Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Bježi Brane iz Bosne

 
 
Proljeće 1992. godine. Još uvijek u strahu od ponovne mobilizacije živim sa obitelji donekle uobičajeno. Radim i nastojim da opstanem i ostanem tu gdje jesam, jer tu sam rođen a ne tamo odakle su došli moji. Premda ono tamo volim gotovo isto kao i ovo ovdje, ali to je druga tema, sada neću o tome.
Bilo je oko podne kada zazvoni telefon. Javim se. Sa druge strane čujem uznemireni glas prijatelja iz Bosne sa kojim sam bio više poslovni prijatelj nego baš prijatelj. Imali smo neki zajednički posao koji je funkcionirao vrlo dobro i pošteno sa obje strane. I čujem:
„Zdravo Siniša, jel’ sve u redu? Kako si?“
Glas mu čudno zvuči, a meni nešto sumnjivo, nešto mu se dešava. Odgovaram sve uljudno i lijepo ali sa zebnjom očekujem što ću čuti, razlog njegova poziva. Baš nekoliko dana prije na televiziji je prikazano kako je i tamo kod njih počeo rat. Braća se tamo dosjetila da nisu braća, pa udri jedan na drugoga. A i komšijski pijetlovi su preskakali preko žice i ganjali komšijske kokoši pa se to nikako nije moglo tolerirati i eto ti razloga! Vrlo ozbiljnih i vrijednih za ubijanje i klanje.
http://seebiz.eu:8080/upload/seebiz_eu/upload/sc_autogenerated_PART_3/article/ar_66008/jna1991_0_0_468X10000.jpg
„Slušaj, sad je oko dvanaest sati. Jesi li doma oko dva? Eto me kod tebe.“
„Jesam Brano, doma sam. Nego, ne može se stići za toliko ovamo. Nećeš valjda avionom ići?“
„Jok brate, al’ stići ću, čekaj me.“
„Dogovoreno.“
Spustih slušalicu i ostah zamišljen. Kakva muka njega tjera da bez nekog razloga, bar što se posla tiče, srlja ovamo. Jedino možda zbog ovog rata. Mora da je to. Muka natjerala, pa zove. Sjetih se da smo u kolovozu prošle godine sjedili u Bosni, u nekom restoranu, i ja onako bez veze, vidjevši fotografiju Tita u maršalskoj uniformi, rekoh:
„E drugari, vodite računa da vam ova fotografija što duže visi jer kad nju skinete ode sve dođavola. Kod vas može biti gore nego u Hrvatskoj.“
Na ove moje riječi odmah je reagirao vlasnik restorana koji je sjedio sa nama, musliman po vjeri i opredjeljenju.
„Ma, bjež’ bolan! Što pričaš? Ma ovdje to ne mere bit, rođo moj. Vidiš da i sad sjedimo skupa, Srbin, Hrvat, ne znam što si ti i ja musliman. Nema od belaja ovdje ništa. Nismo mi budale!“
 
Da, tako je to bilo prošle godine u kolovozu. A sad je sredina travnja i bome nije tako. Bar kako nas objektivni mediji izvještavaju. Iziđoh iz ureda, koji smo napravili u nusprostoriji kuće, i odoh do roditelja da im kažem da nam stiže gost kako bi majka nešto spremila na vrijeme. U kuhinji sjedi otac, čita novine, majka oko šporeta sprema ručak.
„Mama imaš li viška ručka? Ako nemaš nije problem, otići ću ja negdje s Branom ili ćemo nasjeći nešto suvo. Javio se da dolazi iz Bosne.“
„Ju! Da im se nije nešto desilo, ovi javljaju da je i tamo počelo!“
„Baš evo čitam u novinama zagužvale budale i tamo. Uspjeli. Zavadiše narod. J...m im krušnu mrvu!“
Oboje se uključiše u priču.
„Nemam pojma. Samo je rek’o da stiže oko dva.“
Nekako proleti tih par sati i prije no što sam se i nadao stiže Brano pred kapiju. Da je avionom, ne bi brže. Kad je ušao u dvorište povika: ‚‚Gazde!“ te iziđoh da ga dočekam pred vratima. Pozdravismo se prijateljski i pozvah ga u kuću. Neće. Što je ovo, neće u kuću? Meni to nikako ne miriši na dobro. Poslije kratkog ubjeđivanja iziđosmo iz dvorišta i stadosmo kod kola. Žuri. Mora nazad.
„Slušaj druže. Došao sam da te pitam mogu li ja svoju nejač poslati kod tebe? Ovo kod nas nikako nije dobro.“
Ostadoh na momenat nijem. Brzo se sabrah i rekoh:
„Pa ti nisi normalan čovječe! Kakvo ti je to pitanje? Jesi ti zbog ovog pitanja dolazio iz Bosne i to srlj’o ko budala? Što to nisi telefonom rek’o? Jel’ nije bilo lakše? Šalji, brate, koga hoćeš samo nek’ kaže da si ga ti posl’o i nekako će nam biti kruha, sigurno.“
„Nisam mog’o telefonom jer su mi u ured ubacili nekakav krizni štab, pa sam se boj’o. Jesu oni sve moji al’ šta znam. Ovo tamo je ludilo. Moram ići nazad. Ajd’ ostaj mi zdravo i vidimo se.“
Mahnuh mu. Tad nisam znao da nam je to posljednje viđenje. Nažalost ubi ga netko već u svibnju iste godine. Ni danas se ne zna tko, a o onom zašto da i ne govorimo. Uđoh opet kod roditelja i rekoh im šta bi. Samo slegoše ramenima i skoro u glas rekoše:
„Gladni biti nećemo, a mjesta ima.“
 
Možda prođe tri dana. Opet telefon zvoni. Javljam se:
„Alo! Dobar dan. Izvolite.“
„Alo! Imal’ Siniše? Mene je Brano uputio da mu se javim. Evo me tu sa ženama i djecom, kod neke tvornice Jugoalat. Ne znam kud ću dalje.“
„Ostanite tu. Eto mene za desetak minuta.“
Stojadin pun glava. Pokraj auta stoji čovjek osrednjeg rasta, svjetlo smeđe kose i  puši.
„Dobar dan. Jeste li vi Branini?“
„Jesam. Ja sam mu brat od ujaka,“ odgovori čovjek sa strahom u očima.
„Vozi za mnom.“
Za desetak minuta od Jugoalata stigosmo na Klisu. Auto mu odmah naterasmo u dvorište i poče iskrcavanje. Ukućani svesrdno pomogoše da se gosti smjeste. Branina trudna žena, dvije snajke sa troje djece. Branin brat popi kavu, izljubi svu djecu i žene i ode odmah nazad. Rasporedismo pridošlice po sobama i bez neke velike priče i ispitivanja prođe dan.
 
Tek sam ušao ujutro sljedećeg dana u ured, ponovno telefon. Javim se i čujem:
„Dobar dan. Imal’ Siniše? Ja sam Branina sestra od tetke. Evo me neki ljudi dovezli do neke tvornice Jugoalat.“
„Ostanite tu. Eto mene za deset minuta.“
Stižem. Žena sa djetetom od par mjeseci i nekom torbicom stoji pokraj puta.
„Dobar dan. Vi ste sigurno Branina sestra?“
„Jesam,“ reče mlada žena plačući i gutajući nesreću. Djevojčica ima možda osam mjeseci, kuštava kosa, oči velike, plave, sakriva uz majčino rame. Smjestih ih u auto. U retrovizoru vidim strah u očima mlade žene. Boji se za sebe i za ono malo što se privija uz nju. Stigosmo. Sačekaše nas ostale gošće i ukućani. Svi plaču. Smjestismo se i krenu malo opuštenija priča. Opuštenija za nas odavde što se za njih ne bi reklo.
„De bona, pričaj kako se izvuče?“
„Ne znam. Znam samo da su mi Boru uhitili Muslimani i Hrvati i da me je tata nekako dogno do tetke i tetka, a Brano nađe neke što idu za Novi Sad i reče ’ajd tamo, evo ti telefon i zovi čovjeka odnekud kad stigneš, on će te pokupit i ne brini tamo su i ostali. Tako eto stigoh a da ne znam šta mi je s Borom i ostalima.“ Priča mlada žena ostalima i plače. Ove je tješe.
„Neka bona, ne plači, valjda će bit dobro.“
Nemaju ni one riječi utjehe i njih potjera muka i bježeći od Hrvata i Muslimana stigoše u Vojvodinu i to u kuću Hrvata. Tad to nisu znale a i kad su saznale nije im smetalo. Naprotiv, vrlo su poštovale djeda Anđelka.
Sutradan dođe kod mene, poslom, drugar Abdula. Pijemo kavu i dogovaramo posao i on kroz prozor vidi kako mlada žena šeta po dvorištu i nosi dijete u rukama. Pita:
„Je li, jel ova žena nema kolica? Ovo dijete će je slomiti. Nosi ga već sat sigurno.“
„Nema Abdula. Jučer je stigla, izbjegla iz Bosne. Nije ponijela ništa, samo neku tašnicu. Vjerojatno bježeći nije stigla pokupiti što joj treba.“
„Znaš šta, imam ja kolica od malog. Njemu više ne trebaju. Odoh da joj donesem  pa ćemo onda dalje radit.“                  
Ode Abdula do stana, donese Savki kolica za bebu. Zahvaljuje se Savka, neće da primi, sramota je. Ima ona sve to, al’ eto potjeraše je Muslimani i Hrvati, pa nije stigla ponijeti, al’ donijet će njoj već netko kada bude dolazio. Jedva nekako prihvati.
 
Kolica ostaše, a beba izgura skoro cijelu godinu s tim kolicima. Već je i hodala i govorila kad su parkirana i spakirana u šupu, ostavljena za neko drugo dijete, pošto su bila očuvana.
I tako ljudi i jedni i drugi. Ovi ovdje k’o i oni tamo.
Moj prijatelj nije stig’o da čuje ovu priču. Ubili ga na petsto metara od kuće već u svibnju tako da i ne zna da je dobio sina Branu. Sreća da je tad postojala Vojvodina u kojoj su živjeli Ljudi, a ne vjere i narodi, mada se i to poštovalo, tad.
Sada je neko drugo vrijeme. Vojvodina je tu, mislim geografski se nije pomjerila, ali ništa nije kao prije i sumnjam da bi se ova priča mogla dogoditi u ovo vrijeme. Ovi što trenutno vladaju ovom državom i mojim gradom, gradom gdje je nekad bilo više ljudi nego neljudi, kao da žele da se ponovi ono vrijeme, samo da ovog puta oni podijele sendviče nekadašnjm domaćinima, ovdašnjim. Hoću da vjerujem da ovo zadnje napisano nije istina ali svaki dan me demantiraju naši „rodoljubi“.
Savka je dočekala svog Boru. Bili su u posjetu djedu Anđelku. Boro je upoznao Abdulu kad su onomad putovali za Australiju. Imaju još jednu curicu i dovezli su je u kolicima koja je gurala starija sestra.
 

Siniša Božulić 

Prof. Božo Dugeč, čovjek moralnih i nacionalnih principa

 
 
Prof. Božo Dugeč, po svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim i moralnim karakteristikama, vrlo aktivan u borbi (pisanom hrvatskom riječi) za slobodu Hrvatske,spadao je među ljude, za koje se bez pretjerivanja može reći, da su živjeli za opće dobro svoga naroda.  Svojim žrtvama i intelektualnim doprinosima u uspostavi današnje države Hrvatske, te u susretima i razgovorima pri susretima s našim ljudima, Božo Dugeč je osmišljavao svoje ljudsko postojanje, svjedočio i potvrđivao ispunjenje svoga nacionalnog "deržanstva".
http://www.vecernji.hr/media/cache/e3/c8/e3c834c96e1f423d5ae480607d905acb.jpg
U iskazivanju odanosti i ljubavi prema domovini nikada se nije bojao, ali nije ni pretjerivao, jer je svako pretjerivanje i tuđa namećanja smatrao nenormalnim i stranim. U svemu je nastojao biti normalan i dosljedan, a to je za njega značilo, savjesno, bez straha i bez očekivanja javnih priznanja i pohvala, svakodnevno ispunjavati svoje ljudske i nacionalne dužnosti. Toj svojoj vrlini Dugeč je bio vjeran i u najopasnijem trenutku svoga života, u trenutku kad je pod jugoslavensko-komunističkom prijetnjom doslovno morao birati:  Živjeti u Hrvatskoj, bez Hrvatske, hrvatskog jezika i nacionalnog dostojanstva, ili živjeti s Hrvatskom u srcu, izvan Hrvatske. Bilo je to 1971. godine, u doba nacionalno nabujalog, ali nedovoljno procvalog "Hrvatskog proljeća" u vrijeme velike hrvatske euforije, ali i još veće neizvijesnosti, jer je upravo u tom vremenu, ponovo započeo otvoreni jugoslavenski lov na Hrvate koji su javno pokazali i najmanji smisao za tadašnju hrvatsku zbilju. 
 
Bilo je to vrijeme u kojem su se rijetki usudili izustiti činjenicu da hrvatskom narodu prijeti opasnost da ostane bez svoga nacionalnog identiteta, svoga imena i jezika, vrijeme velikih progona u kojem se ni krikom ni šaptom nije smijelo ponoviti: "Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati." Božo Dugeč nije šutio, već je na sav glas viknuo: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gase." Kao osnivač i predsjednik Matice hrvatske u Donjem Miholjcu,  bio je jedan od onih, koji su se usudili "prkositi" vlastodršcima i javno uprijeti prstom u opasnost u kojoj se nalazila  Hrvatska. U svom govoru na Osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, 28. 2. 1971. godine, on je javno rekao da "nitko nema pravo ni pred poviješću ni pred vlastitom savješću odricati se svoga zavičaja, narodnih običaja i jezika, kao posljednjih atributa narodne pripadnosti. Pa ni u takvim vremenima kad u politici, umjesto najveće razboritosti, „bjesne najžešće strasti". Zato su ga mnogi nazivali i legendom hrvatske Slavonije, a komunisti (u odsutnosti) osudili na 3 godine strogoga zatvora.
 
Svjestan povijesnih doprinosa hrvatskog naroda u obrani i izgradnji ljepšega svijeta, te drskosti i nezahvalnosti moćnih predstavnika toga svijeta, koji se nisu obazirali na očajnički krik hrvatskoga naroda za slobodom, prof. Dugeč kroz svoje javne izjave i govore opominje hrvatski narod da se probudi i shvati svoju tešku situaciju u kojoj se nalazio. Nudeći mu ljepšu budućnost, upozorava ga na njegovu tragičnu i tešku prošlost, pa kaže:
 
S Hrvatima se, zbog njihove naivne vjere i bezumne dobrote, sudbina često i okrutno igrala. Uvijek su podupirali pravednu borbu susjeda, i to do iscrpljenosti, da bi zatim i sami postali lakim plijenom drugih.
Branili su tuđu krunu i prijestolje, da bi za sebe sačuvali usijano gvožđe i jaram ropski. Učvršćivali su granice tuđim carevima, ali nisu sačuvali vlastitih domova. Vjekovima su bili predziđem kršćanstva, da bi bili sami izloženi križarskim pohodima kao heretici. Bratski primali u zagrljaj svakog tuđina da bi se uskoro u tim zagrljajima i sami počeli gušiti. Prigrljavali uzvanike iz drugih zemalja dok skoro ne postadoše prognanicima iz vlastite. Velikodušno nudili svoj kruh svakome, a danas ga svaki treći Hrvat traži u tuđini. Jasnije rečeno: „Hrvati su zbog bogatstva domaje, viteške desnice, ali i svoje djetinje ćudi, vrlo često bili sredstvo za politička potkusurivanja u rukama ne jačih, već vještijih, ne pametnijih i sposobnijih, već podlijih i licemjernijih.”  (Božo Dugeč, Nismo spremni robovati, Zagreb, 2002.; str. 49.-50).
 
Napuštanje domovine

Hrvat ne samo po rođenju, već i po čvrstom uvjerenju, istinski intelektualac, Božo Dugeč nije se htio, niti mogao odreći Hrvatske, hrvatskog jezika i vlastitih uvjerenja, i zato je javno, kroz krik i vapaj, molio i druge da to ne čine.  Poziva članove Matice hrvatske na savjestan rad, uvjeren da  “jedino takav rad može rodoljuba lišiti užasnog straha da mu unuci nad grobom ne upute posljednje riječi na tuđem jeziku, koji njihova duša ne razumije i vjernike bojazni, da se na dan uskrsnuća od mrtvih nitko neće odazvati na hrvatsko ime.”
 
Taj njegov prirođeni “prkos i hrvatska tvrdoglavost” bili su za tadašnje jugoslavenske vlastodršce dostatan razlog da mu pripreme omču oko vrata. U procesu svoga bezumnog komunističko-jugoslavenskog čišćenja Hrvatske od hrvatskih nacionalista, jugokomunisti su osudili Dugeča na tri godine zatvora. Bila je to tek jednostavna opomena i početak svega onoga što su mu komunisti pripremali. Dugeč je ozbiljno shvatio opasnost njihove opomene. Bez obzira na emigrantsku nesigurnost i nevolje, odlučio je bježati. Napuštanjem domovine, na Staru godinu 1972. u očima jugoskrbnika i čuvara Brozova “bratstva i jedinstva”, prof. Dugeč je postao i službeno jedan više državni neprijatelj na dugačkoj listi hrvatske političke emigracije, koju je dr. Vladimir Bakarić nazvao najgorom političkom emigracijom. Bila je to emigracija koja je svojim javnim zalaganjem zahtijevala suverenu i slobodnu državu Hrvatsku.

 

Dolaskom u Njemačku Božo Dugeč je službeno postao i sam dio te i takve emigracije. Ubrzo mu se pridružila i njegova životna družica, profesorica hrvatskog jezika i poznata pjesnikinja, Malkica Dugeč. Poput mnogih političkih izbjeglica, bez novca i bez radnog mjesta, Božo i Malkica Dugeč započeli su svoj tihi život u krutoj izbjegličkoj samoći u gradu Stuttgartu, čudeći se i pitajući jedno drugo, u čemu je ta njihova snaga pred kojom, do zuba naoružana Jugoslavija strepi.  Uz bezgraničnu ljubav i odanost prema domovini, jedino oružje koje su ovo dvoje skromnih i materijalno siromašnih prognanika posjedovali, bilo je njihovo pero. Kroz svoje pisane tekstove ubrzo su počeli raskrinkavati Jugoslaviju koja ih je željela lišiti osobnoga dostojanstva, hrvatstva i hrvatskog jezika.  Po svom pisanju u različitim emigrantskim novinama i časopisima postali su najpoznatiji politički bračni par u hrvatskoj emigraciji. Nastupali su na javnim političkim tribinama i skupovima. Držali su javne govore i predavanja. Uključili su se u Hrvatsko narodno vijeće, a kasnije su obadvoje bili izabrani u Sabor HNV-a. 
 
Dužnosnici i predstavnici hrvatskih političkih organizacija priželjkivali su njihov pristup u svoje organizacije, no Božo i Malkica razborito i oprezno prate rad svih hrvatskih organizacija. Čitaju njihov tisak i proučavaju njihove političke programe.  Nakon dugog i razboritog razmišljanja uključili su se u redove Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica. U svojim javnim govorima i predavanjima, te svojim pisanjem u časopisu Republika Hrvatska i u mjesečniku Hrvatska budućnost, postali su promicatelji Integralne slobode, koju je u stranački program HRS-e ugradio osnivač stranke, prof. Ivan Oršanić. U duhu republikanskoga programa i ideje Integralne slobode, isticali su potrebu i važnost države, ali uz naglasak, da hrvatski narod ne želi državu samo zato da bi mogao reći da ima državu, nego da on hoće i želi državu radi narodne i individualne slobode, koju je moguće ostvariti jedino u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. 
 
Božo i Malkica bili su nerazdvojivi sve do Božine prerane smrti, kad je pred svanuće slobodne države Hrvatske 17. ožujka 1990. iznenada preminuo. Bilo je to upravo u vrijeme kada su Hrvati iz cijeloga svijeta, okupljeni na 8. Saboru Hrvatskog narodnog vijeća u blizini Stuttgarta, završavali svoje zasjedanje. Njegova prerana smrt za sve nas koji smo ga poznavali i s njime surađivali bila je nemilosrdni i teški udarac. Za Hrvatsku republikansku stranku bio je to veliki politički gubitak, jer je Božo, kao njezin vjerni član, kroz svoja intelektualna zalaganja dosljedno i autentično tumačio njezin program i ideje Ivana Oršanića. Njegovom smrću stranka je izgubila jednog od najdosljednijih i najinteligentnijih članova, njegova supruga Malkica  vjernog životnog suputnika, a Hrvatska odanog i vjernog sina, kojemu je glavni cilj bila njezina potpuna samostalnost i sloboda svih onih koji se osjećaju njezinim sinovima i vjernim i lojalnim građanima. 
 
Dugečev intelektualni doprinos hrvatskom oslobođenju

Prof. Božo Dugeč je bio izvrstan pisac i odličan govornik. Po svom pisanju i govorima postao je poznat i cijenjen još u domovini, a kasnije i među Hrvatima u emigraciji. Hrvati i hrvatske državotvorne skupine rado su ga pozivali na različite hrvatske državotvorne proslave da bude glavnim govornikom.  Svoje govore obično je držao napamet i to je po mišljenju njegove supruge Malkice, “uzrokom što iza sebe nije ostavio dovoljno pisanih tragova po kojima bi se čitavo razdoblje Hrvatskog proljeća moglo još potpunije vrednovati.” (Božo Dugeč: Nismo spremni robovati, str. 201). “Još kao gimnazijalac je u Dubrovniku počeo pisati pjesme koje je, da bi kupio kruh, prodavao jednom svom školskom prijatelju, a ovaj ih je, pod svojim imenom, objavljivao u srednjoskolskom listu Polet.” 
 
U svojim pisanim osvrtima Dugeč je bez milosrđa šibao po onima koji su svaki hrvatski bunt i otvoreni zahtjev hrvatske mladeži za slobodom tretirali kao beskorisni i kontraproduktivni čin. Njihovu politiku čekanja nije podnosio.  Pojedince iz kruga manjine koja nas je nukala da u svojim zahtjevima, kad je u pitanju država Hrvatska,  budemo strpljivi, jer da demokratski svijet o kojem ovisi hrvatska sloboda, ne podnosi nasu žurbu i prevelike zahtjeve, smatrao je tuđim slugama. Bio je pravi humorist i politički satiričar.  “Mnogi su se i zgražali zbog njegove slobode pri izboru pravih, kadikad i grubih riječi za prave misli, jer takove nisu bile uvriježene u njihovim malograđanskim poimanjima moralnih načela. No on se nije skanjivao nazivati pravim imenom hrvatske „pobjeljene grobove“, koji su svoju bijedu sakrivali pod krinkom plemenitog - i nikom opasnog blijedog i nedefiniranog te nedjelatnog ‘rodoljublja’.”
 
Na proslavi 10. travnja održanoj u Münchenu 7. 4. 1979. u svom poznatom govoru koji je objavljen u časopisu “Republika Hrvatska” pod naslovom “Nismo spremni robovati”, prof. Dugeč između ostalog rekao je i ovo:  “Prilika je ovo, da izrazimo nadu, nepokolebljivost i čvrstu volju, da ubuduće i za sva vremena tu svoju obljetnicu slavimo u svojoj slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država!”
 
Prof. Božo Dugeč je bio nenametljiv, ali logičan i uporan u obrani svojih hrvatskih uvjerenja. Nije pripadao onima koji su mislili da sve znaju i da su uvijek u pravu, niti je želio da ga se ističe ili ponižava zbog nacionalne pripadnosti ili zbog političkih uvjerenja. Htio je biti baš onakav kakav je bio... čestit i beskompromisan.
 

Mr. sc. Šime Letina, 2006.

Bijahu puni ambari žitarica

 
 
Još se sjećam
ozarenih lica,
očiju punih
suza radosnica.
http://www.frontal.ba//upload/images/zo8r.jpg
Sjećam se graje,
punih ulica,
veselje teče,
uzavrela ravnica.
 
Kipti sreća naroda
stigla je Sloboda.
 
Bijahu
puni ambari žitarica,
obori svinja, ovaca i junica
slamarice novca.
 
Sad,
pauci krase
obore i ambare,
lopovi
pokupiše pare.
 
Eh,
a jsećam se
kako se raja digla
kad je
Sloboda stigla.
 

Siniša Božulić

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 996 gostiju i jedan član online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević