Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Nakon Bunjevaca, i drugim Hrvatima prijeti gubitak identiteta

 
 
Skupština Vojvodine inicirala je da se Bunjevci više ne izjašnjavaju Hrvatima. Time ruše Dekret iz 1945. godine kojim je određeno da se tadašnjih 40 tisuća Bunjevaca naziva Hrvatima. Međutim, ni oni se ne bune protiv ovakve odluke. Naprotiv!Bunjevci su najvjerojatnije prije nekoliko stoljeća s obala rijeke Bune iz Hercegovine naselili dio Dalmacije, a kasnije Velebit, Liku i Gorski kotar, odakle su se odselili u Vojvodinu i Mađarsku. Živjeli su u nastambama sagrađenima od suhozida. Zvali su ih bunje. Stoljećima su živjeli među drugim narodima.
http://www.pogled.ba/storage/uploads/novosti/2/4/5/b/uK1lIhLi_bunje.jpg
U nesklonom okruženju njihovu hrvatsku pripadnost nagrizale su srbizacija i mađarizacija. Naziv su vjerojatno dobili po kućama koje su gradili ili po rijeci Buni, odakle su došli. Sada će im biti izbrisani hrvatski korijeni i nadimak će im postati nacionalnost. Ovaj događaj nameće pitanje je li Hrvatska kroz povijest dovoljno čuvala hrvatstvo kod Bunjevaca i svih drugih nacionalnih manjina koje žive izvan domovine te hoće li se i one za nekoliko desetljeća osjećati isključivo pripadnicima država u koju su se doselili njihovi očevi ili djedovi. Tako više neće biti Hrvati u Australiji, Hrvati u Kanadi, Hrvati u Njemačkoj..., nego samo “naši” Australci, Kanađani, Nijemci... Čak i u BiH, gdje su konstitutivni i suvereni, već se traži da se zovu samo Bosancima.
 
Danas je nacionalna pripadnost ugrožena gotovo svakom od tri milijuna Hrvata koji žive izvan RH. Različiti su “neprijatelji”. Ponajprije, nagriza ih asimilacija, a u pojedinim državama i politička diskriminacija. Osobito su, poput Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini, ugrožene hrvatske organizirane skupine Bokelja u Crnoj Gori, Krašovana u Rumunjskoj, moliških Hrvata u Italiji te gradišćanskih u Austriji. Međutim, važniji od “tuđih” zakona o nacionalnim manjinama jest odnos matične domovine prema Hrvatima izvan Hrvatske. Ponovno treba stvoriti ozračje, kao uoči Domovinskog rata, u kojemu će svi osjećati bliskost iseljenih i domovinskih Hrvata. Sada postoji nerazumijevanje. S obje strane. Dijasporu se još uvijek doživljava kao banku za pomoć. Ta vremena davno su prošla. Iseljeni Hrvati mogu biti najjači resurs Hrvatske.
 
Kroz mnoge projekte mogu se pronaći zajednički interesi. I trajna povezanost. Ovako, Hrvatskoj je dijaspora teret koja se i zbog toga sve više od nje udaljava. Zbog toga prijeti opasnost da, nakon Bunjevaca, i drugim Hrvatima u svijetu nadimak postane nacionalnost. Bit će neobično ako u Novom Zelandu službeno postanu - Tarara. Tako ih, naime, zovu Maori. Još tragičnije bit će ako im se u BiH, gdje su autohton i formalno konstitutivan narod, nametne da su samo Bosanci. Ili ih možda, poput Bunjevaca, nazovu po rijekama. Hercegovce uz Bunu - Bunjevcima, Lašvani bi onda bili oni koji žive u središnjoj Bosni, Lepeničani oko Kiseljaka, Posavci oko Orašja... Dunav je u Vojvodini otrgnuo već 16 tisuća Bunjevaca. Nabujaju li te rijeke, smanjivat će maticu. I druge rijeke su nemirne. Hrvatskoj opada “vodostaj”.
 

Jozo Pavković, https://www.vecernji.hr/premium/bunjevci-hrvati-srbija-bih-dekret-dalmacija-hercegovina-1224479

U krivini za Rumu, Kod Francuza

 
 
U kavanu Na centru dođi, Braca,
tu će biti samo početak parade,
noćas ja čestim zarad onog placa,
ići ćemo u sve birtije koje rade.
Uz violinu da provedemo večer,
na obali Save i s ribom na žaru,
morat ćemo na večeru Kod Teče,
u tu našu omiljenu kavanu staru.
 
U krivini za Rumu, Kod Francuza,
velika sala, mogu stati svatovi cijeli,
stići ćemo večeras i do tog bircuza,
svega tamo ima, što ti srce poželi.
 
Onda samo preko puta Kod Moćana,
na rakiju, da dobro pokvasimo gušu,
iako najmanja, draga mi je ta kavana,
često sam u njoj ostavlj’o pare i dušu.
 
Poslije ćemo piti preko mjere svake,
a to se najbolje radi Kod Đulinca,
na p’janom jeziku tu mo’š bez dlake,
i, pardon, mokriti o'ma iza svinjca.
 
Kad počne svanjivati i 'vata se rosa,
pjevat ćemo pjesme šorom srijedom,
svratit ćemo još i na piće Kod Bosa,
i lijepo kući odlaziti, polako, redom.
 
A tu me čeka uvijek moja baka stara:
Kol'ko si opet u kavani ostavio novaca?
Moji su digli ruke, samo me ona kara:
Do sad si mog'o kupiti pola Hrtkovaca!
 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)

Pobuna je počela u podne 1. veljače 1918. na brodovima Sankt Georg i Gea

 
 
Hrvatski pomorski muzej Split i Hrvatska matica iseljenika - Podružnica Split obilježili su 1. veljače 2018. u dvorani Muzeja 100. obljetnicu pobune hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj (1918.-2018.). Nakon uvodnog predavanja kojeg  je održala ravnateljica Hrvatskoga pomorskog muzeja dr. sc. Danka Radić, prikazan je dokumentarni film u produkciji HRT-a „Tko je bio Mate Brničević“, scenarista i redatelja Stipe Ercegovića, predsjednika Zajednice Hrvata Beograda „Tin Ujević“.
http://www.bokanews.me/wp-content/uploads/2016/01/Brod-%E2%80%9EGaa%E2%80%9C-i-podmornice-u-%C4%90enovi%C4%87ima.jpg
Već 1917. godine zabilježene su demonstracije mornara u ratnim lukama Austro-Ugarske. U Puli su se iskazali proturatni protesti a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11 tisuća radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine. Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307. Iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František Kautzky (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i streljani. Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog, Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu. Zbog neposluha su kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama 35 pripadnika Hidrobaze. Zbog besmislenih produljenja ratnih operacija, sve lošijih uvjet života, teškog položaja slavenskih narodnosti, te odjeka oktobarske revolucije, nemiri su se širili. U Boki Kotorskoj je bilo na početku 1918. godine oko šest tisuća pripadnika kopnene vojske. Flotom je zapovijedao kontraadmiral Aleksander Hansa sa oklopnog krstaša Sankt Georg, a bio je izravno odgovoran zapovjedništvu ratne mornarice u Puli.
 
Pobuna mornara u Boki Kotorskoj počela je u podne 1. veljače 1918. godine na brodovima Sankt Georg i Gea kada je oko šest tisuća mornara austrougarske ratne flote uzelo komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zaljevu Boke Kotorske. Mornari su preuzeli komandu a carske oficire na čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (izvan broda), Anton Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa komandnog broda Sankt Georg, dok je na čelu pobune broda Gea bio Mate Brničević. Topovskim je plotunom spriječeno isplovljivanje razarača Csepel, a red su održavale naoružane patrole koje su kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu.
 
Međutim zbog niza propusta vodstva pobune, uglavnom zbog toga što su komunikacije i dalje bile pod nadzorom službenih vlasti i odlučnosti vlasti da i oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po cijenu potapanja većine brodova, te lukavim vođenjem pregovora u cilju dobivanja u vremenu, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki. Zapovjedništvo je 2. Veljače uputilo ultimatum pobunjenim mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva a njemačkim podmornicama naložilo potapanje brodova Gea i Sankt Georg. Određeno je da se nepovjerljive jedinice koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim jedinicama. Pobuna je ugušena već slijedećeg dana nakon dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. veljače 1918. godine u Boku je uplovio ratni sastav od tri bojna broda, četiri razarača i osam torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu vlast na zaposjednutim brodovima. Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslavenskog podrijetla, 20% talijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumunji i Ukrajinci. Iako je bilo uhićeno oko tisuću dvjesta mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih devedeset osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt strijeljanjem.
 
Poznati cetinjski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio svećenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su František Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz Krila Jesenica u Poljicama kraj Splita, odlukom prijekog vojnog suda u Kotoru osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem, da će se kazna nad imenovanima izvršiti 11. veljače, 1918. godine u 7 sati ujutro u Škaljarima i da je njegova (don Nikina) dužnost da sutradan u 5 sati ujutro ne izlazi iz svoje sobe, a od 5 ujutro do 7 da bude sa osuđenicima i da ih vjerski pripremi za smrt.
 
“Ja ne žalim što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'" rekao je Mate Brničević ispred prijekog vojnog suda u Kotoru, prije sto godina, pred odlazak na gubilište ispod gradskog groblja u Škaljarima. Padala je kiša, piše Niko Simov na kraju izjave don Nike Lukovića. Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela crvenih mornara. Ali njihove riječi nijesu mogli zakopati. Njihovo djelo se čulo i van naših planina i našeg mora.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 915 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević