Get Adobe Flash player
Treba volje i vremena za popraviti ono što je Jadranka Kosor upropastila

Treba volje i vremena za popraviti ono što je Jadranka Kosor upropastila

Hrvatski državljani žele veći utjecaj na izbor zastupnika u Hrvatski...

S referendumima preferencijalno i oprezno

S referendumima preferencijalno i oprezno

Najskupljih 15 godina bez pravog predsjednika...

GENEZA DANAŠNJEGA POLITIČKOG JUGOSLAVENSTVA – Kozmopolitizam hrvatskih masona

GENEZA DANAŠNJEGA POLITIČKOG JUGOSLAVENSTVA – Kozmopolitizam hrvatskih masona

Srpski i hrvatski slobodni zidari tvorci svekolikog srpstva i...

"Zaboravljen" Pelješki most

Sračunato drobljenje hrvatskoga životnog...

Stup srama ili kazneno djelo!?

Stup srama ili kazneno djelo!?

U Hrvatskoj bi i Al Capone dobivao plaću iza...

  • Treba volje i vremena za popraviti ono što je Jadranka Kosor upropastila

    Treba volje i vremena za popraviti ono što je Jadranka Kosor upropastila

    srijeda, 23. srpanj 2014. 16:26
  • S referendumima preferencijalno i oprezno

    S referendumima preferencijalno i oprezno

    četvrtak, 24. srpanj 2014. 21:42
  • GENEZA DANAŠNJEGA POLITIČKOG JUGOSLAVENSTVA – Kozmopolitizam hrvatskih masona

    GENEZA DANAŠNJEGA POLITIČKOG JUGOSLAVENSTVA – Kozmopolitizam hrvatskih masona

    srijeda, 23. srpanj 2014. 16:48
  • "Zaboravljen" Pelješki most

    četvrtak, 24. srpanj 2014. 12:51
  • Stup srama ili kazneno djelo!?

    Stup srama ili kazneno djelo!?

    četvrtak, 24. srpanj 2014. 18:53

Godine 1911. Blaško Rajić je Dužijancu uveo u Crkvu

 
 
O Dužijanci treba najviše da brinu oni od kojih je i potekla. Od Crkve i naroda koji je čuvaju već nekoliko vjekova, koji žele sačuvati njene krjeposti: zahvalnost Bogu za primljena dobra, zajedništvo i ponos bunjevačkih Hrvata.
http://www.subotica.com/files/news/4/2/2/16422/16422-duzijanca-povorka-trg-zrtava-fasizma.jpg
„ČIJA JE DUŽIJANCA?“ O Dužijanci ili Dužionici, a ima još naziva koji se koriste, teško je napisati nešto a da nije već rečeno, stručno obrađeno i zapisano. Vjekovni je običaj bačkih Hrvata da se po obavljenoj žetvi napravi obiteljska proslava za risare i da se molitvom Bogu zahvali za godišnji kruh. Ovaj običaj prerastao je u tradiciju kada je 1911. godine župnik župe Sv. Roka u Subotici Blaško Rajić „Dužijancu“ uveo u Crkvu. Tako se obiteljska svetkovina počela zajednički proslavljati.
 
Prva javna proslava somborske Dužionice održana je 1935. godine i održala se sve do današnjih dana. Bila je to veoma uspjela manifestacija. Ona je izazvala pravi preporod somborskih Hrvata te se rodila ideja da se osnuje Hrvatski Dom, što se i ostvarilo 1936. godine. Dužijanca se i u Crkvi slavi preko sto godina i dobila je svoju formu. Centralni događaj je euharistijsko slavlje, misa zahvalnica. Poslije mise je defile risara potom zajednički ručak i bandašicino kolo. Ima još mnoštvo kulturnih događaja koji su vezani za ovu manifestaciju i oni se stalno obogaćuju i dopunjuju.
 
Mnoge generacije mladih sudjelovale su na Dužijanci. Njena posebna draž je učešće svih generacija. Ona je postala manifestacija: Zahvalnosti, Zajedništva i Ponosa. Kosidba žita i radovi u polju su se promijenili. Većinu poslova u poljodjelstvu obavljaju strojevi te nam je ostalo da simbolički slavimo nekadašnju kosidbu te sačuvamo kulturne i nacionalne tekovine koje su iz nje izišle kroz dugi niz godina. Odnosi u društvu su se također mijenjali. Dužijanca se slavila a često se u proslavu miješala i politika koja je imala svoja viđenja i ciljeve sa ovim tradicionalnim događajem. Miješanje politike uvijek je izazivalo napore i određane probleme. Razlog je bio što se nije vodilo računa o biti Dužijance već se željela neka politička korist.
Do današnjih dana uvijek se našlo načina da se očuva od tih negativnih čimbenika i da se sačuva autentičnost i izvorna ideja Dužijance.
 
Poslije ovih razmatranja nameće se odgovor. Čini se da o Dužijanci treba najviše da brinu oni od kojih je i potekla. Od Crkve i naroda koji je čuvaju već nekoliko vijekova, koji žele sačuvati njene krjeposti: zahvalnost Bogu za primljena dobra, zajedništvo i ponos bunjevačkih Hrvata. Sve drugo što se odvija oko „Dužijance“ odvlači na spramputicu te bi se izgubila autentičnost i početna ideja.
 

Alojzije Firanj

Obične varošanke, Srijemice i Iričanke...

 
 
Koliki broj pisaca, novinara, analitičara i znanstvenika je do danas ukazalo i pokušava ukazati na dio povijesti Srijema, dio jednog, a opet toliko drukčijeg naroda u njemu?! Priču o životu prije života i povijesti prije povijesti, nešto što smo s punim pravom, saznanjem i duhom mogli reći „DA, ŽIVJELI SMO KAO LJUDI, SAMO KAO LJUDI, NIKAKO DRUKČIJE“. Tko bi o jednom vremenu mogao danas svjedočiti iskrenije o tom životu i toj sudbini Srijema, da li svi ti teoretičari svi ti znanstvenici i političari od jedne obične građanke, jedne obične varošanke, susjede, jedne Srijemice i Iričanke čiji je jedini grijeh bio što je te neke „pogrešne“ narodnosti. Priča jedne jake žene koja je u svojoj domovini poražena i ponižena, priča običnog čovjeka, priča Ilonke Fapal.
http://www.dw.de/image/0,,17723819_303,00.jpg
Vrijeme prije mraka
 
Ilonka: Suživot Irižana svih narodnosti prije rata i svog tog nereda je bio divan. Nije se ni znalo a ni pitalo tko je kakve nacionalnosti. Zajedno smo preživljavali i dobro i manje dobro, dijelili smo ljubavi, radosti, tugu, slavili zajednički Blagdane, Božiće, Uskrse, Krsne slave, crkve su za praznike bile prepune „ljudi“. Mladež se voljela, zasnivali su se mješoviti brakovi i opstajali. Susjedi  se međusobno pomagali bez da pitaju tko si. Statistika nas je podsjećala da tri naroda čine Irig, Srbi, Hrvati i Mađari, ali mimo te statistike mi se nismo dijelili na trećine, mi smo bili cijeli i kao cijeli smo živjeli. Danas je toga, na žalost, sve manje ili nikako.
 
Jedna noć, vječna noć
 
Ilonka: Ja sam Irig napustila 1993. godine, odnosno bila sam u neku ruku primorana jer je nekim, da tako kažem, novopečenim stanovnicima Srijema smetalo da ja kao Mađarica živim, radim i plaćam porez državi u kojoj sam i rođena, i ja i moji preci. Radi se o jednoj izbjegličkoj obitelji iz Opatije (otac i dva sina su bili jako aktivni) gdje se, ako me sjećanje ne vara, i nisu baš događale ratne strahote ali eto oni su bili među prvima koji su izbjegli u Rumu i veoma brzo počeli „uvoditi nacionalni red“ među stanovnike drugih nacija Rume i okoline. Smatrali su da moje mjesto nije na tim prostorima i da moj sin, koji je te godine trebao krenuti u srednju školu, nema pravo na školovanje pa su ga prvo verbalno upozorili da ne kreće u školu u koju je bio primljen ili, citiram, „neće majci živ kući jednog dana“. Kada su vidjeli da im prijetnja nije urodila plodom napali su ga fizički na pijaci u Rumi i tada su im se suprotstavili rumski Romi i naravno zaštitili maloljetnika koji im je bio velika smetnja. Žestoko su mi posle toga prijetili da će mi baciti bombu na kuću. Treći pokušaj da nas otjeraju je bio kada su ta dva brata pomognuti još dvojicom tražili moju kuću u Irigu ali su na njihovu žalost otišli na pogrešnu stranu ulice. E tada sam odlučila definitivno da mi nema druge već sve napustiti i otići jer su životi moje djece bili mnogo vredniji od države koja mi je odbila zaštitu koju sam od policije zatražila. Otvoreno mi je rečeno da je jedino rješenje da napustim zemlju jer su se svuda uvukli takozvani novi oslobodioci, a svi smo znali kome i koliko sendviča je tada nuđeno, nacionalnim manjinama u Vojvodini.
 
Moj hrvatski susjed, grješnik i krivac
 
Ilonka: Međutim, moj slučaj je ništa u usporedbi sa hrvatskom manjinom koja je stoljećima živjela u Hrtkovcima, Slankamenu i mnogim manjim sredinama u Srijemu, jer sam ja ipak uspjela otići bez da mi je dijete pretučeno. Spakirala sam dva kufera sa najosnovnijim stvarima, sjela na autobus i kao samohrana majka dvoje maloljetnika krenula u nepoznato. Srijemski Hrvati nisu mogli krenuti ni u to nepoznato jer im ni to nepoznato nije bilo dano. Našli su se u vatri bez sigurnog pravca sigurni da će ih taj plamen stići ili u svojoj vjekovnoj kući, na prašnjavim drumovima Srijema ili u staroj Domovini koja je tada postala nova. Cijele hrvatske obitelji su tada popisivane, javno čitana imena i obilježavani u centrima da je sve ličilo na stočnu pijacu „toliko i toliko Hrvata za toliko i toliko“. Poslije mnogih pokušaja da sa djecom nađem svoj mir i slobodu negdje u Europi dospjeli smo do izbjegličkog kampa u jednom manjem gradiću u Mađarskoj, Nagyatád, gdje sam zbog znanja francuskog jezika radila kao koordinatorica u centru za izbjegle iz Jugoslavije, gdje su me progonitelji iz moje domovine opet našli. Našli su me u državi za koju su mi govorili da trebam ići, da mi je u Mađarskoj mjesto i opet od tih istih u toj „silom nametnutoj“ matici preživjela torturu ali ovoga puta samo na verbalnoj razini. Odatle smo poslije 11 mjeseci života nedostojnog čovjeku uspjeli doći u Kanadu. Teški ožiljci su ostali na duši, ožiljci koji nikada nisu niti će zarasti. Mnogo prolivenih suza, djeci uništen dobar dio djetinjstva i naglo sazrijevanje samo zato što je nekome smetalo to što smo druge vjere i nacije.
http://static.show.hr/images/posters/1522/image.jpg
Zanavijek zatvoren kufer
 
Ilonka: Živim ovdje daleko preko oceana ali su mi i srce i duša ostali tamo u mom Srijemu, u mojoj Vojvodini i to mi nikada nitko neće moći oduzeti jer tamo sam rođena i tamo sam bila sretna. Tamo su moja sjećanja, uspomene, radosti ali nije više MOJ narod. Nakon mnogo godina 2005. sam jednom kratko bila u Srijemu i to u svojstvu gosta, gosta u svojoj kući. U Srijemu više ne postoji taj međuživot naroda. Velike su se kulturološke promjene desile koje ja nisam mogla shvatiti ni prihvatiti jer to što sam vidjela i doživjela u Vojvodini za mene je postalo ništa, postalo mi je nešto što je do korijena svog postojanja degradirano i devastirano. Osjetila sam kako je moj Srijem umro, kako me taj smrad primitivizma, obijesti opet guši jer je život iz njega ugašen odlaskom njegovih stanovnika.
 
Kako da se postavi čovjek otjeran i iznevjeren od svoje domovine, a opet prihvaćen od neke treće koja mu je pružila priliku za život dostojan ljudskog bića? Što da osjeća prema državi koja mu je dala sve i državi koja mu je sve uzela? Kažu da je mudrome čovjeku svaka država dom, ali može li mudrost biti ekvivalent sjećanju? Opravdava li mudrost zaborav? Jesmo li mudri ako sa distance gledamo stare razglednice Srijema? Možda nismo dovoljno naučili ali zato nismo dovoljno ni zaboravili, jer ostaje samo sjećanje na vrijeme kako je nekada bilo i saznanje kako nikada više biti neće. Kao u pjesmi „NA DRUMOVIMA SREMA MENE VIŠE NEMA“.
 

Mihael Ilić, Hrvatske novine, Subotica

Zagreb na prvom mjestu po broju doseljenih i odseljenih osoba

 
 
Iz Hrvatske se lani odselilo 4.884 osoba više nego što se u nju doselilo, čime je nastavljen negativni trend prisutan u zadnjih pet godina, pokazuju podatci Državnog zavoda za statistiku. Iz inozemstva u Hrvatsku se lani doselilo 10.378 osoba, dok su 15.262 osobe odselile u inozemstvo, pa je 2013. godine saldo migracije stanovništva Hrvatske s inozemstvom bio negativan, kao i svake godine od 2009.
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/wp-content/uploads/article_big_1256224745iseljenici.jpg
Protuhrvatska vlast - pojačano iseljavanje
 
Najveći pozitivan saldo ukupne migracije stanovništva u 2013. imao je Grad Zagreb (2871 osoba), a najveći negativan saldo Sisačko-moslavačka županija (1947 osoba) i Vukovarsko-srijemska županija (1624 osobe). U 2013. iz inozemstva se doselilo 49 posto hrvatskih državljana i 51 posto stranaca, a odselilo se 87,8 posto hrvatskih državljana i 11,7 posto stranaca. Najviše se osoba doselilo iz BiH (47,2 posto). U tu se državu istodobno iz Hrvatske odselilo najviše osoba (26,8 posto), dok je druga država u koju se najviše odlazi Srbija (26,2 posto). Među onima koji su se doselili u Hrvatsku najviše ih je došlo u Zagreb (25 posto) i Splitsko-dalmatinsku županiju (17 posto).
 
Zagreb je na prvom mjestu i prema broju odseljenih osoba u inozemstvo (13,1 posto), a slijede Sisačko-moslavačka županija (10,5 posto) i Splitsko-dalmatinska županija (8,9 posto). Što se tiče migracije stanovništva unutar Hrvatske, lani je naselje stalnog stanovanja (prebivalište) promijenilo 76.840 osoba. Više doseljenih nego odseljenih imalo je osam županija i Grad Zagreb, a najviše se doselilo u Zagrebu (2281 osoba). Negativan saldo migracije među županijama ima dvanaest županija, a najveći je u Vukovarsko-srijemskoj županiji (930 osoba) i Brodsko-posavskoj županiji (810 osoba).
 
Najviše su se selile osobe u dobi od 20 do 39 godina starosti (44,2 posto), a prednjačile su žene (54,1 posto). Najviše osoba, 39,1 posto, selilo se između gradova/općina iste županije, između županija selilo se 39 posto osoba, a između naselja istoga grada/općine 21,9 posto osoba. Migracije stanovništva između gradova/općina iste županije u 2013. bile su najveće u Splitsko-dalmatinskoj županiji i Primorsko-goranskoj županiji, a najveću međužupanijsku migraciju stanovništva imali su Grad Zagreb i Zagrebačka županija.
 

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/251146/Default.aspx

Anketa

Što je u Hrvatskoj najgore?

Petak, 25/07/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 317 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević