Get Adobe Flash player
Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i...

Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

On je jednostavno jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar,...

Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

To nije bio nikakav ustanak domicilnih Srba, nego stravičan pokolj Hrvata...

Nastavak njegovanja fašističke tradicije

Nastavak njegovanja fašističke tradicije

Talijani podižu spomenik jednome od ideologa...

Novi župan nameće talijanski jezik

Novi župan nameće talijanski jezik

Istarska convivenza u režiji IDS-a nije suživot, nego gušenje...

  • Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

    Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:32
  • Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

    Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:28
  • Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

    Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:25
  • Nastavak njegovanja fašističke tradicije

    Nastavak njegovanja fašističke tradicije

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:18
  • Novi župan nameće talijanski jezik

    Novi župan nameće talijanski jezik

    četvrtak, 18. srpnja 2019. 15:26

Komemoracija na Bleiburgu je izvanstranačka, apolitička manifestacija

 
 
Priopćenje za javnost
Poštovani,
zabrana održavanja mise zadušnice na Bleiburgu nije samo briga Crkve u Hrvata nego je to briga sviju nas. To jest specifično briga Katoličke crkve jer je zabrana došla od bratske crkve iz Austrije, a misno slavlje je dio odavanja počasti nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta. Ali isto tako to je briga i Republike Hrvatske jer je Sabor pokrovitelj te komemoracije!Jedno bez drugog ne ide, baš obratno, održavati komemoraciju bez mise zadušnice moglo bi se takvom jednom skupu prepisati politički karakter, koji, kako izgleda po pisanju biskupa iz Klagenfurta, je jedan od razloga zabrane?
https://inavukic.files.wordpress.com/2018/05/croats-led-to-death-in-celje-may-1945.jpg
Da komemoracija na Bleiburgu nema nikakve veze s nekim političkim ideologijama, stavovima, jasno je svakome tko i malo drži do pijeteta prema žrtvama ovo poratnog holokausta. Jer kad bi tako bilo onda bi to značilo politiziranje Crkve, koja tu, iz godine u godinu, služi misu. Sumnjam da bi to Katolička Crkva u Hrvatskoj samo tako dopustila.Nije Bleiburg jedino mjesto u svijetu gdje se odaje počast stranim žrtvama, to jest žrtvama jedne druge zemlje. Ima slučaj sa žrtvama poginulih australskih vojnika na Galipolju, u Turskoj, koji se obilježava svake godine u mjesecu travnju, na kojem, uz svećenstvo, prisustvuju visoki dužnosnici obiju zemalja. Zato je važno da Vlada RH sa svoje strane učini sve moguće da dobije suglasnost Austrijske vlade, da je Sveta misa, komemoracija, na Bleiburgu izvanstranačka, apolitička, manifestacija, koja ne pridonosi, kako stoji u priopčenju zabrane “instrumentalizaciji ovog spomen-slavlja u korist političko-nacionalnog rituala”.
 
Baš obratno, komemoracija, sa Svetom misom, je upozorenje novim generacijama što ih čeka ako puste da komunizam i fašizam, obučeni u jedno novo ruho, ponovno zavladaju svijetom.
U nadi da će zdrav razum prevladati…..
S poštovanjem!
 

Stjepan Asić, predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa

11 Colebrook Circle, Secret Harbour

Western Australia, e-pošta: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

            Sanjao je pa čak i na javi

 
 
                Sanjao je da govori njime
                Ispod tuđeg neželjenog krova,
                Da hrvatsko spominje mu ime
                A ne čuje Domovine zova.
http://www.croatianhistory.net/etf/horoath1.jpg
                Sanjao je pa čak i na javi
                Činilo se da je na tlu svome,
                Da hrvatski jezik srce slavi
                Premda nema govoriti kome.
 
                Sanjao je, dosanjao nije
                Da se barjak sa hrvatskim slovom
                Nad njegovim rodnim domom vije.
 
                Snovi prođu. Javom budu neki
                Pa se čini da hrvatski zbore
                Ljudi strani i srcu daleki.
 
(Svom pok. suprugu Boži uz 29. godišnjicu smrti, u Stuttgartu 17. 3. 1990.)
 

Malkica Dugeč, 3. 3. 2019. (Uz Dane hrvatskog jezika od 11. 3. - 17. 3. 2019.)

Život Hrvata u Sjevernoj Americi: putopisna, ekonomska i politička promatranja (1907.) Tisak Matica hrvatskih iseljenika

 
 
Mislim, da će zanimati čitatelje, ako im statističkim podatcima prikažem bilancu poljodjelskih proizvoda Sjedinjenih Država. Senator Muelhbronner me je uvjeravao, da ti proizvodi natkriljuju proizvod ciele Europe, ako se izuzme Rusiju. Dopalo mi je do ruku izviešće ministra poljodjelstva Wilsona, o proizvodnji god. 1905. Te godine vriedio je poljodjelski proizvod Sjedinjenih Država 6.415.000.000 dolara, dakle oko trideset i dvie miljarde kruna. To je da stane mozak! Te se je godine našlo 2,708.000.000 bušela kukuruza, u vriednosti od 605.000.000 dolara. Vriednost utrganog pamuka iznosi 575.000.000 dolara. Pšenice je urodilo u vriednosti 525.000.000 dolara; ječma 282.000.000; krumpira 138.000.000; duhana 92.000.000; sladora dolara 52.000.000; riže 13.892.000. Prihod od mljekarstva dosegao je ogromnu svotu 665.000.000. Ostalo otpada na ine manje gospodarske prihode. Konji vriede 1,200.000.000; muli 250,000.000. Krava ima 17.570.000 komada, a vriede 482,000.000. Drugih goveda ima glava 43.669.000 u vriednosti od 662.000.000; prasaca oko 48,000.000, a vriede 289.255.000 dolara. Sve to ne mogu potrošiti Sjedinjene Države, koje broje 83.000.000 ljudi, te izvažaju poljskih proizvoda na godinu dolara 827.000.000. U Sjedinjenim Državama ima 1754 poljodjelskih (farmerskih) banaka, čije poslovne glavnice nadmašuju 2.000.000.000 dolara.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/26886/ante-tresic-pavicic.jpg
Ante Tresić Pavičić
 
Te brojke jasno govore poljodjelskom napretku Sjedinjenih Država, a i trgovini, jer njezin razvitak nije nego posljedica poljodjelskog uspjeha. Nije dakle čudo da senator Muelhbronner govori s ponosom svojoj domovini, u kojemu ima i zrno prezira prama Europi. Vidi se, da je baš zaljubljen u svoju zemlju i državu. I njega je zahvatila megalomanija imperijalizma. Hvali Roosevelta, kao najmudrijeg državnika na svietu. Lagani uspjesi kubanskog i filipinskog rata razgoriše u Amerikancima želju za još većim pobjedama. Monroeva doktrina vriedi samo za Ameriku, nu očito je, da se Amerikanci ne odriču za to posjeda i u drugim pregjelima svieta. Afrika je jur podieljena, osim Maroka, gdje bi rado utjecali; nu za to je još čitav Kitaj, a oni ne će pustiti razdieliti zvier, bez da dobiju dobar komad. Za sada im ne treba teritorija, jer je i njihov slabo napučen nu valja misliti za budućnost. Pučanstvo Amerike, uslied silnog useljivanja, raste kao nigdje i nigda nijedno na svietu. Za pedesetak godina možda trebaće se i oni iseljivati. Zahvatili su Filipine i mnoge manje otoke na Pacifiku, nu to je malo. U ostalom za sada je njima glavno naći koje veliko tržište za njihov obrt i poljske proizvode na Istoku. Rusija ne pušta slobodna vrata u Mančuriji, odveć je protekcijonistička država, a boje se kad dodje do diobe Kitaja, da ne zahvati sav Pečili. S toga su u rusko-japanskom ratu sve simpatije Amerikanaca na strani Japana. Ipak se neka zabrinutost opaža i na senatoru Charlesu Muelhbronneru zbog japanskih pobjeda.
 
Neke amerikanske novine već pišu da je ugrožen posjed Filipina, s toga valja povećati ratno brodovlje, biti prva država na moru. Tihi Okean se mora preobratiti u amerikansko more. Što prije valja dovršiti prosjek panamskog kanala, da u slučaju potrebe atlantičko brodovlje može brzo zadimiti put Pacifika, da ne bude trebalo, kao za španjolskog rata ploviti mjesece i mjesece oko južne Amerike, kao oklopnjača Oregon, koja je stigla, istom kad je rat bio dovršen. Sada, poslie bitke kod Cusime, Amerikanci će imati i više razloga, da se zabrinu za Filipine, a budućnost će pokazati, jesu li dobro radili, kad su tako rado potpisivali japanske zajmove, i toliko se veselili nesrećama Rusije. U brzo se je pokazalo, da su uspjesi Japanaca proti Rusiji kobni i po Ameriku. Japan je postao tako prpošan i ponosit, da traži zadovoljštinu od Sjedinjenih Država, samo za to što u San Franciscu Amerikanci ne dozvoljavaju da japanska djeca sjede na istim školskim klupama sa njihovima. Groze se ratom i predsjednik Roosevelt je prisiljen dati im brzu zadovoljštinu znamenitom izjavom koncem god. 1906. Rat je otklonjen, ali samo privremeno. Danas Amerikanci gore bjesnijom mržnjom na Japance, nego i na same Niemce i osvetit će se prije ili kašnje. Ipak, regbi, da Amerikancima zadaje najviše brige Njemačka. Njemačko brodovlje zauzimlje danas treće mjesto, a gradi se tako brzo i s tolikom postojanošću, da će valjda skoro preteći i Francesku. To Amerikancima ne da mirno spavati, jer uslied njemačke utakmice sa amerikanskom željeznom industrijom, naročito u Kitaju, predvigjaju da bi moglo lako doći do sukoba. Ni naš senator ne može zatajiti pizme na Njemačku, dočim je nekadašnja mržnja na Englesku posve ishlapila. Rat za oslobogjenje davno se je zaboravio, a danas ih veže najjača spona, isti jezik. Osim toga engleska trgovačka politika slobodnih vrata, ne zadaje im nikakove brige, i oni izvažaju svoje željezo i svoje žito i u samu Englesku.
 
Njemačka naprotiv imade imperijalističkih namjera u samoj njihovoj kući, u Americi; jer Amerikanci, i ako pritajeno, smatraju svojim pravom proširiti Monroevu nauku i na Mexiko i na Južnu Ameriku. Sve to jednom mora pasti pod njihov protektorat. A gle, Njemačka je već svojom trgovinom poplavila sav Brazil, i Venezuelu; što više, stala ih je kolonizovati. Tamo danas ima 82 ogromnih njemačkih naseobina, savršeno uregjenih. Napokon Niemci rade iz petnih žila, kako bi kupili danske Antille, a to znači dizati tvrgjave u njihovoj vlastitoj kući. Toga amerikanski monroevci — a to su svi — ne mogu dozvoliti, i to ne samo Njemačkoj, nego nijednoj evropejskoj državi. Kao što otjeraše Španjolce sa Kube, tako će u skoroj budućnosti morati prtljati i ostali evropejci sa svih amerikanskih otoka i sa Gujana. Program je dakle velik, ali za sada su sretstva premalena. Osobito ratna mornarica ne odgovara još svojoj svrsi, i ako je jaka. Danas Sjedinjene Države imadu 12 oklopnjača, 2 oklopljena krstaša, 10 oklopljenih monitora; 15 zaštićenih krstaša, 4 nezaštićena krstaša, 21 topnjaču, 10 destroyera, 30 torpiljarka i nekoliko podmorskih lagja Hollandova sustava. Ali imade u gradnji desetak oklopnjača od 15 do 16 tisuća tona, desetak krstaša od 13 do 15 tisuća tona, tri krstaša na po oklopljena, svaki po 10.000 tona, 6 zaštićenih krstaša, 6 destroyera, 5 torpiljarka i nekoliko podmorskih lagja. Sve će to biti gotovo i spremno za boj koncem god. 1906., a netom to bude dovršeno počeće se s novim programom i baciće se na kantire još gromadnije oklopnjače i krstaše. Do duše u senatu se opire stranka senatora Hale tim ogromnim troškovima za ratnu mornaricu, nu danas su i demokrati po cieloj Americi donekle se prilagodili imperijalističkoj politici, naročito poslie Venezuelskog pitanja. Borba izmegju demokrata i republikanaca je izgubila svoj žalac. Svak uvigja da današnja politika uspieva i vodi ogromnu republiku k procvatu, te k uvaženju u cielom svietu. Demokrati i sami uvidiše da agitacija sa promjenom valute27 ne nalazi plodna tla; jedino što još podržava borbu to su trustovi, nu pošto ih predsjednik Roosevelt bar ne štiti, pače otvoreno pobija, to je i u tom pogledu borba izmegju demokrata i republikanaca blaža nego je bila.
 
U kratko regbi da cielu Ameriku zahvaća imperijalistička megalomanija, pa i sami demokrati u srcu ne mrze bojnu slavu; poslie okupacije Filipina bore se mlitavo i puštaju da državne lagja ide svojim pravcem. Ne opiru se odvažno ni povećanju kopnene vojske, koja danas broji bliže 100.000 ljudi, ili bolje danguba. U kopnenu se vojsku vrlo rado upisuju sve amerikanske bezposlice, jer dobivaju izvrsnu hranu, krasno odielo i dolar na dan, a da baš ne zaslužuju po vojničku svoj kruh. Mnogo veće brige zadaje Amerikancima ekvipovanje ratnih lagja mornarima, jer je tu posao mnogo teži, pa se ljudi ne javljaju rado u tu službu, i ako ih državni agenti vabe zlatnim obećanjima. S toga su priseljeni primati svakoga, ko bio da bio, i ma gdje se rodio, i kojim jezikom govorio. Glavno je da nauči nešto malo engleski, da razumije zapovied. Na mornarici ima mješanije svih narodnosti, crnaca, Kineza i Japaneza. Ovih je dapače do u zadnje doba bilo vrlo mnogo, te su u kubanskom ratu prošli ratnu školu i vatru mnogi od onih, koji su kašnje baratali topovima kod Cusime. Upravo rusko- japanski rat prisiliće Amerikance da očiste svoje brodove od Japanaca, naročito, otkada je ono amerikanski admiral filipinskog brodovlja, posjetivši jednu japansku oklopnjaču, našao na njoj kao zapovjednika jednoga, koji je bio prije nekoliko godina njegov sluga na brodu!! Japanski špijoni se znadu u svašta pretvoriti!
 
Danas amerikanska mornarica ima 35.000 mornara i 1300 oficira. Koncem ove godine trebaće dvostruko oficira i još dvadesetak tisuća mornara, a otkle ih namamiti? To je jedna od najvećih briga amerikanskih imperijalista. Unatoč tome što je kopnena amerikanska vojska, razmjerno prama evropejskim velevlastima vrlo malena, ratni proračun ne zaostaje nego samo za engleskim i ruskim. Proračun ratne mornarice iznosi preko 400 milijona kruna, a kopnene vojske isto toliko. Glavni teret otpada na mirovine, a taj iznosi 750 milijona kruna. Uzrok je tomu što još živi mnogo vojnika iz dobe gragjanskog rata. Amerikanci se tješe, da će za desetak godina svih tih nestati, te da će se mirovinski proračun znatno smanjiti, a oni će moći taj novac upotrebiti opeta za pojačanje vojske i ratnog brodovlja. Amerikanci ne daju mirovine nikakvom činovniku, osim vojniku. Povećanje kopnene vojske, koje izgleda na oko suvišno, potrebno je Amerikancima, zbog njihovih tajnih namjera na Mexiko, na republike srednje i južne Amerike a eventualno i za kolonijalne ratove. Ta prije nekoliko mjeseci grozio se je predsjednik Venezuele Castro, ako i nema ratne mornarice, da će naoružati 50.000 ljudi, pa zaći s njima u srce Sjedinjenih Država, i oteti nekadašnje španjolske države, a uzda se da ga u tome Mexiko ne će priečiti na prolazu, već da će ga pomoći, jer i u Mexiku bije ista španjolska krv, a Yankey su jednaki neprijatelji svima. Amerikanski listovi su se smijali i rugali tim Castrovim grožnjama, nu za to drže ipak da je dobro imati jaku kopnenu vojsku.
 
U slučaju rata sa Japanom, koji danas više niko u Americi ne drži nemogućim, unatoč upravo fanatičnom japanofilstvu, ili bolje rusofobstvu, jer Japan postaje opasnim suparnikom ne samo oklopnjačama, nego obrtom i trgovinom, svak uvigja, da bi Sjedinjenim Državama bila potrebna i jaka kopnena vojska. Posade na Filipinama moraće se i onako znatno pojačati. Eventualnost jednog poraza na moru, i iskrcanje japanske kopnene vojske u Kaliforniji susretoše amerikanske novine prezirnom ironijom. Ali . . . ali danas je sve moguće! Za taj nemogući slučaj uzdaju se Amerikanci u svoje dobrovoljce, koji 83 bi se javili ne na tisuće, ko za kubanskog rata, nego na stotine tisuća, na milijone. Jest . . . dobrovoljaca se javlja uviek mnogo, kada se javljaju pobjede; ali kada dolaze glasovi porazima, bjegunci se pojavljuju na sve strane, a u državi grmi revolucija! Sve ovo nije mi dakako kazao senator, Muehlbronner, nego je mene zaniela politika, pa pobilježih općenite utiske što ih po Americi primih. Kad je rieč o politici, neka se i ta zadaća letimice obavi. Senator Muehlbronner je najragje govorio o ekonomiji, o trgovačkoj i obrtnoj politici, a na koncu mi je darovao debelu knjigu o ustavu Pennsilvanije, te mi na njoj Ijubezno i svoje ime zapisao. Zahvalih srdačno i oprostih se sa tom novom vrsti Cincinata, koji ne ore, i ne kopa, već se bavi još mnogo nižim poslom, nego je poljodjelstvo, a to je trgovina. Svaki je posao pošten, kad ga se pošteno vodi, a meni je baš bilo drago vidjeti trgovca krumpira i kupusa na tako odličnom mjestu, gdje su nekada sjedili samo baruni i grofovi u nekadašnjoj staroj Evropi.
 
Napokon i ako senator Muehlbronner nije učio ni Sofokla, ni Tukidida, ni Horacija, ni Tacita, a možda ni Shakespearea, čini se mi, da sve to za političku ekonomiju nije baš ni potrebno, te da može više koristiti državi, ko zna u svojoj vlastitoj trgovini kupovati jeftino krumpire, a prodavati ih skupo, jer će znati lakše shvatiti i trgovinu na veliko megju državama. Kada opeta progjosmo izmegju vreća krumpira i kupusa, zapitah Mužinu, koliko dobiva jedan senator u Kaptolu, u bieloj kući, a on mi odgovori : Četiri pet tisuća dolara. Ali to je samo ono što dobiva od države, a što dobiva od trustaša od velikih trgovaca, to je posve drugi posao. To ide do stotine tisuća dolara. U Americi je sve venalno, bilo u držanim saborima, bilo u zajedničkom saboru (House of Representativs) bilo u senatu, bilo na sudovima. — „Tout comme chez nous!” odvratih. — „A jok! varaš se — odvrati Mužina; nije sve ovgje kao i kod nas, jer se ovgje prodanci mnogo skuplje plaćaju, a opet se je to tako uobičajilo, da to niko ne smatra sramotom. — „Imaš pravo, jer ono što potroše amerikanski trustaši, da podmite jednoga senatora, dosta je austrijskoj vladi, da kupi cieli poljski klub, i još je k tome svak dužan ove ljude smatrati uzornim poštenjacima. O našim stipendistima ne treba ni govoriti, jer bi svu njihovu godišnju stipendiju u Pešti podmirio sa mitom potrebnim za jednoga senatora.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Subota, 20/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1160 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević