Get Adobe Flash player

U potrazi za umom, znanost, moć piramida, neprocjenjiva učenja i što (ni)je mudrost

 
 
Svećenik je na propovijedi na Veliku Gospu (15. 8. 2019.) svojim zvonkim glasom ranojutarnje službe ponešto vjetrovitog ljetnog dana ispričao zanimljivu priču namjeravajući nas održati budnim i pročišćenim: Sin je imao majku bez jednog oka. Sramio se pojaviti u njezinom društvu, pa je tako prekorio majku jer ga je „osramotila“ pred prijateljem i sl. Kasnije se stjecajem životnih okolnosti odselio, oženio i zaposlio u Singaporeu gdje je imao i dvoje djece. Kada je jadnica majka nakon dosta godina došla u posjet sinu i unučadi, djeca su se preplašila jednookog bića i počela plakati, te joj je sin uzvratio osornim pitanjem zašto je došla, nakon čega se ona ispričala jer je „pogriješila adresu“ i pošla kući. Nakon nekog vremena sin je imao proslavu godišnjice školskih dana (u nas bi rekli: mature), pa je dolaskom u rodno mjesto iz znatiželje pošao posjetiti majku. Ona je već bila mrtva, ali ostavila mu je pismo u kojem je svom dragom sinu objasnila da je kao dijete doživio prometnu nezgodu i izgubio oko, a požrtvovna majka nije mogla zamisliti život svog sina bez oka, pa mu je podala svoje oko.
https://www.weekendnotes.com/im/004/06/fo-guang-shan-temple.JPG
Ova me priča odmah nekako podsjetila na pričice - crtice i ureze usuda - koje, ako ništa, ne mogu odmoći ljudima hod u svakodnevnom blatu materijalističkog shvaćanja svijeta u kojem je i čovjek sazdan od neke tvari, doduše prolazne. „Učitelj je upitao cijeli razred prvašića: 'Koja je najveća stvar na svijetu?' […] Kći prijatelja odgovorila je: 'Moje oko je najveća stvar na svijetu.' […] 'Pa', započela je svoje izlaganje mala filozofkinja: 'moje oko može vidjeti njenog oca, a može vidjeti i slona. Isto tako može vidjeti planinu i puno drugih stvari. S obzirom da sve to stane u moje oko, ono mora da je najveća stvar na svijetu!' Mudrost nije učenje, već shvaćanje onoga što se nikada ne može naučiti. Uz dužno poštovanje prema kćeri prijatelja, [Ajahn Brahm] malo je proširio njezin uvid. Najveća stvar na svijetu nije vaše oko, već vaš um. Um može vidjeti isto što i oko, a može vidjeti i daleko više zahvaljujući sposobnosti zamišljanja. […] Doista, imajući na umu da je um najveća stvar na svijetu - um ne može biti unutar trodimenzionalnog prostora, već je taj trodimenzionalni prostor unutar uma. […]
 
Prije nego što se Ajahn Brahm [budistički] zaredio, bio je znanstvenik. Istraživao je svijet teorijske fizike, nalik zenu, na Sveučilištu Cambridge u Engleskoj. Znanost i religija imaju mnogo dodirnih točaka, shvatio je, a jedna od njih je dogma. Prisjetio se jedne slikovite uzrečice iz njegovih studentskih dana: 'Veličina znanstvenika mjeri se duljinom vremena kojom on ometa napredak na svom području znanosti!' Na konferenciji o znanosti i religiji koja se održala u Australiji i na kojoj je izlagao Ajahn Brahm, postavljeno mu je jedno zajedljivo pitanje: 'Kada kroz teleskop promatram ljepotu zvijezda, uvijek osjećam kao da mi je vjera ugrožena', rekla je odana katolkinja. Ajahn Brahm je odgovorio: 'Gospođo, kada znanstvenik gleda s druge strane teleskopa, od velikog okulara prema manjem, tada je znanost ugrožena!' […]
 
Ljeti 1969. godine, odmah nakon 18-og rođendana, Ajahn Brahm putovao je poluotokom Yucatanom u Gvatemali namjeravajući posjetiti nedavno otkrivene piramide nestale civilizacije Maja. […] Kada se našao na vrhu, odjednom mu je postala kristalno jasna duhovna svrha tih piramida. […] Stojeći kao na vrhu svijeta, zamišljao je što je to značilo mladim Indijancima Maja, koji su rođeni u džungli, odrastali u njoj i u njoj proživjeli cijeli život. […] Dok su stajali na vrhu piramide, na vratima između neba i zemlje, nije bilo ni osobe, ni stvari, ni riječi između njih i beskraja. Zamišljao je kako im je srce odzvanjalo moćnom simbolikom prizora. Istine su se otvarale šireći svuda naokolo miris spoznaje. Mogli su pojmiti svoje mjesto u svijetu i vidjeti beskrajnu, oslobađajuću prazninu koja sve obuhvaća. Njihov je život dobio smisao. Svi mi dugujemo sebi vrijeme i mir da bismo se popeli na duhovnu piramidu koja se nalazi u svakome od nas i da bismo se uzdigli iznad i onkraj zamršene džungle naših života, pa makar i nakratko. […]
 
Kažu da je depresija stvorila industriju vrijednu milijarde dolara. To je stvarno depresivno! Ne čini se da je u redu zarađivati na tuđoj patnji. U strogoj [budističkoj] redovničkoj tradiciji, redovnici ne smiju posjedovati novac, nikada naplaćivati svoja predavanja, savjete ili bilo koje druge usluge.“ Ajahn Brahm je teškom mukom objasnio jednoj Australki da su njegova predavanja besplatna. „Danas, kada ga netko pita koliko koštaju [budistička] redovnička predavanja, Ajahn Brahm nikada ne kaže da su besplatna. Kaže da su neprocjenjiva. […]
 
Dok je još bio student, većinu ljetnih praznika proveo je hodajući i kampirajući po gorskim predjelima Škotske. Uživao je u osami, ljepoti i miru škotskih planina. […] Napredovao je, unatoč teškom ruksaku - kad je ispred sebe ugledao mali automobil, parkiran uz jednu stijenu. Odmah je pomislio da je i njegov vozač bio očaran ljepotom tamošnje prirode i da je zastao popiti svoju ambroziju. Kada se približio automobilu razočarao se. Sredovječni čovjek čitao je novine. Novine su bile tako velike da su zaklonile svu ljepotu krajolika. Umjesto da gleda more i stijene, hridi i zelenilo, sve što je vidio bili su ratovi, politika, skandali i šport. Novine su bile široke, ali vrlo tanke. Svega nekoliko milimetara s druge strane crnog, turobnog novinskog tiska ležala je čista priroda obojana duginim bojama. Razmišljao je o tome da uzme škare iz ruksaka i izreže malu rupu u novinama, tako da vidi što je s druge strane članka o gospodarstvu koji je čitao. Ali bio je to veliki kosmati Škot, a on samo pothranjeni student. Ostavio ga je da čita o svijetu, dok je on u njemu plesao. Naši umovi su uglavnom zaokupljeni sličnim stvarima koje pune novine: ratovima u našim vezama, politikom u obitelji i na poslu, osobnim skandalima i športom čulnih užitaka. Ako ne znamo kako odložiti 'novine u našem umu', s vremena na vrijeme, ako je to ono čime smo neprestano zaokupljeni, ako je to sve što znamo - onda nikada nećemo osjetiti neoskvrnjenu radost i mir prirode. Nikada nećemo upoznati mudrost. […]
 
Jednoga petka u [budističkom] hramu u Perthu, pred tristotinjak ljudi, od kojih su neki bili dugogodišnji sljedbenici, Ajahn Brahm skupio je hrabrost i rekao im istinu. […] 'Najsretnije sate svoga života proveo sam… u zagrljaju tuđe žene.' […] Čuo je šaputanje: 'O ne! Ne Ajahn Brahm!' Vidio je kako mnogi njegovi dugogodišnji sljedbenici kreću prema vratima. Čak ni nezaređeni budisti nemaju odnose s tuđim ženama - to je preljub. Opet je podigao glavu, pogledao auditorij provjerljivo i nasmijao se. 'Ta žena', požurio je objasniti stvari prije nego svi odu. 'Ta žena bila je moja majka. I kao bebu ljubila me i grlila.' Publika je pucala od smijeha i od olakšanja. […] Kada su ljudi u publici obrisali suze i prestali se hihotati, naglasio je da su ga gotovo svi odmah osudili, pogrešno. Iako su čuli riječi iz njegovih usta, a značenje im se činilo jasno, došli su do pogrešnog zaključka. Nasreću, ili više zbog toga što je sve pozorno isplanirao, mogao im je ukazati na njihovu pogrešku. 'Koliko često', upitao ih je: 'naprečac donosimo zaključke, na temelju dokaza koji djeluju tako uvjerljivo, da bismo kasnije shvatili da smo bili u krivu, i to katastrofalno u krivu?' Konačni sud - 'Ovo je pravo, sve ostalo je krivo' - nije mudrost.“ (Ajahn Brahm, Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći, Nar – Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 127.-128., 186.-187., 194.-195., 209.-210., 212.-213., 225.-227.).
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Ostaje činjenica da je Elizabeta Mađarević žrtva "komunističko-fašističkog" ponašanja hrvatskih jugoslavena i globalista

 
 
Navodni facebook post do prije nekoliko dana prve tajnice u veleposlanstvu RH u Berlinu Elizabete Mađarević izazvao je organiziranu medijsku histeriju u Hrvatskoj. Tako orkestrirane napade na osobu koja navodno ima drukčije privatno mišljene od diktatorske vlasti u Hrvatskoj nisam vidio od vremena progona hrvatskih disidenata zbog njihovih aktvnosti u Hrvatskom proljeću 1971. godine.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRacMdF0BqO_boe8nh8K-jxafRr2PfLCBtDFyAmh5nop4ltDgtT
Elizabeta Mađarević
 
Nisam pročitao ni vidio sve što je hrvatska diplomatskinja navodno napisala na svom osobnom facebook profilu. Mene samo zanima je li u tom profilu pozvala na nasilje protiv drugih ljudskih bića, useljenika ili Nijemaca. Koliko vidim nije. Reakcija predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, sluge Bruxellesa, i munjevito prihvaćanje osude Elizabete Mađarević od strane vjernog obožavatelja hrvatskog diktatora "gospodina" Plenkovića, ministra vanjskih poslova, Gordana Grlića za svaku je osudu kada je riječ o povredi prirodnog ljudskog prava osobe koja je rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima sa svim drugim ljudskim bićima.
 
Gordana Grlića Radmana osobno poznam od 1992. kad je došao u Ministarstvo vanjskih poslova, kao produžena ruka Mate Granića, a ne akedemika Škrabala, kako on to voli danas predstavljati. Bili smo čak i prijatelji, zbog njegovog tadašnjeg izjašnjavanja kao hrvatskog domoljuba i velikog vjernika, koji je redovno išao na mise. Usuđujem se reći da, prema njegovom sadašnjem prihvaćanju svakog diktata Andreja Plenkovića, novi ministar vanjskih poslova bio bi spreman bez otpora poslušati zapovijed Andreja Plenkovića da mora prestati ići u crkvu. Koliko je samo takvih nekaraktera među tzv. hrvatskim domoljubima?

Treba jasno i otvoreno reći da se Andrej Plenković ne bori za prava useljenika u Njemačku, nego samo i jedino šititi svoju već bolesnu ambiciju da dođe na visoki položaj u jednoj od važnijih EU institicija. Za postignuće tog cilja, Plenković je spreman izdati i žrtvovati Hrvatsku i hrvatski narod. To je moje osobno mišljenje i neka me sada tuži. Vrlo ću rado u ovim poznim godinama postati politička žrtva političara čiji je otac bio član Komunističke partije Hrvatske, a sin dezerter kad je trebalo braniti Hrvatsku od velikosrpske agresije. Možda ću tada steći i potrebnu kvalifikaciju da me mediji prihvate kao kandidata za predsjednika države?
 
Ovdje nije mjesto ni vrijeme za stručnu i filozofsku analizu povrede prirodnih ljudskih prava gospođe Mađarević. Ostaje činjnica da je ona, već sada velika žrtva "komunističko-fašističkog" ponašanja hrvatskih Jugoslavena i globalista. To hajka na gospođu Mađarević nikako nije u skladu s ponašanjem demokratskih društava i zemalja. Pozivam slobodne novinare da istraže, ne privatne, nego službene izjave i stajališta, zastupnika raznih država članica u Europskom parlamentu, pa će zasigurno vidjeti da je navodna izjava diplomatkinje Mađarević prava kamilica u usporedbi s tim izjavama.
 
Prije nešto više od mjesec dana veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u SAD Kim Darroch u svojem je službenom izviješću vrlo grubim i neprimjerenim riječima napao najmoćnijeg čovjeka na svijetu, Donalda Trumpa. Britanski mediji su kao jedan ustali u obranu svojeg veleposlanika. Uostalom, u Njemačkoj ima više milijuna Njemaca i više tisuća njemačkih političara, koji javno u medijiama zagovaraju zaustavjanje dolaska useljenika iz Azije i Afrike u Njemačku i u Europu. AFD je treća po snazi parlamentarna stranka u Njemačkoj. Ta stranka je otvoreno anti - useljenička. Kancelarki Merkel ne bi ni na kraj pameti palo da traži zabranu te stranke. Bio bi to korak koji bi doveo do građanskog rata u Njemačkoj. Lako je, stoga, jednom Plenkoviću i Gordanu Radmanu, pokazivati svoje političke mišice na jednoj srednje rangiranjoj hrvatskoj diplomatskinji.
 
Je li komentar Elizabete Mađarević autentičan ili ne, nije uopće bitno kad je riječ o povredi njezinih prirodnih prava. Ako svi budemo popuštali da nam oduzmu svako pravo na slobodu govora, ubrzo će doći i do primjene novih EU zakona u kojima se neće osoba neće smjeti javno izjašnjavati muškarcem ili ženom, a još će žalosnije kad u budućnosti mi Hrvati više nećemo biti slobodni javno govoriti da samo Hrvati nego (E)uropejci. Dakle, vratiti ćemo se natrag u rigidan totalitarni sustav kakav je bio u Titovoj zločinačkoj Jugoslaviji.
 

Mr. sc. Antun Babić, prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova RH 1991. I kandidat za predsjednika Republike Hrvatske

Poljoprivreda, ribarstvo, turizam, infrastruktura su tu, ali nitko ne želi biti Robinzon

 
 
Povremeno dođem u naš lijepi Zagreb, ovaj put sam obišao od Dubrave do Zaprešića, od Savice do Knežije i Trešnjevke uzduž i poprijeko. Nakon iskustva Bruxellesa gdje ne možeš vidjeti zelenilo cijenim rad Kršnjavoga koji je dao pečat sa Bolleom Zrinjevcu, tornjevima katedrale, Mirogoju, Maksimir, Gradec, Šalata i Pantovščak, Sava i Sljeme čine bogomdani prostor koji ima rijeku, jezera, šume i u kojem čak i socijalističke zgrade mastodonti iz doba Holjevčeva (Većeslav, ne Robert) imaju zraka, svjetla, parkinga, staze za bicikliste, igrališta, kvalitetne tržnice i dućane, škole, Domove zdravlja...
https://thebritishberliner.files.wordpress.com/2017/04/tourists-zagreb.jpeg
Fontanice Bandićeve u sumrak sam doživio kao decentne (šesne); obitelji kao na pikniku, mala djeca, zagrljeni parovi... toliko buke oko simpatične investicije, kao što su i Keruma napadali zbog jednoga križa usred borove šume. Daleko od toga da ih hvalim, ali ne valja kritika radi kritike. Ostavimo povijest arhitekture po strani; Zagreb ima sveučilišta, jako gospodarstvo, polovicu djece u Hrvatskoj, većinu visokoobrazovanih ljudi, s okolicom više od četvrtine stanovništva. Prometno je dobro riješen, dok je veći dio priobalja stisnut pod dinarskim masivima i uskim mediteranskim ulicama. Pojavio se i turizam, primjećujem dosta gostiju s Dalekoga Istoka; kako oni vide secesijske ukrase i barok? Kako nas doživljavaju? Ipak je Zagreb prema Tokiju i Šangaju gradić. Cijene najmova su relativno visoke za naš standard, ali stan je još uvijek moguće kupiti u usporedbi sa cijenama na moru. Postoji tržište, postoje poslovi.
 
S druge pak strane obližnji Karlovac (da ne govorim o Sisku i Slavoniji) jako ugodnoga položaja, pun parkova i obiteljskih kuća stagnira, industrija je propala, a njegova prometna funkcija nije kao u 19. stoljeću. Ne mogu shvatiti anemičnu vlast u Rijeci, niti nedostatak ideja u poljoprivrednom sektoru na sjeveru. Pag ili okolica Šibenika koji su nalik mjesečevoj površini danas su zahvaljujući turizmu bogati; grmlje lavande, masline (litra ulja i po 100 kuna), dobro vino i riba imaju cijenu! Za Kraljevine Jugoslavije cijena vina bila je smiješno niska. Nekada smo sa juga bježali u Slavoniju, ili na Zapad kao barba Rudić iz Dvornica udaljenih kilometar od obale, tj. ribarskoga sela Ražanj kod Rogoznice. Danas noćenje tamo dođe oko 60 eura. A za razliku od dubrovačke okolice uskoga obalnog pojasa Dalmacija je pretežno niska, tj. cestovno dobro povezana sa dubokim zaleđem. Tamo su pločasti kamen za krovove donosili barkama sa otoka, a kamenje za kuću su više na ramenima nego sa mazgama nosili sa udaljenih brda. Koliko ima divnih mogućnosti za etnosela, došla je i voda i asfalt, ali moja je pretpostavka da će kuće ići u jeftinu i brzu betonsku gradnju, kao da smo Njemačka.
 
Barba Rudić je barkom pobjegao iz Juge u Italiju, pa dalje u Kanadu jer je želio zaraditi u zemlji gdje vlada red i zakon. Vrlo jednostavno: red i zakon! Njegovo četvero djece (supruga je Talijanka iz Romagne, vrlo vesela i radišna) i šestoro unučadi ne će se vratiti u zavičaj. Danas Hrvatska živi na turizmu, građevini i iseljeništvu, ostalo je iluzija. Zašto su otoci prazni? Poljoprivreda, ribarstvo, turizam, infrastruktura su tu, ali nitko ne želi biti Robinzon. Država spava; mlade obitelji bi ponukale postojanje i ribara i poštara i butige i škole; ovako žive tamo starci, dragi ugostitelji Albanci i stranci koji kupuju omirine i popravljaju ih da uživaju u miru. I poneki starac povratnik. Obala nam je ili goli beton ili neuređena šikara koja na kraju privlači samo piromane i gromove. Ipak se nešto učinilo za masline i lozu. Koza bi možda pomogla da se riješi makar obilate drače. Da ne lamentiramo o administraciji, školstvu, vanjskoj politici, demografiji, zdravstvu, vojsci; kažimo jednostavno; mi nemamo strategiju. Tko će doći, tko će se vratiti bumo vidli. A na jumbo plakatu čovjek u kasnim tridesetima neobrijan pozira sa izrazom ganuća sa dva cucka (peseka, kučka, p(a)sića) koja je zagrlio snažnim mišićima. Veliki natpis UDOMI ČIPIRAJ KASTRIRAJ svjedoči o golemoj sreći koju pružamo životinjama, ali valjda i ljudima u suvremenoj civilizaciji.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Subota, 24/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1293 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević