Get Adobe Flash player

Digoše se djeca i unuci bivšeg režima razasuti po nevladinim udrugama i strankama, poput one Rade Borić

 
 
Imam dovoljno godina da bih se živo sjećao kako su udbaški cinkeri za Titov rođendan (Dan mladosti) ili Dan Republike u Jugoslaviji obilazili moju ulicu u Đakovu i pisali koja kuća nije istaknula jugoslavensku ili zastavu SR Hrvatske sa zvijezdom petokrakom. Sjećam se koliko je novca Titova Jugoslavija ulupala u zastavice koje smo kao klinci morali nositi, milijuni nas, kada bismo išli na “hodočašće” u neko komunističko “svetište” sa spomenikom nekom narodnom heroju.
https://scontent.fzag2-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/20841056_10155602249961737_7550425404868121022_n.jpg?oh=7f45939168133137003b0b9b7e04e16e&oe=5A65B97F
Rada Borić - smetaju joj hrvatske zastave,
ne smetaju joj hrvatske kune
 
Sjećam se, kada je Tito umro, uz njegov vlak o državnom su trošku milijuni, kao danas u Sjevernoj Koreji, mahali jugoslavenskim zastavama. Sjećam se silnog novca koji smo, kao u Sjevernoj Koreji, trošili na plave titovke s petokrakom, koje smo na svaki komunistički “blagdan” morali nositi u školu. Ukratko, prošli je režim na zastave i komunističke simbole trošio ogromne pare, kao i na represivni aparat (koji je također puno koštao) što bi hapsio sve, kao u Sjevernoj Koreji, koji bi odbili mahati zastavicom, ili je zaboravili istaknuti na kući.
 
Sjećam se i Univerzijade u Zagrebu, gdje od komunističkih zastava nisi mogao vidjeti zgrade. I evo nas u 2017., u, za razliku od Jugoslavije, demokratskoj Hrvatskoj, s glavnim gradom Zagrebom, gdje se digoše djeca i unuci tog bivšeg režima razasuti po nevladinim udrugama i strankama, poput one Rade Borić, na gradonačelnika Zagreba Milana Bandića zato što glavni grad (!) ove države ide ukrasiti lijepom hrvatskom trobojnicom sa šahovnicom. Evo prigovora: to puno košta; koliko smo vrtića mogli izgraditi, i ustaljene demagoške bljuvotine djece komunista koji nisu pitali Tita i Partiju, kada su prisilno (!) nametali zastave s petokrakom koja je masakrirala Vukovar, koliko to košta, koliko vrtića, pardon, zatvora i Golih otoka je Maršal za taj novac mogao izgraditi, koliko je Đurekovića za taj novac po svijetu mogao pobiti, koliko vila po Hrvatskoj si sagraditi, koliko još aviona napraviti da bi efikasnije bombardirali Tuđmana i Banske dvore.
 
Ti što napadaju Bandića zbog zastava Republike Hrvatske u našem glavnom gradu, osim što pokazuju svoje pravo lice, totalitarnih umova koji se još uvijek ne mogu pomiriti što je Hrvatska, unatoč petokraci i Titu, postala država, pokazuju raskoš palanačkog primitivizma. Naime, upravo se vratih iz Švicarske i Francuske, zastave na svakom koraku, o glavnom gradu da i ne govorim. Dovoljno je skoknuti preko Atlantika i vidjeti, ne samo u Washingtonu, da je američka zastava dio svagdašnjice i kućnog “dekora”, posebno za važne državne praznike, svakog Amerikanca. To što radi gradonačelnik glavnog grada Hrvatske je, suprotno, ispravljanje nepravde i civilizacijski čin koji nije usmjeren ni protiv koga, pa ni gradnje vrtića, pogotovo, a to je njezino pravo koje poštujem, kada se za vrtiće i djecu zbog troškova zastava zabrinjava feministica koja niti ima, niti želi imati djecu.
Kada sam prošlog tjedna bio u Zagrebu i vozio se Slavonskom avenijom, vidjeh te “sporne” zastave i taj “skupi” projekt, djeluje uistinu lijepo, a svaki stranac jasno vidi da je u glavnom gradu Republike Hrvatske, a ne u Bangladešu.
 
Tko je tu lud?
 
Jad i bijeda ovih kritičara Bandića zbog ukrašavanja (!) glavnog grada zastavom iste zemlje posebno su vidljivi na sljedećem primjeru. Sjetite se kada su razne udruge, od “Ženske mreže”, koja se bavi zaštitom ženskih prava i bori protiv nasilja prema ženama, do gay udruga, koje se bave pravima homoseksualaca, protestirale protiv ukidanja Titova trga u Zagrebu i mahale zastavama Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem, te komunističkim, jugoslavenskim zastavama s petokrakom. To bi u mnogim ozbiljnim zemljama bilo kazneno djelo ili prekršaj. No stvar je tu ridikulozna. Naime, “Ženska mreža” maše Titovim zastavama, Tita koji je svoju prvu ženu razdjevičio s 14 godina (pedofil), a poslije ju, kao i drugu, izručio NKVD–u i dao ubiti. Koje sramoćenje “Ženske mreže”, koja slavi pedofila i ubojicu žena, kao i homoseksualaca koje je Tito ubijao ili slao na Goli otok kao relikte “iskvarenog buržujskog morala”. Tko je tu lud? Bandić jamačno nije, a njegov primjer trebali bi slijediti svi gradonačelnici.
 
Dakako, nije u zastavi sve, Hrvatima treba posla i kruha, trebaju joj političari koji ne kradu, koji ne zlorabe istu zastavu i prekriveni njome i busanjem u hrvatska prsa potkradaju ovaj narod. Ali nevladine udruge, kako je rekao bivši ministar financija Linić, koje godišnje dobiju 4,5 milijardi kuna, uglavnom od “dobronamjernih” inozemnih izvora, imaju 4,5 milijardi razloga protiv hrvatske zastave. Razumljivo, gledati hrvatske zastave u Zagrebu njima je traumatično. No tu ne pomaže protuhrvatska ideološka zabrijanost. Dovoljan je apaurin...
 

Ivica Šola, http://www.glas-slavonije.hr/kolumna/21/4486/45-milijardi-razloga-protiv-hrvatske-zastave

Srbi se ne žele suočiti s prošlošću

 
 
Srbi se ne žele suočiti s prošlošću. To je morala ustanoviti dobitnica Nobelove nagrade Herta Müller na beogradskom sajmu knjiga. Dobrom sajmu knjiga treba skandal. Bez njega nije prošao ni beogradski koji je upravo završio. Povod je bio nastup počasne gošće Herte Müller. Odgovarajući na pitanja novinara, branila je NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999. Napad je bio opravdan s obzirom na ratove koje je Srbija donijela regiji, kazala je ona. „Srbi su sami sebi nanijeli zlo i moraju s tim živjeti.“
http://www.balkaninsight.com/en/file/show//Images/images/Herta%20Miler%20u%20BG%20Beta%20Aleksandar%20Dmitrovic%20640.jpg
Herta Müller
 
O toj rečenici dalo bi se raspravljati. Ne samo u Srbiji. Izbio je medijski shitstorm u kojemu su diferencirane reakcije ostale gotovo nevidljive. Gotovo nijedan kritičar nije propustio spomenuti činjenicu da je otac Herte Müller bio esesovac. Ja nisam moj otac, rekla je Müller na sajmu knjiga, ali uvijek sam imala potrebu ispričavati se. Jedna kritičarka posudila je tu izjavu. Ja nisam Milošević, napisala je, pa ne ću za njega ni ispaštati. Time je spomenut središnji problem srpskog postupanja s ratnom prošlosti: nema razlike između kolektivne krivnje i kolektivne odgovornosti.
 
Propuštena šansa
 
Procesi na Haaškom sudu za ratne zločine bili su šansa da se ta razlika razjasni: postoje individualni počinitelji koji od zajednice „preuzimaju“ krivnju – ali ne i odgovornost za pitanja kako je do tih zločina došlo i kako bi se slične stvari ubuduće mogle spriječiti. Tu šansu za učenje Srbija nije iskoristila. Kad je predsjednik suda nedavno bio u oproštajnom posjetu Beogradu, premijerka Ana Brnabić žalila se da sud nije pridonio pomirenju u regiji jer je jednostrano proglasio krivom srpsku stranu. Sudac je suho odgovorio da su za pomirenje nadležne zemlje, a ne sud. Sigurno, Haaškome sudu može se predbaciti mnogo toga i točno je da nije osuđen niti jedan Hrvat ni Kosovac visokoga ranga. Ali narativu koji u Srbiji vole, da su za sve svi podjednako krivi, suprotstavlja se tvrda činjenica civilnih žrtava u ratu u Bosni: umrlo je 33070 Bošnjaka, 4075 Srba, 2263 Hrvata.
 
Zašto u proteklih dvadeset godina ni u jednoj zemlji bivše Jugoslavije nije bilo slobodne rasprave o ratu? Pobjednici (Hrvatska, Slovenija) ne vide povoda za samoispitivanje. Oni njeguju dogmu vlastitog „čistog“ rata. Neugodna pitanja nakon rata sebi postavljaju samo gubitnici. Ali klasičnih gubitnika nema. To ima veze s intervencijom Zapada. Ratovi u Bosni i na Kosovu nisu završili zato što su se „potrošili“, nego su nasilno zaustavljeni izvana. Sukob je zamrznut i nakon toga institucionalno reproduciran u novostvorenoj državi.
 
Svi su žrtve
 
To važi prije svega za Bosnu, gdje je etnija postala središnja politička kategorija. U tom kontekstu nacionalistički nabijen diskurs žrtve sam ide dalje. Brinu se za sramotu drugih, ne za onu svoje vlastite strane. I naravno, govor o opasnosti koju za naciju predstavljaju susjedi iskušano je sredstvo tehnike vladanja. Uspješno ga primjenjuju političke elite zemalja propalog malog imperija. A kako (skoro) svi govore istim jezikom, ti se diskursi međusobno potvrđuju i pojačavaju. Samo jako prekogranično civilno društvo moglo bi im proturječiti alternativama. Njega još nema na vidiku.
 

Andreas Ernst, Neue Zürcher Zeitung, Švicarska

Hrvatskoj nikako ne treba Rusija za neprijatelja

 
 
Kad je planiran službeni susret Kolinde Grabar-Kitarović i Vladimira Putina bio je uvjetovan političkom nuždom. Jer nije normalno da Hrvatska ima potpuno zapuštene međudržavne odnose s državom koja je toliko snažna, a istodobno i toliko politički aktivna i prisutna i u Hrvatskoj, a još više u našem susjedstvu. No da su svi vračevi birali tajming tog samita, ne bi vjerojatno mogli izabrati intenzivnije i zgusnutije vrijeme od ovog tjedna, u kojem s prvim uhićenjima čelnih ljudi Agrokora i početkom kaznenog procesa počinje nova etapa, u kojoj će se morati donijeti i najvažnije odluke: što i kako dalje s Agrokorom.
https://www.srbijadanas.com/sites/default/files/styles/full_article_image/public/300936/2017-10-18t121819z_1129008154_rc1f994366f0_rtrmadp_3_russia-croatia.jpg
Kolinda Grabar-Kitarović i Vladimir Vladimirovič Pitin
 
A to su odluke koje se tiču ne samo budućnosti Agrokora, već i budućeg modela hrvatskoga gospodarstva (promjena ili status quo?), kao i pitanja nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane u jugoistočnoj Europi. Interesi Rusije i Hrvatske u tom raspletu su prilično različiti. No Agrokor je samo jedna od tema koje pridonose visokom intenzitetu političkih interesa između Rusije i Hrvatske. I Putinov izbor rezidencije u Sočiju za mjesto susreta, to simbolično potvrđuje. Temeljna politička opredjeljenja Rusije i Hrvatske različita su, pa čak i dijametralno suprotna. Hrvatska je predana članica NATO saveza, i to je jedno od rijetkih pitanja oko kojeg postoji suglasnost svih relevantnih hrvatskih političkih stranaka.
 
Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a na Srbiju i BiH (u kojoj je adut Republika Srpska) i učiniti ih svojim uporištima u ovom dijelu Europe. Rusija je kao znak svojih namjera nedavno poslala Srbiji eskadrilu svojih starih lovaca MiG-29. SAD je kao znak svojih namjera nedavno poslao Hrvatskoj ponudu za svoje nove lovce F-16, najnovije generacije, u širem gospodarskom paketu.
 
I to su simbolične i razumljive poruke, koje se taktično prekoče. Rusija želi ostvariti monopol na opskrbu plina u Europi i pritom je spremna poslužiti se svim sredstvima, Hrvatskoj to načelno nije u interesu jer energetski je monopol korak do političke ovisnosti. Uz to, izgradnja LNG-a na Krku nije samo način za jačanje hrvatskog partnerstva sa SAD-om, koje je Hrvatskoj nužno zbog regionalnog odnosa snaga, već je to i prilika za gospodarski razvoj i jaču integraciju s državama srednjoeuropskoga kruga. A to što se s izgradnjom LNG-a godinama odugovlači s hrvatske strane i to što je Putin možda spreman nekim ne baš transparentnim načinima nagraditi one koji to čine, to nije pitanje spora ni s Rusijom ni s njezinim predsjednikom. To je pitanje koje treba adresirati hrvatskim političko-energetskim gremijima, kao pitanja možebitne korupcije, a ne međudržavnog spora.
 
U svemu ostalom Hrvatska i Rusija imaju mnogo prostora za suradnju, kako na gospodarskom, tako i na političkom planu. Tome u prilog govori iznimno veliko gospodarsko izaslanstvo u pratnji predsjednice, koje je naviklo i želi poslovati s Rusijom i u Rusiji, kao i interes s ruske strane. Kad je o političkoj i geopolitičkoj razini riječ, primjetno je približavanje i novo savezništvo Putinove Rusije i Erdoganove Turske na euroazijskom prostoru, kao i približavanje njihovih regionalnih štićenika: Vučićeve Srbije i Izetbegovićeve bošnjačke komponente u BiH. Potvrđeno je to i prošlotjednim vrlo srdačnim i čak raspjevanim (vanjskopolitički ministar Dačić) susretom Vučića i Erdogana u Beogradu.
 
Hrvatska vanjska politika si ne bi smjela dopustiti pasivnost i ostanak izvan tih kombinacija. Osobito imajući na umu da je i Putinov i Erdoganov utjecaj u BiH u posljednjih petnaestak godina značajno porastao, a američki primat bitno poljuljan. Hrvatska ne bi nikako trebala imati Rusiju za protivnika kada je riječ o politici prema BiH. A postoji prostor za dogovor. Hrvatska ne treba imati nikakvih iluzija da će Rusija prestati podržavati Srbiju i njezine ambicije širenja utjecaja na cijeli postjugoslavenski prostor. Ali problem su slabosti hrvatske (vanjske) politike i nedefiniranost nacionalnog interesa, a ne ruska ili srpska proaktivnost. I dakako da Putin nije ni očekivao da će mu hrvatska predsjednica u Sočiju ponuditi konzultantske usluge naših stručnjaka za integraciju Donjecka i Luhanska. Ne zato što bi se Putin bojao uspjeha naših konzultanata, jer on dobro zna da hrvatsko Podunavlje nisu mirno reintegrirali konzultanti, već uvjerljivost hrvatske vojske i snaga američke politike. Već zato što se o nekim stvarima na nekim mjestima – naprosto ne govori.
 

Višnja Starešina, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/513009/hrvatskoj-nikako-ne-treba-rusija-za-neprijatelja

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 950 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević