Get Adobe Flash player
PASTORALA - Globalizacija provincije

PASTORALA - Globalizacija provincije

Kako je počeo rat u našem...

Specijalni rat protiv Hrvatske

Specijalni rat protiv Hrvatske

Popuštanje samo ohrabruje srpskog, zasad samo verbalnog...

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Dvojac Pupovac - Radin destabilizira...

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Ništa novo od naših "reformiranih" komunista...

"U" na čelu Venus Williams

Borisa Petka za zapovjednika kninskoga...

  • PASTORALA - Globalizacija provincije

    PASTORALA - Globalizacija provincije

    četvrtak, 12. rujna 2019. 12:29
  • Specijalni rat protiv Hrvatske

    Specijalni rat protiv Hrvatske

    utorak, 10. rujna 2019. 12:03
  • Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    četvrtak, 12. rujna 2019. 11:40
  • Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    utorak, 10. rujna 2019. 11:58
  • "U" na čelu Venus Williams

    utorak, 10. rujna 2019. 11:46

Je li Tomislav Žigmanov bio nazočan na toj sjednici Skupštine?

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Žigmanov o neusvajanju Zakona o financiranju i Rezolucije o Vojvodini“ u „Hvatskoj riječi“ br. 833. od 5. travnja 2019. godine.
https://www.danas.rs/wp-content/uploads/2018/07/sto-skupstina-srbije-fonet-nenad-djordjevic.jpg
Skupština Srbije prošlog tjedna nije usvojila Zakon o financiranju AP Vojvodine i Rezoluciju o Vojvodini, što komentira Tomislav Žigmanov, zastupnik 57.900 Hrvata u toj Skupštini, u članku pod naslovom „Žigmanov o neusvajanju Zakona o financiranju i Rezoliciji o Vojvodini“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 833. od 5. travnja 2019. godine. Tomislav Žigmanov kaže kako je bilo za očekivati da vladajuća većina ne će prihvatiti prijedlog koji je došao od zastupnika Lige socijaldemokrata te kako je odnos prema Vojvodini gotovo jednak od donošenja Ustava 2006. godine, u kojem, između ostalog, piše da se 7 posto od proračuna Republike Srbije mora izdvojiti za proračun AP Vojvodine.
 
Kaže da je ta sjednica Skupštine bila samo demonstracija nauma da se pokaže da oporba ne bojkotira Skupštinu, da je vladajuća većina spremna prihvaćati inicijative od oporbe i da će o njima voditi rasprave (ali ih ne će usvojiti). Na pitanje je li interes hrvatske manjine da se definira i unaprijedi položaj Vojvodine, Žigmanov odgovara (citat u cijelosti):
 
Jedno je vladavina prava. Slovo zakona, slovo Ustava se mora poštivati, kada su u pitanju ustavna načela ono mora imati svoje zakonske ishode i naravno primjenu istih. S druge strane, kada je u pitanju koncept teritorijalne autonomije Vojvodine, mi smo za načelo decentralizacije države i u tom smislu sigurno je da je i pitanje statusa, ovlasti, financijskih resursa kojima raspolaže Vojvodina od interesa za pripadnike hrvatske zajednice. Suvremene države su decentralizirane, s jakim autonomnim ovlastima u brojnim segmentima regionalnih vlasti, s jakim lokalnim samoupravama, s decentraliziranim sustavom upravljanja. Sigurmo da svaki pomak k tome jest od interesa za hrvatsku zajednicu.  
To je sve. I to sve znamo.
Ali iz članka ne znamo ono osnovno: je li Tomislav Žigmanov bio nazočan na toj sjednici Skupštine, a ako je bio tamo, kako je glasovao! Da nije diskutirao o problemu znamo unaprijed!
Onda naknadno slijedi priopćenje Tomislava Žigmanova (u svom tjedniku sa par stotina čitatelja) koje nitko od njega ne traži, posebice ako nije bio na toj sjednici.
Tako i u svemu drugom „dosljedno i HRabro“ ovaj etnobiznismen zastupa i brani interese 57.900 ovdašnjih Hrvata, ne pitajući nikoga ni za što, i ne polažući nikome račune za ono što radi!
 

Branimir Miroslav Tomlekin

Pogledajte tko su najpopularniji Hrvati u iseljeništvu

 
 
Oko 500 uzvanika okupilo se u subotu 23. ožujka 2019. u Bad Homburgu kako bi prisustvovali dodjeli Večernjakove Domovnice, nagradi za najpopularnije i najuspješnije Hrvate u iseljeništvu. Ova je Domovnica 13. po redu, a već po dvanaesti put održava se u ovom mondenom mjestu nedaleko Frankfurta. Brojne goste iz Hrvatske i gotovo cijele Europe na početku je pozdravio domaćin Alexander Hetjes, gradonačelnik Bad Homburga. Naveo je kako je ova manifestacija učvrstila svoje mjesto mjesto u agendi grada, a kolika je važnost ove manifestacije svjedoči i upis gostiju iz Hrvatske u Zlatnu knjigu grada (vidi priloženi film).
https://www.hrvati.ch/images/stories/foto/razno/domovnica_2013/IVIC7180_domovnica_2013.jpg
Uoči same manifestacije, na trgu ispred velebne zgrade Kurtheatra, dogradonačelnik Meinhard Matern uručio je Mati Frankoviću suvremeno vatrogasno vozilo. Dubrovački je gradonačelnik zahvalio na ovom vrijednom poklonu i naveo kako ovo nije jedina donacija ovog grada vatrogascima Dubrovnika. Posebno je istaknuo ulogu Olge Stoss, 94-godišnje hrvatske humanitarke iz Bad Homburga, koja još uvijek neumorno radi na jačanju veza ova dva grada prijatelja. Na završnoj priredbi ovog "hrvatskog Oscara u iseljeništvu" u Landgraf-Friedrich-Saal okupili su se brojni gosti iz Hrvatske: potpredsjednik Sabora RH Milijan Brkić, nuncij Nikola Eterović, državna tajnica Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zdravka Bušić, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Domovine Zvonko Milas, veleposlanik RH u Njemačkoj Gordan Grlić-Radman, znanstvenik Ivan Đikić, zastupnik u njemačkom parlamentu Josip Juratović, urednik Večernjeg listaDražen Klarić, urednik inozemnog izdanjaStipe Puđa,  te brojni gradonačelnici i župani.
 
Domovnicu su vrlo uspješno i duhovito vodili Davorka Tovilo i Frano Ridjan, a nagrade su uručili spomenuti uzvanici. Po odluci čitatelja najpopularniji sportaš u iseljeništvu je Andrej Kramarić, nogometaš Hoffenheima, a stručni žiri je tu titulu dodijelio Marku Katiću, hokejašu kluba Adler iz Mannheima. SD Croatia Berlin je po glasovima čitatelja najpopularnija momčad u iseljeništvu, a NK Croatia Karlsruhe te NK Croatia Zürich odnose nagradu žirija te posebno priznanje za 50-godišnje djelovanje. U17 Croatia Mülheim dobiva posebno priznaje kao jedini hrvatski klub u Bundesligi. Čitatelji su odlučili da je Vjeran Ježek iz Münchena najpopularniji glazbenik, a Domovnicu je po odluci žirija primila i sopranistica  Helena Mamich. Toni Gojanović iz Aachena je najpopularniji glumac u iseljeništvu, a u kategoriji showbizz je glasove publike dobila Tanja Pejić, TV kuharica iz Stuttgarta. Žiri je u istoj kategoriji Domovnicu dodijelio Tihani Babij, manekenki iz Beča.
 
Hercegovačka večer u Stuttgartu je po glasovima čitatelja najznačajniji događaj godine u iseljeništvu, a nagradu žirija odnosi Skup hrvatskih gospodarstvenika koji je održan u Düsseldorfu. Hrvatska akademska zajednica Austrija te Austrijsko društvo za kroatistiku (Beč) su najuspješnije hrvatske udruge u iseljeništvu. Fra Vlado Ereš, misionar u Wallisu, Švicarska dobio je Domovnicu za izdavačku djelatnost i humanitarni rad, a za osobu godine proglašen je Zlatko Dalić, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, za uspjeh na SP u Rusiji. Uzvanici su uživali i u raskošnom glasu berlinske primadone Evelin Novak, a nastupio je glazbeni duo Bow vs Plectrum, kojeg čine Tihomir Hosjak na kontrabasu i Filip Novosel na tamburi. Nastupio je i Marko Pecotić sa svojom klapom Iskon, hrvatski branitelj pjevač Branko Čulić, duo Paula i Đelo Jusić mlađi, te tamburaški sastav Alkari iz Züricha. Oni su i nakon službenog dijela večeri zabavljali neumorne goste, kao što možete pogledati u priloženom video-zapisu i galeriji fotografija. U filmu možete pogledati i nekoliko razgovora s poznatim uzvanicima.
 

Ivan Ivić i Klara Ivić, https://www.hrvati.ch/zabava/vecernjakova-domovnica/2260-vecernjakova-domovnica-2019-pogledajte-tko-su-najpopularniji-hrvati-u-iseljenistvu

Sjećanje na izvedbu hrvatske opere Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca, 1985. godine u Münchenu

 
 
Zanimljivih tekstova pronalazim u starim, neugašenim mailovima, od prije više od 11 godina – koje naravno sada gasim. Na primjer u ovom mailu dolje (u međuvremenu preminulog) Ecka Spahicha iz Texasa, tekst o izvedbi hrvatske opere Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca, 1985. godine u Münchenu, pod dirigentskom palicom Ivana Cerovca, o kojoj piše osobno Ivan Cerovac.
https://www.muenchen-tourismus-barrierefrei.de/images/stories/header/muc-kultur.jpg
Ne sjećam se jesam li to tada, prije više od 11 godina, preuzeo iz Sutra Magazine i objavio na portalu croatia.ch, možda jesam, možda nisam, no smatram da bi to, kao dokument jednog vremena, uz mali odgovarajući uvod, kao “Sjećanje na izvedbu hrvatske opere Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca, 1985. godine u Münchenu” bilo vrijedno objavljivanja na još aktivnim hrvatskim portalima, no to je prepušteno odluci urednica i urednika tih portala. 
Zvonimir Mitar
 
Von:Eck Spahich [Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.]
Gesendet: Sonntag, 15. Juli 2007 06:10
An: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Betreff: Domovino, Sta Sutra?
 
Dragi naš Josipe,
Thank you... hvala lijepa ... on the great information you pass....
na dobrim informacijama koje saljete preko elektronskog izdanja Sutramagazin.
 
Eto, i nakon "pada" komunizma i srpsko-dominirane tvorevine, tkz. "Jugoslavije," nasa raja pati u domovini, bilo to u Hrvatskoj, ili mojoj uzoj domovini, BiH. Bogatiji postaju bogatiji, dok siromasni ostaju siromasniji. Ja sam imao nade da ce nakon 15 godina se pojaviti slobodnija i ekonomsko bolja Hrvatska, da ne spominjem BiH, gdje jos nema raji dovoljno posla i bolje buducnosti.
 
Ovdje je nade, da će se to sve postepeno promijeniti i poboljšati. Komunjari su nas uspjeli dobro prevariti. Pa to nije nikakvo iznenađenje...
bili su na vlasti od 1945. godine, dovoljno vremena da operu dovoljno mozgova, jer i mnogi oni koji su jedva spasili glavu iz Omarskog i drugih srpskih logora, dan-danas pričaju u Americi kako je "fino bilo za vrijeme druga Tita i Jugoslavije."
 
Uz bratski pozdrave i najbolje želje s Vašim radom.
Eck Spahic
"Zmaj od Bosne"   
   
Eck Spahich
Borger-Fritch, Texas
806-273-5609 Office-Century 21 Best Realty
806-857-0129 Home
806-886-2610 Mobile
www.croatianstamps.com
 
Welcome  to SutrA Magazine - Readers Center - New York
 

Opera Nikola Šubić Zrinski 1985. godine u Münchenu

 
Ivan Cerovac: Današnji datum ima za mene posebno značenje. Naime, 19. svibnja 1985. izveo sam u najboljoj i najljepšoj koncertnoj dvorani Muenchena, Herculessaali, koncertno, hrvatsku operu Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca.
Solisti i zbor, Nijemci, pjevali su na hrvatskome, a svirala je Suedwestfaelische Philharmonie iz Siegena.
Bila je to prva izvedba Nikole Šubića Zrinskog u inozemstvu, prva izvedba jedne hrvatske opere u kojoj su strani pjevači pjevali na hrvatskom, i jedan od najvećih kulturnih poduhvata koje je hrvatska politička emigracija ikad izvela.
 
Želim objasniti neke pojedinosti koje su danas zaboravljene. 
Od 1972. god. moja supruga i ja živjeli smo u Njemačkoj. Bile su potrebne duge godine snalaženja i raznih neprilika da se uspijem vratiti svojoj struci – glazbi. Godine 1979. preuzeo sam u jednom manjem mjestu u blizini Muenchena vođenje zbora, a nešto kasnije dobio sam posao crkvenog glazbenika u župi sv. Marka u Muenchenu. Godine 1983. orkestar Suedwestfaelische Philharmonie raspisao je natječaj za kompoziciju, a pravo sudjelovanja imali su skladatelji koji žive u Njemačkoj i nisu prešli 40 godinu života. Kako sam u to vrijeme puno skladao za moje zborove, sjeo sam i napisao jednu 20-minutnu skladbu za veliki orkestar. Ubrzo mi je javljeno da moja skladba nije prošla na natječaju, ali da sam ušao u uži krug, pa da me zbog toga pozivaju na Skladateljski tjedan koji se tog ljeta 1983. trebao pod vodstvom koreanskog skladatelja Kim Junga održati u Siegenu.
 
Na Skladateljskom tjednu trebali su oni skladatelji, čije su kompozicije bile prihvaćene na natječaju, sami dirigirati orkestrom, a na kraju tjedna bio je predviđen i koncert i snimanje za radio-stanicu WDR-a. No već prvi dan došlo je do zgodnog incidenta. Mladi skladatelj Jim Franklin, inače Australac, nije bio u stanju dirigirati svoju, tehnički vrlo zahtjevnu kompoziciju. Intendant orkestra gospodin Gerd Fabian obratio se nama prisutnima i zapitao da li je netko od prisutnih spreman uskočiti kao dirigent, jer i koncert i snimanje se moraju održati. Svi prisutni su vidjeli partituru Franklinove skladbe i svi smo znali koliko je tehnički teško izvediva. Pa ipak, jedini sam se javio ja, računajući da nemam što izgubiti. Ako uspijem mogu samo dobiti, a ako izvedba ne bude baš najbolja moje mjesto crkvenog glazbenika u Münchenu me čeka. Ukratko: uz Franklinovu pomoć u toku noći svladao sam najkompliciranije dijelove partiture i već idući dan održao prvu, vrlo uspješnu probu s orkestrom. Došao je i prošao koncert i snimanje za WDR, završio je Skladateljski tjedan i za vrijeme doručka u hotelu pojavio se gospodin Fabian i ponudio mi ugovor za 10 koncerata u idućoj sezoni. Dakle uspio sam uskočiti u ligu profesionalnih dirigenata. Suradnja s orkestrom i koncerti dobro su krenuli.
 
Početkom 1984. g. sudjelovao sam tako u Siegenu u razgovoru o mogućnostima i idejama za koncerte koje bi orkestar izvodio u idućoj, 1985. godini koja je bila proglašena „Europskom godinom glazbe“. U ljetu godine 1984. na našoj terasi pri kavi sa suprugom i mamom, dok su se djeca igrala u vrtu, odjednom sam rekao: “Znate što? Izvest ću u Muenchenu „Nikolu Šubića Zrinskog“ kao hrvatski doprinos Europskoj godini glazbe“. To je tada u našoj situaciji zvučalo kao znanstvena fantastika. Bilo je jasno da sav rizik tog pothvata moramo preuzeti na sebe.
 
Trebalo je riješiti pitanje financiranja, orkestra, zbora, solista i prije svega dvorane. Naime, dobre dvorane su u Muenchenu zauzete po dvije do tri godine unaprijed. Odjel za kulturu grada Muenchena i Muenchenska nadbiskupija bili su spremni pomoći, a pomoglo je i Hrvatsko narodno vijeće. Nadbiskupija i HNV dotacijom, a Odjel za kulturu grada Muenchena tzv. garancijom pokrivanja gubitka. To je značilo da sam s njima potpisao ugovor kojim mi oni garantiraju da će do točno određene svote pokriti troškove koji ne budu pokriveni iz drugih izvora.
 
S gospodinom Fabianom sam lako sklopio ugovor za koncert u Muenchenu, iako je on bio pomalo uznemiren činjenicom da u njemu dostupnoj literaturi nije mogao ništa pronaći o skladatelju Zajcu.
 
Pa i s dvoranom Hercules sam imao sreće. Bila je zauzeta kao i uvijek cijelu 1985. g., osim jednog termina i to je bila ta nedjelja 19. svibnja. Bez razmišljanja sam odmah prihvatio i rezervirao taj termin.
Kao crkveni glazbenik izvodio sam već do tada brojne mise i druge velike skladbe za koje sam trebao vokalne soliste, koje sam pak angažirao među mladim studentima pjevanja na muenchenskoj Muzičkoj akademiji. Na taj način izabrao sam mlade pjevače za naslovne uloge u operi i započeo s njima vježbati. Dakako, teže je bilo naučiti hrvatski nego melodiju.
 
Nešto teže je bilo sa zborom. Odlučio sam angažirati samo muški zbor, a od mojih zborova iz raznoraznih razloga nije niti jedan dolazio u obzir. No, kako se o mojoj ideji pročulo, stupio sam u kontakt s dirigentom Muenchener Kammarchora, sastavljenog od 30 poluprofesionalnih pjevača, a zbor smo još popunili s boljim pjevačima iz mojih zborova pa je tako i zbor započeo vježbati negdje u jesen 1984. godine.
 
Radio sam intenzivno sa solistima, prvo sa svakim posebno gotovo svaki dan u jesen i zimu 1984.g., a probe s orkestrom su bile predviđene u drugom tjednu svibnja 1985. god. Zbor je pak probao redovito svaki tjedan tri puta, a ja sam odlazio od vremena do vremena na te probe kako bih s pjevačima, redom Nijemcima, vježbao izgovor.
 
Uz mnoge jezične barijere u Nikoli Šubiću Zrinskom postoji i tekst:“ ... smrt vragu smrt..“ E, pa nema Nijemca kojem to ne bi bio problem izgovoriti.
Početkom 1985. g. već su bili potpisani svi ugovori. U ožujku smo započeli s propagandom putem novina (dakako u prvom redu emigrantskih), dijeljenjem letaka na mjestima gdje se okupljaju Hrvati itd. Započeli smo i s prodajom ulaznica, u čemu je moja supruga odigrala bitnu ulogu.
Sve je bilo u najboljem redu. Solisti su hrvatske tekstove naučili napamet, zbor je bio sve bolji. Za orkestralne probe sam bio spreman. Sve je dakle bilo sređeno na vrijeme.
 
I onda, točno na dan, mjesec dana prije izvedbe, dakle 19.4. te godine došlo mi je vlastoručno pismo predsjednika Bavarske – Franza Josefa Straussa kojim on prihvaća pokroviteljstvo koncerta. Pismo sam dobio rano ujutro položeno u moj poštanski pretinac. I dok smo se veselili tome pismu, koje je samo po sebi bilo senzacija, oko 9 sati zazvonio je telefon i javila se ni manje ni više nego tajnica aktualnog gradonačelnika grada Muenchena, gosp.Georga Kronawittera. Zatražila je od mene da smjesta dođem gradonačelniku i da me gradonačelnik očekuje, smjesta!! Bilo mi je jasno da to ne može značiti ništa dobro, jer do tog trenutka s gradonačelnikom nisam imao nikakvog kontakta nego sam sve oko izvedbe dogovarao s Uredom za kulturu grada Muenchena. Trebalo mi je do Gradske vijećnice oko 45 minuta. I zbilja, ravno su me odveli do gradonačelnikove tajnice, koja me je pak odmah uvela u gradonačelnikov ured. Umjesto pozdrava, gradonačelnik je rekao: „Dakle, vidim da je glavni problem riješen“. Na moj iznenađeni pogled, nakon pozdrava i rukovanja, bez riječi mi je pružio pismo tadašnjeg jugoslavenskog generalnog konzula u Muenchenu, mislim po imenu da je bio Makedonac. Drug konzul je doznao za moj planirani koncert u Muenchenu, protestirao je protiv toga, nazivajući sve to „ustašlukom“ (Ustaschatreiben in Muenchen), a mene je optužio da sam ratni zločinac, pa onda, kako može jedan ratni zločinac dirigirati pod znakom grada Muenchena jednu ustašku operu. Tako pismo. A gradonačelnikova konstatacija s početka razgovora odnosila se upravo na to. Onog trena kad me je vidio, shvatio je da s obzirom na godine, u II.svijetskom ratu nisam mogao igrati bilo kakvu ulogu. A kad sam ja još iz džepa izvukao i pismo predsjednika Bavarske, onda je za gradonačelnika, iako su ta dvojica bili iz suparničkih stranaka, bilo sve jasno i u redu. Popili smo kavu, pozvao sam ga na koncert, što on nije prihvatio zbog drugih obveza, i srdačno smo se rastali.
 
Početkom svibnja održao sam u Siegenu probe s orkestrom a dva zadnja dana doputovali su u Siegen i solisti pa su i oni probali uz orkestar. Iako sam bio nakon proba umoran, sve je teklo u najboljem redu. Za izvedbu je sve bilo spremno a ulaznice su se dobro prodavale. 
18. svibnja doputovao je orkestar u Muenchen i odmah smo održali jednu probu s cijelim ansamblom, a 19. svibnja ujutro održali smo generalnu probu u Herculessaali. Nakon generalke, otišao sam u sobu Crvenog križa, jedino tamo sam našao postelju, legao i odspavao nekoliko sati, a moja me supruga čuvala.
 
Koncert je pred prepunom dvoranom započeo u 19,30 sati. Na moje iznenađenje, supruga mi je kratko prije koncerta rekla da suprotno našim predviđanjima, ulaznice nisu pokupovali samo Hrvati nego oko polovicu ulaznica da imaju Nijemci. Uz to mi je rekla da su doputovali brojni ugledni Hrvati sa svih strana svijeta, čaki iz Australije, Argentine, USA, Kanade i cijele Europe.
 
Izvedba je uspjela u svakom pogledu. Moji solisti su pjevali kao da su rođeni Hrvati, bez grješke u tekstu ili izgovoru.  Zbor i orkestar su savršeno funkcionirali. A od samog početka koncerta, svaku točku pratile su doslovno ovacije koje su prešle u standing ovations na kraju, nakon izvedbe poznatog dueta „Na krilim slave letimo“ te nakon „U boj, u boj!“. Sve smo to morali ponoviti. Za kraj sam imao još jedno iznenađenje. Nakon što sam burni pljesak prekinuo orkestralnim tušem, okrenuo sam se publici i glasno rekao: “Dame i gospodo, hrvatska nacionalna himna!“ okrenuo se prema ansamblu i započeo Lijepu našu, koju su pjevali i solisti i zbor, a ubrzo i publika. Prijatelji, izvođači, moja obitelj- slavili smo do jutra.
 
Drugi dan ujutro prije doručka otišao sam kupiti muenchenske novine. Ustvari, nisam previše očekivao, jer u to doba sve što se odvijalo pod hrvatskim imenom u njemačkom tisku nije bilo rado gledano. Na moje veliko iznenađenje, sve muenchenske novine donijele su kritike koncerta, prepune pohvala i samoj operi kao i izvedbi. Tako je krug bio zatvoren.
Slijedile su izvedbe u Njemačkoj (Offenbach i Essen), turneja u Ameriku (Vancouver, Cleveland, Chicago, New York i Toronto) te kao kruna izvedba u Sydneyskoj operi.
Eto, to je još jedan od mojih poduhvata kojima se ponosim.
 

Ivan Cerovac

Anketa

Treba li, nakon neuspjeha u Bakuu, smijeniti Zlatka Dalića?

Nedjelja, 15/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1238 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević