Get Adobe Flash player

Jakić i njemu slični sadašnji "antifašisti" ne vide istinu ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944. godine

 
 
U Vašoj reviji Srpskog Narodnog Vijeća NOVOSTI od 14. 10. 2019. Tomislav Jakić iznosi brojne neutemeljene tvrdnje. Ne želim ulaziti u njegove brojne „istine“, koje nemaju veze sa stvarnošću, ali kao pripadnik zajednice „fratra s Badije“, želim ispraviti njegove tvrdnje u vezi s tim bez suda ubijenim franjevcem. Jakić tvrdi da je fra Bernardin Sokol (1888. – 1944.) „prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću“. Nema on dokaza da je Sokol izdao partizane, a nema ni dokaza da su „sedmorica to platili smrću“. On 75 godina nakon umorstva Sokola, partizansko-oznaškom metodom bez ikakva suda, pravda taj ratni zločin koji je izvršen nad nevinim Sokolom. Na osnovi usmenih tvrdnji nekih ondašnjih korčulanskih komunista, odveli su partizani Sokola 28. rujna 1944. po noći iz samostana Badije. Ubili su ga i bacili su u more, ali tijelo mu je isplivalo na obalu Pelješca. Skupina ljudi, koji su ga prepoznali, pokopala ga je tada u obližnje napušteno mitraljesko gnijezdo. O tome je pet desetljeća vladao muk. Kod nedavnog kopanja na mjestu ukopa nađeni su samo potplati fratarskih sandala.
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2017/09/u-kac5a1tel-suc487urcu-je-2012-otkrivena-bronc48dana-bista-glazbeniku-i-muc48deniku-fra-bernardinu-sokolu-rad-kipara-fra-joakima-jakija-gregova.jpg?w=340
Po Jakiću nije moguće da je „fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik“. A krivnja Sokola temelji se samo na usmenim tvrdnjama nekih korčulanskih partizana. Preuzeo ih je također partizan Nikola Anić i u svojoj knjizi ustvrdio da je Sokol izdao partizane, i da je stoga ubijeno „oko sedam partizana“. Nije li ta Anićeva formulacija, već po sebi čudna? Anić ne zna ni koliko je ljudi tada pobijeno, a u nekim drugim slučajevima navodi imena poginulih. Vodeći korčulanski komunisti (npr. Lozica) koji su 1944. bili tamo i o ratnim godinama 1990. objavili knjigu, Sokola i ne spominju, pa čak pišu da su ti tada uhićeni iz njemačkog zatvora „uspjeli pobjeći“, jedan je otišao s Nijemcima i vratio se živ i zdrav, te kao ugledan prvoborac na Korčuli doživio duboku starost. Anić u svojoj knjizi uz bezbroj krivih podataka govori i o prevoditelju koji je navodnu Sokolovu izdaju prevodio na njemački, iako je Sokol studirao u Beču, znao dobro njemački i često u raznim zgodama u Korčuli prevodio za druge osobe u komunikaciji s Nijemcima.
 
Anić u vezi sa Sokolom donosi signaturu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja doduše postoji, ali u tom spisu nema ni slova o Sokolu. Tu u OZN-inu arhivu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219, Sokolovo je prezime i redovničko ime. Nema ni datuma rođenja, nema optužnice, nema osude. Tu je pismo, koje su partizani na dan uhićenja uzeli iz njegove sobe, a koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću, i završio ga deset dana prije nego će ga partizani po noći odvesti iz samostana i ubiti bez suda. U završetku toga pisma Sokol odbacuje lažnu optužbu da je on izdao partizane. Kaže da ih nije volio, ali da ih nije izdao, i da se saznalo da je to učinio „jedan njihov“. Nema baš nikakva razloga ne vjerovati čovjeku koji je predosjećao da su mu dani odbrojeni i da će ga partizani ubiti. Ako je o izdajici već znao Sokol, znali su i drugi, znali su i partizani, ali očito im je interes bio da krivac ipak bude Sokol, uklonili su ga i o svemu šutjeli. Službenici OZN-e i UDB-e, NOV i JA koji su pregledavali Sokolov spis, nisu se usudili dodati optužbe koje danas olako ponavljaju „sadašnji antifašisti“, a s njima i Jakić. U Sokolovu pismu, i članku iz novina koji je napisan Sokolu u čast, podcrtali su riječi Hrvat i hrvatsko.
 
Podcrtali su i neke izričaje koji govore o Sokolovoj reformi crkvene glazbe u hrvatskom narodu. Ipak, biti Hrvat i crkveni glazbenik nisu razlozi da se ubije čovjeka. A ubiti čovjeka bez suđenja, zaslužnog velikog hrvatskog i internacionalno poznatog glazbenika, koji je još za života ušao u internacionalne stručne leksikone, i koji nije kriv, jest ratni zločin, kako onda tako i danas. Zagovara li to Jakić ratni zločin? Ne znam kako čovjek, diplomat i političar, takve tvrdnje može spojiti sa zaključcima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja je osudila totalitarni komunistički poredak u svojim rezolucijama (Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena još 27. lipnja 1996., i Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25. siječnja 2006). Ne može ih naravno spojiti ni s najnovijom rezolucijom Europskog parlamenta 2819 o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe” od 19. rujna 2019. U njoj Europski parlament traži da se u sjećanju zadrži i istražuje sudbina svih pogubljenih u ime komunističke ideologije, a Sokol i neki drugi naši franjevci smaknuti su, nevini i bez suđenja, upravo u ime te ideologije.
 
Jedan od glavnih argumenta protiv Sokola, kojeg „sadašnji antifašisti“ često iznose, zapis je Viktora Novaka u njegovoj knjizi Magnum crimen iz godine 1948. Zapisao je Viktor Novak stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je on pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Čak su izgleda i pripadnici OZN-e to 1944. shvatili, jer u Sokolov dosje nisu stavili zbirku s tom pjesmom, nego njegovu zbirku br. 7 Crkvene skladbe (za jedan glas uz pratnju orgulja), objavljenu još 1930. A da je bilo i poštenih partizana, komunista, usprkos ideološkoj dresuri, dokaz je izvješće Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) upućeno Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“.
 
Ovjereni prijepis ovog dokumenta nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842. Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku; s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih (među njima su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić, kao i srpski pravoslavni svećenici), kao i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bezpredmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“ Na plakatu je među osuđenima objavljeno i ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva (koji je tada imao 23 godine). Radi se o gore spomenutom „građaninu Dubrovnika“ koji je usprkos tako strašnoj navodnoj presudi, jednostavno pušten, a njegovo ime na plakatu poslije toga su precrtavali, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo!
Čudno je da je već 1945. bilo ljudi koji su vidjeli istinu, a Jakić i njemu slični „sadašnji antifašisti“ ne vide to ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944.
Franjevački samostan Male braćen Dubrovnik
 

Fra Stipe Nosić

Samo smo dobili "konkretan" i "konačan" odgovor od našeg "vrlog" ministra financija

 
 
“Iz HZMO-a su priopćili da je Upravno vijeće, na temelju službenih podataka Državnog zavoda za statistiku o nominalnom indeksu bruto plaća i indeksu potrošačkih cijena - za razdoblje prve polovice prošle godine u odnosu na drugu polovicu prošle, donijelo Odluku o aktualnoj vrijednosti mirovine od 1. srpnja 2019. prema stopi usklađivanja koja iznosi 2,44 posto. Mirovine povećane prema novoj aktualnoj vrijednosti isplaćuju se u rujnu (mirovina za kolovoz), kad će se isplatiti i razlika za srpanj. Eto, konačno i nama umirovljenicima, stiže dobra vijest! Nešto što će nam, bar malo, unijeti radosti u ovaj naš jadni i besperspektivni umirovljenički život. Zato idem, iz ovih stopa, nazvati Luciju!
https://www.gannett-cdn.com/-mm-/339acd2c8ac81abf5c55a31b7d22784a64f27aed/c=65-0-1661-1200/local/-/media/2015/09/01/Staunton/Staunton/635767099260592110-20150901-Julian-Parrott-Trial-GM-001.JPG?width=534&height=401&fit=crop
Halo, halo! Ja sam. Jesi li čula da će nam se povećati mirovine?
̶  Je lʹti to mene zafrkavaš?
̶  Ma, ne zafrkavam. Istina je. Spremaj se brže! Idemo pravac „Tržnica“. Kupit ćemo, na ime povećanja, nešto malo povrća, a kažu kako su i jabuke i šljive pojeftinile.
Javila mi se i Maja. I ona se sprema za kupovinu. Pa ćemo ići, njezinim autom, sve tri zajedno.
Jer, možemo, ako ništa drugo, a ono od šljiva napraviti pekmez za zimnicu, ostaviti malo  za jelo i knedle, jabuke iskoristiti za sok, a od ostatka jabuka, napraviti kompot, štrudlu ili kakav kolač.
 „Cijene su povoljne, bilo bi glupo to ne iskoristiti, ali nama umirovljenicima je i to puno. Što uraditi, kada ti je mirovina 1.600 kuna, kao što je ova moja? Toliko ima i moja Mare, pa dok platimo režije, hranu i lijekove, ne ostaje nam puno. Voće je za nas luksuz, te za takvo što, svaku kunu „prevrćemo“ i po dva puta.
Evo, sada idem po šljive jer nam nisu ove godine naše baš nešto rodile. Kupit ću samo tri kilograma. Da se nešto malo nađe, barem za koju teglicu džema”, kaže i moj susjed Roko, kojega smo susreli na Gradskoj tržnici.
̶  A znaš li ti, moja Monika, koliko su se nama, stvarno, mirovine uvećale?
̶  Ne, znam. A koliko?
̶  Sve mi se čini kako nije, baš tako, kao što to tvrdi Upravno vijeće HZMO-a. Jer, meni se mirovina povećala samo za 47 kn, a ako je ovo povećanje za srpanj i kolovoz, kako pišu, onda kuku li ga nama.
̶  Vidi ti, vidi, ovih naših muljatora! I kod mene je ista stvar. Pogledaj ovaj moj izvod za mirovinu!
Vidiš li ti igdje, za koliko je postotaka to povećanje?
Na obavijesti piše:
ISPLATA ZA 8/2019.
Mirovina: 1974,60 kn,
Razlika mirovine: 47,07 kn,
Neto: 2021,67 kn.
A onda:
IZVOD ZA KOLOVOZ:
UPLATA I ISPLATA ZA 8/2019.
iznosi 1927,53 kn.
 
Shvaćaš li ti išta sada? Meni ništa nije jasno!!! Kao daju ti povećanje, a povećanja nema. Pa tko je, onda, ovdje lud?
I, kome li to oni bacaju prašinu u oči? Za to je vrijeme naš ministar financija izjavio: "Kada bismo izbacili mirovine po posebnim propisima, i dalje smo u minusu od deset milijardi kuna ". Dotle su u Sloveniji uveli, što mi možemo samo sanjati, da svi imaju pravo, pored svoje mirovine, još i na 15 posto mirovine nakon smrti jednog od supružnika. A za radni staž od punih četrdeset godina, mirovina im iznosi 63,5 posto od plaće.
Dok je kod nas, "Kada bismo izbacili mirovine po posebnim propisima, i dalje smo u minusu od deset milijardi kuna "
̶ Ali, koliko mene pamćenje služi, po zakonu je kod nas mirovina trebala biti, a koliko je danas ne znam, još davnih dana, 73 posto od plaće.
̶  Pa, znala ti ili ne znala, isto nam se piše. Jer smo svi dobili konkretan i konačan odgovor od našeg vrlog ministra financija. A, od kuknjave nam nema nikakve koristi. Treba se organizirati; treba naći nekoga među nama, pametnog i poštenog, treba zatražiti ono što nam, za pošten i dugi umirovljenički staž, po zakonu i pripada.
Zamisli samo što bismo sve mogli postići? Nas milijun i nešto duša.
̶  A kome da se obratimo? Zar ovima iz HSU, SU i BUZ, ovim lezihljebovićima koji pušu u isti rog s Milanovićem, daju mu potporu i kažu  kako će s njim  „Hrvatska imati čestitog i poštenog predsjednika države“.
 
"Male su mirovine, i koja god bude vlada, morat će više dati, jer su to građani koji su sve stariji. Oni nisu samo platiše poreza i pitanje mirovina je s one strane ideologije, to je stvar preživljavanja. Svakom tko je na vlasti to je komplicirano, ali vlast je zbog tih ljudi",izjavljuje Milanović jer se nada, uz umirovljeničku potporu, još jednom mandatu.
̶  A što je to on, u svoje vrijeme, uradio za nas umirovljenike? Upitaj bilo koga, zbog čega, po onome što je napravio za nas, Zoran Milanović može na nas opet računati? Teško bi ti, draga moja, mogao itko živ dati nekakav uvjerljiv i smislen odgovor.
̶  Sve ti je to, moja Lucija, sve mi se čini, onaj njegov stari/novi „Plan 21“. Pa su, tako, i sve ove njegove sadašnje predizborne priče i bajke, u stilu one narodne „drži vodu dok majstori odu“.
̶  A Plenković, a Vlada? Što oni poduzimaju?
̶  E, moja Monika! Nismo im bitni. Ne čuju nas. Ne haju za nas. Oni su ti, što se nas tiče, i nijemi i gluhi.
 
Sretnu se, tako, dva stara umirovljenika, obadvojica nagluha, sjednu na klupu u obližnjem parku, pa nakon duge stanke, počnu razgovarati.   
Pita prvi umirovljenik onoga drugog:
„Je li ti se išta povećala mirovina?“
„Ma, idem napraviti koji đir“, odgovori mu ovaj.
„Ma, nema veze! A ja mislio, da ideš malo prohodati“.
Zar te ovo ne podsjeća na gluhe telefone između nas i vladajućih? Jer, na jednoj strani smo mi umirovljenici, a na drugoj Vlada i Plenković.
̶  Nešto sve mislim kako bi najbolje bilo da mi, kao svoga predstavnika, uzmemo Pupovca. I on će, za koji mjesec ići u mirovinu, jer mu stupa na snagu prestanak radnog odnosa, i slijedi odlazak s naše političke scene.
A ne bi bilo loše, priključiti mu i Furia Radina. I on je trebao otići u „zasluženu“ mirovinu, ima već četiri pune godine. Ali, naše su vlasti, dobrohotne kakve i jesu, prešle preko toga, i ostavile našeg Furia, da se još malo potkoži u Saboru i u potpredsjedničkoj saborskoj fotelji.
Mogli bi, tako oni, pošto imaju dosta iskustva, i nama malo pojasniti, kako su uspjeli ostvariti sve to što su i ostvarili. Znaš li ti, draga moja, koliko su i što su sve učinili za sve svoje istomišljenike i pajdaše?
A, znaš li ti, tko ima najviše zasluga, za sva ta uspješna ostvarenja?
̶  Pa, naravno, naš Pupi. 
•I za davanje mirovina odbjeglim Srbima, iz tzv. Srpske Krajine, u Srbiju,
•I za obnovu njihovih kuća,
•I za vraćanje imovine tim istim odbjeglim Srbima…
•I za njihovo sudjelovanje u svakoj hrvatskoj vlasti,
•I za pozicije i zaštitu svih Srba, njemu odanih i bliskih, bez obzira na njihovu prošlost,
•I za mirovine vojnika agresorske vojske JNA…
 
A samo da znaš, to bi bio za nas veliki plus,  jer njemu više ništa ne treba. Dovoljno se nakupio kuna i kunica  pa bi, valjda, zbog toga i vodio više računa o našim interesima.
Takvi nama trebaju! A ne klimavci i sluge raznoraznih unutrašnjih i vanjskih naredbodavaca.
Pupovca, Pupovca nam dajte!
̶  Ne bulazni Monika, života ti! Ti kao da si se najela bunike. Kažeš, Pupi treba radi za nas!? Draga moja, okani se ćorava posla!!!Taj ti za nas nikada nije ni radio, pa kao i dosad, ne bi ni prstom maknuo. Jer, on je već angažiran u svojoj otadžbini… na relaciji Zagreb  ̶  Beograd, Beograd –Zagreb. Zato se, iz interesa i po nečijoj direktivi, prilijepio kao pijavica, uz ovo naše, tj. njegovo „suho zlato“, i nigdje ne mrda. Valjda mora jer nije završio sav zacrtani posao.
Ali, radi što hoće, kako hoće i gdje hoće.
Voljʹte u Zagrebu, voljʹte u Beogradu.
Ili obrnuto.
I sve po zadanom planu i programu. Uz dobru nagradu i zaradu.
̶  A znaš li ti  koliko se Pupovcu prelijeva i slijeva, s naših računa na njegove račune?
̶  Ne znam. A znaš li ti?
̶  Ima ti toga, draga moja, o-ho-ho! Što ovdje, što na tajnim adresama i tajnim računima, svugdje po bijelom svijetu… Čitala sam, tako, na jednom portalu…
Ali, bolje ti je da ne znaš. Jer bi te od svega što pročitaš, moglo još i srce prekinuti.
 
I sjedimo, tako, Monika i ja. I šutimo. A svaka od nas dvije,  u svome je filmu.
̶  A, što si, odjedanput, zašutjela?  ̶  upitam zabrinuto Moniku.
̶  Okani me se, molim te! Nije mi više ni do čega. Nigdje ništa dobroga. Sve crno i puno crnih vijesti. A ni kod kuće mi nije ništa bolje.
̶  Ma, kako nije ništa bolje? A Vlatko?
̶  Što, a Vlatko? Taj stari prdonja. Leži, sjedi, jede… Taj ti, draga moja, zanovijeta i pecka bez prestanka. A ja sve moram sama. Dok se on ponaša kao malo dijete.
Muka mi je već od svega. Pustio se kʹo tikva niz vodu… Samo se dere  i galami… I žali se na sve. I sve mu smeta.
Smeta mu i kada nam dođu djeca. Smeta  mu i
kada nam dođu unuci. Smeta mu i naš stari susjed i susjedov stari pas.
Smetaju mu i djeca iz susjedstva.
Sve, sve mu smeta!!!
̶  Natjeraj ga, moja Monika, neka izađe malo među ljude. Ima toliko toga što ga može zainteresirati.
̶  U to prosto sumnjam. On ti je sada jedno veliko staro gunđalo. Bože, ubrani! Ne mogu ga više ni prepoznati. Nije to više onaj stari Vlatko! Pitam se samo kako ću i dokle ću moći, sve to izdržati.
̶  Znaš što bi ti bilo najbolje? Ostavi ga jedno vrijeme samoga. Da se sam o sebi brine, da si sam kuha i pere, da sam ide u kupovinu… A ti lijepo otiđi sama, u onu vašu staru vikendicu. I odmori dušu.
̶  Imaš pravo! To ti je dobra ideja. Možda uradim baš tako. Možda ga to malo i prodrma.
 
Ali, nakon nekoliko dana, u rano jutro, još dok nisam ni oči otvorila, zazvoni mi telefon…
̶  Halo, halo!
̶  Izvolite! A tko je to!?
̶  Ma, kako tko je to!? Ti kao da si se tek probudila! Pa, ja sam. Zar me ne prepoznaješ, moja Lucija?
̶  A kako? Još ovako rano!? Nisam se pošteno ni razbudila, moja Monika. Nego, je li kod tebe sve u redu? Glas ti je nekako čudan. Promukao i drugačiji. Pa, gdje si sada? Zar nisi otišla na more?
̶  E, moja Lucija, moja Lucija! Za nešto takvo treba i ponešto kuna. A kako nam je trenutno, niti s mojom niti s Vlatkovom  mirovinom, ne ću moći izdržati ni do kraja mjeseca. Vidiš što ti je život, moja Lucija !? Stalno se nadaš nečem boljem, a ono sve gore i gore. Ili si bez dovoljno novca, ili ti zdravlje nije dobro, ili te pritisnulo i jedno i drugo.
 
I taman, kada sam pomislila kako ću, nakon onog prvog telefonskog poziva, nastaviti piti ostatak moga jutarnjeg kapučina, a ono opet zazvoni telefon.
̶  Halo!
̶  Halo, halo! Izvolite!
̶  Dobar dan, ja sam Mario Marinković, novinar  portala MAX. hr. Radim jednu anketu među umirovljenicima, za jednu našu TV postaju. Biste li bili ljubazni da mi odgovorite na nekoliko pitanja?
̶  Pa, može! Samo izvolite !
̶  Velika Vam hvala.  Jako, jako ste ljubazni. Jer, dosad sam, vjerujte Vi meni, dobivao samo negativne odgovore. Ponekad jedan „klik“ zbog trenutačno spuštene slušalice, onda „ slušaj mali, zafrkavaj ti nekoga drugog!“, pa „hajde, okani me se!“, te „pitaj Pupovca!“
̶  A, možemo li onda započeti?
̶  Može. Može! Samo Vi pitajte!
̶  Onda, idemo! Najprije mi recite, jeste li možda čuli za uvođenje nacionalne mirovine? To Vam je bila udarna vijest u svim hrvatskim tiskovinama i na svim portalima. Naime, dijelit će se oko tisuću kuna starijim ljudima bez radnog staža. I samo nekoliko stotina kuna manje, od ljudi koji su odradili, barem, 20 godina staža.
Recite mi, što vi mislite o tome?
̶  Ma, super! Nemam ništa protiv. Neka, bar netko, nešto i dobiva. Ali, mogu li ja Vama, postaviti jedno pitanje?
̶  Može! Zašto ne?
̶  E, pa, jeste li pročitali, recite mi molim Vas, onaj tekst o uhapšenoj starici  B. N.? Evo, imam ga i sad ovdje pored sebe! I ne mogu doći k sebi.
̶  Jesam, jesam.
̶  Eto, vidite! To vam je naša pravna država. A u što se pretvorila, mogli ste se čitajući i sami uvjeriti.
…U jednom našem gradu, koncem srpnja prošle godine, dogodio se jedan nesvakidašnji slučaj, u našoj sudskoj praksi. Jedna je starija žena toga dana, pozvonila na vrata jedne obiteljske kuće, te zamolila ukućane da joj udijele koju kunu, jer je siromašna i nema od čega živjeti.
I, na njenu sreću, od dobrih ljudi dobi, onoliko koliko su joj i mogli dati…punih 10 (deset) kuna.
No, „pravna država ne spava“ niti spavaju brižni susjedi. Tako je jednom od susjeda ovih dobrih ljudi, sve to skupa bilo sumnjivo, pa je pozvao policiju. Naravno da su „institucije pravne države“ odmah žurno reagirale, a policajci su, istoga trena, izašli na teren, pronašli dotičnu ženu i oduzeli joj svih onih 10 kuna.
Ali, tu priči nije bio kraj.
Starica je prijavljena i prekršajnom sudu. Na „njenu sreću“, sudac je bio „strog, ali pravičan“. Kaznio je sirotu ženu sa 762 kune globe, 300 kuna sudskih troškova i 54 kune putnih troškova svjedoku.   
I tako je, jadnoj starici, dosuđeno plaćanje svih sudskih troškova, s tim ako ih  ne plati na vrijeme, naplatit će joj se sve to prisilno.
A da pravda i pravednost bude do kraja učinkovita, oduzeto joj je i onih, nezakonito stečenih, tj. poklonjenih joj 10 kuna.
Čeka li, Bože moj dragi, ovakva sudbina i sve nas zajedno???Jer, čak 1,01 milijunljudi u Hrvatskoj, živjeloje prošlegodinena rubu siromaštva. U obiteljimakoje teško ili vrlo teško spajaju svaki mjesec kraj s krajem, živi 1,75 milijuna ljudi ili gotovo 43 posto. U kućanstvima s malim primanjima, koji jedva preživljavanju od plaće do place, njih je 40 posto ili 1,6 milijuna.
Zimi se u svojim domovima smrzava čak 314.760 ljudi jer 7,7 posto građana ne može platiti grijanje.
Samo 24.530 obitelji u Hrvatskoj, mogu bez ikakvih problema podmiriti sve svoje mjesečne obveze.
A siromaštvo, nažalost, najviše pogađa samce starije od 65 godina, samohrane roditelje, mnogočlane obitelji, te nezaposlene.
Blago, blago nama!!!
A, upravo čitam, kako je i HTV, ovih dana pokrenula najmanje stotinjak ovrha na računima i imovini građana i obrta, zbog dugova za pretplatu. Riječ je o prošlogodišnjim dugovima, a dužnici duguju u prosjeku od tri do šest mjesečnih pretplata.
 
POČELO JE, POČELO!!!
 
E, pa sad Vi, dragi moj gospodine, kao neovisan novinar, upitajte onu staricu i još neke umirovljenike, što misle o mirovinama i o „pravdi i pravednosti“! 
A za sve ostalo, raspitajte se kod Pupovca, Plenkovića,  i u Vladi!
GLAS NARODA
…Tužno je gledati ovakav položaj umirovljenika, iako su oni sa 1,2 milijuna glasova, najveća stranka u Hrvatskoj, i iako bi mogli, bez po' muke, izboriti svoja prava!
Na žalost, to se neće dogoditi! A i kako bi i moglo, kada je od toga polovina onih koji su u "nezasluženoj" mirovini, te im promjena ne bi baš odgovarala!? Pa su ti i takvi birači, biračka mašinerija svake stranke na Vlasti! I, eto, to je jedan od razloga što promjena nema i što nam umirovljenici žive tako kako žive. Uglavnom "jadno". Čak i s dvije mirovine.
Ali zato, uz svake izbore, "osvane" pet-šest novih stranaka umirovljenika i pet-šest njihovih ustoličenih predsjednika.  
A, tko ih stavlja na biračke popise, nije teško pogoditi.  
…Odemo u mirovinu s velikim očekivanjima, kad tamo, ćorak od mirovine. 
Pa, zašto smo, onda, dali 30 ili  40  godina života, da bismo na kraju morali prebirati po kontejnerima i životariti posljednjih 15-ak godina svoga života?
…Jedan umirovljenik ništa ne može promijeniti. Ali, svi umirovljenici zajedno, jer su najbrojnija populacija s pravom glasa u Hrvatskoj (samo što im nitko neće reći  kakvu i koliku moć imaju u društvu), mogu učiniti čuda. Zato  bi bilo jako dobro, da za svoja prava, svi zajedno dadnu svoj obol, većim angažiranjem, nastupom na nekoj TV postaji, izborom najkvalitetnijih predstavnika... Nema se što izgubiti, a može se puno dobiti.
Najgore od svega bilo bi-odustati od svega.
…Smatram i sigurna sam, kako mirovine za one koji su radili puni radni vijek, mogu i moraju biti puno veće te ne bi smjele biti ispod 4.000,00 kn. Sve ostalo je besramno i ponižavajuće za nekoga tko je redovito uplaćivao u mirovinski fond i pošteno odradio svoj radni vijek… S malo sreće, naravno ako se pokrenemo, stvorit će se i kod nas povoljna klima i prevladati će spoznaja da nas sve u budućnosti, bez činjenja,  čekaju male mirovine i teško preživljavanje.
Tko zna, možda  se uskoro izrodi i neka prava reforma. 
Dok nam svima ne postane prekasno.
 

Vera Primorac

Prije i poslije smrti

 
 
„Svaka nova tehnologija podrazumijeva ovladavanje novim sustavom refleksnih pokreta koji od nas iziskuje nove napore i to u sve kraćem roku. Kokošima je trebalo čitav vijek za naučiti da ne prelaze preko puta, neke su pak putovi odveli u EU-parlament i sl. Njihova vrsta se na kraju prilagodila novim prometnim prilikama. Ali mi ne raspolažemo tim vremenom. […]
https://www.actualidadliteratura.com/wp-content/uploads/2016/10/Consejos-de-Umberto-Eco-.jpg
Skupljanje knjiga je samozadovoljavajuća, usamljenička zabava, i rijetko ćete sresti ljude koji s vama dijele istu strast. Ako imate lijepa slikarska platna, ljudi će dolaziti kod vas da bi im se divili. Ali, nikada nećete naići na nekoga tko će se iskreno zainteresirati za vašu zbirku starih knjiga. Ljudi ne shvaćaju zašto pridajemo toliki značaj maloj, neuglednoj knjizi, i zašto ste proveli godine tragajući za njom. […]To je usamljenički porok. Iz nekih mističnih razloga, vezanost za određenu knjigu nema nikakve veze s njezinom vrijednošću. […]
Mislim da se u razgovoru često ne pravi razlika između osobne knjižnice i zbirke starih knjiga. U svojoj glavnoj i drugim kućama imam oko 50.000 knjiga. Ali to su novije knjige. Od rijetkih knjiga imam 1.200 naslova. Ali tu postoji još jedna razlika. Stare knjige su one koje sam osobno odabrao (i platio), dok u novije knjige spadaju one koje sam godinama kupovao, ali i sve više onih koje sam dobivao u znak pažnje. Premda gomile njih poklanjam studentima, preostalo ih je još mnogo, te tako stižemo do brojke od 50.000. […]Imam podrum koji je pun prijevoda mojih knjiga. Pokušao sam ih slati u zatvore, računajući da po talijanskim zatvorima ima više Albanaca i Hrvata nego Nijemaca, Francuza ili Amerikanaca. Zato sam im poslao prijevode mojih knjiga na tim jezicima. […]
 
Knjiga Umberta Eca 'Ime ruže' prevedena je na 45 jezika. Za toliku brojku je donekle odgovoran pad Berlinskog zida i činjenica da je ruski jezik ranije bio službeni u svim sovjetskim republikama, dok je poslije rušenja zida knjigu trebalo prevoditi na ukrajinski, azerbejdžanski, itd. Otuda ta pozamašna brojka. Ako uzmete u obzir da za svaki prijevod dobijete 5 do 10 primjeraka knjige, već imate 200 do 400 primjeraka koji zauzimaju mjesto u vašem podrumu. […]Jednom prilikom, da bih izašao ususret predsjedniku republike, pristao sam biti član žirija za dodjelu nagrada Viareggio. Trebao sam sudjelovati u radu žirija samo za područje esejistike. Utvrdio sam, međutim, da je svaki član žirija dobivao sve knjige koje su ušle u izbor, iz svih područja odreda. Spomenimo samo poeziju - a vi i sami znate da je ovaj svijet krcat pjesnicima koji o svom trošku izdaju zbirke uzvišenih rima - stizali su mi prepuni sanduci s kojima više nisam znao što bih. Pored toga, pristizala su mi i djela iz svih drugih oblasti. Pretpostavljao sam da bi sve te knjige trebalo očuvati za dokumentaciju. Ipak, vrlo brzo sam shvatio da mi u kući ne(do)staje prostora, pa sam na kraju odlučio povući se s dužnosti člana žirija za dodjelu nagrade u Viareggiju. Hemoragija [prodiranje, izljev krvi] se tada zaustavila. Pjesnici su u tom pogledu daleko najopasniji. […]
 
Najopasniji lopovi su bibliofili, oni koji kradu samo jednu knjigu. Po knjižnicama na kraju uspijevaju identificirati mušterije koje su kleptomani, pa dojavljuju njihov opis kolegama. Kolekcionarima ne prijeti nikakva opasnost od običnih lopova. Zamislimo neke sirote provalnike kojima bi palo na pamet pokrasti zbirku knjiga Umberta Ecoa. Bile bi im potrebne dvije noći za zapakirati knjige i kamion za prijevoz. […]Osim toga, pravi kolekcionar za svaku rijetku knjigu otvara karticu u koju unosi sva njezina oštećenja i obilježja po kojima se može prepoznati, a u policiji postoji poseban odjel specijaliziran za krađu umjetničkih djela i knjiga. […]
 
Nije nimalo slučajno što je Umberto Eco napisao roman o knjižnici koja nestaje u plamenu. [Roman „Ime ruže“ (1980.), radnog naslova „Zločin u opatiji“, govori o benediktinskom samostanu XIV. stoljeća koji je na koncu izgorio u požaru koji je poharao i tajnu knjižnicu. Zanimljivo je da je samostan Sv. Mihovila iz kraja X. stoljeća, sjeveroistočno od Torina, koji je bio inspiracija i mjesto događanja istoimenog igranog filma „Ime ruže“, stvarno zahvatio požar krajem siječnja 2018. godine kada je oštećen klaustar.] Uvijek sam se plašio da mi kuća ne izgori, a danas znam i zbog čega. Stan u kojem sam živio skoro deset godina nalazio se neposredno ispod stana kapetana vatrogasne službe u mom gradu. Često bi se, ponekad i više puta tjedno, dogodilo da usred noći negdje izbije požar – onda bi vatrogasci, praćeni zvukom sirena, dolazili svog kapetana otrgnuti iz sna. Umberto Eco bi se budio slušajući štropot njihovih čizama po stubištu. Sljedećeg dana, njegova žena bi mojoj majci prepričava sve detalje tragedije… Sada shvaćate zbog čega je moje djetinjstvo proteklo u opsesiji požarima. […]
Ne bih volio da moje knjige završe u rukama nekog okultista, koji bi sigurno bio vezan za njih, ali iz sasvim drugih razloga. Ali, možda će moju zbirku otkupiti Kinezi. […]Možda će jednog dana moja zbirka prije zainteresirati kineske istraživače, znatiželjne upoznavanja svih ludosti Zapadnog svijeta.“ (Jean-Claude Carriere – Umberto Eco, Ne nadajte se da ćete se r[ij]ešiti knjiga, Alef, Gradac K., Čačak – Beograd, 2011., str. 31., 189.-195.).
 

Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Ponedjeljak, 21/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1119 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević