Get Adobe Flash player
Suočavanje s istinom o prošlosti i sadašnjosti

Suočavanje s istinom o prošlosti i sadašnjosti

Tko je HSS-u podvalio lipanjske žrtve!?     Ovo...

Manolić pobrkao svoju i Tuđmanovu ideologiju

Manolić pobrkao svoju i Tuđmanovu ideologiju

Raskol je nastupio 16. listopada 1992....

Namješteni skandal za predizbornu kampanju

Namješteni skandal za predizbornu kampanju

Huliganski napad na ugled hrvatske države i hrvatskoga...

Povratak u predratne osamdesete

Povratak u predratne osamdesete

Fašizacija Hrvatske od strane hrvatskih političara, medija,...

  • Suočavanje s istinom o prošlosti i sadašnjosti

    Suočavanje s istinom o prošlosti i sadašnjosti

    četvrtak, 25. lipanj 2015. 11:05
  • Vulinov politički terorizam je odraz politike aktualne vlasti

    Vulinov politički terorizam je odraz politike aktualne vlasti

    utorak, 23. lipanj 2015. 17:46
  • Manolić pobrkao svoju i Tuđmanovu ideologiju

    Manolić pobrkao svoju i Tuđmanovu ideologiju

    utorak, 23. lipanj 2015. 11:31
  • Namješteni skandal za predizbornu kampanju

    Namješteni skandal za predizbornu kampanju

    utorak, 23. lipanj 2015. 17:36
  • Povratak u predratne osamdesete

    Povratak u predratne osamdesete

    četvrtak, 25. lipanj 2015. 14:10

Ljekarna s dušom

 
 
Stvarno mislim da ne postoji netko tko nije nikad ušao u ljekarnu. I pri ulasku osjetio onaj jedinstven miris koji se širi oficinom, miris koji izaziva u podsvijesti strah od bolesti. Miris koji nije ni ugodan niti neugodan, ali plaši. Još kad se sa druge strane pulta pojavi strogi magistar ili isti takav ljekarnički pomoćnik, koji misle da se pamet i znanje iskazuju samo strogim i ozbiljnim stavom prema onom sa druge strane pulta, naravno ozbiljnim i odgovornim poslom koji ista gospoda obavljaju, onda iziđeš iz takve ljekarne uplašeniji nego što si ušao.
http://novinenovosadske.rs/wp-content/uploads/2012/10/Apoteka-5.jpg
Svi smo bar jednom ušli u ljekarnu ili drogeriju i koristeći njihove proizvode uglavnom, ili bar dobrim dijelom, ozdravili ili popravili, olakšali svoje zdravstveno stanje. Hvala ozbiljnim i učenim magistrima i njihovim pomoćnicima. Nisam kompetentan da sudim o njima, i neću, već hoću da ispričam jednu sasvim drukčiju priču koja ne umanjuje značaj jednog magistra farmacije, koji je zasigurno najbolji magistar farmacije među slikarima i obrnuto.
 
Dotični moj prijatelj, magistar, držao je ljekarnu kojoj smo mi, neki od njegovih znanaca i prijatelja, dali ime koje je normalno kružilo i još kruži samo među prijateljima – ljekarna „Kod dva pijana ljekarnika“. E, ta ljekarna ili drogerija živjela je nekad u Novom Sadu a vlasnik dobroćudni, simpatični drugar radio je u njoj sa svojim pomoćnikom. Na ulaznim vratima je stajao natpis: „Ne držimo Apaurin, Bensedin, Trodon“, upozorenje onima što kriziraju da ne lupaju izlog ili vrata bez veze jer neće naći što im treba. Zamalo da su ovisnici ispoštovali natpis pa su svega par puta provalili u objekat, samo napravili štetu i ništa više, a i dalje im ostala kriza pa kad su shvatili da ne laže natpis odustali od razbijanja. Pošteno.
 
Ljekarna podrazumijeva i status ustanove. A ova je uistinu to i bila. Ustanova kulture, umjetnosti, dobročinstva, kulinarstva, pa i zdravstva. Iza pulta sa obveznim staklom nalazio se retro pult ali od ormara koji su izrađeni od hrastovine u nekoj od slavonskih tvornica namještaja, još u bivšoj Jugoslaviji. Na policama uredno poredani lijekovi i preparati sve po abecednom redu. Na ormarima kao ukras stare posude za praškove i tinkture, samo kao ukras i podsjećanje da su nekad ljude malo drukčije liječili. Te posude su još imale dušu i ulijevale su povjerenje u ljekarnike. Ne znam zašto ali tako mislim i sad kad rijetko negdje u ljekarni vidim takvu posudu, a ne sjećam se ni kad sam ih vidio u ovim modernim ljekarnama koje liče na mini‑markete, dizajnirane tako da ti „uvale“ samo skupe lijekove, jer tako gazda može da zaradi više.
 
Između tih posuda na hrastovim ormarima nalazili su se stari radioprijemnici, neki za svoje vrijeme čudo tehnike danas više muzejski eksponati koji, eto, imaju mjesto u ljekarni mog prijatelja, a mušterijama ili pacijentima oplemenjuju pogled i bude radoznalost, te se, kad uđu, osjećaju prijatnije nego u onim namrgođenim i sterilnim ljekarnama. Većinu od tih radioprijemnika moj drug je restaurirao i stavio u funkciju, pa čak i one s početka devetnaestog stoljeća. Radioprijemnici su u ovoj ljekarni bili u službi prosvjećenja pacijenata koji su dolazili. Odmah su mogli da vide i razvoj tehnike i dizajna radioaparata kroz jedno cijelo stoljeće.
 
Iza ormara, koji su ostavljali utisak stabilnosti, stručnosti i sigurnosti onoga tko je izdavao lijekove ispred njih, nalazi se mali prostor u koji je smješten radni stol, računalo, štampač, štafelaj sa priborom za slike i slikom u radu, pribor za pecanje, pribor za lov, stereo aparat za reprodukciju zvuka, suvremeni radio i kazetofon, obilje predmeta koji svi za nešto služe ili su nekad davno služili, kao i ormar sa dijelom zalihe lijekova, sve u blaženstvu organiziranog umjetničkog kaosa, za razliku od onog ispred ormara. Lijevo od pulta na zidu visile su slike ovog ljekarnika‑slikara, motivi različiti ali sa istim rukopisom, rukopisom čiste duše, umijeća i želje za boljim i savršenijim a ujedno stamenijim svijetom. Uvijek prikazana neprolaznost prirode, obnovljivost i stamenost uređenog ciklusa, ali i satom da nas opomene da vrijeme ipak teče i da prolazimo sa vremenom. Kamen samo duže opstaje, ima duže sjećanje, ali jednog dana i on će završiti kao pijesak, kaže onaj Cveletov sat na kamenoj kuli. Imamo tu i ivik u ranu jesen, oronulu vojvođansku, bačku, kuću na kojoj još uvijek stoji probušen plavo‑bijeli lonac sa muškatlama u prozoru kao znak da tu još uvijek netko živi. Iako je kuća oronula, na tavanu, kroz badžu, vide se kobasice, šunke i slanina kako vise i čekaju da netko dođe i pojede ih, netko tko misli da lijepo živi u nekom od gradova. Kroz badžu tog netkog tko gleda sliku, kobasice, šunke i slanina zovu da se vrati. Iz svake slike izvire ljekarnički čista slikareva duša, opominje dobrotom slikar – ljekarnik. Nisam ja likovni kritičar a ni nešto drugo. Ja sam Cveletov drugar i moje je da obavijestim široku javnost da postoje i ljudi kojima novac nije sve u životu i koji nastoje, u ovom korporativnom vremenu zla, da pokažu koliko je lijepo biti čovjek a ne član i šraf kapitala koji izjeda sve pa i ljudsku dobrotu i poštenje, Cvele je taj dobri čovjek.
 
A evo i primjera. Prvog. Znoj lije sa pocrvenjelog lica putnika namjernika koji je vidjevši ljekarnu utrčao po pomoć. Sav se trese i znoji, hvata ga nesvjestica i čini se da je gotovo. Kraj kuca na vrata.
„Dobar dan susjede, sa Vama nešto nije u redu. Prođite ovamo, molim Vas. Sjedite evo tu,“ smješta ga moj prijatelj bez puno pitanja i potpitanja.
„Popijte malo vode, molim Vas“, dodaje mu vodu koju je nalio dok ovaj još nije ni došao sebi od šoka što je netko spreman da mu pomogne kao rođenom.
„Ajde malo da jedete, evo, sad ću ja da vam priredim nešto,“ ovaj ne dolazi sebi, drži onu čašu sa vodom, iskolačio oči, što od lošeg stanja što od čudnog ponašanja jednog ljekarnika,  kad pred njim tanko nasjeckana šunka i kruh.
„Ajde sad pojedite ovo i biće sve u redu.“
„Ali, gospodine...“
„Ništa. Samo Vi pojedite pa poslije možete reći što Vam je.“
Jede začuđen čovjek i gleda što se to događa. Ovo nigdje nije vidio, ni čuo. Ovako nečega ni na filmu nema. Kakav Felini, ovo je život, nema redatelja, nije skrivena kamera. Kako jede i razmišlja, vraća mu se boja, prestaje da se znoji i trese, ni onaj što je kucao na vrata više ne kuca, progledao čovjek.
Cvele, vidjevši da čovjek dolazi sebi, sjede preko puta njega spreman da sasluša problem ovog čovjeka koji se skroz oporavio. Vidjeo je Cvele sa vrata što je njemu, ali red je da sasluša čovjeka.
„Što ste htjeli da kažete susjede?“
„Nisam Vam ja baš susjed, ali dobro. Jao, hvala Vam gospodine. Znate, krenuo sam u grad a imam šećer. Nisam uzeo terapiju i bilo mi je jako loše. Iz autobusa vidjeh ljekarnu, izišao sam da kupim lijek da popijem, ali bilo mi je jako loše, a onda ste se pojavili Vi i sve ovo. Ništa meni tu nije jasno. Jel ovo ljekarna?
„Jest, ljekarna je. Što pitate? Jel’ sad sve u redu?“
„Pa ovo mi nitko neće vjerovati, kad ispričam da sam bio u ovakvoj ljekarni.“
„Mante! Pa najbolje nitkom ni ne pričajte. Važno je da je Vama bolje. Jeste li možda za jedno pivo?“
„Bože sačuvaj! Nego, koliko sam ja vama dužan gospodine?“
„Za što?“
„Kako za što? Pa Vi me nahranili, napojili, vratili me u život.“
Cvele ga gleda preko naočara začuđeno ali i profesionalno. Hvata anamnezu. OK. Dobar je, došao je sebi. Sve je uredu.
„Molim Vas nemojte me vrijeđati. Pa valjda je normalno da se pomogne čovjeku u nevolji.“
„Ali ja sam ušao da kupim lijek za šećer, a ispalo sve ovo.“
„Dobro, dobro! Sve je uredu. Sljedeći put kad krenete od kuće vodite računa da popijete terapiju, a za svaki slučaj ponesite neki bombon ili čokoladicu u džepu pa kad osjetite da Vam je loše, da pada šećer, vi pojedite to što ste ponijeli i biće bolje. Znate, morate se čuvati. Šećer je opaka bolest. Vodite računa o tome. Izvolite susjedo?“ reče gospodin magistar gospođi koja je ušla u ljekarnu ispraćajući preporođenog i začuđenog čovjeka.
 
Slučaj drugi.
Popodne polako zaboravlja da je to što jeste i prelazi u sumrak ljetnog dana. Ljekarnom se širi miris slikarske boje i zvuk tihe muzike sa aparata u zaleđu, retro‑pultu, ako se to tako zove. Čuje se otvaranje vrata i glas gospodina ljekarnika koji baš završava nedavno započetu sliku:
„Odmah dolazim.“
Ostavlja četkicu i diže se sa stolca žureći u oficinu, sve sa naočalama na vrh nosa, tako ih drži zbog slikanja, malo gleda kroz a malo preko njih dok slika.
„Dobar dan susjeda, a možda već i veče! Izvolite?“
„Dobro veče susjed. Znate, imam mali problem. Ako možete da mi pomognete?“
„Samo izvol’te, recite u čemu je problem?“
„Znate, nekako teško mogu da zaspim. Mučim se ali nikako da zaspim. Svašta sam probala, pa sam mislila ako imate nešto za spavanje da mi preporučite?“
Gleda gospodin magistar susjedu. Slikarsko oko primjećuje vešto prikrivene mustaće gospođe kojoj je davno prohujalo pedeset i kusur ljeta, ali još uvijek jedra i čila, te ih gizdavo nosi. Kako joj pomoći? Pa poče:
„Susjeda, vidite ja ovdje ne držim te preparate ali mislim da Vam mogu pomoći. Ne znam jeste li probali s pivom?“
„Kako s pivom susjed?“
„Pa lijepo. Poslije večere popijete jedno pivo i ono tad djeluje opuštajuće i vjerojatno će vas uspavati.“
„Ta i’te komšija, kakvo pivo!“
„Može svijetlo, a možda je bolje crno. Znate ima više vitamina B.“
„Stvarno mi to preporučujete ili se šalite?“
„Ozbiljno Vam kažem. Ja koristim svijetlo pivo uvečer, poslije večere. I nikad nisam koristio tablete za spavanje. Odlično funkcionira.“
„Pa dobro kad Vi kažete susjed. Možda je bolje nego se navikavati na lijekove,“ reče susjeda i krenu da iziđe iz ljekarne, ali kad uhvati za bravu sjeti se još da pita:
„Jelte susjede a što ako ne uspije, što onda?“
„Pa ništa. Onda susjeda probajte sa dva piva. To će vjerojatno uspjeti.“
„Hvala lijepo susjede. Laku noć.“
„Laku noć, susjeda“.
Isprati moj drugar susjedu i vrati se svom štafelaju i slikanju. Sutradan kad je dolazio na posao ispred čuvene ljekarne čeka ga veseli gospodin sa vrećom u ruci.
„Dobar dan gospodine. Ja, evo, došao do Vas da Vam se zahvalim za ono jučer.“
„Koje jučer?“
„Pa ono kad ste me povratili iz mrtvih.“
„A, to ste Vi! Pa dobro. Vidim, bolje Vam je, lijepo.“
„Izvolite... Ovo je za Vas,“ pruža mu onu vreću što je držao u ruci.
„Šta? Ma i’te molim Vas! Ne, ne dolazi u obzir.“
„Nemojte tako! Možda naiđe netko kao ja, pa kako ćete ga nahraniti, molim Vas? Ne dolazi u obzir da me odbijete.“
„Gospodine da se razumijemo - moja je dužnost i obveza da pomognem čovjeku. Pa ja sam ljekarnik, zdravstveni radnik i ne dolazi u obzir!“
Već su bili iza pulta. Cvele sa svojom, nazovi, aktentaškom, a ovaj sa vrećom koju je stavljao na stol na kom je jučer jeo. Dok se ljekarnik raspremio pacijenta nije bilo. Vreća se šepurila na stolu a iz nje viri kulen. Pomoćnik koji se tu nalazio i prije ove scene raspakova vreću i spremi u hladnjak njen sadržaj sa proizvodima pravog bačkog kolinja.
Kasnije naiđe i susjeda sa diskretnim mustaćima, vidno raspoložena. Samo da se javi.
„Susjede samo da Vam zahvalim. Uspjelo je. Donosim kavu popodne. Doviđenja.“
Ode prema autobusnom kolodvoru, vesela.
Molim vas da ovu priču nikako ne širite dalje kako netko ne bi, kojim slučajem, prepoznao mog prijatelja pa da ga prijavi, sačuvaj Bože, ovim korporativnim farmaceutskim hijenama. Jer, zamislite koliku štetu su one pretrpile što nije prodao njihove preparate. A možda im je čak za sva vremena oteo dva, ili možda čak više, potencijalna ovisnika. Vjerujte, šteta nije mala po njih. Zato, jezik za zube i smatrajte da ovo niste ni pročitali kako bi sačuvali našeg najboljeg slikara među ljekarnicima i najboljeg ljekarnika među slikarima samo za sebe.
 

Siniša Božulić

Manifestacija "Kultura i gastronomija Hrvata u Mađarskoj"

 
 
Udruga Savez Hrvata u Mađarskoj organizirala je 6. lipnja u gradu Tukulja (Tököl) u Peštanskoj županiji tradicionalnu manifestaciju „Kultura i gastronomija Hrvata u Mađarskoj“. Cilj ove priredbe obnoviti stare običaje, kulturu i gastronomiju kod Hrvata u Mađarskoj, te ih i podijeliti s mađarskim susjedima.
http://www.pagpress.com/images/stories/zanimljivosti/pag%20press%20tukulja.jpg
U gradu Tukulja živi oko 10.000 stanovnika od kojih je više od tisuću njih hrvatskog podrijetla. Prigoda je iskorištena i za posjet mjesnom groblju i postavljenju vijenaca Saveza Hrvata u Mađarskoj preminulim zaslužnim Hrvatima grada Tukulje. Važnost promicanja narodnosne kulture i jezika, te njihove povezne vrijednosti prema ostalom dijelu stanovništva, u svojim pozdravnim govorima istaknuli su i gradonačelnik Tukulje Pál Hoffmann, predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj Joso Ostrogonac i Ivan Bušić, ministar savjetnik u Hrvatskome Veleposlanstvu u Budimpešti. Nastavno je održan bogat kulturno-glazbeni program te kušanje gastronomskih specijaliteta hrvatske manjine iz različitih dijelova i naselja Mađarske.
 
U razgovoru sa savjetnikom Bušićem, gradonačelnik Tukulje Hoffmann naglasio je želju za bratimljenjem njihovog grada sa sličnim gradom u Hrvatskoj. Događaju su, između ostalih, prisustvovali i glasnogovornik Hrvata u mađarskom Parlamentu Mišo Hepp, predsjednik Hrvatske državne samouprave Ivan Gugan te generalna konzulica Hrvatske u Pečuhu Vesna Haluga.(v.h.)

Koljnof – treće mjesto po brojnosti Hrvata u Mađarskoj

 
 
Hrvatski veleposlanik u Mađarskoj dr. sc. Gordan Grlić Radman i prvi tajnik Veleposlanstva Berislav Živković nazočili su28. svibnja svečanom otvorenju novoizgrađenog dječjeg vrtića u Koljnofu, trećeg mjesta po brojnosti Hrvata u Mađarskoj.Uz brojne članove hrvatske zajednice svečanom programu odazvali su se i državni tajnik Ministarstva ljudskih resursa Miklós Soltész, te zastupnik u mađarskom Parlamentu Matija Firtl. Pozdravljajući goste koji su se odazvali otvorenju zgrade novoga dvojezičnog mađarsko-hrvatskog dječjeg vrtića, kao jednog od prioritetnih projekata lokalne i hrvatske zajednice u Koljnofu, načelnik Općine Franjo Grubić zahvalio je mađarskoj Vladi i zastupniku Firtlu na pomoći potpori što je pridonijelo konačnom dovršenju projekta. Državni tajnik Soltész pohvalio je aktivnosti lokalne zajednice u Koljnofu zbog uspješnih projekata sufinanciranih od strane EU-a, a kojima se brine i o budućnosti mladih te ostanku hrvatske zajednice na ovom području.
http://lag-moslavina.hr/wp-content/uploads/2013/11/grb-op%C4%87ine-koljnof.pnghttp://keyframe.nava.hu/service/gallery/keyframe/2014/04/09/m1-63600/m1-63600-07282900.jpg
Veleposlanik Grlić Radman izrazio je zadovoljstvo otvorenjem novog dječjeg vrtića u Koljnofu, mjestu gdje se jaka gradišćansko-hrvatska zajednica održala gotovo 500 godina, čuvajući svoj kulturno i jezično blago. Ukazao je na dobru suradnju dviju država u ostvarivanju prava svojih manjinskih zajednica te se osvrnuo na jučerašnji neformalni susret predstojnice DUHIRH mr. sc. Darije Krstičević i povjerenika MVPT-a za narodnosne zajednice Ferenca Kalmara, Posebnu zahvalu uputio je zastupniku Matiji Firtlu, ujedno i predsjedniku Mađarsko-hrvatske interparlamentarne skupine prijateljstva, na zalaganju za interese Hrvata.
 
Veleposlanik Grlić Radman susreo se u Koljnofu i s predstavnicima tamošnje hrvatske zajednice. Tijekom sastanka upoznat je s aktualnim događanjima i predstojećim aktivnostima, među kojima se ističe skoro otvorenje Etno-memorijalnog i kulturnog centra gradišćanskih Hrvata, projekta pod vodstvom Franje Pajrića. Centar, čiji je dio već otvoren za javnost, po svom dovršetku imao bi smještajne kapacitete za 50 mladih.(v.h.)

Anketa

Treba li HDZ nakon pobjede na izborima vratiti Dan državnosti 30. svibnja?

Utorak, 30/06/2015

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 469 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević