Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija izvedena premijerna gastarbajterska kronika

 
 
Premijerom predstave Bljesak zlatnog zuba, gastarbajterske kronike iz pera svestranoga umjetnika, dramatičara, proslavljenoga scenarista i glazbenika Mate Matišića, u režiji Zorana Mužića, ovih dana zagrebačko Gradsko kazalište Komedija obilježilo je 65 godina djelovanja. Tako je u Zagrebu 30. listopada publika napokon vidjela jedan od najboljih kazališnih komada u suvremenoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Predstava je na repertoaru stalno od ove kazališne sezone pa čim dođete u Zagreb – možete je pogledati. Komad je objavljen u kultnome Prologu 1985. pod naslovom Namigni mi, Bruno! Praizveden je u Splitu, a prašinu zaborava s Bljeska… izbrisali su prije par godina glumci iz Mostara i Zadra.
Ta gorko-slatka komedija mentaliteta, kako ističu u katalogu predstave, odlikuje se vješto ispisanim karakterima. Zanimljivo, Matišić ju je napisao kad mu je bilo manje od dvadeset godina i tada smo ga znali kao frontmena zagrebačke rock grupe Prva ljubav. U njoj autor na jedinstven način opisuje događaje iz vlastitoga rodnog sela Ričica, pokraj Imotskoga. Radnja se događa sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a završava (dopisanim) epilogom nakon Domovinskoga rata. Zahvaćajući jedno turbulentno vrijeme Matišić je, na margini hrvatskoga proljeća kada se nezaposlenost u Dalmaciji počela rješavati iseljavanjem, stvorio grotesknu galeriju figura neuništiva duha, vješto ispreplićući osobne sudbine malih ljudi na tzv. privremenom radu u inozemstvu s kolektivnim nevoljama Titova socijalističkoga raja s neriješenim nacionalnim pitanjem.
 
Ljubav i (ne)željena trudnoća maloljetnice, razdvojene gastarbajterske obitelji i njihove posljedice, višak dobiti pečalbara i odbljesci duhovnih gubitaka topline zavičaja, jezične i mentalne barijere izmještenih, unutarnji i politički egzil, nostalgija i povratnička neprilagođenost, odsutni očevi i sinovi, samozatajne majke i nepriznate hraniteljice obitelji, ostavljeni nemoćni starci na kamenjaru od čovjeka i Boga u dinarskim brdima gdje pod modrim nebom „ojkaju poskoci“, svjetski putnici i malomišćanske skitnice, endemska grubost seljana Dalmatinske zagore i njihova iskonska nježnost uronjena u ideološki apsurd bezbožne socijalističke dogovorne Maršalove privrede, koja je prije četrdesetak godina zbiljski odlučila potopiti živopisno selo u sjeverozapadnome dijelu Imotske krajine – Ričice, raselivši mještane diljem svijeta i ondje (iznad njihovih stoljetnih skromnih kućica, trošnih staja i škrtih vrtova), bez studije izvodljivosti, izgraditi na propusnim krškim potocima akumulacijsko jezero s neosmišljenim ciljem rješavanja natapanja Imotsko-bekijskog polja. Sve je to rani Mate Matišić upleo u emotivno klupko muško-ženskih odnosa u tradicionalnoj seoskoj sredini, stvorivši zrcalnu strukturu trosatnoga (!) dinamičnoga kazališnog čina autentične umjetničke snage.
 
Tradicionalna gastarbajterska sredina
 
Unatoč činjenici da će glumci tek igranjem osloboditi muzikalnost i gorku poetiku Matišićeve artificijelne ikavice, odabirom izvrsnih glumaca nedvojbeno je postignuto suglasje između teksta i Mužićeva redateljskog tumačenja diskursa koji počiva na preciznosti i povezivanju (ne)osvojenih kota praznoga prostora jedne tradicionalne hrvatske gastarbajterske sredine. Redatelj Mužić to mnoštvo motiva i mjesta radnje s više perspektiva rješava funkcionalnom scenografijom Darka Bakliže u vidu jedne statične frontalne scene s pokretnom pozadinskom linijom, kroz koju ciklično prolazi željeznička skela koja radnju kadrira paralelnim događanjima na relaciji Njemačka - Hrvatska.
Iako društveno pa i politički angažiran, Matišićev rani Bljesak zlatnog zuba ostaje umjetnički moćan i nakon protoka vremena u kojem se događa ričička malomišćanska groteska jer su politički i društveni ideologemi funkcionalno utkani u rustikalnu teksturu kazališnog tkanja Komedijina ansambla, problematizirajući ne samo destruktivnost ideologija, nego i subverzivnost malog čovjeka ranjenog sveprisutnim nepovjerenjem i bezdušnošću kapitala rasutog u ljubljanskoj banci i svim ostalim koje su se osilile i na pljački pečalbarskih krvavo zarađenih nadnica. Vrzino je to kolo Matišića koje se pleše uz gusle obojene briljantnom elektroničkom glazbenom potkom oca i sina (Mate i Šimuna), kolo života koje pršti od suza i smijeha uz fantastičan korski komentar ćakulona – seoskih baba, začinjen doskočicama i britkim žaokama s upitanošću što je Sveto Trojstvo bez žene, životnim traumama običnih ljudi sa sretnim ishodom koji je publika ispratila ovacijama. Oženivši maloljetnu Zlatu, kojoj je napravijo dite, Sveto je uvjerljivom igrom pridonio i zdravlju publike. Otišli smo doma bez mučnine kojom nas je Matišić izmučio posljednjeg desetljeća u Posmrtnoj trilogiji! Veselimo se danu kad će predstava biti poslana na gostovanje vrijednim Ričičanima u Frankfurtu ili u kojem drugom kutku svijeta.
 
Ikavica Dalmatinske zagore
 
Stipugastarbajtera odlično glumi Damir Lončar, koji se u ansamblu pozabavio i ortoepijom ikavice Dalmatinske zagore. Trusu, njegovu ženu, tumači Nina Kaić Madić. Šesnaestogodišnju trudnicu Zlatu, njihovu kći i glavnu junakinju uprizorila je Vanda Winter. Gastarbajtera Antu i njegovu ženu Joku igraju Davor Svedružić i Nada Abrus, koja također igra i gastarbajtersku gazdaricu Hildu. Nesretnoga gastarbajtera Miju igra Ronald Žlabur, dok njegovu ženu Maru tumači Nera Stipičević, a njihova sinčića Iku igra dječak Jan Juričić. Središnju tragičnu figuru Nine čiji sin jedinac Mijo biva ubijen u emigraciji tumači proživljeno Vinko Kraljević. Gastarbajtera Marina igra Saša Buneta. Povratnika iz Australije gostioničara Karla uvjerljivo glumi Ivica Zadro. Mladića Svetu - Karlova sina i junaka koji je napravijo dite igra Filip Juričić. Učitelja glumi Igor Mešin, a liječnika Ljubo Zečević. Udvarač (Zlatnozubi) utjelovljen je maštom Gorana Malusa. Kor baba, seoskih komentatorica iliti ćakulona izvrsno igraju Vanja Ćirić, Jasna Palić Picukarić i Marija Borić. Kostimografkinja je Elvira Ulip.
 
Životopis dramatičara
 
Književnik i glazbenik Mate Matišić  rođen je 17. 1. 1965. u selu Ričice kraj Imotskoga, što je, prema njegovim riječima, odredilo velik dio njegova dramskog opusa. Tematske okosnice svojih drama nije morao smišljati jer je, kaže, sve te događaje vidio te ih je bilo potrebno samo dramaturški oblikovati. Mjesto njegova djetinjstva poslužilo mu je kao konstrukt, budući se radi o jednom zatvorenom svijetu koji funkcionira po vlastitim pravilima i običajima unatoč višedesetljetnom migrantskom iskustvu mještana. Diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1993. Radio je kao dramaturg Jadran filma i kao urednik u Dramskome programu Hrvatskoga radija. Od 2008. sveučilišni je predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izvedeni su mu dramski tekstovi, groteskne komedije i travestije: Bljesak zlatnog zuba (1987), Legenda o svetom Muhli (1988), Božićna bajka (1989), Cinco i Marinko (1992), Anđeli Babilona (1996), Svećenikova djeca (1999), Sinovi umiru prvi (2005), Ničiji sin (2006), Žena bez tijela (2006), Fine mrtve djevojke (2013). Objavio je više knjiga drama kao što su Bljesak zlatnog zuba (1996), Anđeli Babilona (1998), Sinovi umiru prvi - Legenda o svetom Muhli (2005), Posmrtna trilogija (2006). Piše i filmske scenarije (Priča iz Hrvatske, The legacy of the rat king, Život sa stricem, Fine mrtve djevojke, Infekcija, Svećenikova djeca i dr.), koji su dobili mnoštvo značajnih priznanja na domaćim i međunarodnim festivalima. Filmsku obradbu Cinca i Marinka, Kad mrtvi zapjevaju (1998) u režiji Krste Papića, američki su kritičari na festivalu u Floridi proglasili najboljom svjetskom komedijom. Matišić ,i njegov sin Šimun s kojim potpisuje glazbu za ovu predstavu, svira u nekoliko jazz sastava, s kojima nastupa na svjetskim festivalima. Sklada glazbu za kazalište i filmove (Kako je počeo rat na mom otoku, Priča iz Hrvatske, Ajmo žuti…), a za glazbu iz filma Maršal nagrađen je prije pet godina Zlatnom arenom u Puli.
 

Vesna Kukavica

Pred nestankom hrvatski radijski program

 
 
Vodstvo hrvatske manjine u Srbiji godinama je upozoravalo da će privatizacijom te gradske postaje biti dovedeno u pitanje informiranje na njihovom materinjem jeziku, čime se umanjuju stečena prava Hrvata u Vojvodini i Srbiji. Zbog privatizacije medija u Srbiji izgubljeno je niz radio i televizijskih programa na jezicima manjina u Vojvodini, a pred gašenjem je i radijski program na hrvatskom jeziku, rečeno je u Novom Sadu na konferenciji “Privatizacija medija-šansa ili nestanak”.
http://www.dw.com/image/0,,18644480_303,00.jpg
Nestalo je deset radio ili televizijskih programa na mađarskom jeziku, pet na slovačkom, ugašeni su i programi na rumunjskom, romskom, njemačkom, a pred nestankom je i program i uredništvo na hrvatskom jeziku Radio Subotice. Napominjući da do 31. listopada, kada je okončan proces privatizacije, polovica medija nije našla nove vlasnike, pomoćnik pokrajinskog tajnika za kulturu i javno informiranje Kalman Kuntić izrazio je bojazan da će nekoliko sredina u Vojvodini ostati bez lokalnog informiranja na jezicima nacionalnih manjina, a pojedine i na srpskom jeziku, prenijela je agencija Tanjug.
 
Petar Kuntić je rekao da će, poslije privatizacije medija, Subotica i ubuduće imati informiranje na jezicima nacionalnih manjina ali će ono biti “okrnjeno” jer, kako je dodao “ne vidim tko će u budućnosti sukcesivno informirati na hrvatskom jeziku, a o romskom i njemačkom da i ne govorimo”. Stručnjakinja za medije u novosadskoj novinarskoj školi dr. Dubravka Valić Nedeljković navela je da će višejezični mediji, odnosno oni koji emitiraju programe na više od tri jezika, najlošije proći u privatizaciji. To su mediji koji bi trebali “njegovati interkulturalnu suradnju, toleranciju i razumijevanje između većinskog i manjinskih naroda u Vojvodini i Srbiji”, podsjetila je ona i navela da je jedanaest od 14 takvih medija u pokrajini prestalo postojati.  
 
Na konferenciji je predstavljen dosadašnji proces privatizacije državnih medija u Srbiji, s naglaskom na one koji izvještavaju na jezicima nacionalnih manjina. Redoviti, svakodnevni radijski program na hrvatskom jeziku emitira jedino Radio Subotica, no on je zbog neuspješne privatizacije pred gašenjem. Vodstvo hrvatske manjine je godinama upozoravalo da će privatizacijom te gradske postaje biti dovedeno u pitanje informiranje na njihovom materinjem jeziku, čime se umanjuju stečena prava Hrvata u Vojvodini i Srbiji.(ik/h, www.direktno.hr)

Pesimisti strahuju da dolazi migracijski val od kojega smo dosad doživjeli samo početak

 
 
Zar to nikad neće prestati?, pita se konzument medija gledajući slike beskrajnih izbjegličkih kolona koje preko Balkana i Austrije idu na sjever. Koliko ćemo to još moći izdržati? Zar neće konačno doći kraj? Ne, neće prestati. Ne, neće uskoro doći kraj. I da, izdržat ćemo. Jer nam ništa drugo ne preostaje. Ali bit će tješnje. UN-ova agencija za izbjeglice i druge organizacije te vrste u posljednje su vrijeme objavile mnoge studije o migracijskim kretanjima, o onima koja već traju i onima koje treba očekivati u bliskoj budućnosti. Brojke su otrežnjujuće. Imamo najprije postojeće stanje. Trenutačno je u bijegu 60 milijuna ljudi na svijetu. Od 23 milijuna Sirijaca njih četiri milijuna nalazi se u inozemstvu, većina u izbjegličkim logorima u Libanonu, Jordanu i Turskoj. Mnogi od njih ondje žive već godinama u nadi da će se nakon završetka rata vratiti kući. Sada su naravno mnogi tu nadu izgubili i krenuli na put u Europu.
http://diepresse.com/images/uploads/e/2/f/589359/589359/u_Trken_in_Wien_10_Bezirk_Viktor_Adler_Markt_Keplerplatz_Quellenstrae__Photo_Michaela_Bruckbe.jpg
Beč danas. A kakav će tek biti sutra?
 
Čak ni oni koji su neosporno ratni izbjeglice trenutno u Austriji i Njemačkoj ne mogu računati s punim azilantskim statusom.  Mnogi Afganistanci, druga najveća izbjeglička skupina, uskoro bi trebali biti deportirani iz liberalne Njemačke. Je li Afganistan, ili barem neki njegovi dijelovi, siguran? Na jednoj međunarodnoj ranglisti on važi kao jedna od triju zemalja na svijetu u kojima vlada najveće nasilje.  Kamo se ljude može deportirati a kamo ne, trenutačno je jedna od najžešćih tema rasprave.
 
Tu je Eritreja, zemlja iz koje su pobjegli desetci tisuća ljudi. Svaka obitelj, piše New York Times, ima jednog sina koji bi htio otići. Razlog je to što su svi mladići dužni služiti u National Service-u, doživotnoj radnoj službi koju bi se moglo nazvati i ropstvom. Iz Nigerije, koja je sa 174 milijuna stanovnika zemlja s najvećim brojem stanovnika u Africi, 40 posto ljudi rado bi otišlo kad bi moglo. U 30 afričkih zemalja stanovništvo će se tijekom ovoga stoljeća utrostručiti. Od čega će živjeti? A istovremeno se pustinja širi na sjever. Zbog klimatskih promjena raste razina mora, već su sada brojni stanovnici obalnih područja Bangladeša morali napustiti svoja sela i polja. Pesimisti strahuju da se bliži migracijski val od kojega smo dosad doživjeli samo početak. 
 
Današnji su izbjeglice oni najhrabriji, najjači, s najviše inicijative među onima koji bi također rado došli u Europu. Bez obzira na strategiju koju će europske države odabrati kako bi svladale ovu povijesnu seobu naroda – svi se slažu da će se kontinent sljedećih desetljeća iz temelja promijeniti. To važi i za Austriju. Da ona nije useljenička zemlja, kako se sve donedavno tvrdilo, danas više ne kaže čak ni ÖVP. A svađe zbog ograda ili vrata na takvim okolnostima  samo djeluju smiješno.
 

Barbara Coudenhove-Kalergi, Der Standard

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Subota, 19/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1116 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević