Get Adobe Flash player
Okončana ili samo usporena Bandićeva karijera?

Okončana ili samo usporena Bandićeva karijera?

Izgubi li Josipović, od SDP-a ostat će samo riječka...

Hrvatskom vladaju oni koji su 25. lipnja 1991. napustili sabornicu

Hrvatskom vladaju oni koji su 25. lipnja 1991. napustili sabornicu

Suđenje u Münchenu može pomoći, ali rat protiv komunizma i hrvatskih...

Milanović izgubio i smjer i

Milanović izgubio i smjer i "busolu"

Ohola i rasipna Vlada pijanih...

LAŽI VLADAJUĆIH - Povijesne činjenice o Jasenovcu

LAŽI VLADAJUĆIH - Povijesne činjenice o Jasenovcu

Srpsko-četničke laži     Vidimo da velikosrpske laži...

Fenomen Bandić

Fenomen Bandić

Tko će ostati, a tko će se odreći...

  • Okončana ili samo usporena Bandićeva karijera?

    Okončana ili samo usporena Bandićeva karijera?

    četvrtak, 23. listopad 2014. 20:30
  • Hrvatskom vladaju oni koji su 25. lipnja 1991. napustili sabornicu

    Hrvatskom vladaju oni koji su 25. lipnja 1991. napustili sabornicu

    četvrtak, 23. listopad 2014. 13:06
  • Milanović izgubio i smjer i

    Milanović izgubio i smjer i "busolu"

    utorak, 21. listopad 2014. 21:35
  • LAŽI VLADAJUĆIH - Povijesne činjenice o Jasenovcu

    LAŽI VLADAJUĆIH - Povijesne činjenice o Jasenovcu

    utorak, 21. listopad 2014. 21:43
  • Fenomen Bandić

    Fenomen Bandić

    srijeda, 22. listopad 2014. 10:33

Dužijanca je izgradila kulturu hrvatskog naroda na prostorima Bačke

 
 
Dužijanca se u Subotici proslavlja 103 godine, a kao obiteljski običaj u narodu je prisutna i nekoliko stoljeća. Dužijanca se othrvala svim promjenama vremena, sačuvala i izgradila kulturu, hrvatskog naroda  na  prostorima Bačke. U svojo povijesti postoje tri načina na koji način se organizirala. Prvi da se Dužijanca organizirala kao obiteljska svečanost,  koja je pravo javnosti stekla 1911. godine i to u crkvi. Drugi  podrazumijeva to da je dugi niz godina ova manifestacija poprimala obogaćujuće forme isključivo unutar crkve i hrvatskih bunjevačkih udruga koje su se okupljale oko Crkve, kao što su bili Katoličko divojačko društvo i Katoličko momačko društvo. U vrijeme komunizma dužijanca je bila samo crkvena javna svečanost. Treći pak odnosi se na to da su ljudi svjesni i zauzeti za bogatu baštinu okupljeni oko Kulturno umjetničkog društva "Bunjevačko kolo", 1968. organizirali takozvanu Gradsku Dužijancu. Bile su tada dvije Dužijance - "crkvena" i "gradska" koje se nisu smjele "ni dodirnuti".   
http://www.visitsubotica.rs/sites/default/files/styles/page_header/public/duzijancika1.jpg
Novi datum u slavljenju dužijance je 1911. godina kada je župnik subotičke župe sv. Roka, mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Ta crkvena dužijanca ili liturgijski dio dužijance je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Taj liturgijski dio subotičke i somborske dužijance je postao najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata. Nastala je kao nešto što je izniklo iz one obiteljske dužijance. Razvila se tako snažno, da ta liturgijska dužijanca traje već puno stoljeće. Kućna (obiteljska) dužijanca je zaboravljena, a ova liturgijska živi. Od kada su se na njivama pojavili moćni poljoprivredni strojevi, koji i kose i vršu, i ovršenu pšenicu utovaraju u prikolice, sve je više padala u zaborav ona lijepa dužijanca s kućnoga praga.
 
Od 1919. do 1940. središnje dužijanceodržavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje. Tijekom rata dužijanca nije obilježavana. Od 1968. proslava dužijanceorganizirana je kao folklorno‑turistička manifestacija s bogatim programom priredaba – natjecanje risara, kolo s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupština risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance. Od 1968. do 1971. u mimohodu i u folklornom programu na završnoj svečanosti, uz mnogobrojne skupine građana iz Subotice i okolnih naselja, sudjelovala su i amaterska folklorna društva iz Subotice, Sombora i okolnih naselja.
 
Od 1993. crkvena i građanska svečanost,dotad razdvojene, organiziraju se i proslavljaju kao zajednička dužijanca. U Subotici se u povodu dužijance tijekom nekoliko mjeseci svake godine organiziraju mnogobrojne priredbe s bogatim i raznovrsnim programom, koje počinju blagoslovom žita na žitnom polju na dan sv. Marka 25. travnja i nastavljaju natjecanjem risara, izložbom slamarskih radova, književnim večerima, „velikim kolom“ s izborom bandaša i bandašice i dr. , a proslave se organiziraju i u Mirgešu,Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Tavankutu i Žedniku. Središnja se proslava održava u Subotici, a počinje ispraćajem  bandaškog para iz župe sv. Roka. U svečanome mimohodu, u kojem sudjeluju barjaktar dužijance, mnogobrojni jahači i ukrašene zaprege s djevojkama i mladićima u bunjevačkoj nošnji, bandaški par odlazi u katedralu, gdje se na svečanoj misi blagoslivljaju žitna kruna i drugi simboli i darovi. Nakon mise u mimohodu se odlazi na središnji gradski trg, gdje se, na pozornici stiliziranoj u obliku „salaša“, prikazuje doček risara. U nastavku svečanosti bandaški par gradonačelniku, kao domaćinu grada i svih sudionika proslave, predaje kruh od novog brašna. Istog poslijepodneva održava se „bandašičino kolo“. Proslava dužijance završava proštenjem na subotičkome prigradskom svetištu Bunariću.
 
Dužijanca je znak vašega hrvatskog i katoličkog identiteta
 
Proslava Dužijance 2014.  je organizirana  po programu kao i ranijih godina. Ove godine organizaciju svečanosti preuzela je Udruga bunjevačkih Hrvata „“Dužijanca“. Proslava je trajala gotovo četiri mjeseca, a uključila je brojne događaje. Dužijanca 2014. počela je blagoslovom žita na Markovo, 25. travnja 2014. godine, pokraj Etno salaša Balažević u Tavankutu. Obilježavanje dužijance je nastavljeno nizom manifestacija: održano je priskakanje vatre na sv. Ivana Cvitnjaka na Etno salašu Balažević, smotra dječjeg folklora „Dužijanca“ s izletom i etno radionicom Mala Bosna, održavanjem XXIX. saziva „Prve kolonije naive u tehnici slame“ u Tavankutu, te izložba radova sa XVII. Međunarodne likovne kolonije „Bunarić 2013.“ u dvorana HKC „Bunjevačko kolo“, Subotica…
http://www.b92.net/news/pics/2012/07/28/17861400735013d5e510759208160872_orig.jpg
U Subotici je 9. i 10. kolovoza je održana centralna proslava Dužijance. Slavlje je počelo u subotu 9. kolovoza u katedrali-bazilici Sv. Terezije večernjom molitvom, te dočekom dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića, koji je bio glavni gost i predvoditelj mise zahvalnice. U večernjim satima održan je kulturno-umjetničkom programu na Gradskom trgu. mons. Beretić predstavio je bandaša Petra Skenderovića i bandašicu Kristinu Ivković, koji su ove godine bili središnje osobe Dužijance 2014. "Risari", sudionici Takmičenja risara, položili su vijenac na spomenik "Risaru" i na spomen-bistu Blašku Rajiću, a potom su na bini prikazali u živoj slici kako je nekada na salašima izgledao završetak žetve. Slijedio je izbor tri para pratitelja bandaša i bandašice. Sudjelovale su dvadeset tri djevojke i osam mladića u bunjevačkoj narodnoj nošnji. Poseban žiri za tri najljepša para izabrao je Ivanu Dulić i Aleksandra Dulića, Anu Ivanković Radak i Jasmina Blatnjaka te Nađu Kovač i Marina Piukovića. Potom je održana Folklorna večer na kojoj je nastupilo dvanaest kulturno-umjetničkih društava među kojima četiri iz Hrvatske dva iz Bosne i Hercegovine te jedan iz Grčke
 
Centralno slavlja proslave 103 Dužijance je održano 10. kolovoza. Počelo je u crkvi sv. Roka. Ondje je prigodnim obredom župnik msgr. dr. sc. Andrija Anišić ispratio i blagoslovio bandaša i bandašicu. Oni su iz te crkve na svečanim zapregama, u pratnji svojih pratitelja te bandaša i bandašica iz Sombora, Svetozara Miletića, Bajmaka, Tavankuta, Đurđina, Žednika i Mirgeša pošli u katedralu na misu zahvalnicu, noseći sa sobom „krunu“ napravljenu od žita kao simbol Dužijance. Krunu je i ove godine isplela Jozefa Skenderović,  umjetnica u tehnici slame. Euharistijsko slavlje počelo je blagoslovom žitnih klasova koji su pod misom podijeljeni svim sudionicima slavlja kao uspomena na ovogodišnju Dužijancu i kao poticaj da u obiteljima, čuvajući taj blagoslovljeni klas,  mole Božji blagoslov za sve usjeve. Misu je predvodio dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić u zajedništvu s domaćim biskupom te s desetak svećenika. U propovijedi biskup msgr. Mate Uzinić, među ostalim, je rekao:
 
„Radujem se što sa svima vama mogu slaviti ovu Kristovu nekrvnu žrtvu, ovu žrtvu zahvale za ovaj grad, ovu biskupiju i sve ljude u njoj, za bake i djedove, očeve i majke, djecu i mlade, za ovogodišnji završetak žetve, za vaša rodna polja i vaše salaše. Donosim vam pozdrave grada Dubrovnika i svoje Dubrovačke biskupije, koju miluje sinje more i štite kameni miri i tvrde stine a koja na svom području čuva uspomene i zemne ostatke jedne žene, koja je u svojoj malenosti bila velika, bl. Marije Petković, koja je proseći za svoj samostan i siromašne djevojke u njemu pravo u ovim vašim krajevima naišla na otvoreno srce i darežljivost vaših predaka. Tu otvorenost vašega srca osjećam i ja, dok zajedno sa svima vama danas Gospodinu zahvaljujem za sve vas, za ovu vašu svečanost, za vašu ustrajnost, za vašu hrabrost i vašu postojanu vjeru.
 
Dužijanca je znak vašega hrvatskog i katoličkog identiteta i vaše stoljetne uljudbe koju ste čuvali, razvijali i danas s pravom ponosno svjedočite drugima i oplemenjujete društvo u kojem živite. Dok danas u zahvalnosti Gospodinu s ponosom gledamo na minulo stoljeće od kada se Dužijanca slavi, želimo u ovom slavlju moliti da i mi danas budemo dostojni čuvari, graditelji i svjedoci onoga što su nam naši preci namrijeli.
 
Vjera u Krista i u obilju i u oskudici nosi sa sobom vjernost koja je pomiješana s rizikom. Poznato mi je da je i ovdje među vama bilo onih koji su radi vjere u Krista bili spremni na rizik da ostanu bez posla, bez kruha svagdašnjeg, bez životne sigurnosti. I to je povijest Dužijance. Činili su to jer su znali da je Gospodin tu, da ih neće napustiti. Zato su, jer su imali takvu vjeru, mogli riskirati. Zato su mogli hrabro i bez straha hodati po nemirnim vodama raznih događaja i situacija, u kojima nije bilo lako ostati vjeran svom katoličkom opredjeljenju i svijesti pripadnosti hrvatskom narodu. Isus nas i danas potiče da ostavimo svoje strahove, jer neke stvari, nažalost, ni danas nisu puno bolje. Puno je strahova u nama i oko nas. Ponajprije strah od onoga sutra: hoće li nas biti? Salaši nestaju, pisme se ne čuju. Razjedinjeni smo i skloni optuživanjima. I razočarenju! Gdje je rješenje za ovakvo stanje? Jedino koje mogu ponuditi je ono koje nam nudi Gospodin u današnjem evanđelju, a ono nas zajedno s Petrom poziva da napustimo svoje lađe, svoje strahove, uske poglede, interese i granice, i krenemo s vjerom i povjerenjem prema Isusu. Samo ako nam je pogled usmjeren na njega, moći ćemo bez straha hodati po nesigurnim vodama života i nećemo tonuti opterećeni vlastitim osobnim, obiteljskim i nacionalnim problemima i još više predrasudama. “
 
Bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu
 
Nakon svečanog euharistijskog slavlja, uslijedila je svečana povorka sudionika Dužijance od katedrale do glavnog gradskog trga. Koračajući i pjevajući subotičkim ulicama prema središnjoj svečanoj bini, koja je  bila postavljena na platou ispred stupova nekadašnjeg Narodnog kazališta, članovi brojnih folklornih društava i skupina iz zemlje, kao i gosti iz inozemstva bili su praćeni pljeskom mnoštva građana koji su nazočili vrhuncu ovogodišnje  proslave završetka žetelačkih radova. Slavlje Dužijance završilo je predajom somuna, blagoslovljenog kruha koji su bandaš Petar Skenderovića i bandašica Kristina Ivković ponijeli iz crkve i predali ga gradonačelniku koji ga je uzdignutog pokazao na sve četiri strane grada, s nadom da će biti dosta kruha za sve stanovnike grada Subotice.
 
Slavlje Dužijance završilo je navečer "Bandašicinim kolom" na Gradskom trgu. To veselje svečano su otvorili bandaš i bandašica  koji su pozvali sve u kolo. Proslava stotinu treće  Dužijance, zahvaljujući velikom trudu Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ organizatora, pamtiti će se zbog bogatog višemjesečnog programa  na najvišoj razini, i što su pokazali  da bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu i kada nemaju potporu dijela hrvatskih institucija i političke elite. Bunjevački Hrvati su jasno pokazali da je Dužijanca najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata kao i grada Subotice. Proslava stotinu  treće Dužijance još jednom je pokazala da ima potporu našeg naroda, u odnosu na onu drugu koju organiziraju Bunjevci nehrvati s jedinim ciljem podjela i umanjenja značaja Dužijance. Bunjevci nehrvati organizirali su Dužijancu jedanaeastu godinu, 15. kolovoza kao Dan dužijance – jedan od blagdana Bunjevačkog nacionalnog savitana vrlo skroman način i uz mali broj sudionika. Naš narod na ovim prostorima je prošao kroz stoljetne borbe i patnje, i još jednom je pokazao da ga niko nemože spriječiti da sačuva svoje podrijetlo.
 

Zlatko Ifković, Hrvatske novine

Kad bi glasanje nešto moglo promijeniti, oni bi ga ukinuli

 
 
Podignimo zastore jer cirkus ponovno radi, a možda nikada nije ni prestajao, možda je ovo samo još jedna, ne druga, ne treća već tisuće i neki nastavak općeg postkomunističke zabave regiona. Otkada je demokracija počela bacati kockice sudbine na Balkanu, narod sada slobodan jedan od drugih, oslobođen socijalizma i jednopartijske demagogije prihvaća i raduje se jednom sistemu demokracije kao frajla liciderskom srcu. Od svih principa na kojima se demokracija temelji naš narod voli samo jedan i to „IZBORNI SISTEM“. Nije bitno što posla nema, iako ga ima što nema plaća, a ako i toga ima onda je i ona tragikomična. Nije bitno što je zdravstvo na razini seoske veterinarske stanice u Kambodži. Nije ni bitno što obrazovanje košta kao da se svi đumle školujemo na Sorboni. U našem „uređenom“ društvu bitno je samo jedno, a to jednu su izbor. Ne pravi se razlika da l' se bira seoski starešina, sastav mesne zajednice ili vrhovni vođa države. Razlika ne postoji jer izbori su izbori, a tada je sve lijepo, cvjeta napredak, euforija i adrenalin udaraju u glavu da svi pomislimo kako smo balkanski Švicarci.
http://www.subotica.com/files/news/3/6/4/20364/20364-suboticacom-15avg2014-subotica-997886.jpg
Na izbore sa srpskom zastavom
 
Svaka donekle racionalna osoba bi pomislila da će nakon dva desetljeća izborne igrarije i lagarije dosaditi narodu,  ali nekim mističnim fenomenom ipak nije. A zašto nije? Zašto i danas nakon toliko vremena trčimo ko bez glave zaokružiti taj broj na listiću? Zašto i nakon svega naša jedina sreća u životu je izabrati još jednu grupu poznatih vadrokaša? Odgovor jednostavno daju vjerni glasači: Mijenjamo ih dok ne nađemo najbolje. Nešto debelo ne štima sa našim shvaćanjem izbora, il mi to ne radimo kako treba il ne valjaju oni za koje glasamo. Funkcioniranje društva je još davno definirao grčki filozof Platon čije stanovište danas sve više sliči nekakvoj utopiji društva: „ Mudri da vladaju, hrabri da brane, a vrijedni da rade“.  Možda je ta teza i palila u drevnoj Grčkoj ali naš je sistem malo trokirao po tom pitanju. Naši mudri ne vladaju, oni su na vrijeme emigrirali u svoju neku funkcionalnu Grčku gdje u pet ujutro šmrkom čiste po ulicama smeće, a mudruju još samo jednom godišnje kad dođu kući na Urlaub i donesu Milka čokolade.  Hrabri kod nas su prošli neku svoju tranziciju, te danas više nije hrabrost braniti nešto ili nekoga od neke nepravde, već je hrabrost danas orobiti mjenjačnicu a da te ne uhvate, strgati babi zlatni lanac s'vrata, da tata kupi što bolji auto da hrabro preživi kada pijan gazi djecu vikendom. Ti vrijedni su ostali sinonim za prevarene i iskorištenu klasu koja svojim radom ne može platit ni godišnji porez. U kršćanstvu se nekada postajalo svetac kada te rastrgaju kakve divlje životinje, a u budućnosti kakva nam je svetac i mučenik postat će svaki radnik koji je preživio mjesec od plaće ili mirovine.
 
Život u bajkama
 
Dok čekamo kolektivnu kanonizaciju imamo priliku uživati u predizbornom vašaru, obećanjima kako ćemo sada svi postati milijunaši, svađe i klevete budućih i aktualnih političara kako su svi prethodni krivi za sadašnje stanje. Divimo se plakatima i fotošopiranim sličicama budućih vođa i spasilaca, okupamo se jer sada idu i po selima da vide kako živimo, te maze domaće životinje i djecu po kućama koju će sutra oporezovati i fendovati. U komunističkoj epohi također je vlast obilazila domaćinstva i uzimala prisilno što im treba za dobrobit uzvišene države. Jedina razlika danas je što su otimači legalizirani, izabrani slobodnom voljom od samog naroda, a ne nametnuti od centralnog komiteta.
http://i236.photobucket.com/albums/ff40/sokobanja/cirkus-velika3.jpg
Naučili su ljudi da uvijek netko drugi misli za njih, da drugi donose odluke, a njima da bude samo dobro. Vjerovanje u ideala političkog vođe je ostalo kao običaj u narodu unatoč što je politička etika i moral davno napustila Balkan i ugasila svjetlo. Volimo živjeti u svijetu gdje politički kandidat obećava školske knjige na matičnom jeziku, a nitko i ne pita tko će te knjige plaćati i od čega ćemo ih kupiti. S radošću u očima prihvaćamo liberalizaciju društva i kako ćemo opet svi živjeti u harmoniji, kako će nam pisma na tablama institucija i cesta imati ravnopravni status bez obzira što će se i dalje u svim institucijama provesti po pet sati za jednu potvrdu, što ćemo se na tim cestama kretati kao Amerikanci na mjesecu šezdesetdevete da bi izbjegli kratere. Lijepo je to vrijeme kada te svi vole, kada se dijele majice, olovke, upaljači i drugi sitni inventar. Vrijeme kada se dobije više poziva i poruka od likova sa flajera nego od banke koja te opominje da platiš ratu.
 
Divno je vrijeme izbora jer se i međuljudska socijalizacija vraća, ljudi provode vrijeme diskutirajući o svom omiljenom i omraženom političkom kandidatu ne brinući se kako će struju platit do dvadesetog.  Euforija se nakratko zaustavi kada se listići prebroje, tada se život ustaljeno po starom nastavlja po staroj modli, a krivi na kraju su opet glasači jer ni ovaj put nakon dvadeset godina nisu znali izabrati. Nemoguće je nakon toliko vremena provedenog glasujući i usavršavajući tu tehniku i dalje ne znamo naći i zaokružiti barem jednog Platonovog mudrog vladara, a takvi valjda ne znaju lagati lijepo, postavljajući te predivne ciljeve koji nam svima odgovaraju zaboravljajući pri tome dat i upute kako do njih. Mudar političar (ako postoji) nije na svakom plakatu koji kriju vlažne i oronule fasade dok izbori ne prođu.
 
Takav vjerojatno ne ide po komercijalnim TV postajama i tamo sa folkpevaljkama demonstrira kulinarske sposobnosti, ne svađa se po rijaliti emisijama. Šarenilo je uvijek bilo interesantnije, što bučnije to bolje, kao mala djeca zaslijepljena kaleidoskopom. Da li izbori i mogu nešto promijeniti u životu običnog građanina ili je to samo jedna skupa zabava rotiranja političkih klanova i kultova koji bez obzira na rezultate i međusobne različitosti opet skupa u harmoniji drmaju društveni kavez. Za kraj optimistične glasače najbolje je citirati Emmu Goldman „Kad bi glasanje nešto moglo promijeniti, oni bi ga ukinuli“.
 

Mihael Ilić, Hrvatske novine

Velikosrpsko quasi-nacističko pretvaranje vojvođanskih Hrvata u Pseudosrbe

 
 
Etnodiskriminativni postupci dijela vladajućih srbijanskih struktura prema bunjevačkim Hrvatima potaknuli su me da javno pojasnim povijestnu istinu o Bunjevcima kao neupitnim pripadnicima hrvatskog naroda. Zato sam se u članku objavljenu prošle godine (1) pod naslovom „Postupanje vladajućih struktura suprotivo je moralno ispravnim interesima hrvatskog naroda“ osvrnuo na niz prepoznatih negativnosti, ali napose na sustavnu ugrozbu Bunjevaca kao neupitnih pripadnika hrvatskog naroda. Pojašnjavanje je zahtijevalo podastiranje pouzdanih argumenata, dakle pronalaženje pisanih podataka u literaturnim izvorima visoke pouzdanosti, kako bi se javno pojasnilo zabludu ondašnjeg i sadašnjeg Predsjednika Srbije glede njegove izjave o Hrvatima u Vojvodini, dakle Bunjevcima, odnosno bunjevačkim Hrvatima.
http://bunjevac.com/images/Bunjevci_DSC_0041_okvir.jpg
U objavljenu tekstu (1) sam naglasio da mi je bila čast upoznati mnoge Bunjevce, napose i zato što sam Dalmatinac (dakle dalmatinski Hrvat) i što se i Bunjevce drži Dalmatincima. Javni istup ondašnjeg (i sadašnjeg) Predsjednika Srbije zahtijevao je argumentiranu reakciju, jer je Predsjednik institucija, pa se njegova izjava ne može tumačiti kao njegov osobni stav. Bunjevci su autohtoni pripadnici hrvatskog naroda, koji zakonito i povijestno nastanjivahu prostore u kojima i sada žive. Zato sam obratio pozornost na sadržaje u „Hrvatskom Leksikonu“ (2) te pronašao tekst koji u potpunosti opovrgava bilo kakvu utemeljenost onoga što izreče spomenuti gospodin Predsjednik najbliže susjedne države u istočnom području Karpatskog poluotoka.
U prvom svesku Hrvatskog Leksikona (2), na stranicama 172. i 173. je sažeti vrlo informativan tekst, koji svjedoči o neutemeljenosti državnikove tvrdnje. Prvom rečenicom u tekstu se jasno izriče da su Bunjevci velika hrvatska skupina koja živi u raznim dijelovima Hrvatske i šire, pri čemu se u zagradi navode Dalmatinska Zagora, Lika, Bosna, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Bačka i drugdje.
 
Ističe se da su najbrojniji podunavski Bunjevci, koje je Dunav odijelio od matične zemlje, a trianonska granica (1920.) u dvije države: Mađarsku (oko 100 000) i Jugoslaviju (oko 180 000). Zapisano je i da se ime Bunjevci prvi put spominje 1622., kada je Šimun Matković tražio da mu se dodijeli župa Bunjevci u Bačko-kaločkoj nadbiskupiji. Prije toga, žitelje u Bačkoj naziva se u ispravama i ljetopisima Dalmatincima, kadkad Ilirima, rijetko i Vlasima katolicima. Potaknut sam usputno pripomenuti da su Nijemci običavali sve slavenske žitelje nazivati Vlasima, a dobro se zna da u Dalmaciji žitelji obalnog područja svoje hrvatske sunarodnjake u planinskom zaleđu običavaju nazivati Vlasima. U tekstu Hrvatskog Leksikona navodi se da su Bunjevci u Bačku stizali u manjim i većim skupinama kao kmetovi i ratnici 1526., da su ih za turske uprave dovodili novi gospodari, te da su se velike doselidbe dogodile nakon izgona Turaka (najveća oko 1686.).
 
U tekstu se dalje podrobno razlažu povijest, kultura, sve aktivnosti i nevolje bunjevačkih Hrvata, pa je preporučljivo da čitatelji obrate pozornost i na taj dio. Osobno držim da je uputno pročitati informaciju o princu Eugenu Savojskom, uspješnom ratnom vojskovođi austrijske vojske u ratovima protiv Turaka (pobjednik u bitkama kod Sente 1697., Petrovaradina 1716. i Beograda 1717.). Trajno će ostati upamćena povijestna činjenica, da je sa svojom vojskom prodro sve do Kosova, nakon čega se austrijska vojska povukla. Uslijedila je i tzv. Velika seoba Srbalja u ondašnju Južnu Ugarsku pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, a s dopuštenjem Austrijskog Cara. Neupitno je, dakle, da su se doseljenici iz Raške naselili u području Podunavlja iza velikih doselidbi Bunjevaca, pa potomcima Rašaka ne pripadaju veća prava nego Bunjevcima, a to znači ni Srbima u odnosu prema Hrvatima.
 
Jasno je, dakle, da bi spomenuti državnik ispravnije postupio da se oslonio na zapisano u Hrvatskom Leksikonu, nego da se dao zavesti sadržajem „Načertanija“. Vjerojatno bi mudrije postupio da se posavjetovao sa sadašnjim Predsjednikom Srbijanske vlade, koji svojim javnim istupima ostavlja dojam pouzdane, domoljubne i rodoljubne osobe, zavidne mudrosti i neupitna poštenja, vjerojatno i sklonijeg dobrim odnosima među susjednim državama i njihovim žiteljima. Nažalost, nedavno objavljeno izvješće u jednom od glasila Matice Hrvatske (3), „Vijencu“, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost, u broju 536, objavljenu 18. rujna 2014., jasno svjedoči da su na djelu opaki procesi etničkog ugrožavanja srbijanskih žitelja pripadnika Hrvatskog naroda.
 
U tekstu objavljenu pod naslovom „Politika izgradnje tzv. „bunjevačke nacije“, jasno se ističe da je objavljivanje ćiriličkih udžbenika na bunjevačkom govoru diskriminacija Hrvata u Srbiji, jer udžbenici na hrvatskom nisu tiskani cijelo desetljeće, dok je uporno vođena dekroatizacija Bunjevaca.
 
Logički očekivano suprotstavljanje vladajućih hrvatskih struktura takvom neupitno opakom postupanju, međutim, potpuno je izostalo. Posljedica je to njihova podložništva koje graniči s izdajstvom. Pokušavajući pronaći bilo kakav njihov pisano objavljen prigovor zamijetio sam samo jednu internetsku snimku jedne od unutarnjih prostorija zgrade namijenjene kulturologijskom djelovanju jednog dijela Bunjevaca. Prisjećam se slike na kojoj sam zamijetio osobe dječje dobi, poneku odraslu,ali na kojoj se jasno mogla prepoznati neupitna nazočnost obaju, Predsjednika Srbije i Predsjednika Hrvatske. Doimali su se vedrim i veselim, ali nije bilo pisanih tragova na temelju kojih bi se moglo procijeniti jesu li se dogovarali o sudbinama Bunjevaca.
 
Referencije:
 
1. Marijan Bošnjak, www.hrvatski-fokus.hr, 29. 11. 2013.;
2. Hrvatski Leksikon, I. svezak, str. 172.-173., 334.;
3. Tomislav Žigmanov, Vijenac, 22, 536, 18. 9. 2014.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik

Anketa

Je li uhićenje Milana Bandića političko uhićenje?

Nedjelja, 26/10/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 303 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević