Get Adobe Flash player
Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Erdoğan zaprijetio Europi vojskom migranata, Izetbegović ih prosljeđuje...

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Stjepan Lozo: »U NDH su Srbi provodili genocid nad...

Veliki političari nisu veliki za života

Veliki političari nisu veliki za života

Kissinger: Ali vjerujte, Vi ćete biti veliki čovjek...

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Mlada "lavica" sa selektivnim...

Svi krivi za loše, a

Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

Još ćemo svi biti krivi za nenormalnu PUKY-PLENKY...

  • Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    četvrtak, 17. listopada 2019. 14:24
  • Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:25
  • Veliki političari nisu veliki za života

    Veliki političari nisu veliki za života

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:17
  • Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:11
  • Svi krivi za loše, a

    Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:02

Hrvatska treba useljeničku politiku po uzoru na izraelsku

 
 
The Second Coming
Turning and turning in the widening gyre
The falcon cannot hear the falconer;
Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anrachy is loosed upon the world,
The blood-dimmed tide is loosed, and verywhere
The ceremony of innocence is drowned;
The best lack all convition, while the worst
Are full of parssionate intensity
William Butler Yeats,  1865. -1939.)
http://extraterrestrialcontact.com/wp-content/uploads/2015/06/the-second-coming-of-jesus-christ-large-image-zoom.jpg?w=573
Drugi dolazak
U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više sokol poziv sokolarev
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
Diže se plima zamućena krvlju
I obred nevinosti posvuda se gasi:
Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.
 
„I Hrvatska se priprema za budućnost različitosti“, bio je naslov kratkog izvješća Ministarstva unutarnjih poslova o obilježavanju Međunarodnog dana migranata 18. prosinca 2007. Tim povodom, Žarko Katić, tada pomoćnik ministra, danas ravnatelj Uprave za inspekcijske i upravne poslove MUP-a, iznio je niz statističkih podataka o migrantima i strancima u Republici Hrvatskoj. Prema njegovim podatcima: „do 14. prosinca 2007. u Hrvatskoj je registrirano 33.763 stranaca, od kojih najviše onih iz BiH i zemalja regije, a zatim slijede oni iz zemalja članica EU-a, dok je tijekom 2007. u Hrvatskoj strancima ukupno izdano 4613 radnih dozvola“.

 

U jednom dnevnom listu od 22. travnja ove godine na prvoj stranici je objavljeno: „Hrvatskoj stiže zahtjev iz Rima: Puni smo! Uzmite izbjegle iz Libije pa ćete brže ući u EU”. „Rim, Atena i Pariz vape za pomoći ostalih članica Unije, a pri tomu, tvrdi se u diplomatskim krugovima, računaju da će Hrvatsku relativno lako uvjeriti u potrebu otvaranja izbjegličkih centara budući da je pred završetkom pregovora te da joj je nužno potrebna pomoć svake članice EU-a“.[1]
 
Bude li Hrvatska uskoro ušla u EU, samim time postiti će novo i poželjno izbjegličko odredište pa stoga Hrvatska mora odrediti svoj odnos spram problema izbjeglica ali i svoju politiku prema drugim useljenicima koji će, temeljem odredbe Zakona o strancima, moći  doći u Hrvatsku boraviti i raditi bez radne dozvole.
 
Hrvatska međutim još uvijek nema ni svoju artikuliranu useljeničku politiku ni useljenički zakon. Postoji, istina, Migracijska politika za 2007/2008. godinu.[2] Ta migracijska politika predložena je  Hrvatskom saboru kao Strategija migracijske politike za 2007./2008.  ali Sabor nije smatrao da se prijedlog migracijske politike za tako kratak period može zvati  strategijom pa je usvojena samo Migracijska politika za 2007./2008.[3] Strategija je obično dokument dugoročne naravi a migracije uključuju  emigracijske i imigracijske tokove dok se u Strategiji govori isključivo o strancima i politici useljavanja.  U njoj nema hrvatskog iseljeništva. Niti je u ocjeni stanja niti u ciljevima. Nedostaju demografski čimbenici i analiza tržišta rada,  rekla je Sunčanica Skupnjak Kapić iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM). I drugi sudionici u raspravi bili su istog mišljenja.[4]
 
Važnost migracijske politike pokazala je Francuska koja je tijekom svog predsjedanja Europskom unijom 10. i 11. rujna 2008. u Bruxellesu organizirala zajedničkih sastanak Europskog parlamenta, Europske komisije i nacionalnih parlamenata zemalja članica i zemalja koji su kandidati za ulaza u EU na temu: Migracija i integracija. Francuska je pitanje migracija i integracija stavila kao  prioritet tijekom svog predsjedanja EU-om uvjerena da o rješavanju tog pitanja ovisi budućnost EU-a: pozitivna ili tragična. Europski parlament pitanje migracije i integracije useljenika želi rješavati u suradnji s nacionalnim parlamentima s ciljem stvaranja jedne globalne migracijske politike EU-a. Pri tomu, naglasili su predsjednici francuske Nacionalne skupštine i Senata, Europski parlament ne želi diktirati nego, na načelu supsidijarnosti, očekuje suradnju nacionalnih parlamenata. Nacionalni parlamenti bolje znaju potrebe useljavanja stranaca  i mogućnosti integracije stranaca i koji stranci se mogu najbrže i najlakše integrirati u društvo određene zemlje.[5]
 
Izjava jednog od hrvatskih političara[6] da su Hrvatskoj poželjniji useljenici kršćani ili kršćanskog podrijetla, izazvala je skoro skandal u hrvatskoj javnosti ali činjenica je da sve useljeničke zemlje radije uzimaju useljenike koje s vladajućom kulturom dijele najvećih dio vrednota zemlje primateljice. I zemlje koje deklarativno promiču multikulturno društvo, radije primaju useljenike koje lako prihvaćaju vladajuću kulturu zemlje primateljice. Francuska preferira pieds noirs i useljenike iz svojih bivših kolonija. Francuski predsjednik je naprotiv naredio masovno protjerivanje Roma u Rumunjsku.  Velika Britanija je uvela sistem bodovanja, selektivnu  politiku po uzoru na Australiju i Kanadu. Njemačka je apsolutnu prednost dala povratku pripadnika njemačkog naroda a koga smatra Nijemcem  jasno je definirala u svom temeljnom zakonu.[7]
 
U svojoj kratkoj povijesti Republika Hrvatska je imala više useljeničkih politika koja se može iščitati iz Ustava Republike Hrvatske, Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o zapošljavanju stranaca, Zakona o strancima, Zakona o azilu, Zakona o prebivalištu i boravištu građana, Carinskog zakona, Zakona o područjima posebne državne skrbi, Zakona o priznavanju školskih svjedodžbi i diploma, dvije migracijske politike te iz institucija koje u svom djelokrugu imaju iseljeništvo i useljeništvo i u tumačenjima provedbenih državnih tijela te u odlukama Upravnog i Ustavnog suda i izvješća Pučkog pravobranitelja. Zauzelo bi previše prostora kad bismo htjeli nabrojiti sve zakone, državne institucije ne zaboravivši ni međunarodne organizacije kao npr. UNHCR, IOM, Raphaelswerke, ICMC a da i ne spominjemo nevladine udruge koje se aktiviraju kad se npr. pojavi Prijedlog zakona o azilu, Prijedlog Zakona o strancima, Prijedlog Europske konvencije o državljanstvu itd.
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/media/images/60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatska/132546-1-cro-HR/60892450-dijaspora-ulaganja-hrvatska_slika.jpg
Kad se uzme u obzir Ustav, mnoštvo zakona, državnih i nevladinih institucija i udruga, međunarodnih organizacija i nužnost usklađivanja hrvatskih zakona s pravnom stečevinom EU-a, čovjek bi očekivao da Hrvatska ima potpuno artikuliranu politiku  za Hrvate koji žive u etničkim prostorima hrvatskog naroda, gastarbeiterima, dijelovima hrvatskog naroda u BiH, Hrvatima u iseljeništvu, strancima, azilantima kao što to imaju članice EU-a i zemlje koje se smatraju useljeničkim zemljama. Kad je međutim netko iz saborske knjižnice zatražio hrvatski useljenički zakon i hrvatsku useljeničku politiku, knjižničari nisu mogli pronaći ni useljeničku politiku ni useljenički zakon. Pronašli su tek  „Prijedlog zakona o pravima povratnika i useljenika“ koji je bivše Ministarstvo useljeništva uputilo Vladi ali ga je Vlada vratila tom ministarstvu jer je predlagatelj u Ocjeni sredstava potrebni za provedbu tog zakona napisao  da taj zakon neće ništa koštati a svakom je bilo jasno da će za provedbu tog zakona biti potrebna financijska sredstva.
 
Tadanji ministar, sada pokojni Marijan Petrović i većina zaposlenih u tom ministarstvu bili su Hrvati povratnici iz iseljeništva a kako su Hrvati u iseljeništvu za uzor imali Židove, Prijedlog zakona o pravima povratnika i useljenika, napravljen je prema židovskom Zakonu povratka (Law of Return). (Po uzoru na borbu Židova za svoju državu, Hrvati u iseljeništvu još i danas imaju Hrvatski svjetski kongres i bilo ih je mnogo prije 1990. koji su ponavljali „dogodine  u Zagrebu“). Još prije sjednice Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. na kojoj je usvojena deklaracija uspostave suverene i slobodne Republike Hrvatske, prvi hrvatski predsjednik ali i drugi hrvatski političari (HDZ-a, HSLS-a, HSS-a HSP-a, HS-a itd.) prolazili su svijetom zagovarajući uspostavu suverene hrvatske države i povratak hrvatskih iseljenika.
 
Većina političara pozivala je na povratak sve iseljenike. Tek su neki od njih bili svjesni činjenice da se mnogi stvarno ne mogu vratiti jer u iseljeništvu nisu ostvarili znatniji imutak ili im se odrasla djeca i supruge nisu željeli vratiti u nesigurnost. Hrvatska nije imala nikakve programe za prihvat useljenika slabog imovinskog stanja i onih koji zbog neodgovarajuće izobrazbe ili dobi nisu imali izgleda naći posao u Hrvatskoj.
 
U Ministarstvu se vjerojatno pretpostavljalo da Hrvati povratnici ne bi trebali imati problem integracije u hrvatsko društvo jer je najveći broj povratnika govorio hrvatski jezik a u iseljeništvu su živjeli u iseljeničkim zajednicama. Da bi povratnici mogli stradati od kulturnog šoka, to skoro nitko nije imao na umu. A ta pojava je bila očita od početka povratka iseljenika koji su dugi niz godina proveli u inozemstvu. Nakon određenog vremena, mnogi su se vratili u zemlje i kojih su došli. Nisu sami razumjeli što im se događa pa su za razlog navodili maltretiranje hrvatske birokracije, neshvaćanje susjeda, kaotično stanje u državi itd. Oni koji su u iseljeništvu bili više politički angažirani, nisu bili zadovoljni ostvarenom hrvatskom državom.
 
Na početku 90-ih u Hrvatsku su se vratili mlađi obrazovaniji ljudi pojedinci i obitelji koje su raspolagale potrebnim sredstvima za kupovinu kuće i školovanje djece te određen broj umirovljenika koji su se osigurali inozemnim mirovinama i pojedinaca koji  su bili sigurni da će u Hrvatskoj naći posao. U Hrvatsku su uselili i  potomci iseljenika koji su se uključili u redove policije, kasnije ZNG-a, HV-a i HVO-a. Od bogatih iseljenika, vratio se tek mali broj. To se moglo očekivati jer ni u Izrael ni u Njemačku a ni u neke druge zemlje, nisu se vratili bogati iseljenici, pripadnici tih naroda nego siromašni rođaci iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza i drugih istočno-europskih zemalja. Očekujući povratak bogatih, Hrvatska nije pokazala interes za Hrvate iz Rumunjske, Bugarske… (Iluziju u povratak bogatih iseljenika čuvao je još Zvonko Bušić koji u intervjuu s Tihomirom Dujmovićem zagovarao povratak 20 bogatih Hrvata koji bi osnovali hrvatske banke).
 
Republika Hrvatska je ubrzo ustrojila Ministarstvo iseljeništva koje je kasnije preimenovanu u Ministarstvo useljeništva. Prvi ministar bio je Gojko Šušak a naslijedio ga je Marijan Petrović, također povratnik iz Kanade. Ministarstvo je organiziralo u Velikoj Gorici i prihvatni centar povratnike i za potomke iseljenika. U tom centru su mogli besplatno ostati šest mjeseci te su za to vrijeme mogli srediti svoje papire i očekivalo se, naći posao.
 
Koliko se iseljenika i njihovih potomaka vratilo odnosno uselilo u Hrvatsku, nitko pravo ne zna. U dnevnom tisku se procjena broja Hrvata povratnika i useljenika kretala od 5000 do 50.000)[8]. Sigurnije podatke o broju izbjeglica i prognanika Hrvatska je imala kad je ministrom u Vladi bio dr. Adalbert Rebić. Međutim, koliki bi se broj  Hrvata iz iseljeništva stvarno mogao i htio vratiti i za koliko broj bi trebalo osigurati sredstva za njihovu integraciju, nitko se nije usudio prognozirati.
 
U to vrijeme bilo je osnovano i Predsjednikovo vijeće za demografsku obnovu. Na čelu mu je bio zastupnik Drago Krpina. Vijeće se nije nikad sastalo  usprkos ustrajnim poticajima dr. Zdravka Sančevića, kasnijeg predsjednika saborskog Odbora za useljeništvo. Kako Ministarstvo useljeništva nije dalo očekivane rezultate, a vjerojatno i radi uštede novca, to ministarstvo je ukinuto a dio službenika tog ministarstva prebačeno je u Ministarstvo razvitka, obnove i useljeništva kojemu je na čelu bio dr. Jure Radić.  Drugi dio službenika apsorbiralo je Ministarstvo vanjskih poslova u svoju Upravu za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo.
 
Nove ratne neprilike i ogroman broj izbjeglica iz Vojvodine, BiH i Kosova te malen broj povratnika i useljenika iz prekomorskih zemalja nametnuli su kao prioritet stambeno zbrinjavanje i integraciju izbjeglica, obnovu kuća, stanova i infrastrukture na područjima posebne državne skrbi.  Obzirom na sve teškoće i ogromne potrebe može se reći da je u tom razdoblju ostvarena najuspješnija hrvatska useljenička politika zahvaljujući ministru Radiću i nekim njegovim pomoćnicima i radnoj skupini koja je napravila Nacionalni program demografskog razvika Republike Hrvatske od 13. 12. 1995. Program sadrži sve potrebne segmente useljeničke politike pa među ostalim i useljavanje stranaca neHrvata, razmještaj stanovništva, sustav bodovanja useljenika stranaca) [9]
 
Bilješke:
 
[1] Jutarnji list, 22. travnja 2011.
[2] Migracijska politika za 2007./2008. godnu, NN br. 83/2007.
[3] Izvješće  sjednice Odbora za useljeništvo i Fonogram saborskih sjednica
[4] Da bi oporba i vladajući u Hrvatskom saboru došli do konsenzusa o hrvatskoj migracijskoj politici, Vladimir Šeks je predložio da se o Prijedlogu migracijske  politike raspravi na Okruglom stolu kojim je predsjedala Vesna Pusić. Pored znanstvenika koji se bave migracijama i sedam zastupnika, u raspravi su sudjelovali predstavnici međunarodnih organizacija i nevladinih udruga. Rezultat: Od konsenzusa do nedonošćeta, bio je naslov jednog izvješća o tom okruglom stolu.
[5] Bilješka saborskog izaslanstva koje je sudjelovalo na Interparlamentarnom sastanku u Bruxellesu. Vidi također „Val useljenika valja se na Hrvatsku“, Fokus, 26. rujna 2008.
[6] Radimir Čačić je  tu svoju izjavu morao naknadno objašnjavati i u emisiji „Nedjeljom u 2“, 17. 9. 2007.
[7] Vidi francuski Code Civile, njemački Grundgestez i Zuwandernugsgesetz,  talijanski zakon o državljanstvu i novi mađarski ustav usvojen tročetvrtinskom većinom u mađarskom parlamentu.
[8] Ante Beljo, bivši ravnatelj Hrvatske matice iseljenika je mišljenja da se u Hrvatsku početkom 90ih vratilo 50.000 iseljenika a Ante Babić, bivši pomoćnik ministra useljeništva, spomenuo je brojku od 50.000 povratnika i njihovih potomaka).
[9] Članovi Radne skupine za iseljenu Hrvatsku koji su za Vladu izradili  Prijedlog nacionalnog programa demografskog razvitka bili su: Marijan Petrović, tada ministar useljeništva, mons. Vladimir Stanković, fra Šimun-Šito Ćorić, Ante Beljo, dr. sc. Ivna Čizmić, dr. sc. Ivan Lajić, dr. sc. Ante Laušić, dr. sc. Ante Markotić, dr. sc. Ivo Nejašmić, mr.sc. Stjepan Šterc, koordinator, te iz Ministrstva razvitka i obnove  prof. dr. sc. Marija Kaštelan-Maca, Marijan Križić, Marko Milac, načelnik Uprave za inozemna ulaganja i Ružica Tadić, tajnica istraživačkih projekata.
 

Branko Barbić

Hrvatska nije zemlja za kukavice!

 
 
Većini medija u Hrvatskoj nije stalo do istine, nego i u ovim najtežim vremenima gospodarske krize, gdje je voda došla do grla, njima je očito zadaća širiti defetizam, strah od oporbe i poticati iseljavanje, a ne analizirati uzroke zbog kojih je Hrvtska došla u katastrofičan položaj. ''Ponukana lošim vijestima i raznoraznim crnim statistikama o nama, mladima i školovanima u Hrvatskoj, naprosto sam bila primorana ovo napisati: Hrvatska nije zemlja za kukavice! Nikad ne ću otići. Gdje god da odeš ti si stranac i uvijek ćeš biti stranac. Hrvatska je tvoja jedina Domovina, jedino si tu svoj na svome!'', ovo je prije godinu dana mlada Hrvatica Helena Bona Marić poslala u pismu ''Večernjem lisu'', koje je i danas tako aktualno u Hrvatskoj, jer Helena je jedna od malobrojnih koja ne želi prihvatiti ''moderne'' trendove i iseliti iz svoje Domovine - Lijepe naše! Ovom prigodom prenijet ćemo samo jedan dio, a stavrno bi trebalo pročitati ga u cijelosti:  
http://www.hkv.hr/images/stories/slike10/120505/PlamenSlobode/Plamen_slobode_Melbourne.jpg
''Neki dan, u busu, slušam priču jedne žene koja je susjeda 30-godišnjaka J. (kojeg ja poznajem), i priča kako je on visokoobrazovan, ali eto otišao je s curiom u Kanadu jer tu nisu mogli naći posao. Dakle, dok je bio u Hrvtaskoj, nije mogao naći DOBAR posao u STRUCI, ne zato što ga nije bilo ili zato što nije imao vezu - ne, on je imao posao u struci, ali imao je malu plaću?! Iako je od te plaće mogao palćati i podstanarski stan i režije, i hranu i priuštiti si izlazak tu i tamo, e ali nije mogao uzdržavati i djevojku koja je tražila isključivo posao u struci. Dakle, otišli su u Kanadu i super im je, on radi kao konobar, a ona radi u slastičarnici - dakle niti jedno ne radi u struci, nemaju vremena za izlaske, a novaca ima taman da prežive. Baš im je krasno, ili ja ne razumijem što je sreća, ili nije isto preživljavati u Hrvatskoj i preživljavati u Kanadi'', piše Helena.
 
''Večernji'' je objavio još dva pisma, jedno iz Njemačke i drugo iz Kanade, kako bi protuslovili Heleni i njezinoj nepokolebljivoh ljubavi za svojom Domovinom. Riječ je o dvije Kristine iz Osijeka (!), jedna je otišla za suprugom u Njemačku, a druga se udala za Hrvata koji je rođen u Kanadi.
 
Pismo Kristine iz Njemačke
 
''Evo Vam šalje pismo jedna kukavica (kako nas pojedinci nazivaju) iz Njemačke... Imam 28 godina, muža i dijete 5 godina. Živili smo u Osijeku i ja tri godine nisam nigdje radila. Jedino što sam mogla raditi to je bilo u raznoraznim osiguranjima. Ali s obzirom da su danas takva vremena jako mali broj ljudi znam koji bi se htjeli osigurati, a ja ne mogu biti tako naporna. Kažu kukavice su oni koji odlaze! A zašto? Jer želim bolje svojoj djeci, jer ako sada s 28 godina ne mogu pronaći posao u trećem gradu po veličinu u Hrvatskoj, ako sad ne mogu zaraditi, s čim ćemo živjeti kad budemo stari, bez penzije!? Ljudi, i ja volim Hrvatsku i Osijek, ali od tog se ne živi! A sad Vi meni recite da li bi mi bilo bolje da sam ostala tu, sjedila i čekala!? Koga i što!?'', Tina
 
Žalosno je što se hrvatske mlade obitelji moraju seliti u druge države da bi imali kakav-takav posao od kojeg mogu živjeti. Kristina je bila iskrena i iznijela svoje razloge za odlazak iz Hrvatske. Ona nije kriva što su takve loše gospodarske (ne)prilike u Hrvatskoj, da mladež mora ići trbuhom za kruvom, kao što su naši očevi i djedovi morali odlaziti u doba depresije, ali i političkih progona tijekom prošlog stoljeća. 
 
Pismo Kristine iz Kanade
 
''Moje je ime Kristina i imam 38 godina! Doselila sam se u Kanadu prije točno pet godina. Moj dolazak nije bio trbuhom za kruhom već sam se zaljubila i udala za Hrvata rođenog u Kanadi. Prije toga sam živjela u Zagrebu. Imala sam svoj stan, posao u struci! Medicinska sam sestra i viši radni terapist. Radila sam u privatnoj klinici i unatoč svemu tome zbrajala sam kraj s krajem i uvijek bila u dugovima! Sa suprugom sam vlasnik kuće na tri kata! Poslodavac mi plaća dodatno za lijekove i zubara! Dodatno sam se školovala da nadogradim što imam i to mi je platila provincija u kojoj živim! Nemam dugova iako imam 3 kreditne kartice! Izlazim van u restorane i družim se s obitelji i prijateljima! Nismo robovi  ničega! Putujemo i uživamo! Slažem se da je žalosno što mladi ljudi odlaze ali ja od kada sam u Kanadi ne znam što je stres! Ljudi se druže i ne pričaju o poslu i o politici. Nisu nervozni i nesretni! A ja na kraju mjeseca ne brojim lipe! Evo morala sam malo ispraviti sliku o Kanadi! S poštovanjem Kristina.''
 
Kristina ne živi u Kanadi, ona je negdje u oblacima. Ili je zaljubljena do ludila, te ne vidi niti čuje - da Hrvati čim se dvojica sastanu u Kanadi i u svijetu pričaju o poslu, politici i situaciji u Domovini. Ne zam komu ili čemu služe ovako plasirane laži, ali u pismu Kristine nema ni malo iskrenosti, niti jedne uvjerljive činjenice. ''Večernjak'' je vjerojatno iskoristio ''zaljubljenu'' Kristinu koja ''izgara od sreću'' u tuđini, da bi dali zeleno svjetlo mladeži za što više njih idu u Kanadu (''gdje se dolari zgrću s lopatom''), jer ako se probude i pobune protiv novog apsolutizma, manipuliranja i rekomunizacije u Hrvatskoj, ''Večernjak'' i njegovi politički mentori bi, u takvim okolnostima, mogao ne ''dočekati zoru''.
http://www.croatiaweek.com/wp-content/uploads/2013/04/croatian_girls1.jpg
U Torontu živim više od polovicu stoljeća i još nisam sreo nijednog čovjeka koji nije nervozan i koji ne nezna što je stres. Riječ je o normalnim ljudima. Samo vožnja na posao u grad (na autocesti 401) pojede čovjeku živce i pola dnevne energije, jer je uklješten u promet, a posao mu je ovisan o ustrajnoj poslušnosti poslodavca i neprekidnoj napetosti. Ljudi se tako dnevno ''hrane'' sa stresom da bi nešto stekli i pristojno živjeli. A da ne govorimo o onim ljudima koji rade fizičke poslove na građevinama, kako je  njima raditi skoro šest mjeseci u zimskim hladnoćama, ili onima u tvornicama gdje roboti određuju tempo radnicima.
 
Kristina se udala za Hrvata koji je rođen u Kanadi, čiji su roditelji prošli kalvariju da bi odgojile takvog ''mulca'' i ostavili mu nekretninu, čiji je sada suvlasnik Kristina, koga ništa ne zanima. Nabrojila je (pretjerano) sve privilegije i ''posjedovanje'', ali ni riječi o obvezama i troškovima za uzdržavanje kuće, o ''mortgageu'', porezu, režijama (6 mjeseci grijanje), porezu na prihode (income tax), onečišćenosti zraka, ubojstvima po ulicama i opasnost izlaska u noći, silovanjima u hodnicima, autobusima i parkovima i sl. Kristini je očito ''upalilo'', jer u hrvatskim zajednicama u Torontu i Kanadi mnogi se momci žene sa svojim vršnjakinjama - Hrvaticama, i školovanim ljepoticama. Ima, doduše, i onih momaka koji su ovdje rođeni i dovedu cure iz Hrvatske - i to je OK! Ali, nema nikakve razlike između hrvatsko-hrvatske i hrvatsko-kanadske moralne prostitutke koje se hvale s nečim što one nisu stekle, nego su na gotovo došle. I, zamislite, kakva prepotentnost, da je Krisitna ''morala ispraviti sliku o Kanadi.''! Samo su luđaci ustrajni u samouvjerenju. Hipokrat bi rekao: ''pretpostavljam, da su duševno poremećeni zbog oboljelog mozga''.
 
Gore od iseljavanja je ako se nitko ne vraća
 
Njemačka je također širom otvorila vrata hrvatskim radnicima, koji će imati ista prava kao i Nijemci, dobivati iste plaće, ostvarivati prava na socijalnu pomoć i za njihove obitelji. Komentar ''Jutarnjeg'' (19. 6. 2015.) pod gornjim naslovom odaje dojam zabrinutosti za masovno iseljavanje iz Hrvatske, jer u zadnje dvije godine odselilo se u Europsku uniju više od 92.000  ljudi. ''E, sad. Mi koji ostajemo na sve to gledamo s priličnom zebnjom. Sve vijesti o iseljenicima, posebno kad se one sažmu u konkretne brojke, doživljavaju se katastrofično. S posebnim se naglaskom u tom kontekstu promatra odlazak obrazovanog stanovništva. Najviše polemike izaziva odljev liječnika. U brizi smo hoće li nam zdravstvo opstati i mogu li ih eventualno zamijeniti doktori koji bi došli iz Rumunjske i Bugarske.
 
Naravno da u iduće četiri ili pet godina ne ćemo izići iz krize i postati bogatiji... Plaši, međutim, što smo u izbornoj godini, a glavne teme koje nam se nude (točnije, forsira ih oporba) su lustracija, obračun s Titom, komunizmom, prebrojavanje ustaša i partizana. Sve su to jalove priče od kojih nitko (osim onih koji bi na njima mogli osvojiti vlast) ne će dobiti kruha. Stoga, neka su nam Nijemci ukinuli radne dozvole.'', navodi i svome komentaru Ivanka Toma, očito s ciljem ''zamućivanja vode'' i skretanja na drugu temu.
 
Hrvatska nije zemlja za veleizdajice
 
Autorici Ivanki Toma i ''Jutarnjem'' nije stalo do istine niti do vraćanja iseljenih obitelja, nego i u ovim najtežim vremenima gospodarske krize, gdje je voda došla do grla, njima je očito zadaća širiti strah od oporbe, a na uzroci zbog kojih je Hrvatska doša u katastrofičan položaj. Njima je najbitnije optužiti oporbu zbog najava političkog obračuna s ostavštinom Josipa Boroza Tite, jugoslavenstva i komunizma, što je izravan pokazatelj kako je većina medija u otvorenom dosluhu s aktualnom vlašću. Tako se u četvrtak u Bruxellesu ponijela i Jasna Pero, supruga karijernog diplomate i bivšeg Josipovićevog savjetnika Joška Pare, koja je ocjenu šefa oporbe Tomislava Karamarka o gospodarskom stanju u državi i odgovornosti aktualne vlasti grubo prekinula: hoće li promijeniti retoriku kada sazna datum izbora? Umjesto da se bave uzrokom loše gospodarske slike i osude Vladu koja planski upropaštava državu Hrvatsku, predstavljajući iseljavanje kao smanjenje broja nezaposlenih, mediji i njihovi urednici bave se isključivo oporbom, dajući tako ''vjetar u leđa'' Zoranu  Milanoviću da postane još agresivniji, bahatiji i licimjerniji u demonstriranju svog neznanja.
 
Vlada koja je za tri godine promijenila devet ministara, većinom zbog kriminala, četiri ravnatelja porezne uprave i 44 porezna pravila; Vlada koja je hrvatskom narodu blokirala više od 320.000 računa; Vlada koja je nezaposlenost dovela na najniži stupanj - jedan čovjeka koji radi hrani dvije osobe koje ne rade; Vlada koja je gurnula Hrvatska u dužničko ropstvo - još se više zadužuje. Naime, sve vlade u 20 godina imale su  212 milijuna duga, a današnja vlada je u svom mandatu natovarila još 100 milijuna novog duga. Što je najžalosnije, ova se Vlada, uz potporu medija, nudi hrvatskom narodu za još jedan mandat.
 
Poslanica Predsjednice za Dan državnosti
 
''U svečanoj prigodi posebno se želim obratiti mladima. Znam da mnogi od vas razmišljaju o odlasku u inozemstvo, ne samo zbog trenutačne nemogućnosti zaposlenja, nego i zbog osjećaja da nismo dovoljno iskoristili mogućnosti izborene slobode. Mnogi se od vas pitaju: Ima li smisla ostati? Želim vas ohrabriti. Vas vidim kao predvodnike hrvatskog zajedništva. Ostanite! Učinite Hrvatsku boljom, naprednijom i prosperitetnom kako bi vi, vaši roditelji, djedovi i bake živjeli dostojanstveno.'', poručila je Kolinda Grabar Kitarović
 
Milanovićeva Vlada je izgubila svaki osjećaj za dobrobit hrvatskog naroda i Države, pa se promatrajući sa strane dobiva dojam da u Hrvatskoj vladaju idioti kojima je samo stalo da se održe na vlasti, jer sadizam je, u očuvanje vlastitih interesa, njihova jedina ''moralna vrlina''. Teško mi pada na srce, kad vidim da se u Hrvatskoj i nakon oslobođenja i ustoličenja demokracije u praksi sustavno provode ideje Aleksandra Rankovića, koji je nagovorio Titu da otvori granice kako bi se riješili neprijatelja (domoljuba) u Hrvatskoj. Hrvatska višemilijunska dijaspora, koja je po broju zastupnika (3) svedena na istu razinu sa srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj, nije prestala biti dio svog nacionalnog korpusa. Dapače: ''Svi oni koji su iz bilo kojih razloga napustili svoju domovinu i otišli trajno živjeti u neke europske ili prekomorske zemlje stekli su novu domovinu, ali negdje duboko u sebi, u svojoj duši zadržali su i korijenje i ljubav prema staroj domovini'', Mile Prpa (Codex moralis croaticum). O tomu bi morali voditi računa i politički koji i 2015. otvoreno zagovaraju primjenu Brozove i Rankovićeve metodologije prema Hrvatima!
 

Rudi Tomić

Ostajemo bez mladih - odlaskom za poslom djecu će rađati u Njemačkoj

 
 
Od 1. srpnja, na drugu godišnjicu ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Njemačka ukida radne dozvole za radnike iz Hrvatske, čime je njemačko tržište rada od tada otvoreno i za posljednju kategoriju radnika, onih bez stručne naobrazbe. Procjene su da će iz Hrvatske godišnje u tu zemlju na rad odlaziti deset tisuća ljudi. Reklo bi se – dobra vijest za one u potrazi za poslom i boljim životom, no loša za naše demografe, dok njemačka demografska slika time može biti samo na dobitku. Jer, kaže demograf dr. Dražen Živić s Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, demografska slika Njemačke u odnosu na tako razvijene druge zemlje u EU-u je najlošija, najnepovoljnija. Tako se ovim potezom popunjavaju praznine na njenom tržištu rada, sada kada je ta zemlja snažno izašla iz krize i osjeća potrebe za radnicima, ali i njene demografske praznine.
http://www.glas-koncila.hr/photos/velika/1384336747_5_30_photo.jpg
Dražen Živić
 
Radni egzodus za Njemačku doživjeli smo i 1960-ih i 1970-ih, no u usporedbi sa sadašnjim razlike su velike. Živić procjenjuje da je tada iz Hrvatske na rad otišlo ne manje od 300.000 ljudi, no taj je odlazak bio privremenog karaktera, naš čovjek išao je sam, ne povlačeći obitelj za sobom pa time ni svoja nova rađanja, a po odlasku u mirovinu vraćao se kući, k obitelji. Za razliku od toga, današnji 'gastarbajter' ne želi najbolje godine života provoditi sam u obećanoj zemlji nego sa sobom vodi i obitelj, a riječ je o radno aktivnim i reproduktivnim generacijama, koje odvode sebe i svoje rađanje, poboljšavajući demografsku sliku tih zemalja, a na štetu demografskih kretanja kraja iz kojeg dolaze.
 
- No, dakako, te se ljude zbog odlaska u drugu zemlju radi posla i rješavanja egzistencije nikako ne može optuživati. Odlučuju se na krupan životni korak koji, očito, u Hrvatskoj ne mogu realizirati pa traže izlaz iz te situacije i dolaze u novu sredinu. Veliki je to gubitak za Hrvatsku, no ne osuđujmo te ljude, nego one koji vode takve javne politike u nas. Odgovornost je na vlastima, i to velika nacionalna odgovornost, da učine sve kako bi se taj nepovoljni trend usporio. Jer, u vrlo kratkom vremenu dogodio nam se veliki odljev, samo u dvije godine – 2012. i 2013. - oko 32.000 ljudi. Riječ je o vitalnom, reproduktivnom stanovništvu, bliske su to generacije gdje uvijek jedno vuče drugo - kaže Živić.
 
No, kaže, uvijek je pitanje koliko imigranti, novodoseljeno stanovništvo, s obzirom na rješavanje svojih egzistencijalnih problema što im je prioritet zbog kojeg su i došli u neku zemlju, mogu odmah osvježavati njenu demografsku sliku, u ovom slučaju Njemačke. – Ako dolazak i ostanak potraje, sigurno je da će jedna od posljedica biti popravljanje njenih demografskih kretanja. Demografi u Njemačkoj bit će zasigurno zadovoljniji od naših, jer u tom odljevu naši vide daljnje urušavanje domaće demografske slike, kaže Živić. Najbolje demografske pokazatelje imaju najrazvijenije zemlje EU-a poput Francuske, Švedske, Irske, zemlje koje su, kaže demograf Živić, vodile takve javne – obiteljske, ekonomske, socijalne, radne... politike, za stvaranje preduvjeta kojima su usporile negativne demografske trendove. Njemačka, iako najrazvijenija, nije to ostvarila, a njene demografske praznine korijen vuku, uz ostalo, i iz vremena ili, točnije, nakon II. svj. rata kada je kolektivna svijest oko krivnje za rat, dugo iza njega susprezala tamošnje nacionalno biće da potakne novi vjetar u leđa demografskim kretanjima i procese integracije njemačkog naroda.
 
Projekcije hrvatskih demografa pokazuju da će do 2051., zbog iseljavanja i drugih razloga, doći do velikog demografskog gubitka – od čak 300.000 do 500.000 stanovnika u odnosu na prvih deset godina 21. stoljeća. - Još je veći problem u dobnoj strukturi stanovništva, jer će za deset do 20 godina nastati strahoviti debalans mlađeg i starijeg stanovništva, s tim da ionako već imamo nizak natalitet, a reproduktivni odlaze. Ostaju sve starije generacije pa je pitanje tko će rađati, stvarati novu proizvodnju, nove vrijednosti - upozorava Živić. Kaže, mi ćemo 2050. imati tzv. obrnutu piramidu - mali broj djece, a brojno staro stanovništvo, pa se nameće pitanje kako će tako mali broj mladih ljudi proizvesti toliko dobara da ih osigura za sve.
 
Za poslom se odlazi u Irsku, Kanadu, Veliku Britaniju... Urušavanje hrvatske demografske slike već itekako traje. Potvrđuje to i usporedba iz popisa stanovništva 2001. i 2011. prema kojoj je u tih deset godina broj stanovnika pao za više od 152.000. Prema podatcima DZS-a, od 2004. do 2013. (podatci o migracijama stanovništva za 2014. trebaju izaći ovih dana), znači u deset godina, u inozemstvo se odselilo gotovo sto tisuća građana. Osim u Njemačku, za poslom se odlazi u Irsku, Veliku Britaniju, Švedsku, Norvešku, Kanadu, Austriju... Ovih dana u Veliku Britaniju otišla je medicinska sestra iz Đakova i od ponedjeljka počinje s radom na odjelu dijalize u Londonu. Đakovčanin odnedavno radi u Finskoj, u Helsinkiju, kao zavarivač...
 

Suzana Župan, Glas Slavonije

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Petak, 18/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1270 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević