Get Adobe Flash player
Portir, a ne Robert Ježić

Portir, a ne Robert Ježić

Obrana i zaštita Ive Josipovića od »Društva«...

Povijesna odgovornost Tomislava Karamarka

Povijesna odgovornost Tomislava Karamarka

Samo nas on i HDZ mogu spasiti     Već duže vremena...

Pogodovanje – dio sustava Milanovićeve Vlade

Pogodovanje – dio sustava Milanovićeve Vlade

Miljenić, Vrdoljak, Grčić... – svaki po...

Sadašnja vlast svakodnevno zapošljava svoje partijske kadrove

Sadašnja vlast svakodnevno zapošljava svoje partijske kadrove

Miljenić je bio produžena ruka Haaškoga Tribunala za vrijeme...

Klub SKOJ-a u Hrvatskom saboru

Klub SKOJ-a u Hrvatskom saboru

Rušenje proslave Oluje uz potporu penzića, kaina, baja, ingrida,...

  • Portir, a ne Robert Ježić

    Portir, a ne Robert Ježić

    srijeda, 27. svibanj 2015. 19:58
  • Povijesna odgovornost Tomislava Karamarka

    Povijesna odgovornost Tomislava Karamarka

    srijeda, 27. svibanj 2015. 17:21
  • Pogodovanje – dio sustava Milanovićeve Vlade

    Pogodovanje – dio sustava Milanovićeve Vlade

    srijeda, 27. svibanj 2015. 17:16
  • Sadašnja vlast svakodnevno zapošljava svoje partijske kadrove

    Sadašnja vlast svakodnevno zapošljava svoje partijske kadrove

    srijeda, 27. svibanj 2015. 00:32
  • Klub SKOJ-a u Hrvatskom saboru

    Klub SKOJ-a u Hrvatskom saboru

    četvrtak, 28. svibanj 2015. 12:08

Malkica i Božo Dugeč i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

 

Postoje na tisuće i tisuće znanih i neznanih Hrvata rasutih po bijelom svijetu čije su nam sudbine nepoznate i koje su nam, još uvijek, priče neispričane. Na žalost, to su neispričane priče o ljudima koji su utkali sve svoje snove i žrtvovali dio sebe, za slobodnu i nezavisnu Lijepu našu. A jedan od mnogobrojnih - onih velikih, ali i jedan od mnoštva onih o kojima se puno ili uopće ne priča, je i profesor Božo Dugeč i njegova supruga, Malkica Dugeč, naša poznata i priznata pjesnikinja i književnica. Pjesnikinja i književnica koja se predstavila javnosti još u davnim studentskim danima, objavljujući svoje pjesme u zagrebačkom studentskom listu Polet, a koja je svoju prvu zbirku pjesama »Crveni biseri« objavila još 1960. godine u Požegi. I od tada je napisala pozamašan broj zbirki poezije i proze. Dobitnica je i mnogobrojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i djeluje u Njemačkoj gdje je bila prisiljena izbjeći i tamo potražiti utočište.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg
KOBNA 1971. GODINA - Krah hrvatskih nadanja
 
A sve od godine 1964. pa do bijega 1972., zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom, radila je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika na Gimnaziji (kasnije: Srednjoškolski centar) u pitomom hrvatskom gradu Donjem Miholjcu. Živjeli su i radili, poput mnogih drugih, kao obični srednjoškolski profesori, i jedino što ih je, možda, izdvajalo od nekih drugih kolega po struci, bilo je neprikriveno očitovanje hrvatskih nacionalnih osjećaja. Kad god i gdje god bi im se za to pružila prilika. Članovi Matice hrvatske oboje su postali 1970., a Božo je 28. 2. 1971. godine bio izabran za predsjednika Ogranka MH u Donjem Miholjcu, pa je tako postao i članom Glavnog odbora MH u Zagrebu. 
 
Poznata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljena 17. ožujka 1967. u "Telegramu", a koju su potpisale gotovo sve hrvatske kulturne ustanove i institucije, jugoslavenske vlasti proglasile su odmah  "neprijateljskim aktom", "pokušajem političke diverzije", " zloupotrebom demokracije"..., u hrvatskom narodu je probudila već pomalo zapretane i zabranjivane osjećaje nacionalne pripadnosti te postala začetkom, kotačem-zamašnjakom masovnog pokreta nazvanog „Hrvatsko proljeće“. 
 
„Za moga supruga i za mene osobno, kaže gospođa Dugeč, bilo je samo po sebi razumljivo da sam svim srcem podupirala Deklaraciju te o njoj javno govorila i pred svojim učenicima, želeći ih samo učvrstiti u uvjerenju da je hrvatski jezik znanstvena i povijesna činjenica kojom se mogu ponositi. U događajima koji su uslijedili nakon Deklaracije- kazneni progoni i osude njenih inicijatora i potpisnika, štrajk hrvatskih sveučilištaraca, otkazivanje Novosadskog dogovora iz 1954. godine, a posebice pri osnivanju brojnih ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije- nisam bila samo pasivni promatrač, već kao što i dolikuje hrvatskom intelektualcu, angažirani sudionik, zagovarač temeljitih promjena u tadašnjoj jednopartijskoj državi.
 
Moje javno iznošenje istine da hrvatski jezik treba nazivati i njegovim pravim narodnim imenom, da je Hrvatska država Hrvata, da devize hrvatskih radnika trebaju ostajati u Hrvatskoj;  i moje uporno nastojanje da i svoje učenika odgajam u duhu znanstvene istine i tolerancije, ali i u duhu humanosti te ljubavi prema svome narodu, naišlo je na oštre osude, ne samo direktora škole na kojoj sam radila, već i općinskih te javnih ustanova, tadašnjih jugoslavenskih vlastodržaca i jugoslavenskog tiska u kojemu se pisalo kako svi oni, koji "djeluju s nacionalističkih pozicija" trebaju biti odstranjeni iz školskih i odgojnih ustanova, jer "truju omladinu" i jer su oni "opasnost za širu socijalističku zajednicu." Ova kritika, kao što se ubrzo i pokazalo, bila je usmjerena i na mene. Sama činjenica da sam zdušno podupirala i svoga supruga koji je kao predsjednik Ogranka MH  u svojim, za ono vrijeme neobično hrabrim govorima na osnivačkim skupštinama ogranaka MH diljem Slavonije ( svima sam i osobno nazočila), iznosio istinu o položaju Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji rekavši: "Neka se i sam đavo grije uz naše ognjište, ali neka nam vatre ne gasi!"- bila je dovoljna  da mi se predbaci kako sam podupirala svoga muža ne suprostavljajući mu se te i zbog toga nisam poželjan prosvjetni djelatnik.
 
Protuhrvatska 21. sjednica SKJ u Karađorđevu 1971. bila je grobar Hrvatskog proljeća, jer je od toga trenutka započela hajka, ne samo na hrvatske intelektualce, studente i članove MH, već i na sve što je hrvatsko: jezik, kulturu, spomenike, Crkvu, povijest... Nakon 11. siječnja 1972. tamnice su se počele puniti hrabrim hrvatskim slobodoumnicima, a tisuće Hrvata potražilo je spas od progona i smrti, bijegom u inozemstvo. Doznavši od prijatelja da se i protiv mene već pokreće tzv. krivični postupak, a nakon što mi je  11.siječnja 1972. god. izvršena premetačina stana i oduzet "crveni pasoš" , uvjerena da će sudci - pokorne sluge režima- revno izvršavati Titovu naredbu, izrečenu nakon sjednice u Karađorđevu, da  se " ne bi trebali držati paragrafa kao pijan plota, ako su u pitanju interesi naše socijalističke zajednice", u dogovoru sa svojim suprugom, koji je već 31. 12. 1971. uspio pobjeći iz Jugoslavije, odlučila sam i sama pridružiti mu se. I tako u uvjerenju da na tzv. slobodnom Zapadu ljudske slobode nisu samo mrtvo slovo na papiru, dana 20. svibnja 1972. pridružila sam se i ja redovima brojne hrvatske političke emigracije, odabravši za mjesto svoga boravka grad Stuttgart. Ali, gdje sam god išla,ma što sam god radila i ma gdje sam god bila, sa mnom i u mom srcu je uvijek bila i Lijepa naša.“
 

Vera Primorac

Mladež DSHV-a pod partijskom stegom

 
 
Vrijedno pohvale je kako djeca koja pohađaju naobrazbu na hrvatskom materinjem jeziku u nižim razredima postižu odlične prosjeke
 
Ako je suditi prema statistici hrvatski živalj u Srbiji će uskoro postati zajednicom staraca i sredovječnih ljudi, jer će se svi obrazovaniji i mlađi od 40 godina iseliti u potrazi za poslom i boljim standardom. Ovakvu je društvenu klimu, uz sve težu gospodarsku situaciju, potaknula i komunikacijska strategija lošeg političkog, kulturnog, znanstvenog angažiranja hrvatskih institucija koja ne vodi dovoljno brigu o mladeži. Mladež komunicira putem društvenih mreža pa svako javno pismo nezadovoljnih, često i anonimnih, građana pretvara u udarnu vijest internetskih portala koji zbunjuju običnog mladog čovjeka. Uz sve to, Hrvati su skloni takozvanom Facebook­aktivizmu pa anonimne stranice okupljaju mlade nezadovoljnike.
No, dok nezadovoljni Hrvati poručuju mlađima da „odu što prije“ s obzirom na to da se sprovodi sad već se ne može reći tiha asimilacije nego sistematski pritisak na Hrvate, što potvrđuju događaji u Beogradu, Novom Sadu i drugim većim centrima. Svakodnevica mladih u Srbiji, pored naravno odlaska u školu, uglavnom se svodi na druženje sa prijateljima, gledanje televizije, korištenje interneta i mobilnih telefona. Malo vremena ostaje za čitanje knjiga, odlazak u kino, kazalište ili za kreativne aktivnosti. Mladi su, kako kažu, zadovoljni načinom na koji provode svoje slobodno vrijeme i svoje navike ne bi mijenjali.
 
Mladi koji studiraju imaju obvezu da se vrate
 
Obimno istraživanje Instituta za psihologiju, kojim je obuhvaćeno više od četiri i pol tisuće srednjoškolaca iz različitih sredina, pokazalo je da su mladi većinom pasivni i da radije prihvataju ono što im se nudi, umjesto da sami nešto pokrenu i predlože. Ne učestvuju dovoljno u svom okruženju, ne bave se recimo volonterskim radom, nisu uključeni u neke organizacije, ne bave se aktivnostima, nemaju hobi, samim tim ne vide smisao života u ovakvim sredinama te nas napuštaju ili se pak sa studija ne vraćaju u svoje sredine. Mladi koji studiraju u Zagrebu ili nekim drugim gradovima treba da imaju obvezu da se vrate u svoja mjesta i pomognu stručnošću svojoj zajednici, međutim većina onih koji bi se i vratili ne vide sebe u ovakvoj sredini gdje se prema Hrvatima ophode kao prema građanima drugog reda.
 
Proteklih godina pojedinci koji ne pripadaju vodećoj eliti, častohlepivoj skupini, su ukazivali na potrebu uvođenja hrvatskog programa u predškolske ustanove. Ista elita je kočila formiranje hrvatskih odjela u vrtićima ili su to vješto zaobilazili. Svake godine se broj prvaša smanjuje a sama zajednica gubi, te nitko ne vidi odgovornu osobu za javašluk. Dok državne institucije sa velikim argumentima ističu da je omogućeno pravo na školovanje na hrvatskom jeziku, udžbenici ni do danas nisu regulirani iako je potpisan međudržavni sporazum. To roditelje sputava da upisuju svoju djecu na hrvatski nastavni program.
 
Naša zajednica će morati školski program napravit i objediniti sa zategnutim odnosima „hrvatske i bunjevačke“ opcije u Subotičkom okrugu koje smo sami zapertrali. Boljitak će se pokazati kada svi oni koji su svoje dijete upisali da uči na svom materinskom jeziku budu u mogućnosti da ponosno ističu svoju pripadnost hrvatskom rodu. Djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom materinjem jeziku, i pod sadašnjim uvjetima, su najbolji učenici u okruženju, što se moglo vidjeti i pri svečanoj dodjeli pohvalnica u prepunoj Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće. Cilj je zacrtan. Hrvati moraju, i trebaju, vratiti svoju nacionalnu svijest, kaja je zlorabljena godinama. Vrijedno pohvale je kako djeca koja pohađaju naobrazbu na hrvatskom materinjem jeziku u nižim razredima postižu odlične prosjeke iako uče iz bilježnica, dok dobro plaćene osobe u Hrvatskom Nacionalnom Vijeću obećaju već punih dvanaest godina udžbenike na hrvatskom. A za neostvaren rezultat nitko ne odgovara, nego svoje neuspjehe argumentira stezanjem ramena, državnom vlašću koja ne daje sredstva, a poznato je da se novac namijenjen obrazovanju nemilo trošio u privatne svrhe pojedinaca.
 
Politička stranka Hrvata u Srbiji, DSHV, u svojoj organizaciji ima mladež koja djeluje u mizernom obliku, u stezi čelništva stranke koje vodi politiku za povijest! Ali ne napretka mladog čovjeka. Mladež se postavlja u skupštinska tijela gdje ne mogu doći do izražaja zbog toga što to ne dopušta koalicijskki sporazum. Jedan od primjera se odigrao u Subotici gdje čelništvo DSHV‑a i koalicijski partner DS, u gradu u kojem su imali apsolutnu većinu, nisu htjeli obezbijediti neko od atraktivnih radnih mjesta predsjedniku mladeži DSHV‑a kojeg su držali u stezi obećanja. Pojavili su se moćnici SPS‑a, bivše Miloševićeve bastilje, zaposlili su ga na atraktivno radno mjesto, uz obvezu, naravno, pristupa njihovoj političkoj opciji. Ovo je očiti primjer slabljenja položaja hrvatskog korpusa na ovome području. Ovakvih primjera ima, nažalost, mnogo. Ovako sami sebe zakopavamo ali je činjenica da ipak netko iz naše zajednice profitira ili puni svoj proračun makar podržavajući izmišljenu bunjevačku nacionalnu manjinu koju je isti taj SPS priznao, bez obzira na to što su Bunjevci jedina nacionalna manjina bez matične domovine. Ovako hrvatska zajednice nestaje.
 

Ivan Tumbas, Hrvatske novine, Subotica

Pravo na hrvatski jezik i ostalim Hrvatima u Italiji

 
 
U susjednim zemljama Hrvatske, u kojima postoji hrvatska manjina, na različite se načine tretira hrvatski jezik. Kao službeni priznaje se samo autohtonim manjinama, onima koje na određenom prostoru žive od davnina, i to samo na tome području. U Italiji je hrvatski jezik priznat u regiji Moliseu, kamo su Hrvati stigli u XIV. stoljeću, u Austriji je priznat u Saveznoj Državi Gradišću, u Sloveniji nije priznata autohtona hrvatska manjina itd.
http://www.culturenet.hr/UserDocsImages/slike/18666B.jpg
Senator Aldo Di Biagio, jedini parlamentarac u povijesti Talijanske Republike koji ima i hrvatsku putovnicu, pokrenuo je inicijativu priznavanja hrvatske jezične manjine i u regiji Furlaniji-Julijskoj krajini (Friuli Venezia Giulia). Hrvatski jezik bi, nakon što je prihvaćen u Moliseu 1999., mogao uskoro biti proširen i na Furlaniju-Julijsku krajinu, dakle i u Trstu bi hrvatski jezik mogao dobiti službeni status. U Italiji je priznato 12 jezika, među kojima su i grčki, albanski, njemački, slovenski itd., odnosno onih etničkih skupina koje na Apeninskom prostoru borave odvajkada. Dakle, postoji 12 jezičnih skupina u 14 regija, a ukupno broje 2,5 milijuna stanovnika od 60 milijuna, koliko ih živi u Italiji.
 
Kako bi se zaštitili regionalni i manjinski jezici u Europi, 1992. Vijeće Europe usvojilo je povelju o regionalnim i manjinskim jezicima. Pojedine države primjenjuju je u potpunosti, dok, primjerice, Slovenija nije priznala hrvatski premda je ratificirala taj ugovor (priznala je samo mađarski, talijanski i romski). Vijeće Europe pozvalo je Sloveniju da i hrvatskom jeziku prizna status „tradicionalnog manjinskog jezika", dok se po sadašnjim propisima u toj državi hrvatski uvrštava u tzv. doseljeničke jezike.
 
No i među samim jezičnim manjinama postojala je zbrka. Prisjećam se kako su moliški Hrvati, nakon što je Hrvatska tražila od Italije njihovo priznanje, pitali hoće li time izgubiti talijansko državljanstvo. Danas se „na našu" ili „na našo", kako oni nazivaju svoj jezik, govori samo u tri mjesta, Acquaviva Collecroce (Kruč), Montemitro (Mundimitar) i San Felice del Molise (Filič), dok se u prošlosti govorilo i u drugih sedam mjesta. Zanimljivo je da u tom jeziku nema turcizama, što znači da su njihovi preci pobjegli prije turske okupacije Dalmacije, ali nema ni hrvatske riječi za, primjerice, krumpir što znači da su na Apeninski poluotok stigli prije otkrića Amerike. Unesco upozorava da bi taj jezik mogao nestati ako se ne bude uložilo u njegovo istraživanje i učenje.
 
Slično se događa i s Hrvatima u Gradišću. U Austriji živi oko 90.000 Hrvata (najviše u Beču, oko 35 tisuća), a u Gradišću samo tisuću.(???) Hrvatski jezik proglašen je službenim u Austriji 1987. na prostorima na kojima žive gradišćanski Hrvati, a dvojezične oznake postavljene su tek 2000. U Mađarskoj je hrvatski jezik također priznat pa od susjednih zemalja jedino Slovenija nije priznala hrvatski kao autohtoni jezik.
 
U Srbiji pravo korištenja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, predviđeno zakonom, postoji u Vojvodini, dok primjerice u Beogradu, gdje je također broj Hrvata velik, takva mogućnost ne postoji. U Vojvodini postoji i mogućnost školovanja na hrvatskom jeziku. U Republici srpskoj hrvatski se ne koristi. Hrvatski jezik jedan je od tri službena jezika u BiH, a latinično pismo ravnopravno je s ćiriličnim. Ipak, postoje određene razlike u entitetima – Federaciji BiH i Republici srpskoj. Gotovo se uopće ne koristi u institucijama RS-a, dok je u Federaciji znatno prisutniji.
 

Silvije Tomašević, Večernji list

Anketa

Treba li vratiti DAN DRŽAVNOSTI 30. svibnja?

Subota, 30/05/2015

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 885 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević