Get Adobe Flash player
Hrvatska osamdesetih u moru tišine

Hrvatska osamdesetih u moru tišine

Zaboraviše hrvatsku šutnju, Karađorđevo, Vicu Vukova,...

Kraj

Kraj "detuđmanizacije", odnosno "dehrvatizacije" Hrvatske

Tuđmanova vizija Hrvatske puna je optimizma i...

Drug Braco i drugarica Dokumentarna

Drug Braco i drugarica Dokumentarna

Što je dozvoljeno jugokomunistima, zabranjeno je hrvatskim...

Partizanska djeca okupirala Hrvatsku

Partizanska djeca okupirala Hrvatsku

Komunističko-fašistoidne guje gmižu i grizu po...

Titu nitko ne može (o)braniti

Titu nitko ne može (o)braniti

Zar će samo Nijemci osuditi megazločinca!?     Na...

  • Hrvatska osamdesetih u moru tišine

    Hrvatska osamdesetih u moru tišine

    četvrtak, 05. ožujak 2015. 17:35
  • Kraj

    Kraj "detuđmanizacije", odnosno "dehrvatizacije" Hrvatske

    srijeda, 04. ožujak 2015. 16:41
  • Drug Braco i drugarica Dokumentarna

    Drug Braco i drugarica Dokumentarna

    srijeda, 04. ožujak 2015. 19:15
  • Partizanska djeca okupirala Hrvatsku

    Partizanska djeca okupirala Hrvatsku

    četvrtak, 05. ožujak 2015. 12:06
  • Titu nitko ne može (o)braniti

    Titu nitko ne može (o)braniti

    četvrtak, 05. ožujak 2015. 12:02

Treba nam pomoć matične hrvatske države

 
 
Govor na tribini "Hrvati u Srbiji", održanoj 17. veljače 2015. u Zagrebu
Ukratko ću vas upoznati s udrugama koje pokušavaju sačuvati identitet Hrvata u Novom Sadu. Najbrojnija udruga je HKPD „Jelačić“ koja djeluje u Petrovaradinu, rodnom mjestu bana Josipa Jelačića, zatim HKUPD ,Stanislav Preprek, te HKC Novi Sad, koji djeluju u samom gradu Novom Sadu. Ukupan broj članova ova tri društva je oko 120 do 150 članova što je mali postotak u odnosu na broj Hrvata koji žive u gradu a koji se kreće od 12.000 do 15.000, ovisno kako se gleda, je li grad ili i grad s okolnim mjestima. Najveći broj aktivnih članova ima HKPD „Jelačić“.
http://www.hrvatskarijec.rs/datoteke/images/Vesti/kultura%20-%20lira%20naiva%201%20petrovaradin.jpg
O stanju hrvatskog jezika, možete lako zaključiti po mom govoru a većina nas tamo govori isto ili vrlo slično kao ja. Radi toga su ove udruge nužne jer u njima djeluju poznavaoci našeg jezika, te se u udrugama koliko toliko jezik čuva, kroz glazbu i izvođenje pjesama, na našem jeziku, ali i kroz poeziju koju udruga „Preprek“ već šest godina tiska i izdaje u zborniku „Preprekovo proljeće“ na hrvatskom jeziku. Problem svih ovih udruga je u podmlatku, malo mladih se aktivira. Drugi problem je prostor za okupljanje koji udruge ne posjeduju, a teško da će i posjedovati bez pomoći. Kako bih želio biti kratak sada ću reći moje mišljenje a i jednog dijela novosadskih Hrvata o stanju hrvatskog korpusa u republici Srbiji, posebno u Vojvodini.
 
Hrvatski korpus u republici, a i pokrajini bi bilo nužno prvo ujediniti, a potom uvjeriti da se upiše u posebne biračke popise. Prvo, treba učiniti da bi se ljudi ohrabrili a drugo, kako bi mogli demokratski birati svoje predstavnike u Hrvatsko nacionalno vijeće. Ova dva posla nužno je provesti što prije, jer bez ujedinjenja kompletnoga hrvatskog korpusa teško da možemo sačuvati hrvatski nacionalni identitet. U ovom poslu mora pomoći i Crkva, ali i naša Domovina Hrvatsla, posebno u poslu upisa u posebni birački popis. Kada to postignemo sigurno će se prevladati ovo stanje koje sada imamo, gdje ispada da Hrvati žive samo na sjeveru Bačke i nešto malo u Srijemu, ovi posljednji bez nekog većeg uticaja na rad institucija hrvatskoga korpusa, jer je sva vlast u rukama Subotice s okolinom.
 
Ostali Hrvati, a ima nas po cjeloj Srbiji, negdje više negdje manje moraju sami, bez pomoći institucija, jer ne stignu do njih, nemaju svoje predstavnike u njima, ili se moraju boriti da se čuju ili se jednostavno prepustiti asimilaciji okruženja i vremenom nestati. Institucije Hrvata u Srbiji moraju vodit računa o svakom tko se osjeća i deklarira kao Hrvat na cijelom teritoriju Srbije a posebno na teritoriju Vojvodine.
 
Hrvati u parlamentu vojvođanske pokrajine i Republike Srbije moraju biti zastupljeni s jasnim predznakom manjine, to možemo postići samo ujedinjenjem hrvatskoga korpusa i zapostavljanjem osobnih interesa, te jasnim stavom da su građani Srbije, ali isto takvim jedinstvenim stavom da su Hrvati. Stravični problemi koje smo imali tijekom devedesetih, zbog kojih je korpus u najmanju ruku prepolovljen, uglavnom su prošlost. Takvih drastičnih primjera više nema, te je taj dio priče završen, a nas i ostale građane zaokuplja preživljavanje, borba za opstanak, s obzirom da je industrija propala te da nema posla a to ugrožava sve, ne samo naš korpus.
 
Ono što bih još želio istaknuti je da očekujemo od naše Vlade, mislim na Hrvatsku, da od Srbije traži reciprocitet to jest sve što srpska manjina ima u Hrvatskoj isto to treba imati i hrvatska manjina u Srbiji, to mi sami sigurno ne možemo ostvariti. Da zaključim ovaj dio, danas naš položaj u Srbiji je mnogo bolji nego devedesetih, ali nikako se ne može reći da je dobar, da bi bio dobar treba još dosta rada i vremena. Nas u Srbiji vidim kao most za smirivanje odnosa dvije države i dva naroda.
 
O Prepreku, Tomlekinu i propustima
 
Budići sam član hrvatske udruge „Preprek“ želio bih izreći još nekoliko stvari o našoj udruzi. Udruga broji više od trideset aktivnih članova raspoređenih u tri sekcije: pjevačka skupina, dramska i literarna sekcija. Ovoj posljednjoj pripadam i ja. Literarna sekcija svoju aktivnost svake godine okruni zbirkom poezije, koja se tiska na hrvatskom jeziku u izdanju naše udruge i zavedena je po svim propisima i zakonima tako da trajno ostavlja trag o prisustvu Hrvata na teritoriju Novog Sada. Osim zbirke koju izdaje udruga, članovi literarne sekcije, svaki ponaosob, još izdaju svoje radove, te je evidentno da smo u prošloj godini svi skupa objavili više od petnaest knjiga.
http://hnl.org.rs/wp-content/uploads/2014/12/files.php_.jpg
Najproduktivniji među članovima je naš kolega Branimir Miroslav Tomlekin, pseudonim pod kojim objavljuje radove, ili Miroslav Cakić umirovljeni arhitekt. Budući smo ovdje da bi prikazali život naše manjine u Srbiji, htio bih reći par riječi o njegovoj novoj knjizi koja još nije objavljena, koju će uskoro izdati zagrebačka izdavačka kuća Tkanica. U knjizi Hrtkovci priče o sudbini jednog sela prateći sudbinu svojih predaka koji su stigli na prostor Srijema početkom osamnaestog stoljeće sa svim životnim pričama kroz stoljeća, Cakić stiže i do vremena koje na žalost nije nikako dobro za naš korpus u Srijemu, te skroz realno i faktografski opisuje ljudska nedjela te borbu za očuvanjem obitelji kroz dramu koju smo, na žalost svako na svoj način, preživjeli mi koji smo još uvijek tamo. Djelo je kronika sela, obitelji i prostora, rekao bih cijelog Balkana, ako malo dublje razmislim.
 
Smatram da će biti dobro objaviti ovu njegovu knjigu i tiskati ju u Hrvatskoj, jer će tako naši sunarodnjaci moći pročitati jednu realnu knjigu i sebi stvoriti sliku o životu nas s one strane granice. Knjiga svakako promovira i ono najvažnije u životu svakog od nas, a to je očuvanje prije svega obitelji.
 
Moram ovdje skrenuti pažnju na pojave ili propuste nekih urednika naših izdanja u Srbiji. Propust da se tiska plagijat nobelovca Ive Andrića, te da se tim plagijatom favorizira plagijator u tisku s hrvatskim predznakom, smatram za propust kojim se blati sve napisano na našem jeziku, o tim stvarima mora se povesti više računa, jer sigurno nismo svi plagijatori, to je nedopustivo i svakako treba sankcionirati najoštrije, prije svega zbog ugleda kulturnih organizacija koje nose hrvatski predznak u Republici Srbiji u kojoj živimo svakako i zbog ugleda hrvatske kulture općenito.
 

Siniša Božilić

Masovno iseljevanje iz Hrvatske predstavlja veliku opasnost za nestanak hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države

 
 
U petak 13. veljače u 20 sati u organizaciji „Foruma hrvatskih integracija“ u Zagrebu je održana Tribina o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu i Hrvatima izvan RH. Tribina je održana u crkvi „Sveta Mati Slobode“ nakon koncelebrirane mise za poginule branitelje, koju je u dubko punoj crkvi predvodio don Damir Stojić. Na tribini su govorili don Damir Stojić, prof. dr. sc. Josip Jurčević, mr. sc. Antun Babić, Tuga Tarle, prof., te posebni gosti koji su došli živjeti u Hrvatsku iz inozemstva – novinar i fotograf Paul Prescott, i mladi Australac hrvatskog podrijetla Michael Cvitković.
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/08/Islj1.jpg
Teme o kojima se govorilo na tribini su bile – Odnos institucija prema iseljeništvu i Hrvatima izvan Hrvatske, osobna iskustva iseljenika i povratnika, u Hrvatskoj se može izvrsno živjeti – zašto ostajem u Hrvatskoj?, Nevjerojatan potencijal Hrvatske. Na tribini se također razgovaralo i o masovnom iseljavanju iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina.
 
Lažni komunistički stereotipi
 
Prvi govornik profesor Jurčević je u kratkom izlaganju nastojao razbiti stereotip koji vlada o hrvatskom iseljeništvu u domovini, a to je: hrvatsko iseljeništvo je ekstremno i nasilno, kao i poslovno neuspješno. Jurčević je ustanovio da su obadva stereotipa velika laž i da imaju duboke korijene u neprijateljskom odnosu koji je imao komunistički jugoslavenski režim prema Hrvatima izvan Hrvatske. Prvi stereotip je koliko-toliko razbijen 90-ih, a drugi još postoji i ima korijen u strahu vladajućih postkomunističkih struktura prema većem i snažnijem uplivu Hrvata izvan Hrvatske u gospodarske tokove u domovini.
 
Tvrdi da je razdor među Hrvatima bio osobit način kontrole sustava još od 1945., a danas još posebno se nastoji ‘progurati’ kroz odnos prema Hrvatima u BiH na jedan način, a prema Hrvatima u zapadnim zemljama na drugi način. Zaključuje da sve velike iseljeničke zemlje imaju vrlo jaka integracijska ministarstva iseljeništva koja upućuju dijasporu prema domovini u gospodarskom, kulturološkom, obrazovnom i svakom drugom pogledu.
 
U München odselilo 15 tisuća Hrvata
 
Don Damir Stojić, svećenik salezijanac rođen u Kanadi od roditelja Hrvata vrlo je emotivno govorio o ljubavi koju Hrvati izvan domovine imaju prema matici zemlji, dapače oni je zbog svoje tragedije i odlaska idealiziraju. Tako on tvrdi da je njegov odgoj bio prožet ljubavlju, idealiziranjem i čežnjom za Hrvatskom i to smatra velikim potencijalom dijaspore. Biblijski gledano, ‘dijaspora’ je grčka riječ koju Pismo koristi kada želi naglasiti odvajanje duše od tijela (smrt), kao u primjeru uskrsnuća umrlog Lazara, a u narodonosnom hrvatskom smislu to je vrsta smrti za narod koja posljednjih tri godine poprima i egzistencijalne karakteristike.
 
Studentski kapelan, don Damir Stojić, koji se upravo vratio iz kratkog posjeta Njemačkoj, istaknuo je da se u zadnjih nekoliko godina događa plansko iseljevanje iz Hrvatske. “Kao studentski kapelan svjedok sam strahovito velikog broja iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske”, rekao je don Damir Stojić. Dodao je kako se samo u München u zadnje vrijeme odselilo 15 tisuća Hrvata. U svezi s masovnim iseljevanjem iz Hrvatske uputio je posebnu kritiku utjecajnim pisanim medijima, koji sustavno daju lažnu sliku o jako dobrom životu onih koji su se iselili iz Hrvatske u druge zemlje. Pojasnio je kako se možda radi o malom broju pojedinaca dok mnogi drugi rade dva puta više nego što su radili u Hrvatskoj, a životni standard i kvaliteta života im nije znatno bolja.
 
Treba nam snažno Ministarstvo povratka i usljeništva
 
Antun Babić je u ime „Foruma za hrvatske integracije“ objasnio razloge za osnivanje Foruma hrvatskih integracija i održavanje tribune. Evo što je o tome rekao: “Forum hrvatskih integracija nije vezan za bilo kakvu političku ili ideološku opciju. Ideja za organiziranje ove tribine došla je sasvim spontano. Nekoliko slobodnih građana i pojedinaca došlo je do spoznaje kako je nakon izbora gospođe Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske nastupio novi, ali i odlučujuči trenutak, kad se svi mi pojedinačno, ali i organizirano, moramo puno otvorenije i izravnije uključiti da joj pomognemo u teškom poslu koji je pred njom i hrvatskom državom.
 
Iseljenici vječno čuvaju nadu o povratku
 
Tuga Tarle je ispričala svoju emotivnu priču o životu u Australiji i potresenost pismom 9-godišnje kćeri koje je našla u ladici pri dolasku u Australiju, a gdje je dijete zapisalo slijedeće riječi: „U toj zemlji (Hrvatskoj) smo bili tako lijepo siromašni i tako sretni“. Izrazila je nadu kao izlaz iz depresije i očaja. Tuga Tarle posebno je istaknula da, po uzoru na druge zemlje s brojnim iseljeništvom, u Hrvatskoj treba što prije provesti u djelo projekt “Muzej hrvatskog iseljeništva”, s kojim se ona već godinama bavi.
 
Hrvatska je sada naš dom
 
Dvojica useljenika u Hrvatsku: Paul Prescott, novinar i fotograf koji je živio u više država svijeta, svjedočio je kako je svoj smiraj našao u Hrvatskoj kao u jednoj od najljepših zemalja svijeta. “Hrvatska je jako lijepa zemlja s velikim potencijalom i u Hrvatsku će se s razlogom doseljavati brojni stranci”, rekao je Paul Prescott.  
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/08/islj3.jpg
Mladi Australac hrvatskog podrijetla Michael Cvitković (24), iz Melbournea, svjedočio je o odluci koju je prošle godine na povratku u Australiju donio u zrakoplovu između Splita i Zagreba da se neće vratiti u Australiju. “U Zagrebu sam izišao iz zrakoplova i zatražio da mi vrate moje kovčege koji su trebali ići za Melbourne, pa je zbog toga došlo do znatnog zakašnjenja odlaska zrakoplova iz Zagreba”, rekao je Michael Cvitković. “Kad sam dobio moje kovčege, otišao sam na autobus i vratio se u Split. Hrvatska je sada moj dom do kraja života”, rekao je Michael Cvitković.
 
Sabotaža HTV-a i Hrvatske matice iseljenika
 
U nazočnosti nekoliko stotina povratnika iz iseljeništva od Australije, do Europe, Kanade, SAD-a i Južne Amerike, branitelja i ostalih građana, na tribini su bili nazočni i ugledni gosti. Predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka zastupao je član saborskog odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Ante Babić, koji je i sam povratnik iz Njemačke. Nazočni su također bili prof. dr. Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade Nacionalnog jedinstva 1991. godine, dr. Željka Markić iz udruge “U ime obitelji”, Milan Bošnjak i Dubravka Severinski visoki dužnosnici u Državnom uredu za Hrvate izvan RH, mr. sc. Željko Cvrtila, predsjednik stranke Akcija za bolju Hrvatsku, bivši saborski zastupnik Hrvoje Kačić itd. Na tribinu su bili pozvani i članovi drugih političkih stranaka u Hrvatskom saboru. Od strane nazočnih posebno je uočeni da na tribinu nije došao niti jedan predstavnik Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, iako je službena pozivnica upućena ravnatelju Marinu Knezoviću i nekim drugim djelatnicima.
 
Kao što se i očekivalo, osim nekih portala, kojima se najiskrenije zahvaljujemo, tribinu o ovim za Hrvatsku posebno važnim temama ignorirali su i sabotirali i svi važniji mediji u Hrvatskoj. Na HTV-u već godinama postoji tv emisija “Glas domovine”, koja je namjenjena hrvatskom iseljeništvu i gledateljima u Hrvatskoj. Iako je u razgovoru organizatora tribine s novinarima te emisije bilo u nekoliko navrata rečeno da bi oni željeli doći i snimiti tribinu, ali da nisu sigurni hoće li dobiti kameru. Ne treba posebno pojašnjavati kako nije riječ o tome da nije bilo kamere, nego o još uvijek strogoj udbaškoj cenzuri na HRT-u, koja bi najrađe i ukinula sve te emisije za Hrvate izvan Republike Hrvatske, “jer su iseljenici u očima gospodina Radmana i dalje samo “ustaše” i neprijatelji “bratstva i jedinstva”, koje je on ponovno uveo na HRT-u.
 
Tribina je završila pitanjima gledatelja, gdje je bilo i potresnih svjedočanstava, i zajedničkim konsenzusom o potrebi svakog Hrvata da doprinese sjedinjenju nerazdvojivog tijela: Hrvata u domovini sa Hrvatima izvan domovine. Tribina o odnosima Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu u Zagrebu pokazala je da za tu problematiku postoji golemo zanimanje u hrvatskoj javnosti.  Iz tog razloga Forum hrvatskih integracija planira u dogledno vrijeme organizirati slične tribine i u drugim većim gradovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
 

Antun Babić

Cilj nam je da se Hrvatska izvuče iz današnje teške društvene, gospodarske, duhovne i moralne krize

 
 
Govor na tribini o hrvatskom iseljeništvu u Zagrebu 13. veljače 2015.
Drage Hrvatice i Hrvati, dragi građani Republike Hrvatske, uvaženi javni djelatnici, dame i gospodo!
Sve Vas srdačno pozdravljam i duboko zahvaljujem na ovako velikom odazivu. Uvodno želim istaknuti neka od mojih vlastitih razmišljanja. Forum hrvatskih integracija nije vezan za bilo kakvu političku ili ideološku opciju. Ideja za organiziranje ove tribine došla je sasvim spontano. Nekoliko slobodnih građana i pojedinaca prepoznalo je da je nakon izbora gospođe Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske došao novi, ali i odlučujuči trenutak, kad se svi mi pojedinačno, ali i organizirano, moramo puno otvorenije i izravnije uključiti da joj pomognemo u teškom poslu koji je pred njom i hrvatskom državom.
http://hrnews.hr/wp-content/uploads/2015/02/babic-1.jpg
Naime, nova hrvatska predsjednica na neki je način i sama bila dio zajednice izvandomovinskih Hrvata. Osobno mislim da bez velikog iskustva i novog tj. proširenog znanja koje je stekla živeći i radeći u razvijenim demokratskim zemljama gospođa Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno bi imala puno manje šanse pobijediti na predsjedničkim izborima.
 
Dame i gospodo, krajnje je vrijeme da se mi hrvatski građani kao pojedinci, ili organizirano, pokrenemo i počmemo svim zakonskim i legitimnim sredstvima provoditi kontrolu i nadziranje svih društvenih procesa u Hrvatskoj koji odlučuju o životu svih nas pojedinačno i životu hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske zajedno. Kad koristim termin javnu kontrolu onda pod tim podrazumijevam građanski aktivizam hrvatskih domoljuba koji je, osim “Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta” i udruge “U ime obitelji”, koja je u zadnje vrijeme napravila velike stvari, za razliku od nehrvatskih udruga, u ovom trenutku još u povojima.
 
U taj aktivizam trebaju se uključiti svi hrvatski domoljubi, posebno oni mlađi, ali i stariji, kojima je stalo ne samo da se samostalna hrvatska država razvije u djelotvorno demokratsko i prosepritetno društvo, nego i da Hrvatsku obranimo od svih onih sila i silnica koji žele na svaki način uništiti ovu našu u Domovinskom ratu krvavo plaćenu slobodu i državnu samostalnost.
 
Drage Hrvatice i Hrvati, na žalost pokazalo se kako nije dovoljno samo izići na izbore, i to u sve manjem i manjem postotku, svake četiri ili pet godina, i onda nakon izbora sve u ovoj zemlji prepustiti političarima i državnoj birokraciji koji u svojem društvenom radu nisu motivirani općim dobrom nego, nažalost, čast iznimkama, isključivo vlastitim interesom. Moramo konačno shvatiti da ne živimo u komunističkoj Jugoslaviji nego u slobodnoj Hrvatskoj. Nemojmo se bojati. Hrvatska ne pripada samo političarima, makar se neki od njih ponašaju kao da su Hrvatsku uknjižili na sebe 1/1. Dakle, po uzoru na one građanske inicijative koje dobivaju novac iz svijeta, ali i od sadašnje Vlade, da, na žalost, rade na rušenju ne samo hrvatske države nego i na uništavanju svih naših hrvatskih tradicionalnih u kulturnih i vjerskih vrjednota i tradicija, moramo se i mi domoljubi organizirati izvan političkih stranaka i počet se brinuti za našu budućnost i opstanak Hrvatske.
 
Drage Hrvatice i Hrvati, ovo nije ni politička, a nije ni znanstvena tribina. Ovo je jednostavno razgovor s narodom. Nažalost, politika se svaki dan bavi našim životima i o njima odlučuje, pa ću i ja poslati neke političke poruke. No, posebno želim naglasiti kako se mi nemamo namjeru pretvoriti u neku novu političku stranku ili natjecati za bilo koje političke političke dužnosti. Naše natjecanje će biti usmjereno samo na to kako pomoći da se Hrvatska izvuče iz današnje teške društvene, gospodarske, duhovne i moralne krize.
 
A sada želim u vrlo kratkim crtama prijeći na teme zbog kojih smo se danas ovdje i okupili u tako velikom broju. Prva tema je institucionalni odnos Republike Hrvatske, od 1990. godine, do danas, prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, kojih, prema nekim procjenama ima četiri milijuna. Druga, a trenutno možda i najvažnija tema je masovno iseljevanje iz Hrvatske. Ta je tema najuže povezana s prvom temom, što ću pojasniti u nastavku mojeg izlaganja.
 
Što se tiče institucionalnog odnosa Republike Hrvatske i svih njezinih vlada od 1990. do danas malo tko može biti zadovoljan s kvalitetom i djelotvornošću tog odnosa. U Izvješću o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini u Hrvatskom saboru 22. siječnja 1997. godine prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman rekao je “kako je povratak Hrvata iz iseljeništva trajni nacionalni interes Republike Hrvatske”.
http://www.hazud.hr/portal/wp-content/uploads/2015/02/tribina-Forum-hrvatskih-integracija-580x326.jpg
Toj izjavi predsjednika Tuđmana treba dodati i činjenicu da je hrvatsko iseljeništvo odigralo veliku ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Da nije bilo ključne financijske potpore iseljeništva HDZ-u na prvim izborima u travnju i svibnju 1990. godine vjerojatno danas ne bi imali slobodnu hrvatsku državu, jer u to vrijeme nitko od drugih političara nije imao hrabrost, koju je imao predsjednik Tuđman, da se odupre velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Predsjednik Tuđman je ne samo mislio nego i uistinu želio da hrvatsko iseljeništvo postane najvažniji strateški partner Republike Hrvatske. U takvo razmišljanje predsjednika Tuđmana osobno sam se osvjedočio u mojim brojnim razgovorima s njim.
 
Na žalost ta želja predsjednika Tuđmana o obostrano korisnim odnosima između Hrvatske i Hrvata u svijetu nije ostvarena i danas je Hrvatska zbog toga daleko siromašnija zemlja nego što bi bila da su hrvatske vlade imale pozitivan i dobro osmišljen dugoročni program i pozitivan institucionalan odnos prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske.
 
Danas se možemo i moramo ponovno upitati: zašto je sve otišlo u krivom i pogrešnom smjeru? Kako to da niti jedna dosadašnja vlada u samostalnoj hrvatskoj državi od 1991. godine da do danas nije znala u daleko većoj mjeri iskoristiti neprocjenjivi ljudski, demografski i financijski kapital koji i danas postoji u hrvatskom iseljeništvu.
 
Odgovor na to pitanje je istovremeno jednostavan i složen. Jednostavan je zato što znamo da su komunisti i Jugoslaveni  od 1945. godine do danas kroz medije sustavno stvarali lažnu sliku o hrvatskoj emigraciji tj. hrvatskom iseljeništvu. Cijelo to vrijeme stvarana je slika kako su u iseljeništvo otišli neobrazovani ljudi koji su postali kriminalci, ubojice a posebno je naglašavano kako su ti ljudi navodnim prihvaćanjem ustaške ideologije postali neprijatelji države tj. komunističke Jugoslavije.
 
Desetljećima sustavno pranje mozga ostavilo u hrvatskoj javnosti  duboki trag u stvaranju negativne perpcepcije o hrvatskom iseljeništvu. Znamo također da su se udbaši i hrvatski komunisti uplašili 1990. i 1991. godine da će se iz emigracije vratiti tzv. ustaše, koji će preuzeti vlast i poubijati hrvatske komuniste koji su služili Titu i Jugoslaviji i koji su masovno proganjali i ubijali hrvatske domoljube od 1945. do 1990. godine. Također znamo da su se komunistički tehnomenadžeri u Hrvatskoj uplašili dolaska sposobnih, domoljubnih i moralnih hrvatskih poduzetnika iz iseljeništva koji bi onda, kako su ti tehnomenadžeri rezonirali, preuzeli upravljanje nad hrvatskim gospodarstvom. Sada najbolje vidimo kolika je tragedija i šteta što se to nije dogodilo.
 
Naravno, posebno veliki strah od velikog povratka Hrvata iz svijeta imale su neokomunističke i neojugoslavenske stranke kao SDP i HNS, da spomenem samo one najvažnije, koje su znale, na temelju glasovanja Hrvata u iseljeništvu, da bi došlo do velikog osnaženja domoljubnog glasačkog tijela u Hrvatskoj i da nam se tada ne bi dogodilo da u samostalnoj hrvatskoj državi tri puta za predsjednika Republike Hrvatske izaberemo osobe kao što su Mesić i Josipović, koje su otvoreno radili protiv interesa hrvatskog naroda i za interes drugih država.
 
Iz tih razloga sve su vlasti poduzimale korake da u Hrvatskoj ne zaživi pozitivan, prijateljski i učinkovit partnerski odnos prema hrvatskom iseljeništvu. Od 1991. do 1999. tri puta je stvarano i ukidano Ministarstvo za iseljeništvo. Očigledno su u tom pogledu udbaši oko Tuđmana bili jači i od prvog hrvatskog predsjednika. Još je veća tragedija nastala nakon dolaska lijeve koalicije na vlast 2000. godine, kad je briga za odnose s četiri milijuna Hrvata u svijetu svedena na jedan mali odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem je, bez ikakve ovlasti, radilo nekoliko politički nepodobnih i odbačenih ljudi.
 
Usprkos individualnim naporima djelatnika i postojanju današnjeg Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, koji radi onoliko koliko može u okvirima svojih ovlasti, ništa se u tom pogledu nije substativno promijenilo do današnjeg dana. Kao i one prijašnje Vlade,  ni današnja Vlada Republike Hrvatske jednostavno nema ni kratkoročne, niti srednjoročne a kamoli dugoročne sveobuhvatne strategije kako, prema uzoru na uspješne svjetske trendove, najdjelotvornije iskoristi rudnik znanja, iskustva i financijskih potencijala te demografskog i gospodarskog oporavka koji postoji u izvandomovinskoj Hrvatskoj.
 
Možda će i ovdje biti ljudi koji će reći, ma što taj Babić govori, na čemu on temelji te svoje tvrdnje kako bi Hrvatska danas možda bila bogatija i sređenija država da je vođena drugačija politika prema Hrvatima izvan domovine? Nemam ovdje vremena ulaziti u dužu elaboraciju kojom mogu dokazati sve moje tvrdnje. No, možda će barem malo pomoći podatak da oko 30 zemalja u svijetu, koje imalu veliku dijasporu, imaju Ministarstva za iseljeništvo koja imaju velike ovlasti. Spomenut ću samo one najvažnije: Kinu, Indiju, Izrael, Poljsku, Meksiku, Italija itd. Zar je moguće da jedna Kina koja već ima milijardu i pol stanovnika treba jako Ministarstvo za iseljeništvo, ili pak jedna Indija koja ima preko milijardu stanovnika?
 
Postavlja se pitanje, pa zašto Kini kao najmnogoljdnijoj zemlji na svijetu treba njezino iseljeništvo? No, da li mi možete vjerovali ako Vam kažem, a pet godina sam bio zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Kini i tamo poroučavao državni odnos Kine prema njezinim iseljenicima, da su upravo kineski iseljenici najviše doprinijeli u gospodarskom razvoju Kine koja je danas druga najveća gospodarska sila u svijetu, a za koju godinu bit će i prva.
 
Dakle, Kina ima milijardu i pol stanovnika, a izvan Kine živi oko pedeset milijuna Kineza. To znači da izvan Kine živi manje od pet posto Kineza i ta država ima  potrebu da već trideset godina ima snažno Ministarstvo iseljeništva. Kada je Kina, koja je tada bila na gospodarskoj razini današnje Sjeverne Koreje, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ponudila partnerski odnos kineskom iseljeništvu, Kina je donijela odluku da niti jedan kineski iseljenik poduzetnik ne smije u prvih deset godina otići nezadovoljan iz Kine. Jednostavno  kineska je Vlada odlučila da iz Kine ne smije u svijet otići negativna slika o poslovanju u Kini.
 
Na žalost, s druge strane, znamo s kakvom su gorčinom iz Hrvatske odlazili hrvatski poduzetnici iz iseljeništva koji su od stvaranja hrvatske države do danas bezuspješno pokušavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo. Hrvatska ima nešto više od četiri milijuna stanovnika, a u svijetu živi još četiri milijuna vrlo moćnih, utjecajnih i financijski dobro stojećih hrvatskih iseljenika. No, jedna mala i siromašna Hrvatska nema Ministarstvo povratka i useljeništva, koje bi trebalo imati jednaku moć i jednake ovlasti kao Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo unutarnjih poslova.
 
Tu jednostavno nešto ne štima. Da li znate da Armenija, koja ima oko tri milijuna stanovnika i dva milijuna iseljenika ima Ministarstvo iseljeništva koje vodi potpredsjednik Vlade? Dakle, Armenci daju najveću moguću pozornost pozitivnom i kvalitetnom odnosu tj. partnerstvu s njihovim iseljeništvom, što se pozitivno odražava na gospodarski rast Armenije. Na žalost u Hrvatskoj je vladala sabotaža svih inicijativa koje su imale za cilj osnažiti odnose između Hrvatske i Hrvata diljem svijeta.
 
Kad smo vrijeme Matešine vlade 1997. godine dobili Ministarstvo povratka i useljeništva kao pomoćnik ministra napravio sam program za povratak trideset tisuća hrvatskih obitelji iz svijeta, koje bi po skromnoj procjeni u Hrvatsku donijele najmanje deset milijardi gotovog novca u tadašnjim njemačkim markama. Nakon što je o tom mojem programu ministar Petrović razgovarao s drugim članovima Vlade rekao mi je da taj plan zaboravim i da ga nikada više ne spominjem.
 
Zamislite koliko bi Hrvatska danas bila bogatija da je postala zemlja u koju se hrvatski iseljenici vraćaju, a ne zemlja novog velikog  iseljavanja i da su hrvatski građevinari zbog hrvatskih povratnika ali i drugih dobro stojećih useljenika iz zapado - europskih država svake godine gradili po desetak tisuća novih kuća i stanova za njihove potrebe?
 
Nažalost u zadnjih desetak godina Hrvatska je ponovno postala zemlja iseljavanja. Za jedan narod i jednu državu nema veće opasnosti od demografskog nestanka, a on ozbiljno prijeti Hrvatskoj. U našem susjedstvu Kosovo je najbolji primjer što se događa kad postanete manjina na svojem teritoriju. Hrvatska danas ima epidemiju iseljevanja, posebno mladih ljudi. Nitko ne zna točno koliko je Hrvatica i Hrvata otišlo iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina. Prema nekim medijskim izvješćima samo u Njemačku u zadnje vrijeme se iselilo 25 tisuća hrvatskih državljana.  Kako na to reagiraju i kako su reagirale najodgovornije državne političke institucije kao što su Sabor, Vlada i dosadašnji Predsjednik Republike? Ponašali su  se i ponašaju se  kao da se ništa ne događa, a Hrvatska propada pred njihovim očima.
 
Predsjednik države i premijer već su davno trebali sazvati sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost i ozbiljno raspraviti o tom temi. Naime, za jednu malobrojčanu zemlju kao što je Hrvatska masovno isljevanje nije samo veliki gospodarski i demografski problem, nego i prvorazredno obrambeno i sigurnosno pitanje. Živimo u vrlo opasnom svijetu. Nitko ne zna hoće li već sutra početi novi globalni rat između velikih sila, koji može opasno ugroziti  opstanak samostalne hrvatske države. Naši susjedi nisu niti u snu odsutali od stvaranja Velike Srbije.
 
Niti jedan problem nije moguće riješiti ako nema ljudi, a posebno mladih i obrazovanih ljudi. S druge strane, nema tog problema koji nije moguće riješiti ako imate populacijski rast koji rezultira u gospodarskom rastu i poboljšanju života stanovnika. Hrvatska mora naći načina kako zaustaviti novo pogubeljno iseljavanje svojeg stanovništva u svijet, iz kojeg nema povratka s današnjom politikom u Hrvatskoj.
 
Pozivam ovdje sve nazočne koji se bave bilo kojim oblikom društvenog rada da se što prije uključe, svatko na svoj način, na stvaranje uzbune i vršenja pritiska na one koji vode državu da u najkraćem roku poduzmu ozbiljne mjere za zaustavljanje masovnog iseljavanja iz Hrvatske. No, mladi će ljudi ostati u Hrvatskoj Hrvatskoj samo ako vide da u njoj mogu pristojno živjeti i ostvariti svoje realne ambicije.
 
Na početku sam rekao kako su institucionalni odnos Hrvatske prema iseljeništvu i masovno iseljavanje usko povezani. Što prije kao država i društvo promijenimo sadašnji negativan tj. gotovo neprijateljski odnos prema Hrvatima u svijetu i omogućimo im da s Hrvatskom imaju partnerski odnos, Hrvatska će se prije izvući iz sadašnjeg teškog gospodarskog stanja.
 
U najpopularnijem športu na svijetu, nogometu, Hrvatska se nalazi među prvih deset najboljih deset država u svijetu. U hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji igra veliki broj igrača koji su rođeni izvan Hrvatske, pa i trener je rođen u Njemačkoj. Hrvatska može imati i reprezentaciju poslovnih ljudi, menadžera, znanstvenika i prosvjetnih radnika rođenih izvan Hrvatske. Zajedno s neosporno domoljubnim, sposobnim i poštenim mladim stručnjacima u Hrvatskoj te bi reprezentacije mogle brzo dovesti Hrvatsku među deset najrazvijenijih I za život najboljih zemalja u svijetu.
 
Hrvatice i Hrvati u zaključku želim posebno naglasiti da lažnim i iskrivljenim prikazivanjem života u drugim zemljama glavni hrvatski mediji  provode sustavno poticanje mladih ljudi na iseljavanje. Razlog je očit. Što više Hrvata ode iz Hrvatske to će se više drugih, koji znaju cijenosti vrijednosti koja Hrvatska ima, moći useliti u Hrvatsku i s vremenom Hrvati će u Hrvatskoj postati manjina. Nadam se da će ovaj razgovor s narodom probuditi u svima nama spoznaju da smo svi odgovorni za opstanak hrvatske države i bolju budućnost naše djece i unuka.
 

Antun Babić

Anketa

Što će promicati serija "Crno-bijeli svijet"?

Petak, 06/03/2015

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 554 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević