluge Tita za Hrvatsku?
 
Josip Broz Tito je najodgovorniji za najveći mirodobni genocid u povijesti Europe koji su po njegovoj zapovijedi počinili srbočetnički partizani i hrvatski jugokomunistički partizani nad razoružanim vojnicima i nevinim civilima koji su se predali u Austriji.  Prema dogovoru s Englezima predani su ispaćeni vojnici i civili, među kojima je bilo na tisuće obitelji s nejakom djecom, u ruke Titovim koljačima. Tito je naredio kako treba postupati sa zarobljenim Hrvatima: Pobiti ih što više i što brže!  
 
Upravo smo završili s hodočašćem u Bleiburg, zbog šega se Tito nalazi na listi među 10 najvećih zločinaca (ubojica) na svijetu. Iako je prošlo skoro 40 godina od  kako je Tito sahranjen u ''Kući cvijeća'' u Beogradu, njegov duh - avet živi u Hrvatskoj, kao i poslije ratnih godina, a spomenici, imena ulica i trgova u počast Tita ''krase'' Hrvatsku, kao da u državi žive barbari, zločinci i zombiji. Tito je također odgovoran i za pljačku u Hrvatskoj iz koje su partizani i četnici otuđili mnoštvo umjetnina i vrijednih stvari, a bili su paljeni arhivi, knjige i dokumenti koji su stoljećima čuvani kao biseri hrvatske kulturne, vjerske i nacionalne baštine što se ne može procijeniti, platiti niti nadoknaditi.
 
Ove se godine u Kumrovcu (25. 5. 2019.) okupilo više nego ikada, navodno  oko 10.000 slavitelja kulta Josipa Broza Tita. To je da čovjek ne povjeruje. Međutim, Tito, kojega slave jugoslavenske šuplje glave, nije Joža iz Kumrovca. ''Josip Broz, nije Hrvat, nego galicijski Židov, podrijetlom Hazar, Josef Klein iz grada Ljviva, središta ukrajinske Galicije. Tita je najbolje znao J. V. Staljin izjavivši 1948. god. u doba  informbirovske krize, pred dvojicom svojih suradnika: Dimitrijem Georgievičem Žimerinom, sovjetskim ministrom elektrifikacije, i Aleksandrom Nikolaevičem Poskrebyševom, tajnikom Staljinova kabineta, da mu je već dosta onoga Ukrajinca u Jugoslaviji.''  (7)  Dakle, ''hrvatski antifašisti'', mentalni  Sentinelci(*), sve ove godine muzli su jarca! Ovogodišnji masovni posjet Kumrovcu ima i drugih razloga. Nakon što su Kinezi došli u Hrvatsku da izgrade Pelješki most koji će spojiti Hrvatsku, zbog turske i srpskojugoslavenske otimačine Neuma, još će izgraditi neke objekte u Hrvatskoj, vjerojatno propalo brodogradilište u Rijeci, te hotel i školu u Kumrovcu. Umjesto ruskoga pozdravatovarishch, hrvatski će se (anti)fašisti pozdravljati na kineskom - de lei zi ! (isto s...e, samo drugo pakiranje!)
 
Zaključna misao
 
Možda ovaj osvrt ne će biti razumno prihvaćen niti u doglednoj budućnosti ostvaren jer hrvatsku mladež odgajaju ljudi koji su odgojeni u Titovu režimu, a koji ne znaju misliti slobodno mada žive u relativnoj slobodi zato što su indoktrinirani u duhu socijalizma i liberalizma koji svoju slobodu vide u ovisnosti o državi. Najodgovorniji su za odgoj hrvatske mladeži, i puka općenito, hrvatska sveučilišta, u kojima su, nažalost, većinom zaposleni predavači na temelju političkih umjesto akademskih kriterija. Jugoslavensku ''istinu'' o hrvatskoj povijesti i prošlosti, studenti nose u sebi ma kamo god idu i što god rade. Mediji u Hrvatskoj su također ubojice sa slovom i riječi jer ne donose objektivno vijesti, nego daju svoje pristrane  komentare koji su u skladu s onima koji su na vlasti. Hipokrizija!
 
 
Sudstvo u Hrvatskoj je za svaku osudu jer ne sude po pravdi niti na osnovi činjenica nego prema ''svojim'' saznanjima koja odgovaraju vladajućoj kasti koja ih je postavila na doživotnu dužnost. Ako se i promijeni vlast, nova vlada ne će mijenjati ni ljude ni zakone, što znači da će samo biti promijenjene u poimanju.  Suci - iznosite istinu i ne šutite zbog bojazi od straha!  ''Jedini smo narod u Europi koji je, pored ratnih agresija, izložen i agresiji laži i to frontalno in continuo još daleko prije 1918. god. bez realne šanse da se ta agresija laži na Hrvatsku prekine u doglednoj budućnosti. (...)
 
Ta agresija laži ne dolazi samo s istoka, od našega susjednoga naroda i zavojevača, već ona ima, i imala je, svoju petu kolonu u samoj Hrvtaskoj, u ideološki obojenoj ljevici, ali i jednom dijelu međunarodne zajednice koja je olako prihvatila laž o nama jer je to lakše nego provjeravati, a i strateški se to uklapa u interese pojedinih država. Po sistemu više puta ponovljena laž postaje  istina.'' (8) Samo je pitanje, kad će narod doći do spoznaje, da oni koje biraju moraju raditi za narodne interese, a ne za svoje osobne. Koliko ima bivših i sadašnjih političara koji su pošteno živjeli od svojih prihoda (0), a koliko ima onih koji su se obogatili krađom i prevarom države, odnosno naroda. (bezbroj)
 
Hrvatski narod u svojoj dugoj povijesti svladao je brojne neprijatelje i preživio velike tragedije, ali se je ipak održao na istom prostoru više od četrnaest stoljeća, pa je za očekivanje da će se, nakon što se je oslobodio vanjskih neprijatelja, osloboditi i domaće pete kolone, i to u skoro.
Hrvatski narod treba poštivati svoje pokojne koji su mučno umrli ili bili ubijeni u domovini i u svijetu na najzvjerskiji način, treba ih počastiti pristojnom sahranom i podignutim spomenicima kako bi se uspomene na njih otele zaboravu. Neka djela će biti dokazi ljubavi i žrtve za domovinu, a ne predrasude i osobna mržnja.
Ako ćemo suditi po zaslugama, onda treba ukloniti sve spomenike Tita i srpskopartizanskih ''heroja'' koji su odgovorni za pokolj hrvatskoga naroda i okupaciju Hrvatske pod Srbijom. A na njihova mjesta postaviti spomen- obilježja hrvatskim vitezovima, u bilo kojoj vojnoj formaciji, ako su imali hrvatsko znakovlje na odjeći, ideju i ljubav za samostalnu i suverenu Lijepu našu.
Među zaslužne treba uvrstiti, uz ostale, poglavnika NDH-a dr. Antu Pavelića, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dr. Andriju Hebranga, koji je 17. travnja 1941. došao u Banske dvore, te pred dr. Milom Budakom i dr. Maladenom Lorkovićem u ime hrvatskih komunista - KPH Zagreb, odnosno KP NDH, a uz znanje Sovjetskoga Saveza i samoga Staljina, priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku, zbog toga je i ubijen. Dakle, nije u pitanju režim, koji se može promijeniti, nego je bitno očuvati samostalnost i suverenitet Republike Hrvatske, sve ostalo je veleizdaja.
 
Bilješke:
 
(1) www.hr.wikipedia.org
(2) M. N., hodočasnik
(3) Bruna Esih, Okupacija Zagreba 8. svibnja 1945.
(4) Srećko Radović, www.dragovoljac.com
(5) Mladen Pavković, www.tjedno.hr.
(6) www.uzdanica.forums-free.com
(7) M. N., Sporni podatci u Titovoj biografiji
(8) Mile Prpa, Laž je srpski državni interes
(*) Sentinelci - jedan od najprimitivnijih naroda na svijetu koji još uvijek ne znaju zapaliti vatru, koji žive na otoku u Bengalskom zaljevu.
 

Rudi Tomić, Toronto

U Zagrebu održan koncert čeških skladbi Vatroslava Lisinskog

 
 
Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb obilježili su u srijedu 22. svibnja u Češkom narodnom domu u Zagrebu 200. godišnjicu rođenja hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog koncertom njegovih čeških skladbi koje je skladao tijekom svog školovanja u Pragu od 1847. do 1850. Solistice Dagmar Drechslerová i Tihana Havelka Tudaković, uz  glasovirsku pratnju pijanista Krešimira Popovića, izvele su pet solo pjesama koje je Lisinski skladao na tekstove čeških pjesnima. To su pjesme Má vlast (Moja domovina), Vltava, Zavist, Maj i Vystĕhovanec (Iseljenik), kao i njegove hrvatske skladbe Ribice i Zora. Također su izvele i pet solo pjesama češkog skladatelja Antonína Dvořáka, kao i dvoglasnu kompoziciju Dyby byla kosa nabrošená (Kad bi kosa bila nabrušena) koju je Dvořák 1876. posvetio Josipu Jurju Strossmayeru.
http://www.obitelj-malih-marija.com/wp-content/uploads/2016/05/vatroslav-lisinski.jpg
Ovo je prvi koncert čeških skladbi Vatroslava Lisinskog ikad održan u Zagrebu, a organiziran je u sklopu tradicionalnih Dana češke i hrvatske kulture u Zagrebu koji su ove godine posvećeni 20. godišnjici Folklorne skupine Jetelíček koja djeluje u sastavu Češke besede Zagreb. Tom je prigodom predstavljena i knjiga U znaku djeteline te postavljena prigodna izložba koju je otvorio saborski zastupnik za češku i slovačku nacionalnu manjinu Vladimir Bilek. Vatroslav Lisinski privatno je, od 1847. do 1850., u Pragu učio skladanje i instrumentaciju, budući da mu zbog dobi nije bio omogućen studij na konzervatoriju. U Pragu je počeo pisati i svoju drugu operu Porin, a ondje je skladao i poznatu idilu Večer koja je 1850. praizvedena u praškom Staleškom kazalištu, uz zapažen uspjeh. Od ukupno 66 solo popijevki, Lisinski ih 19 je 19 skladao na češke tekstove, kao i tri zborska djela. Šest čeških pjesama tiskao je 1850. u knjižici Šestero českých písni. Lisinski je bio i član hrvatskog izaslanstva na Slavenskom kongresu u Pragu 1848.
 
Povodom 200. godišnjice rođenja Vatroslava Lisinskog, Hrvatsko-češko društvo pokrenulo je inicijativu da mu se u Pragu postavi spomen-ploča. Nju su, na inicijativu ili uz angažman ove udruge, u Pragu od hrvatskih velikana već dobili Nikola Tesla, Vladimir Prelog, Stjepan Radić, Andrija Mohorovičić, Josip Juraj Strossmayer i August Šenoa.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1263 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević