Get Adobe Flash player

S tijesnom pobjedom sultana Turska postaje tempirana bomba

 
 
U proteklih desetak godina u politički korektnoj Europi bilo je politički nekorektno Reçepa Tayyipa Erdoğana metaforički nazivati sultanom, njegove političke ambicije i način njihova ostvarivanja sultanskim, a njegovu politiku islamističkom. Da se šef jedne od najvažnijih članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU ne bi uvrijedio zbog takve usporedbe s davnim Osmanskim Carstvom. Zbog očuvanja savezništva nije bilo zapadne reakcije kada je Erdoğan počeo u valovima sjeći temelje Ataturkove Turske, najprije u najčvršćem uporištu svjetovne države - u turskoj vojsci, a potom u pravosuđu, medijima, na sveučilištima, u policiji...
http://www.shiapac.org/wp-content/uploads/2016/10/erdogan-sultan-2-720x480.jpg
Kada su gospođe Erdoğan i Davutoğlu uvele nošenje marame za svojih posjeta zapadnim državama i međunarodnim institucijama, to se tumačilo kao njihov identitetski iskorak. U međuvremenu, Erdoğan je u pravoj sultanskoj maniri udaljio od vlasti sve one koje je smatrao mogućom konkurencijom - od svojeg nekadašnjeg duhovnog vođe za islamizaciju države šeika Fethullaha Güllena, koji je završio u dobrovoljnom egzilu u SAD-u, do najbližeg političkog suradnika i autora neoosmanske političke doktrine Ahmeta Davutoğlua, koji je udaljen iz vlasti uoči znamenitog prošlogodišnjeg pokušaja vojnog puča, koji je to možda bio, a možda je i fingiran.
 
Referendumska doživotna vlast
 
Upravo tim pučem ili 'pučem' započeo je veliki finale Erdoganove pripreme za uspostavu novog sultanata: brutalne čistke u vojsci, policiji, obavještajnim službama, diplomaciji, u pravosuđu, medijima, na sveučilištu... Proces je završio nedjeljnim referendumom o promjeni Ustava kojom će predsjednik Erdoğan, klasičnim demokratskim instrumentom, dovršiti vlastito doživotno postavljenje za novovjekog sultana Turske sa sultanskim ovlastima. O tome se prije samo pet, šest godina politički korektna Europa nije usudila ni glasno razmišljati. A sad se mora suočiti s posljedicama i pitanjima na koje nema lakih odgovora.
 
Neka od tih važnih pitanja sadržana su u rezultatima referenduma. Tijesnih 51 posto 'za' upućuje na to da Turska postaje tempirana bomba na Bosporu. Naime, pri iščitavanju rezultata valja imati na umu da su dvadesetak posto od 75 milijuna turskog stanovništva Kurdi, koji su glasovali protiv Erdoganovih ustavnih promjena, žele vlastitu državu koja će objediniti Kurde s Bliskog istoka (Turska, Irak, Sirija...) i u uvjetima aktualnih sukoba povećavaju se izgledi da ostvare svoj cilj. Kurdi će izvjesno biti prepreka Erdoğanovim ambicijama. No ima li se u vidu da je unatoč apsolutnoj kontroli medija, atmosferi diktature i apsolutnoj kontroli brojenja glasova rezultat referenduma vrlo tijesan, da referendum nije prošao u tri najveća grada: Istambulu, Izmiru i Ankari, da oporba traži ponovno brojenje glasova, nije za očekivati da će Erdoğan prevesti Tursku u 'sultanat' bez otpora.
 
Turci u EU listom za 'sultanat'
 
I u tome će vjerojatno oporba dobiti zapadnu potporu. Pitanje je tek što će biti okidač unutarnjeg sukoba: već kada sultan osobno počne postavljati svoje suce , što je najavio kao svoj prioritet, ili tek kada dođe do imenovanja seoskih učitelja. Još opasniju bombu Erdoğan je tempirao u Europi, u razdoblju kada to zbog svoje političke korektnosti Europa nije željela vidjeti. Rezultati referenduma kažu: u Njemačkoj je 63 posto Turaka glasovalo 'za', u Nizozemskoj 71 posto, u Austriji 73,5 posto, a u europskoj prijestolnici Belgiji čak 75 posto tamošnjih turskih imigranata glasovalo je za Erdoğanov novi sultanat. Može se dio tih glasova pripisati i kreativnom brojenju glasova, jer diplomatsko-konzularna predstavništva koja je u posljednjih godinu dana Erdogan popunio bezrezervno lojalnim personalom, morala su dati svoj doprinos uspjehu. Ali postoci glasova za diktaturu i 'sultanat' među turskim imigrantima, koji već desetljećima uživaju blagodati zapadnih demokracija u državama zapadne Europe, toliko su visoki da upućuju na potpuni slom europskoga koncepta integracije i požuruju države stare Europe da se suoče s konceptom koji uporno odbijaju vidjeti: konceptom islamizacije Europe. S obzirom na zakasnjelo buđenje stara Europa to mora činiti u vrijeme kada je Erdogan naziva nacističkom i fašističkom, kada ignorira prigovore promatrača OESS-a jer ih nije vidio, čuo ni priznao. I kad su mu pozivi Angele Merkel da uspostavi dijalog pun poštovanja sa svim političkim i društvenim snagama - samo beskrajno smiješni.
 

Višnja Starešina, Lider

Zašto Erdogan pokušava izazvati europske čelnike

 
 
„Preselite se u bolje četvrti. Vozite bolje automobile. Živite u boljim kućama“, kazao je Erdogan prošli tjedan u Eskisehiru, obraćajući se ne tom skupu, nego turskoj dijaspori od 4,6 milijuna ljudi u zapadnoj Europi. „Imajte petero, a ne troje djece. Jer vi ste budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor na nepravde koje vam se nanose“.
http://www.loonwatch.com/wp-content/uploads/2009/09/eurabia.jpg
Turski predsjednik Erdogan u zadnje vrijeme daje mnogo hrane onoj vrsti ljudi koja vjeruje da je Europa u opasnosti od islamizacije. Opasnost je napuhana, ali služi turskom predsjedniku da kod europskih čelnika izazove napadaje bijesa. Prošli je tjedan Erdogan optužio EU da zameće „rat križa i polumjeseca“ nakon što je Europski sud dozvolio poslodavcima da zahtijevaju da zaposlene žene ne nose muslimanske rupce. Nije se zaustavio na tome. „Turska nije zemlja koju se može potezati i gurati, nije zemlja čije se građane može vući po zemlji“, rekao je u srijedu reporterima u Ankari. Govoreći nekoliko sati prije nego je jedan obraćenik na islam pokosio pješake na mostu u Londonu, turski je predsjednik kazao da „ako Europa nastavi ovako, niti jedan Europljanin nigdje na svijetu neće moći sigurno hodati ulicom. Europi će ovo nanijeti štetu.“ 
 
Proroci islamizacije poput Giselle Littman alias Bat Ye'or, koja je skovala riječ „Eurabija“, predviđaju baš takve namjere. Ideja, koju prihvaćaju političari kao što je nizozemski populist Geert Wilders, počiva na zamisli treće muslimanske invazije na Europu. Prve dvije bile su oružane, 732. i 1683., treća je potajna i oslanja se na doseljavanje i demografski rast. Wilders je u jednoj raspravi u nizozemskom  parlamentu kazao da su muslimanski doseljenici „kolonizatori. Oni ne dolaze ovamo da bi se integrirali, nego da bi preuzeli vlast, da bi nas podčinili.“
 
Ta zamisao stoji i iza francuskog romana „Tabor svetaca“, prvi put objavljenog 1973., kojemu se u zadnje vrijeme vraća popularnost. To je jedna od najdražih knjiga francuske populistice Marine Le Pen, a opisuje invaziju na Francusku izbjeglica iz „trećeg svijeta“, koji se ne služe oružjem nego kulturnim nasiljem iskorištavajući slabost  i krivicu zapadne civilizacije za preuzimanje vlasti.
 
Ima li čega u Erdoganovoj prijetnji demografskom invazijom, posve je druga stvar. Turska dijaspora u Njemačkoj ima djece više od prosjeka – 2,3 djeteta po ženi u usporedbi s nacionalnom stopom od oko 1,5 – ali po toj stopi Turci nisu doista „budućnost Njemačke“: sadašnja zajednica od 3,5 milijuna u zemlji od 80,7 milijuna daleko je od toga da bi postala većina čak i kad bi Erdogan nekako naveo njezine članove da udvostruče broj djece u svojim obiteljima. (U Turskoj je plodnost malo niža nego među njemačkim Turcima).
 
Osim toga, iako je većina glasača turske dijaspore u Njemačkoj i Nizozemskoj na proteklim izborima podržala Erdogana i njegov AKP, i njegovi smrtni neprijatelji, kurdska stranka, u tim zajednicama također dobivaju više glasova nego u Turskoj. Dijaspore su politički podijeljene; znatan broj njemačkih Turaka u Njemačkoj živi zato što ne voli živjeti u Erdoganovoj Turskoj. Erdogan ne može upravljati iseljenicima iz Ankare – ako pokuša, vjerojatno će se etnički Turci koji ga ne podržavaju, a i mnogi od onih koji nemaju pravo glasovati na turskim izborima jer su sada odani europskim zemljama u kojima žive, pobuniti protiv toga.
 
Sumnjam u to da Erdogan ozbiljno zamišlja sebe kao sultana koji vodi puzeću muslimansku invaziju na Europu ili bilo kakav rat polumjeseca protiv križa. On jednostavno nema dovoljno pristalica, pa ni potencijalnih, u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji ili bilo kojoj drugoj zemlji u koju su Turci emigrirali otkad su prvi put kao „gosti-radnici“ pozvani da obnavljaju industriju razorenu u Drugom svjetskom ratu. Ali Erdogan uživa provocirajući srdit odgovor. Kao i ruski predsjednik Putin i on od toga ima koristi kod kuće: već je drskost koju pokazuje rugajući se Njemačkoj dovoljna da pojača osjećaj nacionalnog ponosa.
 
Reakcije pomažu Erdoganu da kod kuće konsolidira predsjedničke ovlasti na referendumu idući tjedan. Bilo bi bolje kad bi europske vlade mogle ignorirati Erdoganovo trolanje. Ali Erdogan zna da one to ne mogu. Nizozemski premijer Mark Rutte morao se boriti protiv Wildersa pa je uzvratio pomažući tako i sebi i pronicavom Turčinu. Sada CDU Angele Merkel, koji ne smije dozvoliti da se misli da je blag prema Erdoganu, priča kako bi trebalo postrožiti propise o dvojnom državljanstvu – pomažući tako Erdoganu i kod kuće i u dijelu dijaspore koji osjeća nostalgiju. Ali kad političko kazalište prođe, Erdogan se ne će brinuti za Turke kao „budućnost Europe“. Morat će se vratiti dijalogu o slobodnom putovanju Turaka u Europu i brinuti se zbog gospodarskih odnosa: EU je daleko najveći trgovinski partner Turske. Stereotipi kao onaj o Eurabiji vratit će se u prašnjavi ormar – ali europski nacionalisti godinama će spominjati Erdoganove izjave kao dokaz svojih teorija zavjere.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, New York

Prisiliti EU da donese najveću odluku

 
 
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker skicirao je u srijedu viziju budućnosti EU-a predstavljajući pet mogućnosti. Neki će u tome vidjeti pokušaj oblikovanja programa  bez preuzimanja odgovornosti, ali zvučalo je više kao nestrpljiv poziv državama članicama da skupe hrabrosti i okupe se oko aktualne strateške odluke. Zauzimajući neutralnu poziciju, Juncker odaje priznanje  percepciji, osobito nakon brexita, da je EU u opasnosti kao razjedinjena skupina zemalja sa sukobljenim interesima. Ali po anketi  Eurobarometra u studenome Europljani uniji vjeruju više nego njihovi nacionalni parlamenti i vlade, a povjerenje je od proljeća naraslo.  Više od trećine Europljana  EU vide pozitivno, a samo četvrtina negativno.
https://1.bp.blogspot.com/-03qXtJoWbhs/V8F37cdydtI/AAAAAAAAQdE/o8W-XbgJE-0dEmALnzKSgV3u4GSUwkVcwCLcB/s640/Jean-Claude-Juncker-Frontie%25CC%2580res-Pire-Invention-Politique-Pe%25CC%2580te-Ca%25CC%2582ble-e1472129548404.jpg
Jean-Claude Juncker
 
Od pet scenarija Juncker je otvoreno podcijenio samo jedan – da se EU vrati statusu trgovinske unije kako su htjeli mnogi pristalice brexita, a onaj o kretanju punom brzinom prema federaciji nije posve podržao niti jedan nacionalni vođa.  Juncker je od Europskog parlamenta dobio pljesak kad je izjavio da je unija više od slobodne trgovine, ali odbio je ocijeniti tri mogućnosti koje se zapravo nalaze na stolu: nastaviti kao dosad, stvoriti EU više brzina u kojemu će neke članice brže od drugih ići prema sve čvršćoj uniji, ili EU-ovu misiju usredotočiti na kraći popis ciljeva. U tim scenarijima nema ničeg novog, pa se postavlja  pitanje tajminga članka u talijanskom dnevniku La Repubblica u kojem piše da su njemačka kancelarka Merkel i nizozemski premijer Rutte molili Junckera da svoju prezentaciju odgodi barem do 25. ožujka, do obilježavanja 60. obljetnice Rimskih ugovora. Novine su također napisale da je Juncker bio spreman dati ostavku, iako je to formalno porekao.
 
Sumnjam u to da je to bila novinarska pogrješka. Junckeru je dosta toga da se „Bruxelles“ okrivljuje za sve što u Europi krivo pođe; dio svoga govora u srijedu posvetio je tome. Čini se da pokušava iznuditi raspravu o svrsi EU-a. Jasno je rekao da ne vjeruje da Europska komisija ima ovlasti za ono što nacionalni čelnici od nje očekuju – na primjer, rješavati probleme kao što je nezaposlenost mladih. Ostaju dakle dva scenarija. Jedan je tehnokratski, a vjerujem da je on Junckeru trenutačno draži - dati Bruxellesu jak mandat da obavi samo nekoliko važnih stvari. Juncker je u svom govoru dao naslutiti da mu se ta ideja dopada kazavši da je njegova komisija sa 130 prijedloga odredbi godišnje došla na svega 23.
 
S menadžerskog gledišta to je sasvim u redu: zadaće europskih institucija preširoke su za njihov sadašnji proračun i mogućnosti provedbe. Koncentriranjem na samo nekoliko zajedničkih područja interesa – možda klimatske promjene, možda zajednička sigurnost i zaštita granica – ublažile bi se i kritike da se Bruxelles previše miješa. Problem s tim planom jest u tome što je briselskom birokracijom tako teško upravljati da nacionalne vlade vjerojatno neće htjeti raditi da bi je srezale; sigurno ne bi imale nikakve neposredne političke povlastice zato što su pokrenule taj proces.
 
Tako ostaje scenarij koji najviše voli Angela Merkel, a podržavaju ga i francuska socijalistička vlada i mnogi zapadnoeuropski političari – Europa više brzina u kojoj bi malena skupina zemalja isprobala jaču integraciju, koja bi možda dovela do fiskalne unije, a druge zemlje mogle bi pridružiti se ili ostati izvan. S tom mogućnošću ima, međutim, mnogo problema. Istočnoeuropske zemlje vide je kao način da se poništi širenje EU-a na istok, a Poljska i Mađarska – jedine dvije zemlje EU-a koje vode neliberalne, populističke vlade – osjećaju taj scenarij kao nešto što je usmjereno posebno protiv njih. Jarosław Kaczynski, sila iza poljske vlade, kazao je da bi to dovelo do „sloma“ i „likvidacije“ EU-a.
  
Višebrzinska opcija također smanjuje mogućnosti Europe da bude učinkovita protuteža protekcionističkom SAD-u. Da bi to bila, mora ukloniti preostale trgovinske barijere unutar EU-a, među njima i one koje nastaju zbog kruženja 11 različitih valuta, a ne povećavati  barijere  stvaranjem čvršće unije manjeg broja država. Izbor koji je Juncker skicirao nije ni lak ni trivijalan. Kad EU mora donositi teške odluke, on obično reagira tako da ih ignorira, ali kad su sve mogućnosti izbora opisane jasnim i jakim izrazima, to je neprivlačna, posebno kukavička opcija. Vrijeme je da sadašnji nacionalni vođe država EU-a pokažu viziju i odlučnost da ju podrže.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1555 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević