Get Adobe Flash player
Pupovac nas pravi bilmezima

Pupovac nas pravi bilmezima

Miloradov izlet u Bačku Palanku je gori od svih glupih...

Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

Jela Godlar: Crkva je u vrijeme NDH institucionalno bila na strani te...

Lideri se stvaraju

Lideri se stvaraju

Iskreno ne znam tko su uspješni lideri...

Poturica i najogavnije srbijanske laži

Poturica i najogavnije srbijanske laži

Šezdesetih godina u Jasenovcu je pronađen samo 481...

  • Pupovac nas pravi bilmezima

    Pupovac nas pravi bilmezima

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 08:15
  • Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

    Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 08:09
  • Lideri se stvaraju

    Lideri se stvaraju

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 08:03
  • Poturica i najogavnije srbijanske laži

    Poturica i najogavnije srbijanske laži

    ponedjeljak, 07. siječnja 2019. 10:37
  • Porfirije Perić - četnički kantautor iz Chicaga

    Porfirije Perić - četnički kantautor iz Chicaga

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 07:57

Samo bokove tvoje vidim

 
 
Ne jedem, bez sna lutam noću,
glava mi je k'o tempirana mina,
i jedino tebe tražim, tebe hoću,
ludim od želje da te imam, Dina.
K'o grom zaglušni iz vedra neba,
čim sam te vidio, neki vrag zao,
rekao mi je da mi život ne treba,
ako kako ljubiš ne budem znao.
 
Pijan k'o od dobrog jakog vina,
zaslijepljen k'o neki bik u areni,
samo bokove tvoje vidim, Dina,
u očima mi se tvoj bikini crveni.
 
Sve na tebi me uzbuđuje, Dina,
oči, osmijeh i ta duga crna kosa,
noge, grudi, sama tvoja blizina,
male rupice tvog prćastog nosa.
 
Umrijet ću ili doživjeti te radosti,
još noćas moraš moja biti, Dina,
ona koju volim neka mi oprosti,
poslije tebe biću miran sto godina.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

Vraćanje sjaja najvećoj udruzi hrvatske zajednice u Srbiji

 
 
Hrvatski demokratski forum pozdravlja ideju da se Hrvatski kulturni centar „Bunjevačko kolo“ iz Subotice reafirmira i kroz sadržaje koji nisu izvorno etno karaktera. Organiziranje iznimno posjećene disco večeri u restoranu „Dukat“, nekada popularnom disko klubu „Bunjevačko kolo“ u subotu 16. siječnja 2016. godine, a u povodu obilježavanja 45 godina od osnutka HKC „Bunjevačko kolo“, jedan je od načina da se ovoj, najvećoj udruzi hrvatske zajednice u Republici Srbiji vrati sjaj oduzet smišljeno štetnom politikom DSHV-a i HNV-a. Tjeranje HKC-a „Bunjevačko kolo“ u stečaj prije nekoliko godina za jedini cilj je imalo da se ova udruga, koja nikad nije bila na liniji dušobrižnika iz DSHV-a zatre, što srećom i zaslugom sposobnih i uspješnih ljudi nije uspjelo.
Disco večer, koja je okupila ogroman broj ljudi i srednju generaciju Subotičana podsjetila ne samo na stara dobra vremena, nego i na slavne dane „Bunjevačkog kola“, odličan je primjer kako se može raditi u korist zajednice i na drugačiji način. Na disco večeri nije bilo nikog od „stručnjaka“ iz vodstva DSHV-a i HNV-a, što je i logično, jer njih nema tamo gdje je narod, niti oni narodu nedostaju. HDF potiče vodstvo HKC „Bunjevačko kolo“ da nastavi aktivnosti koje će okupljati članove hrvatske zajednice, ali i njihove prijatelje, usprkos svim opstrukcijama mediokriteta iz vrha zajednice koji svakodnevno dokazuju kako interese Hrvata ne razumiju, pa ih otuda niti ne uvažavaju.
 

Zvonimir Perušić, potpredsjednik HDF-a

Izbjeglice i azilanti najveći test Europske unije u ovome stoljeću

 
 
Imajući u vidu nešto što se dogodilo u Pekingu u svibnju 2002. godine, sinoć sam s posebnim zanimanjem vrlo pozorno pratio emisiju Otvoreno, koju je, dozvoljavajući da se rasprave razmaše, vrlo dobro vodio Mislav Togonal. Mislim da je jučerašnja tema Otvorenoga na početku godine i pred dolazak nove Vlade u Republici Hrvatskoj bila izvrsno odabrana.
http://9502-presscdn-0-95.pagely.netdna-cdn.com/wp-content/uploads/2015/09/hungary1.jpg
O čemu se radi? Prema medijskim izvorima 2002. godine u NR Kinu je ilegalno ušlo preko tristo tisuća svjevernokorejskih izbjeglica, kojima je već tada NR Kina izgledala kao razvijena zapadna zemlja u usporedbi s onim što su ostavili iza sebe u Sjevernoj Koreji: najgoru vrstu fašističko-komunističkog režima u kojem se protivnike režima osuđuje na smrt strijeljanjem samo na mig nekog partijskog vođe, sveopću glad (pojavilo se i ljudožderstvo) i male izglede da će se bilo što u toj zemlji promijeniti u idućih sto godina. U to vrijeme bio sam opunomoćeni ministar za politička pitanja u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu, pa sam pozorno pratio sva politička događanja u Kini i njezinom okruženju.
 
Međutim, nakon određenog vremena boravka u NR Kini, izbjeglice iz Sjeverne Koreje doznale da je moguće dobiti useljenje u Južnu Koreju, ako se zatraži azil u diplomatskim predstavništvima razvijenih zapadnih zemalja u Pekingu. Problem je bio u tome što su Kinezi u to vrijeme imali jako brojno osiguranje na ulazima u strana veleposlanstva, a izbjeglice iz Sjeverne Koreje nisu imale dogovorene termine u veleposlanstvima, a često ni osobne dokumente. Neki od njih su se pak dosjetili da bi mogli preskakanjem preko ograde veleposlanstava i utrčavanjem kroz glavni ulaz domoći se, prema međunarodnoj konvenciji, eksteritorijalnog prostora nad kojim Kinezi nemaju ovlasti, i na taj način zatražiti azil u drugim državama, uglavnom u Južnoj Koreji. Veleposlanstva SAD-a i Njemačke su u roku od dva dana osiguravala odlazak tih izbjeglica u Južnu Koreju. Za razliku od njemačke kancelarke Angele Merkel, tadašnji kineski predsjednik Jiang Zemin, nije Svjevernokorejancima poslao poruku dobrodošlice u NR Kinu, iako Kina ima 1,3 milijarde stanovnika i jedan milijun stanovnika više za Kinu bi značilo imati samo još jedno selo više koje ima milijun stanovnika.
 
Nakon što su takva preskakanja ograda i utrčavanje u prostore stranih veleposlanstava potrajalo nekoliko dana, jedno jutro vozeći se na posao kroz diplomatsku čevrt ugledao sam kako su Kinezi preko noći postavili dva metra visoku bodljikavu žicu oko veleposlanstava značajnog broja zapadnih zemalja. I bio je to kraj uletavanja siromašnih sjevernokorejskih izbjeglica u prostore stranih diplomatskih predstavništava. Iako je bilo sto posto sigurno da bi svaki sjevernokorejski izbjeglica, ako bi bio vraćen natrag u Sjevernu Koreju, odmah bio pogubljen, ne sjećam se da su bilo koje zapadne humanitarne organizacije izražavale veliku brigu i nezadovoljstvo zbog kineskog tretmana sjevernokorejskih izbjeglica u tu zemlju, kao i protiv podizanja dva metra visoke ograde od bodljikave žice oko stranih veleposlanstava u Pekingu.
 
Čim sam došao u ured (veleposlanstvo RH u Pekingu bilo je u jednom manjem neboderu) odmah sam sjeo i napisao bilješku o podizanju ograde s bdljikavom žicom oko veleposlanstava zapadnih zemalja u Pekingu. Vrlo dobro se sjećam da sam također istaknuo kako je taj potez Kineza zapravo uvod u ono što će se događati u Europi u XXI. stoljeću. Naglasio sam kako će se, pod najezdom emigranata iz Afrike i Azije, Europa u XXI. stoljeću pretvoriti u Fotress Europe (Europu tvrđavu).
 
Tijekom razvoja izbjegličke krize i najezde skoro milijun izbjeglica iz država Afrike i Azije u Europu, bio sam silno zabrinut i tužan zbog zapanjujućeg neznanja poznavanja tog vrlo složenog ali i opasnog globalnog problema od strane odlazeće Vlade i gotovo nikakvih pravovremenih priprema za takav scenarijih koji su mnogi usamljeni analitičari svjetskih zbivanja već davno najavljivali. Diplomacija i međunarodni odnosi su mi struka (a dugo sam živio i u multikulturalnoj zemlji, gdje ta multikulturalnost više nije niti približno uspješna, kao što je bila dok su u nju doseljavali useljenici iz europskih zemalja), pa je bilo strašno čitati, gledati i slušati potpuno neodgovorne i lažne poruke vladajućih političara kako oni imaju sve pod kontrolom. Naravno, ni naši maistream mediji nisu ništa manje odgovorni, jer su im žutilo i tračevi daleko važniji od najvitalnijih interesa, ne samo Hrvatske, nego i njihovih stranih europskih vlasnika.
 
U Otvorenom, kao i uvijek, novinarka i pisac Višnja Starešina pokazala se kao najbolji poznavatelj težine i složenosti problema kojem Europa ide neizbježno u susret i konfrontaciju. Na žalost, gospođa Emina Bužinkić, ma koliko bila suosjećajna s izbjeglicama i isticala ljudska prava, pokazala je kako netko može s jako dobrim namjerama davati nebulozne izjave najvećih razmjera. Takvi „idealisti“ su nas u prošlosti odveli u prvu Jugoslaviju i Titin komunizam.
 
U svakom slučaju, za sve nas u Hrvatskoj trenutačno su još uvijek najvažnije teme vanjski dug, veliko siromaštvo, želja za boljim životom, zaustavljanje pada gospodarskog rasta, demografsko propadanje, smanjenje odlaska mladih u svijet, tko će biti ministar a tko ne itd.? Naravno, to je potpuno normalno. Međutim, ako se na vrijeme ne osvijestimo i ako ne uložimo daleko veće resurse, znanje, trud i dubinsku analizu jednog strašnog problema pred kojima se Hrvatska, zajedno s cijelom Europom nalazi nalazi, te ako već sada ne počememo najozbiljnije mi sami raditi i surađivati s drugim europskim zemljama oko pitanja dolaska nekoliko novih milijuna izbjeglica u Europu, Hrvatska jednostavno nema šanse opstati, jer je po broju stanovnika sebe dovela u krajnje ranjivu situaciju.
 
U tom kontekstu, još jedanput ovim putem snažno apeliram na novog mandatara Vlade Republike Hrvatske, Tomislava Oreškovića (osobu iz dijaspore), predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i predsjednika MOST-a (ovog zadnjeg posebno, jer mislim da je u MOST-u najveći problem po tom pitanju), da ne ostavljaju pitanje osnivanje posebnog ministarstva za useljeništvo za budućnost, nego da odmah prihvate ono što je napravilo preko četrdeset država u svijetu. Na temelju vlastitog iskustva i dobrog poznavanja razmišljanja mladih ljudi druge, treće i četvrte generacije Hrvata u svijetu, siguran sam da bi se mnogi vratili u Hrvatsku u idućih nekoliko godina, ukoliko bi Hrvatska uistinu pokazala da želi useljavanje vrlo uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla iz svih dijelova svijeta. Ma koliko to u ovom trenutku nekome može zvučati rasistički, Europa će u idućih nekoliko godina postati zadnje uporište i tvrđava u kojem će mnogi bijelci iz cijeloga svijeta tražiti utočište, pa tako i u Hrvatskoj. Bijelci čine samo 14 posto svjestog stanovništva i u idućih pedeset godina samo u Europi ne će biti manjina.
 
Mi Hrvati kao brojčano malen narod ne možemo utjecati na neizbježan razvoj globalnih događaja. Ono što ipak možemo je da mudrom politikom te događaje barem pokušamo iskoristiti za naše strateške nacionalne interese i opstanak samostalne hrvatske države i hrvatskog naroda.
 

Antun Babić

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Srijeda, 16/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 899 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević