Get Adobe Flash player
I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

Oštri sukob na hrvatskoj desnici     Ovu...

Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

Delije u Ateni – protivno velikosrpskim svojatanjima hrvatskoga juga...

Tko financira Miroslava Škoru?

Tko financira Miroslava Škoru?

Ivan Vrdoljak, Vladimir Šeks, Vladimir Putin,...

Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

U nas je raspoloživa pljačka potpuno zanemarila potrebu stvaranja novih...

Sve je moguće. Favorita nema!

Sve je moguće. Favorita nema!

Onomu tko nas i našu državu učini normalnim, treba dodijeliti...

  • I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

    I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

    četvrtak, 12. prosinca 2019. 10:24
  • Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

    Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

    četvrtak, 12. prosinca 2019. 10:07
  • Tko financira Miroslava Škoru?

    Tko financira Miroslava Škoru?

    srijeda, 11. prosinca 2019. 17:12
  • Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

    Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

    srijeda, 11. prosinca 2019. 17:01
  • Sve je moguće. Favorita nema!

    Sve je moguće. Favorita nema!

    srijeda, 11. prosinca 2019. 16:57

Osobna iskaznica ne bi trebala biti dokazom stalnog boravišta ili "prebivališta" u Hrvatskoj

 
 
Na internetskoj stranici MUP-a 23. siječnja 2015. objavljena je informacija da je tog dana MUP pokrenuo internetsko savjetovanje odnosno javu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici i Prijedlogu Iskaza o procjeni učinaka nacrta prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici. Savjetovanje odnosno javna rasprava trajala je do petka 6. veljače 2015. godine. Koliko sam mogao vidjeti, za tu javnu raspravu nije čula večina zastupnika u Hrvatskom saboru. Stoga je veći broj zastupnika bio zatečen Konačnim prijedlogom zakona o osobnoj iskaznici a još više što je uvršeten u dnevni red tekuće, 17. sjednice po hitnom postuku. U pročiščenom dnevnom redu taj prijedlog zakona je 12. točka ali poznata je praksa da vladajuća koalicija običava vrlo osjetljive zakon raspraviti u vrijeme kad je u sabornici najmanje zastupnika ili krajem radnog dana kad zastupnici više nemaju snage upustiti se u temeljite rasprave.
http://ramski-vjesnik.ba/storage/uploads/novosti/0/3/4/8/news_photo_f2b44bdce84be680371fd5c4f3fe8331.png
Istina, hrvatska obavijesna sredstva najavili su novi zakon o osobnoj iskaznici i odreda pozdravili predloženi zakon kao rješenje za sve hrvaske državljane u Hrvatskoj i širom svijeta. Svijetom je prostrujala poruka da će svi hrvatski državljani, ma gdje bili, moći dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu. Stekao se dojam da će novi zakon riješiti sve nedaće koje je hrvatskim državljanima uzrokovao Zakon o prebivalištu i Zakon o osobnoj  iskaznici. Kako se radi o kratkom zakonu i jer svi zastupnici imaju osobne iskaznice, čini se da su tek rijetki zastupnici smatrali da bi tomu zakonu trebalo posvetiti malo više vremena i usredotočiti se na posljedice, željene neželjene, koje će proizići iz tog zakona. Prvo što je nekim zastupnicima upalo u oči jest hitnost postupka usvajanja tog zakona a zatim su primjetili da bi istovremeno s prijedlogom novog zakona o osobnoj iskaznici trebalo raspravljati o novom zakonu o boravištu odnosno “prebivalištu”. Očekivalo se da će novi zakon o osobnoj iskaznici u prvom članku odrediti da je osobna iskaznicajavna isprava kojom hrvatski državljanin dokazuje identitet, hrvatsko državljanstvo, spol, datum i mjesto rođenja i uobičajeno stalno boravište.
 
Takva odredba bila bi u skladu s člankom 32. Ustava koji prepoznaje politički i gospodarski sustav Hrvatske. Nema više straha od državljana drukčijih političkih uvjerenja. Nema stoga potrebe stalnog nadziranja državljana te radi toga nametanja obveze čestih nepotrebnih prijava i odjava boravišta. Nema potrebe, a ne bi više bilo ni izvodivo usporavati i otežavati pokretljovost radnih snaga.
 
Članak 32. Ustava glasi:
„Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.
Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.“
 
Osobna iskaznica ne bi trebala biti dokazom stalnog boravišta ili “prebivališta” u Hrvatskoj. Prava i obveze s naslova stalnog boravka na području neke loklane uprave, trebala bi utvrđivati lokalna uprava odnosno povjernstvo koje bi to na temelju drugih pokazatelja daleko učinkovitije utvrđivala na temelju drugih pokazatelja da netko stalno boravi na području dotične lokalne uprave ( ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu, plaća komunalne doprinose, plaća porez i prirez, djeca mu idu u lokalnu školu  itd.). Time što osobna iskaznica ne bi bila dokaz “prebivališta” u Hrvatskoj kako onima koji imaju stalno boravište u Hrvatskoj tako I onima koji borave izvan granica današnje Hrvatske,, iz ovog prijedloga zakona trebalo bi izbaciti cijeli stavak 2. Članka prvog koji glasi:
(2) Hrvatski državljanin koji nema prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj može ishoditi osobnu iskaznicu u koju se upisuje podatak o njegovom prebivalištu izvan Republike Hrvatske prema podacima o prebivalištu ispisanim u javnoj ispravi koju mu je izdalo nadležno tijelo države u kojoj ima prijavljeno prebivalište ili odobren boravak.
 
Budući da su Hrvati raseljeni po cijelom svijetu te žive u različitim političkim sustavima, mi ne možemo predvidjeti  kakve posljedice mogu proizići za pripadnike hrvatskog naroda koji, radi stjecanja hrvatske osobne iskaznice, budu morali od nadležnog tijela druge države tražiti podatak o prebivalištu u javnoj ispravi druge države. Administracije nekih država mogle bi takav zahtjev iskoristiti za etničko čišćenje Hrvata iz tih država. Nakon što je Zakonom o popisu birača, vladajuća koalicija, prema izjavama nadležnog ministra, izbrisala 450.000 birača, ovim bi zakonom dodatno bio izbrisan nezanemariv broj hrvatskih državljana u nekim zemljama.
 
Mnogo toga bi trebalo reći o pojedinim odredbama Konačnog prijedloga  Zakona o osobnoj iskaznici. Radi toga stvarno je potrebo uputiti ovaj prijedlog zakona u redovitu procedure. Time bi se omogućilo svim zastupnicima  da u miru prijedlog zakona pročitaju i temeljito ga rasprave i u radnim tijelima sabora i na sjednici Sabora.
 
Do sada je u Konačnom prijedlogu zakona o osobnoj iskaznici od 30 odbora o njemu kratko raspravljao samo Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Od 12 članova tog odbora, nazočnih je bilo tek 6 a od 4 vanjska člana odbora tek dva člana. Prijedlog zakona je žestoko branio Ivo Jelušić (SDP).  S jednakom strašću branio je i Zakon o prebivalištu temeljem kojeg su mnogi Hrvati izgubili pravo na iskaznicu. Njemu je izgleda nepoznato da neke demokratske zemlje uopće nemaju osobnu iskaznicu a administracija im je vrhunska što mogu posvjedočiti povratnici iz tih zemalja.
 

Branko Barbić

U Hrvatskom nacionalnom vijeću predstavljen projekt »Nepodobni građani«: srpska šutnja!

 
 
Projekt „Nepodobni građani“ predstavljen je u utorak, 12. svibnja, u prostorijama Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici kao dio suradnje s Vojvođanskim građanskim centrom iz Novog Sada, koji je inicijator projekta, i Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata iz Zagreba. Navedeni projekt bavi se protjerivanjem građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine tijekom devedesetih godina XX. stoljeća.
http://www.hrvatskarijec.rs/galerija/vesti/intervju%20-%20penava%20andric%202_29-05-12-10-57-48.jpg
Ivana Andrić Penava
 
Na predstavljanju su govorili Željko Stanetić, direktor Vojvođanskog građanskog centra i koordinator projekta, Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Ivana Andrić Penava, stručna suradnica i svjedokinja, te Jelena Dukarić, istraživačica na projektu „Nepodobni građani“, a okupljenima se obratio i dr. sc. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća.
 
Negiranje zločina
 
„Cilj projekta je da se građanima, a posebno mladima, izgradnjom svojevrsne kulture sjećanja, ukaže na događanja tokom 90-ih godina, kada su njihove komšije Hrvati proterivani iz Vojvodine", rekao je direktor Vojvođanskog građanskog centra Željko Stanetić. Također je rekao da je ideja projekta „Neispričane priče“, u sklopu kojeg je i projekt „Nepodobni građani“, da razgovaraju sa ljudima, da čuju njihova iskustva i da ih nakon toga predstave svojoj zajednici u Vojvodini i široj javnosti. U tu svrhu zabilježeni su razgovori sa civilnim žrtvama koje imaju potrebu govoriti o onome što im se događalo za vrijeme rata.
 
„Civilne žrtve rata na teritoriji bivše Jugoslavije su najzapostavljenije i njihova prava su ugroženija, jer se njihov glas danas ne čuje“, izjavio je Stanetić. Uz to navodi i da je dostupno malo podataka i informacija o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine i da su se u projektu najviše služili zapisima, dokumentacijom i podatcima iz pojedinih knjiga kao što su knjiga preč. Marka Kljajića pod nazivom „Kako je umirao moj narod“, nadalje knjiga dr. Milana Bičanića „Srijem – krvavo krilo Hrvatske“ i druge. Kako Stanetić nadalje kaže, o ovim i sličnim temama se u medijima najčešće šuti, te se o njima može čitati jedino na građanskim portalima kao što su „Slobodna Evropa“, „Autonomija“, „Kontrapress“, „Peščanik“ itd. „Strah da ljudi govore o onome što su preživjeli tijekom 90-ih je jako prisutan i taj strah se očitava prvenstveno kod ljudi koji su ostali u Vojvodini“, kaže Stanetić.
 
„Hrvati u Vojvodini su 90-ih godina bili nepodobni građani. Oni su bili jedina manjina u Vojvodini koji su bili objekti etnički motiviranog nasilja“, rekao je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov. Žigmanov je također naglasio da treba govoriti o tome da je 25 ljudi hrvatske nacionalnosti ubijeno, da su na više stotina imanja bačene su eksplozivne naprave, dvije katoličke crkve su do temelja srušene, na više desetina sakralnih objekata, koji se vežu uz Katoličku Crkvu, su bačene bombe, više desetine građana hrvatske nacionalnosti je bilo prebijeno i većina, oko 40.000 Hrvata iz Vojvodine je, ne svojom voljom, trajno napustilo ovaj prostor. On dodaje i da se o ovim pojavama rijetko govori, ne samo u srpskoj, nego i u hrvatskoj javnosti. „Politika suočavanja s prošlošću je politika koja počiva na negiranju da je zločina na teritoriji Srbije uopće i bilo, jer je to zvanična politika svih vlasti u Srbiji od 90-ih godina na ovamo – i ne samo kada su u pitanju Hrvati u Vojvodini“, kaže Žigmanov. „Prešućivanje događaja je značajna karakteristika procesa suočavanja s prošlošću i ono se, među ostalim, mora završiti i s kažnjavanjem počinitelja od strane države“, objašnjava on.
 
Oj, Hrvati, al' ćemo vas slati
 
Stručna suradnica Vojvođanskog građanskog centra i predstavnica Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u projektu Ivana Andrić Penava je spona između svjedoka rata tijekom devedestih godina koji danas žive u Hrvatskoj. Bavi se poviješću srijemskih Hrvata i proterivanjem Hrvata iz Vojvodine, a ujedno je na projektu i svjedokinja ratnih događanja. Andrić Penava navodi da joj nije bilo lako prisjetiti se stvari i događaja koji su joj promijenili život iz korijena. „Kako kaže, Hrvati su u Vojvodini doživljavali premlaćivanja, prijetnje smrću, poticanje na selidbu i mnoge druge oblike nasilja. Među svjedocima su i ljudi koji su imali ključnu ulogu, koji su protjerane Hrvate iz Vojvodine dočekali u Hrvatskoj i pomogli im da se snađu u novoj životnoj situaciji i okolini. Oko 20 svjedoka iz Hrvatske je svjedočilo o tadašnjim događanjima o kojima se šuti više od 20 godina, a mnogi od njih su otišli u Hrvatsku ili u inozemstvo.“
http://media.maglocistac.rs/2015/05/IMG_0102_resize.jpg
Andrić Penava navodi i da veliki problem predstavljaju nestali i ubijeni civili o kojima nitko nije preuzeo odgovornost, nisu obeštećeni ni oni koji su bili prisiljeni da napuste svoje domove; o tome se šuti i izbjegava govoriti. Također kaže da su zlostavljani doživljavali razne oblike nasilja samo zato što su Hrvati, kao i da je još uvijek mali broj onih koji imaju hrabrosti podijeliti svoju osobnu tragediju. Svjedoci koji su govorili se nadaju se da će jednog dana ta nepravda biti ispravljena, ali ne osvetom, nego istinom,“kako se ovakvi događaji nikada više ne bi ponovili“, ističe Andrić Penava.
 
Nevini krivci
 
Predsjednik Vojvođanskog kluba Đorđe Subotić je istaknuo da je prije sagledavanja ove značajne teme najprije neophodno sagledati ulogu države Srbije u svemu tome. „Sve je počelo takozvanom antibirokratskom ili Jogurt revolucijom 1988. godine. Ono što se dešavalo ratnih 90-tih godina sa pretnjama i proterivanjima nesrpskog stanovništva je bio deo projekta u stvaranju Velike Srbije“, rekao je Subotić. Naveo je i da su Hrvati u Vojvodini žrtva besmislene ratne politike u kojoj Srbija nije bila nevina žrtva. Tada su se pojavljivali razni stereotipi poput onih da su Hrvati iz Srijema dobrovoljno otišli iz svoga zavičaja, mijenjajući svoju nepokretnu imovinu i imanja za druga u Hrvatskoj, a da ironija bude veća, podmeće im se da su bolje prošli, da su dobili ljepše i veće kuće i bolja imanja.
 
„Sjetimo se samo pretnji telefonom Ustašo, seli se ili biraj dijete koje ti je draže. Sjetimo se da su nalazili zaklanog psa s porukom Seli se, šta čekaš? Sjetimo se pokojnoga župnika u Hrtkovcima Nikole Kraljevića kojem su sijekli uši. Sjetimo se da se 1995. godine porodici Rakoš prijetilo smrću i zahtijevalo se od njih da se isele“, podsjetio je Subotić. On je također podsjetio i da je sve počelo 1991. godine u Novom Slankamenu paljenjem hrvatske zastave, „a imali smo i prije mjesec dana paljenje hrvatske zastave u Beogradu od strane jedinog optuženika Vojislava Šešelja u Den Haagu za ove događaje – ponavljaju nam se neke stvari, a država do paljenja te zastave nije reagirala kako treba“.
 
Subotić kaže i da je prije neku večer u jednoj televizijskoj emisiji gostovao potpredsjednik Srpske napredne stranke Igor Mirović koji je na pitanje novinara je li Srpska napredna stranka spremna da se ispriča Hrvatima i kakav je odnos prema protjerivanju iz devedestih godina, izjavio da se pretjeruje s tim, i da „on zna da će vrijeme pokazati da to nije tako“. Subotić kaže i da država treba donijeti deklaraciju u kojoj će priznati da su Hrvati u Vojvodini nedužna žrtva i donijeti rezoluciju gdje će osuditi te zločine i protjerivanja, te da će pozvati one koji žele da se vrate i stvore im uvjete za povratak.
 
Predstavnik Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, politolog Pavel Domonji kaže da je ovaj projekt pokazao da se solidarnost mora graditi, jer nam ona nije predodređena i da je ona upravo zakazala u Vojvodini u trenutku kada je to bilo najpotrebnije. “Problem s prešućivanjem je dvostruke prirode – kada prešućujete istinu, podižu se šanse zlu da se ponovi, a sa druge strane, prešućiivanje je ovde politički projekat države Srbije“, objašnjava Domonji.
 
On kaže da je „ovde slučaj da se vlastita nacija prikazuje kao žrtva i da je svako suočavanje s prošlošću bolno, jer ono zadire u samopoštovanje jedne nacije i nitko s time ne želi da se bavi.“ Prema njegovim riječima, najčešće se kaže: Zašto bismo se mi suočavali s prošlošću kada prošlost više ne može da se promijeni?. „Međutim, to nije argument da se time ne bavimo“, dodaje on. Također je naglasio da suočavanje s prošlošću nema namjeru promijeniti prošlost nego je cilj ojačati naše moralne, političke i intelektualne aparate kako bismo zlo na vrijeme prepoznali i kako bismo mu se na vrijeme i suprotstavili. (Izvor: Hrvatsko nacionalno vijeće i Magločistač)
 

Priredila: Ivana Andrić Penava

Malkica i Božo Dugeč i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

 

Postoje na tisuće i tisuće znanih i neznanih Hrvata rasutih po bijelom svijetu čije su nam sudbine nepoznate i koje su nam, još uvijek, priče neispričane. Na žalost, to su neispričane priče o ljudima koji su utkali sve svoje snove i žrtvovali dio sebe, za slobodnu i nezavisnu Lijepu našu. A jedan od mnogobrojnih - onih velikih, ali i jedan od mnoštva onih o kojima se puno ili uopće ne priča, je i profesor Božo Dugeč i njegova supruga, Malkica Dugeč, naša poznata i priznata pjesnikinja i književnica. Pjesnikinja i književnica koja se predstavila javnosti još u davnim studentskim danima, objavljujući svoje pjesme u zagrebačkom studentskom listu Polet, a koja je svoju prvu zbirku pjesama »Crveni biseri« objavila još 1960. godine u Požegi. I od tada je napisala pozamašan broj zbirki poezije i proze. Dobitnica je i mnogobrojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i djeluje u Njemačkoj gdje je bila prisiljena izbjeći i tamo potražiti utočište.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg
KOBNA 1971. GODINA - Krah hrvatskih nadanja
 
A sve od godine 1964. pa do bijega 1972., zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom, radila je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika na Gimnaziji (kasnije: Srednjoškolski centar) u pitomom hrvatskom gradu Donjem Miholjcu. Živjeli su i radili, poput mnogih drugih, kao obični srednjoškolski profesori, i jedino što ih je, možda, izdvajalo od nekih drugih kolega po struci, bilo je neprikriveno očitovanje hrvatskih nacionalnih osjećaja. Kad god i gdje god bi im se za to pružila prilika. Članovi Matice hrvatske oboje su postali 1970., a Božo je 28. 2. 1971. godine bio izabran za predsjednika Ogranka MH u Donjem Miholjcu, pa je tako postao i članom Glavnog odbora MH u Zagrebu. 
 
Poznata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljena 17. ožujka 1967. u "Telegramu", a koju su potpisale gotovo sve hrvatske kulturne ustanove i institucije, jugoslavenske vlasti proglasile su odmah  "neprijateljskim aktom", "pokušajem političke diverzije", " zloupotrebom demokracije"..., u hrvatskom narodu je probudila već pomalo zapretane i zabranjivane osjećaje nacionalne pripadnosti te postala začetkom, kotačem-zamašnjakom masovnog pokreta nazvanog „Hrvatsko proljeće“. 
 
„Za moga supruga i za mene osobno, kaže gospođa Dugeč, bilo je samo po sebi razumljivo da sam svim srcem podupirala Deklaraciju te o njoj javno govorila i pred svojim učenicima, želeći ih samo učvrstiti u uvjerenju da je hrvatski jezik znanstvena i povijesna činjenica kojom se mogu ponositi. U događajima koji su uslijedili nakon Deklaracije- kazneni progoni i osude njenih inicijatora i potpisnika, štrajk hrvatskih sveučilištaraca, otkazivanje Novosadskog dogovora iz 1954. godine, a posebice pri osnivanju brojnih ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije- nisam bila samo pasivni promatrač, već kao što i dolikuje hrvatskom intelektualcu, angažirani sudionik, zagovarač temeljitih promjena u tadašnjoj jednopartijskoj državi.
 
Moje javno iznošenje istine da hrvatski jezik treba nazivati i njegovim pravim narodnim imenom, da je Hrvatska država Hrvata, da devize hrvatskih radnika trebaju ostajati u Hrvatskoj;  i moje uporno nastojanje da i svoje učenika odgajam u duhu znanstvene istine i tolerancije, ali i u duhu humanosti te ljubavi prema svome narodu, naišlo je na oštre osude, ne samo direktora škole na kojoj sam radila, već i općinskih te javnih ustanova, tadašnjih jugoslavenskih vlastodržaca i jugoslavenskog tiska u kojemu se pisalo kako svi oni, koji "djeluju s nacionalističkih pozicija" trebaju biti odstranjeni iz školskih i odgojnih ustanova, jer "truju omladinu" i jer su oni "opasnost za širu socijalističku zajednicu." Ova kritika, kao što se ubrzo i pokazalo, bila je usmjerena i na mene. Sama činjenica da sam zdušno podupirala i svoga supruga koji je kao predsjednik Ogranka MH  u svojim, za ono vrijeme neobično hrabrim govorima na osnivačkim skupštinama ogranaka MH diljem Slavonije ( svima sam i osobno nazočila), iznosio istinu o položaju Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji rekavši: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gasi!"- bila je dovoljna  da mi se predbaci kako sam podupirala svoga muža ne suprostavljajući mu se te i zbog toga nisam poželjan prosvjetni djelatnik.
 
Protuhrvatska 21. sjednica SKJ u Karađorđevu 1971. bila je grobar Hrvatskog proljeća, jer je od toga trenutka započela hajka, ne samo na hrvatske intelektualce, studente i članove MH, već i na sve što je hrvatsko: jezik, kulturu, spomenike, Crkvu, povijest... Nakon 11. siječnja 1972. tamnice su se počele puniti hrabrim hrvatskim slobodoumnicima, a tisuće Hrvata potražilo je spas od progona i smrti, bijegom u inozemstvo. Doznavši od prijatelja da se i protiv mene već pokreće tzv. krivični postupak, a nakon što mi je  11.siječnja 1972. god. izvršena premetačina stana i oduzet "crveni pasoš" , uvjerena da će sudci - pokorne sluge režima- revno izvršavati Titovu naredbu, izrečenu nakon sjednice u Karađorđevu, da  se " ne bi trebali držati paragrafa kao pijan plota, ako su u pitanju interesi naše socijalističke zajednice", u dogovoru sa svojim suprugom, koji je već 31. 12. 1971. uspio pobjeći iz Jugoslavije, odlučila sam i sama pridružiti mu se. I tako u uvjerenju da na tzv. slobodnom Zapadu ljudske slobode nisu samo mrtvo slovo na papiru, dana 20. svibnja 1972. pridružila sam se i ja redovima brojne hrvatske političke emigracije, odabravši za mjesto svoga boravka grad Stuttgart. Ali, gdje sam god išla,ma što sam god radila i ma gdje sam god bila, sa mnom i u mom srcu je uvijek bila i Lijepa naša.“
 

Vera Primorac

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Subota, 14/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1142 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević