Get Adobe Flash player
Nakon kraljicâ prva predsjednica

Nakon kraljicâ prva predsjednica

Duga povijest hrvatskih vladarica     Dok arapski...

Naštihana poezija Aleksandra Stankovića

Naštihana poezija Aleksandra Stankovića

Višak vremena, višak novca, višak glupih pjesama kod...

Dan pobjede hrvatskoga naroda

Dan pobjede hrvatskoga naroda

Novo svjetlo slobode zasijalo 11. siječnja...

Treći veliki hrvatski kardinal

Treći veliki hrvatski kardinal

Katolička Crkva je i treći puta odigrala povijesnu...

Prema jednima hitro, prema drugim sporo i nikako

Prema jednima hitro, prema drugim sporo i nikako

Briga Milanovića i Lalovca za branitelje...     U...

  • Nakon kraljicâ prva predsjednica

    Nakon kraljicâ prva predsjednica

    ponedjeljak, 19. siječanj 2015. 19:30
  • Naštihana poezija Aleksandra Stankovića

    Naštihana poezija Aleksandra Stankovića

    četvrtak, 22. siječanj 2015. 09:40
  • Dan pobjede hrvatskoga naroda

    Dan pobjede hrvatskoga naroda

    srijeda, 21. siječanj 2015. 19:52
  • Treći veliki hrvatski kardinal

    Treći veliki hrvatski kardinal

    srijeda, 21. siječanj 2015. 13:47
  • Prema jednima hitro, prema drugim sporo i nikako

    Prema jednima hitro, prema drugim sporo i nikako

    srijeda, 21. siječanj 2015. 23:48

Elektorsko biranje vijećnika HNV-a u korist Bačića, Kuntića, Žigmanova...

 
 
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Veleposlanstvu, Konzulatu, DSHV, HNV, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, svim udrugama u Srijemu, Hrvatskim novinama, Subotica, i Hrvatskom fokusu, Zagreb, a povodom članka „Komunicirati i surađivati“ u 612. broju „Hrvatske riječi“ od 26. 12. 2014.
Koliko god tjednik iz Subotice, a koji se zove „Hrvatska riječ“, pokušava da glorificira rad DSHV-a, HNV-a i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, odnosno trojke Kuntić - Bačić - Žigmanov, što mu je primarni cilj, u svakom svom članku koji pretenduje da bude ozbiljan u suštini samo razgolićuje nerad, nemar i komociju ovih krovnih institicuja hrvatske zajednice u Republici Srbiji, odnosno navedena tri gospodina, koji su izjednačeni s ovim institucijama.
https://fbcdn-sphotos-a-a.akamaihd.net/hphotos-ak-xaf1/v/t1.0-9/380879_525514884126689_341006488_n.jpg?oh=85fcb988b72b6f722cbc3e54a221d72d&oe=5542D7F4&__gda__=1425638693_fe7702198dd255b1378b98a4cbe25a60
U tom tjedniku ne ćete pročitati koliko danas, posle debakla Kuntićeve politike, kao njenog dugogodišnjeg predsednika, stranka DSHV ima članova, koji je čovek u njoj po značaju sljedeći iza nezamenjivog Kuntića (za ne daj Bože), koje su zasluge te stranke za hrvatsku zajednicu ovde, gde ona sve ima odbore, kancelarije i službenike i što oni svi uopće rade za hrvatsli puk u Republici Srbiji i koje pare troše za to, kao ni to da gospodin Kuntić za vreme svog petogodišnjeg mandata zastupnika u Skupštini republike Srbije ni jednom nije rekao da zastupa hrvatsku nacionalnu zajednicu, niti je istakao ijedan problem te zajednice. Ali zato ćete skoro u svakom broju „Hrvatske riječi“ čitati izjave gospodina Kuntića, sa njegovom slikom, bez obzira koliko su te izjave beznačajne ili čak bezvezne, jer gospodin Kuntić je izjednačen sa strankom DSHV, odnosno DSHV jest jednako Petar Kuntić. A gospodin Petar Kuntić se tako i ponaša: apsolutistički, bahato i isključivo u svom ličnom interesu, sve drugo ga ne interesira.
 
Svojim (ne)radom DSHV, zajedno s HNV-om doveo nas je dotle da se već drugi put vrši elektorsko biranje vijećnika HNV-a, što opet odgovara isključivo nezamenjivom predsjedniku HNV-a Slavenu Bačiću, njegovom tati Martinu, te opet gospodi Kuntiću, Žigmanovu i još nekolicini njima bliske gospode. Ali u „Hrvatskoj riječi“ ne ćete pročitati da je uzrok takvom stanju Kuntićeva i Bačićeva politika, naprotiv, u skoro svakom broju ćete čitati pohvale rada i gospodina Bačića, kao i njegove izjave, sa slikama, bez obzira koliko su one beznačajne i čak bezvezne. Jer i HNV jest jednako Slaven Bačić i Slaven  Bačić se ponaša isto kao i gospodin Kuntić: apsolutistički, bahato i isključivo u svom ličnom interesu, sve drugo ga ne interesira.
 
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ima nezamenjivog direktora gospodina Žigmanova i ta ustanova tako respektabilnog naslova ima još samo dve službenice koje ne mogu bez gospodina Žigmanova reći ni jedno slovce, niti odlučiti na kojem mestu će staviti zapetu ili tačku. I Tomislav Žigmanov jest jednako Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, pa se i on ponaša kao i gospoda Kuntić i Bačić: apsolutistički, bahato i isključivo u svom ličnom interesu, sve drugo ga ne interesira.
 
U takvim korelacijama onda imamo, recimo, ovakvu situaciju: Dok samo 10 % od cjelokupnog proračuna HNV ide na sve hrvatske udruge i manifestacije u Republici Srbiji (oko pedeset udruga i oko dvadeset manifestacija), a što iznosi ukupno oko 2 (dva) miliona dinara, gospodin Slaven Bačić se, sa par svojih službenika, dobrom platom i primanjima od drugih nameštenih poslova, baškari u kupljenoj, adaptiranoj i opremljenoj kući u Subotici, u kojoj je od nedavno i gospodin Tomislav Žigmanov sa svoje dve službenice, sa isto tako dobrom platom i primanjima od drugih nameštenih poslova. A kupovina i stavljanje u funkciju ove kuće u Subotici košta više od 20 (dvadeset) milijuna dinara što je desetogodišnji iznos financiranja svih udruga i manifestacija! A u Petrovaradinu u isto vreme propada poluprazna rodna kuća bana Jelačića.
http://www.hnv.org.rs/images/aktualnosti/826.jpg
Ili, recimo: Gospodin Žigmanov imenuje gospodina Bačića za predsjednika komisije za odabir najbolje knjige koju je napisao jedan Hrvat u Republici Srbiji u 2013. godini, a gospodin Bačić, od tridesetak knjiga, najboljom proglasi knjižicu gospodina Žigmanova „Bunjevački put križa“! Gospodin Žigmanov prima nagradu i uzima i njen novčani deo bez zahvale i bez obraćanja publici prilikom dodele iste (bahato i nekulturno), a na Sajmu knjiga u Beogradu, pri službenom predstavljanju izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji ne kaže koja je knjiga proglašena za najbolju u 2013. godini (pokvareno i kukavički).
 
Ili: „Hrvatska riječ“ (čiji se članci na facebooku tih novina najviše dopadaju direktoru Ivanu Karanu!) propagira politiku raznih podela pripadnika hrvatskog naciona u Republici Srbiji, a koje upravo idu iz HNV-a (Bačića) i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (Žigmanova). Prvo se Hrvati dele na Bunjevce, bunjevačke Hrvate, Šokce i neke druge Hrvate, zatim na Podunavske Hrvate i neke druge Hrvate, te na podobne Hrvate (oni koji su za listu Slavena Bačića) i nepodobne Hrvate (deklarisane za Nezavisnu listu). Na kraju postoji i podela na plaćene Hrvate i Hrvate entuzijaste. Plaćeni Hrvati imaju novčanu i druge materijalne koristi od onog što rade, a Hrvati entuzijasti volonterski umiru od posla i doniraju mnoge delatnosti, pre svega u svojim udrugama, i nemaju ništa od toga sem svoje ljubavi za svoj narod. Ta ljubav se inače i ne može i ne treba platiti, ali ko su onda oni Hrvati koji za iste poslove primaju novac. Mali plaćeni Hrvati su po udrugama, a oni najveći Hrvati su u samom vrhu i sve vuku sebi u Suboticu i Tavankut, kao hrčci u svoj brlog. Pre svih to su upravo Kuntić, Bačić i Žigmanov.
           
Tu sada dolazimo do ključnog pitanja u vezi ovako očajnog stanja naše nacionalne zajednice u Republici Srbiji. Kako je moguće da manje od 30 % Bunjevaca, a ukupno ih u Republici Srbiji ima oko desetak hiljada (i svi su u Subotici i njenoj okolini), jer ih se preko 70 %  izjasnilo da nisu Hrvati, već poseban narod, drži sve u svojim rukama što je vezano za 57.000 Hrvata u Republici Srbiji?! Da stvar bude još gora nije u pitanju ni taj ostatak Bunjevaca, u pitanju je nekoliko „bunjevačkih Hrvata“, kako sami sebe zovu, a koji su na ključnim funkcijana u DSHV-u, HNV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata i svim drugim hrvatskim institucijama ovde. Prije svih to je trojka Kuntić - Bačić – Žigmanov i oni sve vuku sebi u Suboticu i Tavankut, isključivo zbog ličnih interesa. Ništa  drugo ih ne interesuje.
 
Umesto da ne izbijaju sa terena među ljudima i u udrugama, upoznaju se sa problemima našeg običnog čoveka, oni organizuju nekave sastanke, simpozije, savetovanja i slično, samo da bi o tome pisala „Hrvatska riječ“ i uveličala njihov rad i delo. A članak u poslednjem prošlogodišnjem broju „Hrvatske riječi“ tako pretencioznog naziva „Komunicirati i surađivati“, a u vezi susreta predstavnika hrvatskih kulturnih udruga u Vojvodini (one u Beogradu i Srbiji za njih i ne postoje!?), najbolji je primer ovakvog rada. Sastanak je bio, a gde bi mogao drugde i biti nego u Subotici, 20. 12. 2014. godine, ali u članku ne piše koliko je predstavnika udruga, i kojih udruga, došlo iz cele Vojvodine u Suboticu. Po slici izgleda samo onih desetak iz okoline Subotice i Tavankuta. No, to nije važno, važno je da je sastanka bilo, da o ovoj inicijativi i pregalačkonm radu ovih čelnika piše „Hrvatska riječ“ na dve stranice, a najvažnije od svega je šta su na njemu rekli gospoda Bačić, Žigmanov i njima bliski. A što su rekli ovi pregaoci, ne mrdnuvši takoreći iz svoje kuće, evo, samo u nekoliko citata:.
http://predsjednicki-izbori.hr/wp-content/uploads/2014/12/Kolinda-Grabar-Kitarovi%C4%8711.jpg
Predsjednička kandidatica Kolinda Grabar Kitarović u Subotici
 
Uz riječi pozdrava, predsjednik HNV-a dr. sc. Slaven Bačić je kao osnovni cilj susreta istakao poboljšanje međusobne komunikacije i razmjenu iskustava među udrugama. Bačić je istakao i da je primjetio za protekle četiri  godine (gospodine Bačiću, ne četiri, već osam godina vašeg mandata niste to primetili!) nedostatak komunikacije i neusuglašenosti u djelovanju člana izvršnog odbora za kulturu, odbora za kulturu i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te da je zbog toga, u ovom novom sazivu HNV-a, povećan broj članova odbora za kulturu, s time da je prdsjednik Odbora za kulturu i član IO za kulturu i da sjednicama Odbora za kulturu obvezno prisustvuje i predsjednik Zavoda (neizbežni gospodin Žigmanov, sada nastanjen u istoj kući u kojoj je i gospodin Bačić!), a sve u cilju bolje međusobne komunikacije (o pismenosti i malim i velikim slovima da ne govorimo).
 
Zlatko Načev, član Izvršnog odbora HNV-a zadužen za kulturu istakao je da će jedna od osnovnih aktivnosti u narednom periodu biti izrada strategije kulture Hrvata u Vojvodini i Srbiji (sjetio se i on i strategije i Srbije poslije deset godina!), na temelju koje će se izrađivati različiti planovi u obimu kulture (šta god to značilo!). Načev je govorio i o financijama te je objavio da će HNV za narednu godinu izdvojiti od dobivenih sredstava dva milijuna dinara za financiranje udruga i manifestacija, što čini više od 10%  ukupnog proračuna HNV-a (!!!).
 
U daljem tekstu navodi se da je predsjednik IO HNV-a Darko Sarić Lukendić rekao da je otvoreno pitanje finansiranja osnivanja novih udruga kao i finansiranja već postojećih manifestacija kao što su „Srijemci Srijemu“ i „Šokci i baština“, ali ne i manifestacije „Festival bunjevački pisama“, jer je po prvi puta na ovakvom skupu bio prisutan i predstavnik regionalne vlasti Republike Hrvatske, župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina, njegova zamjenica Marina Medarić i Dragan Đurić iz generalnog konzulata..., pa je tjekom razgovora s prisutnim županom dogovoreno da će Festival bunjevački pisama imati stalnog pokrovitelja u ovoj županiji..., a što je rezultat redovite suradnje između HKPD Matija Gubec iz Tavankuta, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Primorsko-goranske županije (Srijemci i ostali nek sami traže svoje finansijere, jer je Primorsko-goranska županija najbliža Tavankutu i Bunjevcima).
 
Direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata gospodin Tomislav Žigmanov je zaključio da postoji problem ugošćavanja udruga iz Hrvatske na više dana..., pa bi gosti, naprimjer, koji dođu u Petrovaradin mogli doći na izlet u Tavankut  ili Đurđin (ovdje ne treba nikakav komentar!).
http://www.subotica.com/files/news/1/8/0/16180/16180-dshv1.jpg
Dugogodišnji čelnici vojvođanskih Hrvata sa čelnicima HDZ-a
 
Svi putevi vode u Tavankut! Tamo su hrčci navukli svega i svačega, pa je Tavankut između ostalog i fascinantna turistička destinacija na ovim prostorima. Šta su Fruška gora, Dunav, Petrovaradin, Novi Sad i Beograd u odnosu na jedan Tavankut, a i tako su daleko od tog Tavankuta, Kuntića, Bačića i Žigmanova!
 
Jasno je da na ovom značajnom susretu hrvatskih udruga (kojih?), kao i obično, ništa nije rešeno (sem finansiranja „Festivala bunjevački pisama“) i da je to samo još jedan u nizu šupljih šarenih balona koje lansiraju svom puku preko „Hrvatske riječi“ HNV (Bačić) i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (Žigmanov), organizatori susreta, stanari vile u ulici Age Mamuzića br. 22 u Subotici, age koje muzu i mamuzaju 57.000 Hrvata u Srbiji. Na kraju susreta je neizbežni koordinator svih susreta svih 57.000 Hrvata u Srbiji Katarina Čeliković podelila kalendare..., i sve bi bilo jako smešno da nije jako, jako tragično.
 

Branimir Miroslav Cakić, A. Šantića 12/20, Novi Sad

Lovinac sve prazniji – selsko groblje sve punije

 
 
Putujući kroz mala mjesta Like čovjek dobiva bolan osjećaj da je cijeli svijet izumro, jedino je priroda poput mlade nevjeste pokazala svu svoju raskoš i ljepotu. Zapušteni voćnjaci krcati su plodovima, ono malo obrađenih njiva izgledaju kao biseri. Uglavnom nepokošene livade, na nekim mjestima su rastom nadmašivale čovjeka. Kao u nekom ružnom snu, hodala sam tim napuštenim selima, nadajući se da ću nekoga sresti, nešto vidjeti ili se barem probuditi iz tog mučnog sna, ali ništa osim pustoši. U mom rodnom mjestu ostalo je samo nekoliko staraca i svaki put kad im pišem ili ih vidim, sve ih je manje. Obišla sam svaku kuću, svakog starca ili staricu. Odnijela im skromne ali korisne poklone. Plakali smo, smijali se i spominjali na tako davna vremena, kad je moje rodno mjesto cvalo od života. Kako je tužno gledati tu napuštenu zemlju, tu ničiju zemlju, za kojom se toliko prolilo suza, znoja i krvi, kroz stoljeća. Groblje je jedino mjesto gdje je nas Lovinčana svakim danom sve više i više.
http://www.lovinac.hr/uploads/lovinac-mjesto.jpg
Ne znam od čega ljudi žive, ali svi imaju viši standard od mene. Svi kukaju. Oni koji imaju više kukaju više, a oni što imaju manje, kukaju manje. Gotovo se svi slažu da se u Hrvatskoj ništa ne isplati. Ne isplati se uzgajati janjce, piliće, praviti sireve. Na farmi od nekoliko stotina ovaca, vuna se pali, jer se ne isplati prati, a iz Novog Zelanda dođe čista. Tehnička roba i odjeća je skuplja, hotelske usluge jeftinije, a pogotovo u privatnom smještaju. Vožnja autobusima, a pogotovo vlakom je vrlo jeftina.
 
Nitko ne ide bez mobitela, a ja sam im izgledala kao bijela vrana bez mobitela, još i k tome i sat mi se pokvario, tako da sam zapravo bila za žaljenje a ne "svijetli" primjer kapitaliste. Svi s kojima sam razgovarala krive nekog drugog za udes i uporno mi tvrde da mi njih ne razumijemo. Vjerojatno je to istina da mi nemamo pravu sliku o Hrvatskoj, ali tu sliku je vrlo teško dobiti.
http://www.apartements-lika.com/img/lightboxBig/poljoprivredni_radovi_lovinac.jpg
U Hrvatskoj ima svega. Neke stvari su skupe, neke pristupačne, a neke čak i jeftine, recimo alkohol i cigarete, jer većina ljudi puši. Najskuplji i najtraženiji predmet za mene, bio je smiješak, koji se teško dobiva, a u javnim uredima gotovo ne postoji.
 

Josipa Klostranec – Ličanka, članica odsjeka 975 HBZ [Toronto], koja je iz Lovinca iz Hrvatske u Kanadu iselila 1955. godine s petero djece. Suprug je otišao već 1945. godine. Danas u Kanadi imaju dvadesetak unučadi i 23 praunučadi. (Zajedničar, Pittsburgh, SAD), 21. studenoga 2001.

Ujedinitelju svih dijelova hrvatskog naroda pobjedniku u obrambenom ratu tvorcu moderne hrvatske nacije!

 
 
Ne tražite Jozu Brekala na internetu. Nema ga ni u Wikipediji. Nema ga ni u Hercegovini gdje je rođen, ni u Gradcu kod Požege kamo je s ocem, braćom i sestrama doselio. Nema ga  ni izbjegličkom logoru u Austriji. Teško biste mogli slijediti njegove tragove širom Australije jer ga po prašumama Zapadne Australije i na radovima u Indoneziji, nije mogla slijediti ni uzorna australska administracija.Njegovo ime nećete naći ni u arhivima Ministarstva iseljeništva i useljeništva jer je 1986. prodao sve što je posjedovao u Melbourneu te se sa suprugom i troje djece, napustivši sigurnost slobodne i demokratske Australije, vratio u SR Hrvatsku. Istina, Ustavom  iz 1974. SR Hrvatska definirana je kao hrvatska država ali znano je tko je njome vladao i kakva je to država bila. Odmah po povratku valjalo mu se suočiti s kaotičnom, bahatom i nestručnom upravom. Isti zakon, imao je različita tumačenja. „Drugi  šalter, drugi zakon“, poučio me je Jozo,kada smo sreli u siječnju 1991.
Jozo Brekalo je pripadnik hrvatskoj javnosti jedva poznate i nepriznate kategorije hrvatskih iseljenika povratnika. Toj kategoriji pripadaju prosječni hrvatski iseljenici povratnici koji se nisu u Hrvatsku vratili s velikim bogatstvom, koji nisu došli u Hrvatsku da bi investirali u velike pothvate ili tražili mjesto u visokoj politici. To je katogorija, moglo bi se reći, srednjeg stališa hrvatskog iseljeništva, ljudi različitih zanimanja koji su svojim radom uspijevali steći dostatna sredstva za uzdržavanje sebe i obrazovanje svoje djece i koji su otplatili sve hipoteke na svoje kuće i eventualno druge nekretnine i pokretnine. Po povratku u Hrvatsku nisu od Hrvatske ni tražili ni dobili nikakvu financijsku pomoć ni zajamčena radna mjesta za sebe i svoje potomke. Veliki broj njih u Hrvatskoj nije ispunjavao ni uvjete za zdravstveno osiguranje.
 
Kad bi se međutim detaljno uzelo u obzir sve što su unijeli (novčana sredstva od prodanih nekretnina i pokretnina, djecu koja su rođena i većim ili manjim dijelom stekla obrazovanje o trošku neke druge zemlje i dugogodišnji doprinos radom u Hrvatskoj, moglo bi se zaključiti da je nekoliko prosječnih obitelji povratnika u Hrvatsku investiralo daleko više od nekih poznatih i priznatih investitora koji su došli uložiti u Hrvatsku da bi iz uloženog ostvarili dobiti koju iznose iz Hrvatske.
 
Ta kategorija prosječno situiranih iseljenika dala je veliki doprinos Australiji i drugim zemljama gdje su radili i stvarali. Bilo je, istina, u Australiji i bogatijih Hrvata koji su pomagali financirati projekte hrvatskih zajednica ali najveći dio doprinosa novcem, stručnim znanjem i radom dale su prosječne hrvatske obitelji. Moguće je to vidjeti npr. u arhivima  hrvatskih katoličkih centara i misija i hrvatskih domova i klubova u Australiji. Novčani doprinosi nisu potjecali iz sumnjivih izvora nego iz dohodatka od poštenog rada. Da nije bilo tih doprinosa kojima su izgrađeni hrvatski domovi, klubovi, crkvene dvorane i crkve, ne bi ni sami obrazovaniji Hrvati bili uspješni u lobiranju npr. da hrvatski jezik u Australiji postane jedan od maturalnih predmeta. Za svoje sastanke različite hrvatske organizacije okupljene npr. u Melbourne u Hrvatski međudruštveni odbor, njih preko 50, nisu plaćale dvorane za sastanke ni u hrvatskim domovima, ni klubovima a ni u hrvatskim katoličkim centrima.
 
Osobitost te prosječne kategorije hrvatskih iseljenika bilo je uvjerenje o potrebi jedinstva hrvatskog naroda i vizija da će cilj suverene i demokratske hrvatske države biti ostvaren u zajedništvu domovine i iseljeništva i da će glavni teret ipak pasti na snage u domovini. To uvjerenje očitovalo se, kako u povratku nekih obitelji, poput obitelji Joze Brekala u Hrvatsku, dok se u Hrvatskoj tek nazrijevao pokret za demokratizaciju i državnu suverenost. Nije bilo jednostavno sredinom osamdesetih godina krenuti za Hrvatsku jer su se takve obitelji i pojedinci izlagali optužbama da su jugofili, jugoslaveni i tomu slično. Neke grupe Hrvata među kojima su, kako sada pouzdano znamo, bili djelatni agenti jugoslavenskih tajnih službi, pravile su nerede kad su iz Hrvatske dolazili poznati hrvatski pjevači (Kićo Slabinac, Vera Svoboda, Đuka Čaić, Ivo Fabijan, Ivo Patiera i drugi) ili crkveni poglavari jer tobože time otupljuju hrvatsku oštricu. Taj fenomen prozreo je Živko Kustić koji je u Glasu Koncila po povratku iz Melbournea napisao da ono što počinje u Beogradu, završava u Melbourneu.
 
Iz nekih grupica i njihovih glasila kao „trećojugoslavene“ optuživalo se krovnu hrvatsku iseljeničku organizaciju Hrvatsko narodno vijeće u kojem su bili, među ostalim, bivši ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske Vjekoslav Vrančić, Danijel Crljen, pukovnik Ivan Babić, Kerim Reis, Taib Čordić, Janko Skrbin, Bogdan Radica, Vinko Nikolić i mnogi drugi poznati Hrvati iz vremena Nezavisne Države Hrvatske ali i  mnogi drugi Hrvati koji su bili progonjeni i osuđivani u prvim poslijeradnim  studentskim pobunama u Hrvatskoj, zatim Hrvati koji su sudjelovali u Hrvatskom proljeću i brojni gastarbeiteri. Dok se njih napadalo kao „trećojugoslavene“, Slaven Letica je u Hrvatskoj objavio knjigu „Četvrta Jugoslavija“.
U današnjoj Hrvatskoj, prema zadnjem popisu stanovnika u Hrvatskoj od 4.456.096 stanovnika jugoslavenima se izjasnilo svega 331 jugoslaven. Od toga je 261 muškarac a 70 žene. U gradu Zagrebu 86 osoba se izjasnilo jugoslavenima, u Primorsko-goranskoj županiji 46, Istarskoj 41, Vukovarsko-srijemskoj 27, Karlovačkoj 21, Splitsko-dalmatinskoj 16, Osječko-baranjskoj 14, Sisačko-moslavačkoj 13. Nemam podatak jesu li  svi ti „jugoslaveni“ hrvatski državljani. Najvjerojatnije se radi o osobama iz tzv. mješovitog braka koji miješaju pojam pripadnosti narodu i pojam nacionalnosti pa misle da nisu po nacionalnosti Hrvati jer nisu pripadnici hrvatskog naroda nego podrijetlom pripadnici nekog drugog naroda. Stoga, iako su hrvatski državljani, drže da nisu po nacionalnosti (državljanstvu) Hrvati.
 
Tom nerazumijevanju doprinose i neke od najutjecajnijih dnevnih novina kao npr. Večernji list od  21. prosinca 2014. u člankom „Među onima koji u BiH zastupaju Hrvate ima i jedan Muhamed“. Ne niječući fenomen da se neki ljudi iz određenih interesa odgovarajuće izjašanjavaju o narodnoj pripadnosti ne samo u BiH nego i drugdje po svijetu, ne može se a priori nekom Muhamedu ili Elviri Abdić-Jelenović (kći Fikreta Abdića koji je iz srpskog okruženja provukao ne samo Hrvate civile iz Slunja nego prokrijumčario skrivene pod sijenom i pripadnike Hrvatske vojske).
 
Hrvatska nije konglomerat etničkih manjina nego država koja ima hrvatski karakter, koja od svih državljana traži poštivanje temeljnih vrjednota na kojima počiva cijela nacija a nju čine svi njeni državljani neovisno o njihovoj narodnoj pripadnosti i etničkom podrijetlu, rasnoj ili inoj pripadnosti. Hrvatski (državni) sabor čine zastupnici hrvatski državljani, pripadnici hrvatske nacije. Apsurdno je to što je SDP-ova koalicija ukinula naziv Hrvatski državni sabor te nametnula naziv Hrvatski sabor. Zašto se zastupnički dom u Francuskoj može zvati Assemblée Nationale (Državni Sabor) a hrvatski zastupnički dom ne smije zvati Hrvatskim državnim saborom?!
 
Francuski katolički dnevnik La Croix od 15. 11. 2014. u članku „Ovo su imigranti koji čine Francusku (Ces imigrés qui font la France) piše o Francuzima kineskog podrijetla koji odbacuju klišeje, o Fahimu Muhammadu, šahovskom šampionu, koji se osjeća više Francuzom nego Bangladezom i koji želi postati Francuzom po nacionalnosti tj. dobiti francusku nacionalnost, francusko državljanstvo (Fahim souhaite maintenant obtenir la nationalité française).
 
Ono što još mnogi u Hrvatskoj ne razlikuju i ne razumiju, razumio je Jozo Brekalo koji je veći dio svog radnog vijeka proživio u Australiji, naciji koja se sastoji od državljana različitog etničkog podrijetla ali zna se koji je službeni jezik i koju ljestvicu nacionalnih vrjednota trebaju poštivati svi pripadnici nacije. Nije slučajno, od više prijedloga natpisa  na spomenik dr. Franji Tuđmanu Jozo Brekalo odlučio dati uklesati: Ujedinitelju svih dijelova hrvatskog naroda pobjedniku u obrambenom ratu tvorcu moderne hrvatske nacije
 
Hrvatsko iseljeništvo u kojem barem 50 posto iseljenika potječe s hrvatskih etničkih područja koja se nalaze izvan današnjih granica Hrvatske, razumjelo je doktrinu dr. Franje Tuđmana koju je baštinila Hrvatska demokratska zajednica o jednom jedinstvenom hrvatskom narodu kojeg ne mogu razbiti granice novonastalih država i o modernoj hrvatskoj naciji koju čine svi hrvatski državljani neovisno o njihovom etničkom podrijetlu, rasnoj, vjerskoj i inoj pripadnosti.
 
U vladi Republike Hrvatske, za života dr. Franje Tuđmana, časne i važne funkcije vršili su među ostalim dr. Osman Muftić, koji se uvijek izjašnjavao Hrvatom po narodnoj i nacionalnoj pripadnosti a muslimanom po vjerskoj pripadnosti. U Hrvatskom državnom saboru Muhamed Zulić je bio zastupnik. Sa Suadom Rizvanbegovićem predsjednik Tuđman bio je prijatelj a s njim je igrao i tenis. Dr. Đorđe Pribićević bio mu je savjetnikom a kasnije uglednim veleposlanikom u Grčkoj. U Vladi nacionalnog jedinstva je bio i Živko Juzbašić od 1991.-1992. Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić koji se, za razliku od njegova oca, nije izjasnio Hrvatom nego Bošnjakom, a koji je hrvatski državljanin, dakle Hrvat po državljanstvu (nacionalnosti) bio je u svakoj većoj državnoj proslavi uglednim gostom. Slavko Vukšić, zastupnik u Hrvatskom državnom saboru jednom je izjavio da u Hrvatskoj vladi ima više Židova  (podrijetlom ili po vjeri) nego Hrvata.
 
Kad je 23. Prosinca 2014. gđa Kolinda Grabar Kitarović na predizbornom skupu u svom govoru u pozitivnom kontekstu izrekla „naši Srbi“, u zraku se za trenutak osjetila bojazan od mogućnosti negodovanja  ali svi su nazočni nastavili pozorno je slušati a bili su to oko spomenika hrvatskom pjesniku Petru Preradoviću na Cvjetnom trgu, mahom Hrvati, članovi Hrvatske demokratske zajednice. Nitko joj nije mogao prigovoriti da se odmakla od doktrine i prakske dr. Franje Tuđmana.
 
Na žalost, od dolaska na vlast SDP-ove koalicije 2000. godine, ta koalicija na razne načine a posebice zakonima ne prestaje raditi na razjedinjenju hrvatskog naroda i nacije. Zakonom o strancima dokinula je Zakon o zapošljavanju stranaca koji je određivao da pripadnici hrvatskog naroda nisu stranci u smislu odredbi toga zakona a to znači da nisu trebali u Hrvatskoj tražiti radnu i boravišnu dozvolu i kad nisu imali državljastvo Republike Hrvatske.
 
Supružnicima strankinjama ili strancima pripadnika Hrvatskoga naroda, otežano je stjecanje hrvatskog državljanstva. Sad na njega čekaju 8 godina što je neke povratnike iz zemalja Latinske Amerike prisililo na povratak u zemlje iz kojih su se vratili. Novine su punili naslovi kao „Ne će više Hercegovici za mjesec dana dobivati domovnice“. Već godine 2000. počela kampanja da se iseljenicima oduzme pravo glasa jer navodno ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Za vrijeme Sanaderove vlade bio je pokušaj da se u Saboru usvoji Europska konvencija o državljanstvu kojoj se davalo neutemeljeno tumačenje kojim bi na isti način državljanstvo stjecali pripadnici hrvatskog naroda i stranci. Sanader je to doznao pa je dva puta s dnevnog reda povukao tu konvenciju.
 
Međutim, u vrijeme vlade Jadranke Kosor, usvojene su izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu na štetu hrvatskoga iseljeništva a posebice iseljenika koji su iselili s hrvatskih etničkih područja koja su ostala izvan današnje Hrvatske. SDP i njegovi koalicijski partneri iznudom su nametnuli izmjene izbornog zakonodavstva čime je uvedena diskriminacija protiv Hrvata, državljana RH koji žive izvan granica današnje Hrvatske. Broj njihovih zastupnika sveden je na beznačajna tri zastupnika, biračka mjesta su ograničena samo na diplomatska predstavništva a Zakonom o registru birača mnogi su otjerani od biračkih mjesta, nametnuti im troškovi u novcu i vremenu institucijom prethodne aktivne registracije. Rezultat toga je zanemarivo biračko tijelo Hrvata u BiH i iseljeništvu, drastičan pad birača 11. izborne jedinice. Na zadnjim parlamentarnim izborima u BiH sudjelovalo je samo nešto iznad 17.000 birača a u provom krugu izbora za predsjednika/predsjednicu Hrvatske ove godine,  registriralo se u BiH tek 5000 birača. SDP je izmjenom zakona postigao željeni cilj.
 
Umjesto integracije provodi se dezintegracija hrvatske nacije što nije ni u interesu hrvatske nacije a ni pridošlica i pripadnika narodnih manjina. Umjesto izgradnje hrvatske nacije i njezinih institucija koje traju, u Hrvatskoj se danas sve čini privremenim. Čini mi se stoga ispravnim što se predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović usredotočila na bitno za budućnost hrvatske nacije i što kao glavni prigovor aktualnom predsjedniku države i aktualnoj vladajućoj koaliciji navodi nerad, nered i nesposobnost. Poruka sa spomenika dr. Franji Tuđmanu ispred kuće Joze Brekala, trebala bi biti potsjetnik svima kako onim na važnim odgovornim mjestima tako i svim drugim državljanima Republike Hrvatske.
 

Pavao Blažević

Anketa

Jesu li svi hrvatski državljani politički Hrvati?

Ponedjeljak, 26/01/2015

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 141 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević