Get Adobe Flash player

Sanjam da vidim jednog od dva Predsjednika…

 
 
Sanjam kako sam sinoć bio u kazalištu Marina Držića u Gradu Dubrovniku, i gledao projekciju filma “Da ti duša pukne i srce se stisne“, jednostavnijeg naziva “Otkrhnuti“, posvećenog djeci ubijenoj tijekom obrane Hrvatske, kojih su se imena na kraju filma ispisala na platnu na tren u vječnosti, dok je jedno od njih pjevalo, potiho, nevinim glasom, “Mi smo djeca malena, rado bi se igrala“. Vidio sam, jedva... Mata, Boža, Mara, Sebu, fra. Iva, žalosne majke, nešto suboraca, građana, redateljicu Slavicu i producenta Stipa, u magli, onako ni na nebu ni na zemlji hodajući, ne znam na čijim nogama.
https://3.bp.blogspot.com/-pyVh7xQ_C-4/UcsERmBNVdI/AAAAAAAACD8/HpAGEw2Hr8E/s1600/ngel.jpg
Sanjam da vidim jednog od dva Predsjednika, kako nas pozdravljaju Župan sa zamjenicima, EU-Ropska parlamentarka, nešto Ministara i Ministarki iz našega Konfina, a kao vrhunac događanja sanjam ministricu Ninu Obuljen Koržinek, kako se drhtavim, ali ponosnim glasom obraća okupljenoj, korona “opasnošću“ dobro razdvojenoj, biranoj publici.
Čujem u polu snu olakšavajuće riječi: „Poštovane majke i očevi ubijene djece, branitelji, kolege političari... u ovom teškom, i napokon dočekanom trenutku, dugo godina od rata i stradanja, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, potaklo je, i financiralo, ovaj hvale vrijedan projekt, Film o ubijenoj djeci, malim tićima Hvatićima, i ne samo njima, koji će sutra biti prikazan i u Cavtatu, prekosutra u Grudi, pa u Slanomu, Stonu, Korčuli, Opuzenu, Metkoviću, Pločama i tako redom. Zatim će ga mladi gledati u svim školama, osnovnim, srednjim, visokim. Poslat ćemo ga na međunarodne festivale, a na posljetku vidjet će ga svi građani Lijepe naše u udarnom terminu na svim kanalima Hrta u isto vrijeme. Na onaj dan, koji smo odredili da bude posvećen toj ubijenoj djeci, našim anđelima čuvarima.“
 
Traje tako govor, svi strpljivi, šute. Hrvatska Ministrica kaže, kako za ovakve projekte ne će više trebati pitati "Što je muškarac bez brkova", jer će se osobno založiti da ih se što više podupire, kao i film na temu ubijene djece u ratu poznatog redatelja Jakova Sedlara, koji se paralelno prikazuje u Vukovaru. Malo smo griješili, ali i druge smo projekte financirali retroaktivno, tako što je dodijeljeno 540.000,00 kuna filmovima Bulajića, Škorića, Sviličića, Matanića, koji nisu prošli na natječaju, pa je HAVC dao navedena sredstva na ime natječaja iz 2010. godine, na koji se spomenuti nisu ni prijavili. Slušam pozorno, a Ministrica se nije ni pojavila. Eto što je prazno snoviđenje. Vražje.
 
Poznato je da u hrvatskoj kulturi od strane Ministarstva, simboliziranog točkom i zarezom, ništa niti je slučajno plavo niti ostalo crveno. Sanjamo mi svi, što smo “pomalo“ osjetili pogibelj i ubijanje tek stasalih, do jučer “pubertetlija“, koji su u ruku stavili pušku, da nas brane. Iskreno, sam Bog je pomogao da, uz te strahote, nisam imao prilike vidjeti, u to vrijeme ubijenu dječicu, koju smo se trudili obraniti. Očito ne dovoljno, ni onda ni danas, pokušavajući dati sve od sebe, iako sam neke gradonačelnike, župane, i njihove prišipetlje, kompanjone i slobodne bahate uzore, kroz sve ovo vrijeme, Razočaravao. Zvoni u ušima, ali jednom će i odzvoniti, a onda će shvatiti na zemlji, ili na nebu, kako je pogrešno to što su bili uvjereni, kako su jeku, koju će čuti, oni izazvali. Savjesti slatka, što bahata spavaš, probudit će te prvo istina o tvom postojanju u svakoj svijesti, a po tom i trube Jerihona.  I tako ništa od vašega Babilona, pa ni vijadukta preko, jedine preostale oaze Grada... izvorišta rijeke Omble na kojemu vile plešu. A vi bi Gospodio preko njih građevinskom strojevima i šleperima.
 
Nisam imao namjeru  o ovom snu, ali bolje da sam ga napisao, nego ga sinoć na glas povikao iz lože, gdje me slučajno Ante smjestio do moje prijateljice, djevojčice s ulica Grada 1991. godine, istinske Dubravke, i još dvije dame, koje su pomogle da ostanem “kulturan“. Da i dalje sanjam budući slobodni Dubrovnik, i još kasnije, slobodnu i suverenu Hrvatsku, dok naša Ministrica otpisuje 436.000 kuna poreza udarenih  na “šund“, za 16 knjiga pokojnog mučenika generala Slobodana. Eto Ona kreše zbunjujuće, i slabo hrvatske pokušaje, prosvjetljivanja Hrvata, hrvatstvom reflektora dognanih iz Srbije, da nam osvijetle Rijeku s još malo uvoznih parangala, kao da nam nije dovoljno onih prehrambenih, tehničkih, energetskih. Uvozni su postotci i pinke unosne. Dotle smo došli da uvozimo čak i 95 % soli. Gorka kulturna sol se pri tom  izvozi i dijeli, pa alkemijom pretvara u šećer, s one strane granice, gdje se financiraju (u 6 godina 450 milijuna kuna) projekti antihrvatskih uradaka, poput filmova “15 minuta – masakr u Dvoru” i “Chriss the Swiss”, u produkciji Nukleus filma s najmanje 1.000.000 kuna novca hrvatskih građana. Dijeli se šakom i kapom s ove strane zainteresiranima da rade za one otamo, tako što gledamo Hrvatsku, koja “lepo“ gori, kako bi je mi neki morali stalno gasiti. Tu su i „karikirane“ otkinute glave u rukama mrtvih i živih, proširena izdanja “YUbileja“, dok dreče s naslovnica za 4 i po milijuna, i više, Hrvatskih kuna, koje će u snu naša Ministrica skresati na razinu financiranja, što se izdvaja za sve Braniteljske portale zajedno. Ostatak od toga kolača će namijeniti izgradnji društvenih domova i  knjižnica, s otvorenim internetom, za Hrvatske Srbe i njihove sumještane, tamo gdje je to potrebito
 
Sanjam, kako će njezin daljnji korak biti da hrvatski Srbi dobiju mogućnost ići u pravoslavne crkve i štovati svoje obrede (razinu, barem onu Crne Gore), a ne im pružati samo na izbor Srpsku crkvu. Svesilni Bog je i onako jedan, a crkvama dajte slobodu da ih vjernici odaberu po svojoj volji.
Vi ubijena dječice sanjate za nas sve dolje, i za one koji vas najviše vole. Vaše roditelje, braću i sestre.
Oni, koji su bili, vidjeli, i osjetili, znaju kud im je i s Čijom pomoću dalje hodati po zemlji, neki će, obećavam, probati djelovati i za vas, koji ste ubijeni a ne umrli, kako to Roditelji vaši točno svjedoče.
Dalek je pred nama put. Pomilujte ponekad suzu. Zaslužili ste more suza za sreću budućih srca, koja na tim suzama rastu, da u svojoj Domovini ostanu i umjesto vas Ovdje sretni budu
Ima samo još jedna tajna, ona da ste vi tu.
A vi roditelji oprostite mi ako sam što falio..., ogrezli branitelj u ovo grezo vrijeme eto "samo sanja“, ali bdijući.
 

Marko Mujan, mag. pol.

Kako mozak Billa Gatesa nastoji kontrolirati sve druge mozgove

 
 
I ja sam pokušala ući u mozak Billa Gatesa. Pogledala sam sve tri epizode Netflixova dokumentarca o jednom od najbogatijih, najintrigantnijih, najkontroverznijih i svakako najmoćnijih ljudi današnjice: “Unutar Billova mozga: Dekodiranje Billa Gatesa“.
Bill Gates je u filmu doslovce iskontrolirao sve. Odabrao je autora, Davisa Guggenheima, oskarovca poznatog po dokumentarcima o ključnim osobama globalističkog pokreta (Al Gore, Barack Obama, Malala…), kojem je omogućio ekskluzivni filmski pristup u svoj svijet.
Prethodno je, prijateljski, milijunima dolara financirao promidžbu njegovih ranijih dokumentaraca.
Stavio mu je za potrebe filma na raspolaganje sebe, suprugu i poslovnu partnericu Melindu, obje sestre, svoje izabrane i dakako podređene poslovne suradnike.
Opskrbio ga je bogatom video i foto dokumentacijom iz djetinjstva i mladosti, dopustio čak i uvid u život frustriranog, fizički neprivlačnog i socijalno nesnalažljivog pubertetlije koji kompenzaciju traži u kompjutorima, u kompleksan odnos s dominantnom majkom…
Učinio je to baš nekako uoči pandemije koronavirusa koja je njegovo globalno (navodno) dobročinstvo na području javnog zdravstva i očuvanja prirode ponovno dovela pod svjetla reflektora i učinila predmetom kontroverzi i svjetonazorskih sukobljavanja.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/200424195.2_xl.jpg?v=1
Zapravo je glavna vrijednost filma – pogledati što nam Bill Gates ima reći o sebi. I tako sam sa zanimanjem i nekim pitanjima odgledala sve tri epizode. Osobito su me se dojmile dvije priče. Prva, koje uopće nema u filmu. I druga, koja je vrlo detaljno obrađena. Prva je priča o Gatesovoj (ogromnoj) i globalno čuvenoj rezidenciji, na jezeru pokraj Seattlea – Xanadu 2.0. Nadala sam se da ću u tako ekstenzivnom dokumentarcu saznati barem nešto o onome što me baš intrigira u pokušaju dekodiranja Billa Gatesa: što je motiviralo mladog pokretača i vlasnika Microsofta da još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća nazove svoj dom Xanadu 2.0.?
Poznato je, naime, da je Xanadu bila rezidencija Charlesa Fostera Kanea, protagonista čuvenog filma Orsona Walesa “Građanin Kane“.
Nije nepoznato niti da su mnogi ljudi koji su osvajali vrhunce svjetske moći bili impresionirani “Građaninom Kaneom“ – od Billa Gatesa do Donalda Trumpa.
 
PROJEKT BUDUĆNOSTI
 
Međutim, nazvati svoj vlastiti dom Xanadu 2.0, što sugerira Xanadu novog doba, ili novog stoljeća? To već izaziva izvjesnu nelagodu, izvjesna pitanja, osobito ako znate da je filmski Ch. F. Kane bio zapravo kralj medijske manipulacije, ovladavanja mišljenjem i sudbinama ljudi te kralj uništavanja protivnika medijskim manipulacijama. U doba filmskog Ch. F. Kanea razina je bila lokalna, američka, a Kaneova rezidencija Xanadu bila je njezino sjedište. Na tom tragu Gatesov Xanadu 2.0 nosi u sebi poruku središta upravljanja ljudima novog doba, središte upravljanja svijetom. No ni pitanja niti odgovora na pitanje zašto je Billov mozak nazvao vlastitu rezidenciju Xanadu 2.0 nema u filmu, iako je film uglavnom i sniman u toj rezidenciji. To se i inače ne propituje, barem na razini zanimljivosti.
Zamislite da je Donald Trump nazvao svoj dom Xanadu 2.0. Koliko bi analiza i psihoanaliza bilo svakodnevno?! Koliko brige za njegove motive i psihičko zdravlje?!
Druga priča, koja dominira prvom epizodom jest priča o sanitarizaciji svijeta. To je zapravo priča o Billovoj opsjednutosti izmetom i njegovim recikliranjem.
Ponukan očajnim sanitarnim uvjetima u predgrađima senegalskog glavnog grada Dakra, koji su izvor opakih zaraznih bolesti, dobročinitelj Bill odlučuje pomoći svijetu konstrukcijom – super-zahoda budućnosti.
To je zahod bez ispiranja, koji će reciklirati izmet razdvajajući ga na pitku vodu za žedno afričko stanovništvo, hranjive tvari i čvrstu tvar koja će spaljivanjem postajati energent.
Nastojeći ostvariti taj svoj projekt, Bill obilazi svijet sa staklenkom izmeta, na konferencijama tumači menadžerima potencijal govana, tražeći izvođače za svoj super-zahod.
 
Našao ih je u Kini. Ali taj prvi super-zahod koštao je – pedesetak tisuća dolara po komadu. Malo preskupo za afričku sirotinju. Pa se Bill u spašavanju svijeta okrenuo konstrukciji gradskog super-kolektora za preradu govana, kao projektu budućnosti.
I ponosno je nazdravio s čašom vode iz njegova prototipa, ponavljajući kako je ukusna. Jedan takav već radi u Dakru. Gates je u projekt zahoda budućnosti zasad uložio nešto manje od pola milijarde dolara.
Financira ga njegova zaklada novcem na koji nije plaćen porez. Jer, to je dobročinstvo – pojiti Afrikance vlastitim izmetom. S perspektivom da se projekt proširi na cijeli svijet. Mene zapravo čudi da to praktički nikoga u svjetskim mainstream medijima nije začudilo.
Danas još nije kasno primijetiti da je Billov super-zahod eksperimentiranje s recikliranjem čovjeka. Meni gadljivo i monstruozno. Sutra možda više neće imati tko primijetiti. Pod okriljem korone Microsoftov portal MSN otpustio je nekoliko desetka novinara zamijenivši ih robotima, umjetnom inteligencijom.
Roboti će odsad izabirati priče za objavu, naslove, prateće slike… Zasad toliko. Dok Billov mozak ne zaključi da je svaki drugi mozak sasvim suvišan.
 

Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija,

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/kako-mozak-billa-gatesa-nastoji-kontrolirati-sve-druge-mozgove-1026458

Ključne zablude i što da se radi (2020.- ?)

 
 
Činjenica da Hrvatska 'kaska' na začelju po 'postignućima', grupe onih tranzicijskih zemalja koji su nekada  'kaskale' za njom, čini potrebnim, prije analize i zaključka - ŠTO DA SE RADI?, kratko navesti najvažnijih 10 ključnih zabluda i grešaka hrvatske politike u lutanjima po bespućima hrvatske političko-gospodarske zbilje kao slijedi:
1. Valja se odreći zablude da oblik vlasništva automatski dovodi društvo do prosperitetnog gospodarstva.
2. Valja shvatiti da je strančarsko-klijentelistička-nepotistička kadrovska politika zablude, koja je dovela do negativne selekcije na svim onim mjestima i razinama  gdje se donose odluke upravljanja državom i državno-javnim poslovima.
3. Valja shvatiti da prisutnost na radnom mjestu i koristan rad nisu isto, te valja uvesti  jasne kriterije za bolje nagrađivanje rezultate rada  za razliku od manje uspješnog i lošega rada, koji valja sankcionirati svim raspoloživim pravnim sredstvima, i to tim više čim se radi o višim funkcijama u državnoj i janoj upravi.
https://www.onlyinfotech.com/wp-content/uploads/2020/02/1582294211_The-Most-Common-Misconceptions-About-Dropshipping-in-2020-750x430.jpg
4. Valja se odreći  fatalne zablude da je „Šef/Gazda“ zaslužan za sve, a NIJE odgovoran NI ZA ŠTO, što je u nas postala uobičajena praksa. Za loš odabir suradnika u prvom  je  redu odgovoran .onaj koji ih je odabrao. Za loš rad institucija najodgovotniji su oni koji ih vode.
5. Valja se odreći zablude i priznati da za makroekonomske i strukturno gospodarske probleme zemlje nije kriv hrvatski narod koji je tobože iz bivšeg sustava tobože baštinio protupoduzetničke i protuinvesticijske navade, već su krivi oni koji su od 1991., pa sve do dan danas ovom zemljom upravljaju. Jer narod od pamtivjeka do danas nije nikad protiv dobrih gazdi, ma tko to bili, ali je protiv onih koji pred očima imaju samo svoju pohlepu za zaradom, pa maker i izrabljivanjem svojih radnika i zaposlenika narod nikada nije protiv investitora, ako se investira u otvaranje novih radnih mjesta, i novih proizvodih kapaciteta, ali je protiv „investitora/novih gazdi“ kojima nije cilj dugoročno održivi razvoj proizvodnje, već karatkoročno profitiranje uništavanjem proizvodnje radi zarade na prodaji imovine tvrtki (dobri su primjeri za to bili nove  „gazde“ sisačke Željezare, Ventilatora, Kamenskog, Sinjanke...).
 
6. Valja se odreći zablude da će ikada, ikoji ozbiljan investitor doći u Hrvatsku i omogućiti da nam ljudi ne moraju odlaziti van da bi za svoj rad bili pošteno plaćeni, dok je zemlja označena i poznata po najvećoj korupciji i totalnoj disfunkcionalnosti pravnog sustava, u EU-u i svijetu. Dok je tome tako nama će dolaziti samo špekulanti i profiteri željni brze zarade nakon čega se 'povlače' iz bussinesa u Hrvatskoj.
 
7. Velika je zabluda i fatalna greška vjerovati da se dolaskom na neku visoku političko/državniču funkciju postaje pametnijim nego što je netko bio prije toga. Pogotovu se ne postaje više posvjećen općem dobru i sposobnim donositi optimalne odluke, bez mišljenja iskusnih znalaca i stručnjaka na polju kojeg se tiču te odluke.
 
8. Velika je zabluda i grješka očekivati da će oni koji imaju previše, biti solidarni  sa onima potrebitima, jer je njihova osnovna 'filozofija' imati što više, bez obzira na koje načine, uz floskulu da oni koji nemaj su sami krivi za to.
 
9. Velika je zabluda i greška porezni sustav koji sustavno generira sve veće socijalne razlike, što se evidentno događa u nas od '90-ih do danas.
 
10. Velika je zabluda i greška politike da teži k tomu da 'vladajući' imaju apsolutnu većinu u Saboru, tobože radi političke stabilnosti. Dapače apsolutne većine, a ne konsenzus među različitim političlim opcijama, pretvara Sabor u skup političkih „ovaca“ koji glasuju bez razmišljanja za bilo koju odluku, koju predlaže njihova stranačka vrhuška. To onda više sliči na „glasovanje“ u totalitarnim režimima poput komunizma ili nacizma, nego na toliko „hvaljenu“ hrvtasku demokraciju. U teoriji upravljanja i rukovođenja, glede održavanja sastanaka postoji pravilo da - Ako se svi ili većina, slažu bez pitanja ili prijedloga u svezi neke teme o kojoj se treba glasovati,, onda sastanak valja prekinuti i ne donositi nikakove odluke, jer je očito da prisutni nisu dovoljno upoznati s predmetom u svezi koga trebaju donositi odluku. Naš Sabor je sjajan primjer donošenja odluka o kojoj većina saborske većine koja za nju glasa, blago rečeno, malo ili ništa ne zna, osim da radi stranačke stege, MORAJU glasati sa DA!
 
Radi svega rečenoga rješenja koja trebaju Hrvatskoj su:
-Treba stalno analizirati znastvenim metodama aktualnih političkih, ekonomskih i gospodarskih politika i odluka, ne bi li znali jesmo li na pravom putu ili ne. Toga u Hrvatskoj sve do danas nema. Potrebne su nam politički nepristrane analize, a ne od vladajućih naručene „hvalospjevne“ analize, i neutemeljeno hvalisanje o „postignućima“, od strane političara i „potkupljenih stručnjaka“. Hrvatska toga nema, pa se zato hrvatska politika hvali „postignućima“, dok je istovremeno po svojim „rezultatima“ glede funkcioniranja pravnog sustava i raširenosti korupcije
u društvu procjenjena kao jedna od najlošijih u EU-
-Treba se riješiti NEGATIVNE KADROVSKE SELEKCIJE – kako bi se onemogućilo uhljebljivanje novih političkih uhljeba, te stalno i neprekidno ponavljanje postupka negativne selekcije kadrova.
-Treba promjeniti sustave nagrađivanja i procjenu uspješnosti rada na svim mjestima i nivoima u društvu, pogotovu na funkcijama u državnoj  i javnoj upravi, uz jasne kriterije za procjenu uspješnosti. 
-Treba promjeniti izborni sustav tako da u Sabor  dolaze zastupnici birani osobno, kao predstavnici svojih birača, a ne glasovanjem za stranačke liste na kojoj su 'poslušnici i podobnici' stranačkog vodstva.
U dosadanjim sazivima hrvatskog Saboa, u njemu je bilo više onih osoba  kojima kolokvijalno rečeno  ne bi se moglo povjeriti da čuvaju „crtane  ovce“, a kamoli da zastupaju opće dobro za građane pri donošenju odluka.
-Treba  se odreći paradigme da nije bitno kako se stvara državni BDP, jer to je dovelo do toga da se on stvara najvećim dijelom  potrošnjom, a ne stvaranjem novih vrijednosti putem proizvodje i izvoza, što je dovelo do svjesnog zanemarivanja industrijskog i poljopivrednog gospodastva, i do favoriziranje trgovine, uvoza općenito, i neproizvodnih investicija, te do neprekidnog zaduživanja  države, što prije ili kasnije vodi u „dužničko ropstvo“.
-Treba  jasno definirati, što do sada nije izvršeno, prioritetne sektore u hrvatskom gospodarstvu, koje zemlji mogu osigrati dugoročnu stabilnost, razvoj i dostatan izvoz, bez opasnosti da kod tržišnih promjena, a i inače  budemo  ovisni od uvoza.
Turizam i građevinski sektor nisu oni koji to mogu osigurati. Vlada mora podržavati i insistirati na takvoj politici koja će onaj dio uvoza za koji mi svakako imamo resurse i možemo je zamjeniti domaćom robom, a ne „maštati“ o tome da nam treba gospodarstvo „visoke tehnologije“ u smislu proizvodje  visokoserijskih proizvoda.
Takvi su sektori  u prvom redu poljoprivreda, drvna industrija, industrija /sektor  koji se bavi zbrinjavanjem otpada, metaloprerađivački sektor  koji  toga što ima nislu cijenu rada po satu, može biti konkurentna u dobavi dijelova i opreme za brojne vanjske industrije, kao što automobilska industrija, kemijska industrija, sektor brodogradnje koji za sobom povlači  razvoj mnogih paretećih industrija i proizvodnji, počevši od proizvdnje brodske opreme kao što su proizvodnja brodskog namještaj, proizvodnja brodskih crpki/pumpi, brodske dizalične opreme, brodske opreme za elektroenergetske potrebe na brodu, i brodsku opremu, proizvodnja elektroinstalacijskog materijala, proizvodnja kemijske industrije boje i lakova, proizvodnja protupožarne opreme, proizvodnja elektro vodiča i kabela, proizvodnja brodske upravljačke opreme, proizvodnju rasvjetne opreme, i proizvodnju napredne IT oprema/softwarea specijalno za brodove.
Takav industrijski razvoj bi mogao biti i potencijalno konkurentan izvoz, budući da se više radi o potrebi za znanjem nego za investicijama.
Kao primjer loše politike u sektoru brodogradnje može se navesti uništavanje Brodarskog Instituta sa opremom i intelektualnim kapitalom, koji mnoge od nas razvijenije zemlje nemaju, i čijeusluge bi se mogle dobro tržišno valorizirati.
 
Drugi primjer gotovo „zločinačke“ gospodarske politike je bilo uništavanje Imunološkog Zavoda, najvjerojatnije pod utjecajem uvoznih lobija, uz floskulu da on nije osposobljen za proizvodnju cjepiva, koje smo onda uvozili po višestruko većim cijenama.
Slijedeći primjer loše gospodarske politike je uništavanje proizvodnje namještaja u Šavriću, čija je kvaliteta bila neusporedivo veća od kvaliteta masovnog uvoznog junky namještaja, pogotovu iz Italije. Valja pri tome zamisliti se zašto Slovenija nije ugasila svoju proizvodnju namještaja, dapače čak ju je razvijala? Zar je naša politika bila toliko „pametnija“ od slovenske, da su uočili što nama ne treba, a oni to nisu, ili je naša politika bila pod utjecajem, da ne kažem „korumpirana“ od stane uvoznih lobija koji su, pored naše gluposti, nedomoljubnosti i kriminogenosti, najveći krivci za uništavanje domaćeg gospodarstva
 
-Treba definitivno shvatiti da se naše gospodarstvo i društvo općenito  neće razvujati prema priključivanju u društvo onih zemalja koje su tako organizirane da iz nje njeni građani ne će morati odlaziti, jer u njoj nemaju perspektive za život koji se može postići poštenim radom.
Naša politika očito nije shvatila da se to neće moći postići:
a) Dok Hrvatska bude imala 20 ministarstava, a Njemačka 10, Mađarska 9, Slovenija 14, Litva 14, Estonija 11, ili Letonija 13, pri čemu je Hrvatska zemlja sa najmanje stanovnka u odnosu na te zemlje.
b) Dok je u  Hrvatskoj blizu 300.000 osoba „zaposleno“ u državnoj i javnoj upravi, znači da na jednu osobu u državnoj ili javnoj upravi dolazi oko 10 građana. Da se politika ostalih zemalja svijeta ponašala tako onda bi npr. Njemačka trebala imati 8 milijuna zaposlenika u državnoj i javnoj upravi, Francuska 7 miliona, Poljska 4 milijuna, Mađarska 1 milijun, Austrija 1 milijun..., što one vjerojatno nemaju, a ipak funkcioniraju bolje od sustava državne uprave u Hrvatskoj.
c) Dok se zastupnici u hrvatskom Saboru biraju po principu stranačkih lista, a ne kao osobe sa imenom i prezimenom, bez obzira na stranačku pripadnost ili kao nestranačke osobe.
d) Dok politička elita bude podržavala nepotizam, korupciju i kriminal povlaštenih po političkoj ili inim podobnostima.
e) Dok će većina medija biti politički instruirana, u službi politike i mahom neinformiranja ili krivog informiranja javnosti, a u korist  vladajućih elita.
f) Dok hrvatsko sudstvo ne bude neovisno i po istim kriterijima sudilo svima, i dok zakoni ne budu važili za sve jednako.
f) Dok hrvatska politika ne bude suverena, rodoljubna, samosvjesna i u funkciji najboljih interesa većine građana, i države same. Hrvatska  politika je za sada nažalost, više rukovođena interesima onih čiji se interesi ne poklapaju sa interesima hrvatskih građana i hrvatske države, već sa interesima raznih vanjskih institucija, korporacija, uvozničkih lobija, i interesima raznihsbjekata kojima je samostalna država trn u oku od njenog samog konstituiranja, i koji su tu samostalnost uspjeli obiljno dovesti u pitanje.
A naši građani sa pravom glasa očito ne shvaćaju još, da bolju Hrvatsku od ovakve kava je sada, NEĆEMO MOĆI IMAITI dok više vjeruju onome što im govore stranke i političari za koje glasuju, NEGO ONOME  ŠTO VIDE VLASTITIM OČIMA I VLASTITOM ISKUSTVU O TOME DA SE POLITIČKA  OBEĆANJA UGLAVNOM I VEĆINOM NE ISPUNJAVAJU!
 
I dok hrvatska politika ne bude promijenjena u pristupu kadrovskoj politici, favoriirajući i dalje nepotizam, uhljebništvo i korupciju smatrala „normalnom“ pojavom, te ne poduzimala ništa od navedenih rješenja za boljitak hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva, I DOK HRVATSKI GLASAČI/BIRAČI NE BUDU SHVATILI DA SVOJIM GLASOM MOGU MIJENJATI STANJE, iluzorno je očekivati da će Hrvatska biti zemlja iz koje se neće odlaziti, već će se u njoj moći ostajati, pristojno živjeti od poštenoga rada.
Trenutačno su hrvatska politika i hrvatski birači/glasači očito odustali od sna za koje se umiralo po bojišnicama diljem Hrvatske u Domovinskom ratu!
 
(Svršetak)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Četvrtak, 02/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 955 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević