Katastrofe nas fasciniraju i ako ih doživljavamo kao realne prijetnje, one intenziviraju svakodnevni rutinski život

Razmišljati ili pak „misliti“ katastrofu podrazumijeva pristupiti tom nepredvidljivom fenomenu, kao nešto što filozof Walter Benjamin opisuje s metaforom „praga“, poput „prijelaznog“ stanja. I sama ideja o katastrofi nije izolirana i samodostatna spoznajna kategorija, jer je intimno povezana s pojavom moderniteta i samom kontinuuma predodređenom „smjera univerzalne povijesti“, koja od samog početka nosi u sebi korijene apokaliptičnog mesijanizma i destruktivnosti.

Katastrofa je usko povezano sa mono-linearnom zapadnom „vizijom svijeta“, utemeljena na idolatriji tehnološkog napretka i paradoksalno sa teološkom idejom otkupljenja. Kada brutalno nastane katastrofa na bilo kojem dijelu zemaljske kugle, ona se ujedno i pojavljuje kao kontrapunkt krhkosti ljudske prirode i sudbine. U tom paradoksu se nalazi dio tajne svake prirodne ili tehnološke katastrofe i u kojem je na djelu konvergentna dijalektika katastrofa između destrukcije i spasa.

Katastrofu treba također smjestiti u sklopu triptiha priroda-tehnika-idealizam, kao matrica zapadnoeuropske prometejanske i faustovske misli koja sadrži od samog začetka nešto suvislo katastrofično i smrtonosno, jer tehnika kao i svi idealistički prosvjetiteljski projekti, na mjesto da su oslobodile čovjeka i prirodu, naprotiv su „ušutkali“ prirodu i čovjeka, koji od svog postanka nosi stigme apokaliptičnog lica.

Napredak na katastrofičnim postulatima?

Katastrofa je kada vidim u nevinim dječjim očima užareni pepeo Hiroshime, „ground zero“ nade, i nostalgične iskre nepovratnog vremena sreća i mira. Katastrofa nije je samo „krik i Bijes“ u realnom vremenu već i neprestana potreba za suosjećanjem.

Možda treba ponovno utemeljiti ideju napretka na katastrofičnim postulatima i premisama, jer katastrofa nije toliko ono što se tragično događa i ono što nije spriječeno na vrijeme, već da stvari ostaju i nadalje onako kako jesu i bile. Strindberg je u tom smjeru imao pravo kada je rekao da „pakao nije u nečemu što očekujemo već u životu kojeg danas živimo.“ Pa tako i dirljiva priča Filma „Cesta“ (priča romana „cesta“ Cormaca McCarthyja) u kojoj sin i otac nastoje preživjeti na cesti u jedno fiktivno post-apokaliptično doba,

zaboravlja reći da nije riječ o fikciji a da su nam pejzaži spaljene zemlje nuklearne katastrofe i te kako bliske i poznate, a da je fikcija postala realnost, moglo bi se reći svakodnevna hiper-realnost u gravirana u našoj mašti i podsvijesti. Također katastrofa je kada vidim u nevinim dječjim očima užareni pepeo Hiroshime, „ground zero“ nade, i nostalgične iskre nepovratnog vremena sreća i mira. Katastrofa nije je samo „krik i Bijes“ u realnom vremenu već i neprestana potreba za suosjećanjem .

Tehnološki i gospodarski napredak nosi sa sobom latentne potencijale rizika i neminovnih kataklizama. Fukushima je tek zadnji vagon „tramvaja hiper-moderniteta„ koji žudi prema neprestanoj perfekciji i kontroli, koji na kraju neminovno izmiču svakoj kontroli.

Međutim, katastrofa, kao epistemološka kategorija, već je zapisana u jednoj povijesnoj koncepciji koja je podložna kontinuiranom bijegu unaprijed i napretku. Katastrofa je ubiti sami kontinuum povijesti. Kao i univerzalnost, katastrofa je bila ponajprije ideja. Ali kada se ona ostvaruje u svijetu ona sama sebe uništava kao ideju. Ljudsko je postalo jedino mjerilo, jedina referentna instancija, imanentno čovječanstvo koje je oduzelo mjesto Božanskom. Ne imajući više krajnjeg transcendentalnog cilja, isto čovječanstvo generira nehumane metastaze, čije su vanjske i vidljive katastrofe tek vidljivi simptomi.

Katastrofizam suvremenog svijeta

Baudrillard je govorio o istovjetnosti značaja katastrofizma suvremenog svijeta, poistovjećujući terorizam s prirodnim katastrofama, jer po njemu, sve što se događa u našem integriranom sustavu ima istovjetni učinak „destabiliziranja“. Sve konvergira prema zakazivanju sustava kojeg se drži kao nepogrješiv. Mogli bi se zapitati nije li možda najveća katastrofa u samoj „fikciji“, iluziju o nepogrešivosti „sustava“. Od Babela, Pompeja, preko potresa u Lisabonu, poplava Nila, katastrofa je bila nekoć shvaćena poput božanske kazne ili pak poput „kaprica“ prirode. S pojavom moderniteta, nastaje i novi „režim„ katastrofa.

Navještavajući neprestani napredak i sigurnu bolju budućnost, „prosvjetiteljski čovjek„ je postao „gospodar i vlasnik prirode“ i ujedno izvor širenja rizika i novih katastrofa. O tome je U. Beck pisao kada je rekao da živimo u „društvu rizika“. Tada nastaje novi „režim katastrofa“ industrijske i urbane ere prve moderne (veliki požar Londona, Chichaga, rudarske nesreće…), velike nesreće javnih prijevoza, i postupno one koje se vežu uz ekološke tehnološke i biološke katastrofe (OGM itd.).

Tehnološke i destruktivne potencijalnosti omogućuju nastanak „ljudskih katastrofa“ sa spektakularnim dimenzijama i velikog intenziteta, a ujedno i stvaraju klimu nesigurnosti i nepredvidljivosti. Ideja napretka pomalo i postaje jedan mit prošlosti. Katastrofe imaju svoj proračun i računovodstvo a i burzu.U samom računovodstvu „napretka“, pozitivno je ono što je trajno, statično i neprimjetno, a negativno se obračunava na temelju diskontinuiteta, spektakularnosti, i ubrzavanja. Katastrofa postaje prema P. Virilou suvremena „ekonomija brzine“.

Katastrofe ujedno upozoravaju na prijetnje još većih planetarnih nesreća poput nuklearnih prijetnji i biološke kontaminacije. Na tragu Baudrillarda koji je globalni terorizam uvrstio u kategoriju suvremenih katastrofa i proglasio atentate 11. rujna kao „majku„ svih „katastrofičnih događaja“, J. Derrida govori o svijetu koji je u trajnom „stanju katastrofe“.

Podsvjesna želja za destrukcijom je nazočna u svakom ljudskom biću. Katastrofe nas fasciniraju i ako ih doživljavamo kao realne prijetnje, one intenziviraju svakodnevni rutinski život.

Na jednom psihološkom planu hiper-medijatiziranje katastrofa poput hollywoodskih post-apokaliptičnih filmova, funkcioniranja za javnost poput „strategije utjehe“. Podsvjesna želja za destrukcijom je nazočna u svakom ljudskom biću. Katastrofe nas fasciniraju iako ih doživljavamo kao realne prijetnje, a one intenziviraju svakodnevni rutinski život. Katastrofa postaje jedna vrsta „hedonističkog placebo-a“, „eskapizma zabave“ koji potiskuje prijetnju „običnih rizika“ sa suvišnim amplificiranjem „velikih“ katastrofa.

Ljepota vulkanske katastrofe

Izložba „Pompej“ nam govori o „ljepoti“ vulkanske katastrofe Vezuva i umjetnosti pepela. Kad priroda „poludi“ i razara“ ona dokazuje kako je ona danas jedina transcendentalna sila i koja unatoč prosvjetiteljskoga i kartezijanskog racionalnog projekta, napominje koliko je bijedna sudbina ljudskog roda. Samodostatni krajnji racionalizam kao eminentni „moderne projekt“ sadržava u sebi smrtonosna uvjerenja destruktivne proračunate i pozitivističke metode objašnjenja svijeta. Ekonomija je postala taj razarajući „Leviathan“ koji sve proždire i uništava, trujući sve dijelove života i podvrgavajući životnu sferu apokaliptičnom paktu profitabilnosti i izrabljivanja.

Zbog toga svaka katastrofa poput ove u Japanu, otkriva stvarnost na način grčke tragedije i istinu našeg doba: Danas Japan, sutra Europa, Srednji istok, Amerika. Svaki dio planeta treba snositi dio nesreće i bijede. Priroda, industrija, financije, ratovi, sve je usko povezano u lančanom čvoru nezasitnog čovječanstva opijenog instrumentalnim razumom, iluzijom vječnog napretka, i faustovskim snovima o moći i slavi. Svi smo mi na rubu jednog ponora, jedne krajnje konflagracije, na periferiji jednoga duhovnog moralnog tsunamija.

Jure Vujić

Dojučerašnji titoisti-revizionisti danas su postali protuhrvatski negacionisti komunističkih zločina

Još gledam svakodnevni jutarnji prizor kako jedan starac kopa po kantama za smeće u potrazi za spasonosnom životnom „runjom“, neke količine ostataka jestive hrane, odjeće ili pak koju starinu za prodati. Uvijek se u smeću nađe kao „akreditirani smetlarski„ atribut povijesne knjige iz prošlih vremena, od sabranih djela Dedijera do kupusarske povijesti Kardelja i Bilandžića, koji se tu i tamo pomiješaju s playboyima i kuharicama.

Pomislim kako službena povijest uvijek završi na smetlištu „povijesti“. Kao da povijest, u trenutku konzumiranja i istrošenosti, podliježe zakonu prerađivačke industrije. Starac nije ni svjestan da dok zaviruje u smetlarsku kantu, ustvari zaviruje u „veliko ciklopeansko oko“ službene povijesti, o kojem govori književnik Ernst Junger. To unidimenzionalno ciklopeansko oko vidi i promiče samo jednosmjernu jednoperspektivnu verziju povijesti, iz konformističkoga ideologiziranog i službenog kalupa događajnosti i realnosti. To oko funkcionira poput hermetične „Camere obscure“ iz koje se ne mogu vidjeti druge interpretativne povijesne činjenice i obzori.

Doza „povijesne revizije“ je nužna za protok „povijesne istine“

Jednom kad padne režim ili poredak kojemu služi to „ciklopeansko povijesno oko“ onda iste njegove povijesne „vizure“, „remek djela“, komemorativni artefaktovi“ završe u smeću. Ali ondje gdje se stvari zakompliciraju i kada nakon „pada“ službene povijesti u počivalištu smetlišta, „ciklopeansko oko“ službene povijesti poput raspadajućeg leša nastavlja i dalje širiti povijesno jednoumlje, ideološku pristranost i prodavati se pod „labelom“ povijesne istine. E, onda dolazi poput Uliksa u „Odiseji“, jedan neuobičajeniji uljez, takozvani „revizionist“, na kojem se uvijek lome koplja društvenoga i političkog huškanja i progona, koji ništa drugo nije nego li „nietzscheanski„ povjesničar ili filozof sa „čekićem“, od kojeg ciklopeansko oko bježi kao od kuge.

Taj „čekić“ je tu da razbija „idole“,„službene izvjesnosti“, tendenciozne „eufemizme“; „ redukcionističke teze“ i carstvo „amalgama i poistovjećivanja“, koji su dio cijeloga instrumentarija suvremene „političke korektnosti“. Iako je neminovno da svaka povijest završava na smetlištima, jer vrijeme je ljudoždersko i proždire sve ispred sebe, pa iz probavnih tegoba iznjedrava „pastiše“ i reciklirane povijesne „jingle“, ipak je doza „povijesne revizije“ nužna za protok „povijesne istine“, koja izvire tu i tamo između dva udarca čekića po ciklopeanskoj kockastoj lubanji.

Kada je riječ o pojmu „revizionizam“ treba ponajprije pojasniti neke semantičke nejasnoće. Pojam revizionizam (iz latinskoga: revidere - „ponovno pogledati“) označava pokušaje ponovne procjene ili reinterpretacije do tada od većine kao valjanih priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, politike ili znanosti ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja. Dakle, svaki revizionizam službene povijesti omogućuje unaprjeđenje u pronalaženju istine, a revizionizam je kritička metodologija koja je svojstvena svakoj ozbiljnoj povijesnoj znanosti. Stoga, optužba za tzv. hrvatski revizionizam je smiješna i znanstveno potpuno neutemeljena.

Revizionizam kao povijesna metoda nastaje krajem XIX. stoljeća s francuskom aferom i Dreyfusovim procesom, kao idejni pokretom koji je tražio reviziju procesa Dreyfusa, francuskoga časnika optuženog za špijunažu. Taj se pojam proširio danas na povijesnu opciju i metodu koja nastoji raskrinkati povijesne predrasude i neistine. Reinterpretacija može biti upućena bilo kojem lijevom ili desnom ideološkom sustavu, dominantnom poretku ili pak međunarodnome ugovoru.

Navedena metodologija se temelji na kritičkom pristupu koji nastoji racionalno revidirati općeprihvaćene ideje od javnog mišljenja, otvaranjem debata i doprinosom novih informacija i preispitivanjem povijesnih izvora. Auguste Comte govorio je u svoje vrijeme o „revizionizmu“, a najveći francuski povjesničari, poput Pierrrea Vidala Naqueta, koji je iznio primjer povjesničara Julesa Micheleta kao primjer jedne „romantične patriotske“ povijesti Francuske, zagovara nužnost revizionizma u povijesnom postupku.

Danas postoji niz primjera revizionističkih povijesnih disciplina: „sovjetologija“ je anglosaksonska škola šezdesetih godina koja nastoji zamijeniti službenu pristranu „kremljologiju“ s kritičkim i društvenim pristupom; „revizionistički socijalizam“ Eduarda Bernsteina unutar njemačkoga SPD-a; „cionistički revizionizam“ Vladimira Jabotinskoga unutar cionističkog pokreta koji je propagirao nužnost revidiranja britanskoga mandata u Palestini u smjeru ostvarivanja Židovske države (današnja izraelska stranka Likud nasljednik je toga povijesnog revizionizma); „republikanski revizionizam u Francuskoj krajem 1880. godine (boulanžisti), te u Njemačkoj, Mađarskoj i Italiji nakon 1918. godine revizionizam je bio pokret za revidiranje klauzula Versaileskoga ugovora.

Današnji revizionizam Benešovih zakona (dekreta), poljski revizionizam glede Katyna, njemački l'Historikersreit, revizionizam Holodomora (Gladomor - pojam koji nastoji ublažiti staljinistički ukrajinski genocid za trajanja „velike gladi između 1932.-1933. godine)… Hrvatska nije „specifikum“ i njezin kritički odnos prema ratnim događajima i ratnim zločinima govori o njezinoj zrelosti u skladu sa svim europskim civilizacijskim standardima.

EU je osudio komunističke zločine

Paradoks je i da EU podsjeća na tu činjenicu i na obvezu prema osuđivanju komunističkih zločina. U zadnjoj rezoluciji Europskoga parlamenta o „europskoj savjesti i totalitarizmu“ (Resolution on European Conscience and Totalitarianism), prihvaćena nakon zajedničkoga prijedloga o rezoluciji (Joint Motion for a Resolution) od 2. travnja 2009., stoji: „Budući da će u 2009. ujedinjena Europa slaviti 20. obljetnicu raspada komunističkih diktatura u Srednjoj i Istočnoj Europi i pada Berlinskoga zida, trebala bi pružiti i mogućnost da se poveća svijest o prošlosti i da se prizna uloga demokratskih građanskih inicijativa, te biti poticaj da se ojača osjećaj zajedništva i kohezije“, i dalje: „Drži da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije“.

Dakle, politički je apsurdno i nonsens osuđivati za „revizionizam“ one koji nastoje reinterpretirati povijest hrvatskoga i jugoslavenskog antifašizma kao i komunističke zločine u svijetlu novih dokaza i povijesnih dokumenata kada sam EU potiče na obvezu „revidiranja“ europske povijesti.

Poistovjećivanje revizionizma s negacionizmom je politički opasno i znanstveno neispravno. Neologizam „negacionizam“ je po prvi put iznesen od francuskoga povjesničara Henryja Roussoa 1987. godine kako bi stigmatizirao povijesne falsifikacije povjesničara Roberta Faurissona i Henrija Roquesa i radove u kojima se oni krivo predstavljaju kao „revizionisti“ kako bi prekrili tezu o „nepostojanju židovskog genocida“. Rousso je tada rekao da oni nisu revizionisti već negacionisti. Iako je negacionizam svojstveni pristup ekstremne desnice, postoji i jedan ultraljevičarski negacionizam koji negira politički konsenzus oko antifašizma.

Povijesni revizionizam priznat, a negacionizam zabranjen

Negacionizam se odnosi na minimiziranje ili negaciju realnosti židovskoga genocida za vrijeme nacističke vladavine, dakle negacija „Shoae“, postupak negacije kojeg nigdje ne nalazimo u povijesnom revizionizmu. Negacionizam u tom obliku je pravno utvrđen i sankcioniran, a Opća skupština UN-a je izglasala rezoluciju (26. siječnja 2007.) koja osuđuje negaciju židovskog genocida tijekom Drugoga svjetskog rata. Međutim, taj je pojam također primijenjen za minimiziranje ili negaciju bilo kojega drugog zločina protiv čovječanstva pa i komunističkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata. To je slučaj za armenski genocid, pokolj Nakina počinjen od japanske carske vojske, genocid u Ruandi, kmerski zločini u Kambodži, boljševički zločini u Ukrajini…

Povijesni revizionizam je svugdje priznat kao legitimna kritička znanstvena povijesna praksa, dok je negacionizam pravno zabranjen i sankcioniran u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Izraelu, Litvi, Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Švicarskoj, te podliježe specijalnim zakonima poput zakona Gayssot u Francuskoj. U Hrvatskoj je optužba za revizionizam politički iskonstruirana i instrumentalizirana, pa je čak i proturječna, jer dolazi iz istih krugova koji ne priznaju jednakost svih žrtava i još veličaju titoizam, zaboravljajući da su i oni nasljednici ideološkoga socijalističkog revizionizma 50-ih godina, jer je poznato da je staljinistička komunistička službena propaganda stigmatizirala tadašnje jugoslavenske vlasti kao „titoistički revizionizam“.

Pouka je jasna i ironična: dojučerašnji titoisti-revizionisti su danas postali protuhrvatski negacionisti komunističkih zločina. Naime, kako kaže Alain Besancon u svojoj zadnjoj knjizi „Zla kob stoljeća - o komunizmu, nacizmu i jedinstvenost Šoaha“: „današnja hiperamnezija o nacističkim zločinima proizvodi generaliziranu amneziju komunističkih zločina“. Pouka je jasna: „povijesno ciklopeansko oko“ ne treba tražiti po starinama Britanaca ili na Jakuševcu, ono se još uvijek naslađuje po knjižarama, ustanovama, akademijama, institutima, školama, još uvijek osjeća strah od nadolazećega Uliksovog pogleda punog bijesa i nevinosti, i navješćuje „sumrak idola“.