Get Adobe Flash player

Tri stotine KOS-ovih mreža

 
 
HDZ-ova vlada na čelu s Plenkovićem i operativkom ministricom Obuljen iz samo kolegama znanih razloga ide, nakon tzv. Mostova zakona o arhivima, s novim, "dorađenim zakonom". Prošli tjedan u saborskoj raspravi i činjenicama koje su iznesene jasno je da se arhivi (komunistički) ne otvaraju, već zatvaraju. U odnosu na "Mostov zakon", HDZ-ov, HNS-ov, SDSS-ov..., novi zakon zamračuje, čini nedostupnim građu od svibnja do prosinaca 1990., kada je većina udbaša i KOS-ovaca presvlačila dresove i, dok je hrvatska mladost krenula ginuti za novu državu, oni pripremali privatizaciju i pljačku uz cementiranje vlasti koja i danas živi kao tzv. duboka država, od sudstva, politike preko sveučilišta do dijela medija.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/dc/Udba_iskaznica.jpg
O tom procesu "prestrojavanja" udbaša i KOS-ovaca u tom razdoblju na suđenju Miloševiću u Haagu govorio je bivši KOS-ov oficir Mustafa Čandić. S Čandićem sam se prije par godina i osobno susreo u Zenici kada mi je potanko opisao raspad Jugoslavije i instaliranje KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa) koje je KOS aktivirao od pravosuđa preko sveučilišta, medija do politike, oko 300 takvih mreža. Ti ljudi su i danas tu, presvučeni u demokratsko i liberalno ruho, a u razdoblju u kojem HDZ – zatvara arhive ti su ljudi radili "zaokrete". Ne treba isključiti činjenicu da takvim zatvaranjem istaknuti HDZ-ovci mlađe dobi idu štititi i svoje očeve o koje se u razgovoru i svjedočenju "očešao" i Čandić.
 
Zakon je i u mnogim drugim formulacijama antilustracijski, podmukao, sa svrhom prikrivanja široke mreže udbaša u svim institucijama koje spomenuh jer navodi, kada su osobni podaci u pitanju, da se neće štititi osobni podaci samo osoba koje su obnašale javne dužnosti te bili pripadnici ili suradnici službe sigurnosti. Naime, Udba je imala kapilarnu mrežu (i još je ima) i, kako je upozorio odvjetnik Pavlović, podvala se sastoji u sljedećem: "Suradnici su bili formalno na zadatku, ali postojali su i oni koji su surađivali s Udbom, ali nisu bili suradnici. Postojalo je nešto što se zvalo prijateljska veza (to je onaj koji poznaje suradnika pa mu dostavlja podatke), zatim društvena veza (predsjednici Komiteta za općenarodnu obranu u poduzećima) i operativna veza (ljudi koji su u pripremi da postanu suradnici).
 
Time su automatski zatvorili dosjee za ogroman broj ljudi koji su surađivali s Udbom, a nisu bili suradnici – upozorio je odvjetnik Pavlović koji je zbog slučaja Đureković i suđenju Perkoviću i Mustaču iznimno upućen u ovu problematiku, jer je teško probijao udbaške barijere u potrazi za arhivskom građom. Osobno, za to mi ne trebaju arhivi, sada mogu nabrojati deset udbaških drukera iz mojeg kvarta u Đakovu koji su mog oca spremali u zatvor i prijetili oduzimanjem putovnice zbog danas sasvim banalnih pjesama poput "Vile Velebita" ili "Marjane, Marjana" gdje bi umjesto Titova imena otac stavio Isusovo ("i još jedno slovo...").
 
Otac, nas sedmero djece, je radio u Njemačkoj skoro četiri desetljeća, a takvi udbaški drukeri, čiji će podaci biti zaštićeni, ako ih iznesem, mogu me tužiti. I eto ti obrnute lustracije. To omogućava ovaj HDZ-ov zakon. HDZ i SDP, kako je vidljivo i iz imena samih utemeljitelja HDZ-a, su zapravo lijevo i desno krilo Udbe (KOS-a), pri čemu je važno reći da ne treba, što se tiče članstva u HDZ-u, generalizirati, većina su časni ljudi i domoljubi, no takvi nisu mogli i ne mogu prema gore, nisu mogli "jamiti" tvornice i banke, takvi su u samoj stranci "lustrirani", marginalizirani.
 
Najčešća rečenica koju udbaši danas koriste jest "ostavimo se prošlosti, okrenimo se budućnosti". To je iz njihove perspektive, iz sadržaja njihove mutne prošlosti, sasvim razumljivo. No to je floskula jer je gorka istina da od gospodarstva do politike u Hrvatskoj nema diskontinuiteta s Jugoslavijom, devedesetih su "oni" napravili državu po svojoj mjeri i mjeri vlastite djece i "kolega". Hrvatska je i dalje država dogovorne, a ne tržišne privrede, bez stvarnog pluralizma, a skora velika koalicija konačno će blizance "vratiti materi", i konačno prekinuti "bratoubilački rat". Ta velika koalicija HDZ - SDP plus njihov Ustavni sud, već je na djelu, digli se na zadnje noge zbog referenduma o novom izbornom zakonu koji bi stubokom uzdrmao ta dva krila službe i partije bivše države.
 
Treba nam "stabilnost" koja traje još od četrdeset pete, a upravo tu "stabilnost" ugrožavaju arhivi, jednako kao i novi izborni zakon, pa velika koalicija tu već opstrukcijski "dejstvuje". Ovdje u Slavoniji puno se govori o masovnom iseljavanju. Pogotovo mladih. Čitam statistike, znanstvena istraživanja (i sam sam objavio jedno), brojevi su katastrofalni. Tko iseljava? Uglavnom djeca istih onih, poput mog oca, koji su već jednom iseljavali, ali danas s cijelim obiteljima. Djeca udbaških drukera mog oca - ne. I tko onda kaže da se u Hrvatskoj ne provodi lustracija? Da, provodi, ali obrnuta! HDZ-ov zakon o arhivima samo će zacementirati taj proces. Propadamo! Tko iseljava? Uglavnom djeca istih onih, poput mog oca, koji su već jednom iseljavali, ali danas s cijelim obiteljima. Djeca udbaških drukera mog oca - ne. I tko onda kaže da se u Hrvatskoj ne provodi lustracija? Da, provodi, ali obrnuta!
 

Ivica Šola, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/553083/laz-je-da-u-hrvatskoj-nije-provedena-lustracija

Molimo Boga za pomoć, u novom hodu za život

 
 
Ako u sebi nosimo
 i najmanju klicu snova,
onda smo uvijek
 jedan korak ispred
 
‒Dokle više!? Opet kod nas isto. Opet meteorolozi javljaju kako će svugdje, osim na sjevernom Jadranu, biti sunčano i vedro.
Znala sam, znala!!!
‒Nije te, valjda, moja Lucija, opet uhvatila ona tvoja stara kostobolja?
‒Jest, jest. Ne treba ti, draga moja, nikakav meteorolog. Samo ti mene pitaj!
    Iskreno, nikada nisam zimu previše  ni voljela. Snijeg i snježne pahuljice promatrala sam i promatram - moram priznati tada i uživam- samo kroz zatvoren prozor. Ali od magluštine, kada ti vlaga ulazi u svaku poru i u svaku kost, ježim se.
E, da mi je, bogdo, dobiti na lotu, svake bih zime putovala u neki topliji južni kraj, tamo negdje gdje je vječno proljeće, Miholjsko ljeto ili lijepa i ugodna jesen.
‒Vidi, vidi ti nje! Ti bi, sve mi se čini, moja gospođo, neki veliki  dobitak na lotu! Jer, to možeš samo tako i ostvariti.
Sanjaj moja Lucija, sanjaj! Snovi su slatki, a stvarnost i realnost ti je, i to ona prava a ne virtualna, gorka i pregorka.
Zato, pogledaj malo oko sebe! Probudi se!!!
‒Stvarno si grozna! Pa, reci ti meni, a što bi čovjek bez snova? Gdje bi bio ovaj svijet, gdje bi i ti bila da nisi imala snove i nadanja? Znaš li ti, moja pametnice, da su svi veliki ljudi, svi veliki slikari, književnici, glazbenici, i svi veliki svjetski umovi bili i veliki sanjari?
‒E, pa, sanjaj ti i dalje, a ja idem kuhati ručak. Znaš, to ti je ono nešto od čega se živi. A ti, draga moja sanjalice, nastavi sanjati!!!
‒Ma gdje si navalila? Imaš vremena za kuhanje. Tek je deset sati.
‒Hoću, ostat ću, ali ako ćeš prestati kukati!  U zadnje ti vrijeme sve smeta. Što se to s tobom događa? Te smeta ti ovo te smeta ti ono. Spusti se malo na zemlju, ženo božja! I ne griješi dušu.  Zar si zaboravila sav onaj tvoj hod po mukama i sve ono krošto si prolazila tijekom tvoje bolesti?   Znam dobro kako ti je bilo.  Znam i da čovjek treba ogromnu snagu za sve to i izdržati. Znam da tada treba i poneko rame za plakanje. Ali, brate moj dragi, promijeni ploču!!! Bar ti to  znaš. Ta, uvijek si nalazila duši lijeka. I u najtežim trenutcima. Dobro te poznajem i razumijem, vjeruj mi! I stotinu sam se puta upitala, odakle ti tolika volja i snaga da sve to preboliš i prebrodiš?
Ali, baš zato, ne mogu te i ne želim te više čuti kako jadikuješ. Ozdravila si, dobro izgledaš…a malo reume nije nikoga došlo glave. Pa, nakon svega što si prošla, prst u uho pa zapjevaj!!!
I, nemoj me pogrješno shvatiti, molim te!
http://www.biskupija-varazdinska.hr/userdocsimages//images/SLIKE_2016/Hod_za_zivot_Vz1.jpg?width=800&height=600&mode=max
‒Ma, o čemu ti to pričaš?  Suviše te dobro poznajem da bih se na tebe ljutila. I dobro znam kako u tebi kuca jedno veliko srce. Puno dobrote, ljudskosti i suosjećanja. Pa, zato ti, draga moja Monika, sve ovo i govorim, bez ikakve ograde i ustručavanja. Zato ti se i povjeravam.
Zato mi trebaš i vjerovati. A, vjeruj mi, moja Monika, ne bih mogla izdržati sve one jade i sve one svoje  Scile i Haribde, niti bih se mogla izvući iz one moje boleštine i svih mojih muka i problema, da mi nije bilo, najprije malo kukanja a onda i puno, puno snova i nadanja.
– Tako i treba, moja Lucija!Zato sanjaj i dalje i ostavi se kukanja!!!
Jer da si samo kukala, Bog zna što bi od tebe  bilo.
‒Istina je, istina! Samo su me nadanja i snovi  spasili od potonuća. A nada i nadanje su ti nešto kao san na javi koji, unatoč svemu i unatoč svim problemima, sanjaš i kada si budan. I to je dobro u ovo naše današnje kaotično vrijeme, zar ne!?
***
Budim se i ovu noć, kao i nekoliko prethodnih, sva mokra od znoja. Mrkli je mrak. Na satu je tek tri i pol.  Opet sam sanjala  i sve nanovo proživljavala…i  moju bolest, i moju operaciju, i moju rehabilitaciju.
Pa sam,  naravno u snovima, opet bila u bolnici. Ležim ja, tako, sva ukočena od straha, na operacionom stolu, spremna za „rezanje“. Okolo mene poredan cijeli tim liječnika.  Stavljaju mi na lice masku za narkozu.
‒Udišite! ‒ govori mi jedan od njih.
Ja udišem, polako sklapam oči i tonem negdje duboko… kao u neki bezdan.
Na stolu sam. Sve je završeno. Odvoze me u bolesničku sobu i prebacuju na krevet.
Ležim nepomično. Ne znam ni koliko je operacija trajala ni  kakav je konačan  ishod. Još svega nisam ni potpuno svjesna, ali osjećam kako nešto nije u redu sa mnom. Nešto me para i steže u grlu.  Nakašljavam se… Pokušavam to nešto izbaciti iz sebe. Ali, ne ide. Odjedanput mi ponestaje zraka. Ne mogu disati. Mašem rukama i hvatam se za grlo, teško izgovarajući riječ po riječ.
‒Ne ...m-o-g-u ...disa a-a-aaaa-at! ‒ jedva mi izlazi, skoro nečujan, šištav, promukao i isprekidan glas. Kao da su mi obadva plućna krila ispunjena i nabijena betonom i kao da mi se sve to zabetoniralo.
Niti mogu kašljati, niti iskašljavati.
Niti mogu udahnutu niti izdahnuti.  
Jedna od bolesnica trči po glavnu sestru. Odjedanput se svi okupljaju oko mene.
Glavna sestra nosi priručnu torbicu.  Dolazi i dežurni liječnik. Daju mi  injekciju i stavljaju masku s kisikom. Počinjem polako dolaziti k sebi. Ali, još sam uvijek omamljena i teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra. Miče usnama.  Valjda mi nešto govori. Ali ja ne čujem ništa, ništa ne registriram. Još sam uvijek ošamućena.
‒ Doživjeli ste šok. Jeste li sada bolje? –kao kroz maglu čujem glas glavne sestre.
Samo potvrdno klimam glavom, presretna   što mogu normalno  disati i što sam još uvijek živa.
Čudno, nitko mi ništa ne govori. Ne znam ni jesu li mi odrezali... Jednostavno mi to nije bilo, u onoj strci, gunguli i strahu, ni na kraj pameti.
Pipam se …tu je. Dobro je!!!
Ulaze i moje dvije kćerke. Grle me. Izbezumljene  zbog onog što mi se dogodilo, ali unatoč svome strahu, tješe me i hrabre. Ali, ja znam da se jedva suzdržavaju od plača.
Kažu mi, njih dvije, kako je rak bio tek u početnoj fazi i kako su izvadili samo nešto malo okolnog tkiva. Dok limfne žlijezde nisu ni dirali, jer nisu bile zahvaćene.
‒O, Bože, Bože moj, hvala Ti na tvome daru!  Hvala Ti za svako moje novo jutro, hvala za svaki novi dan koji si mi darovao!!!
***
‒E, vidiš li sada, moja pametnice, vidiš  kako se treba nadati. I iskoristiti za snove svaki trenutak u životu. Treba i sanjati, draga moja! A onda i ići za snovima. Sanjala sam i ja, tako, kako sam potpuno ozdravila; kako puno pišem i puno objavljujem; kako tiskam knjige; kako sređujem sve u kući i oko kuće; kako idem na  banjsko liječenje i terapiju, i kako, nakon svega, hodam kˈo kakva mladica.
Pa, pogledaj me sada, moja Monika! Snovi su mi se ostvarili.  Živa sam, zdrava sam. Pišem, objavljujem, tiskam knjige… I hodam, ne baš kao mladica, ali hodam.
I nadam se, tj. sanjam kako ću srediti i sve oko kuće i u kući. Kako ću ići i u neko lječilište i riješiti se ove svoje boljke vezane uz kostobolju.
Pa, kud ćeš ljepše snove? A tek, kada se neki od tih naših mnogobrojnih snova i ostvare, gdje nam je onda kraj?
I nije mi bilo lako, vjeruj ti meni! Da mogu, najradije bih  te godine, pune borbe, strepnji i straha, izbrisala iz sjećanja i potpuno zaboravila.
Nije  lako, draga moja, ma koliko čovjek imao volje i snage, prihvatiti sve to. I to ono najgore. Ali, volja te tjera da se nadaš. Pa, tako, odlučiš sve ono ružno i opasno ignorirati. Odlučiš se   ne misliti o tome. Ne pričati o tome. Ne opterećivati se s tim.
Kao to se ne odnosi na tebe.
Kao nisi ti u pitanju.
A, za cijelo to vrijeme, u tišini i osami, moliš Boga za pomoć, u tvom novom HODU ZA ŽIVOT.
 
I tako ti vrijeme prolazi u iščekivanju svakog novog jutra i svakog novog dana, kojega se nadaš preživjeti. I, naravno, svake nove kontrole i pregleda.
Zato, vjeruj  ti meni, niti želim, niti hoću, niti smijem prestati sanjati!!! Pa, ja imam još toliko toga dati…Toliko toga lijepog i primiti i darovati… Darovati prijateljima koje volim, svojoj djeci, svojim unucima. I ne želim se opterećivati niti sitnicama niti nekim perifernim i bizarnim stvarima. A još manje nekakvim glupostima.
‒A bolest, moja Lucija, a bolest?
‒Bolest, bolest! Pa, draga moja, uvijek ti ima gore od gorega.
Vidiš, eto, baš zato, ja ti ne želim o bolesti. Ja ne želim, niti smijem niti hoću misliti na ružne stvari.   Želim razmišljati o nečem lijepom. Želim promatrati svu ovu ljepotu  oko sebe i sav ovaj predivni svijet.  Želim ga promatrati  kao najbolje i najljepše mjesto koje nam je Bog darovao. Kao raj na ovoj našoj kugli zemaljskoj. Kao mjesto  u kojemu se svi  poštuju i cijene. U kojemu pomažu jedni drugima. Gdje se vole i gdje dijele sve svoje… s nekim koga vole i tko njih voli.
 
Biti voljen i voljeti. Primati ljubav i dijeliti ljubav. Pa, što više, reci ti meni onako iskreno, čovjek može od života očekivati?
Nedavno mi je, tako u razgovoru, jedan moj prijatelj, inače liječnik po zanimanju, ispričao- a rekao mi je kako je to negdje pročitao- jednu poučnu priču, jednu predivnu i istinitu priču o ljubavi, priču koja ulijeva nadu u dobro.
‒A što ti je ispričao, reci!
…Bio je to,  pričao  mi je on,  sasvim običan radni dan u jednoj  liječničkoj ordinaciji . Već je trebala   početi ona prava gužva, kakva počinje  uvijek u ovo vrijeme, negdje oko 8:30 h. Ali, u čekaonici, za divno čudo, nigdje nikoga. Tek, za nekih pola sata, ulazi  jedan stariji gospodin, otprilike oko 80 godina.
 Činilo se da mu se strašno žuri. Jer, dok   je liječniku objašnjavao što mu se dogodilo, nervozno je cupkao nogama   i vrpoljio se na stolici, stalno pogledavajući na ručni sat.
‒Zbog čega ste došli, gospodine? –upita ga  liječnik.    
‒ Molio bih Vas da mi pregledate ranu. Povrijedio sam prst nožem‒ odgovori on. ‒Možete li me odmah primiti, molim Vas? Znate, u velikoj sam  žurbi.  Imam jedan veoma važan sastanak, točno u devet sati.
‒Žao mi je, gospodine, ali malo ćete, ipak, morati pričekati. Sjednite, a ja ću nekoga poslati da Vam ranu pregleda.
    No, dok je odlazio, liječnik zastane, i kao da ga je nešto  nagnalo, okrene se. A čovjek zabio glavu među koljena, skida kapu pa ju opet stavlja, prolazi nervozno zdravom rukom kroz kosu, pogledava na sat, pa, onda,  nešto mrmljajući odmahuje glavom.  
‒Mora da se čovjeku, stvarno, žuri.
A, možda mu je to neki jako, jako važan sastanak‒pomisli liječnik u sebi.
 
I tako se on odluči osobno ga pregledati. Jer trenutno nije imao drugih  pacijenata. Odmah ga uvede u ordinaciju, pregleda  mu i obradi ranu, a onda počne i šivati…  
‒Doktore, molim Vas, možete li to uraditi malo brže! ‒progovori čovjek nervoznim glasom.
‒Recite mi,gospodine, ako smijem pitati, zašto se toliko žurite? Nemate, valjda, nekog neodgodivog posla?
‒Imam, imam!!! Moram ići. Žurim u starački dom.
‒Živite u staračkom domu?
‒Ma, ne, ne!!! Idem na doručak s mojom suprugom.
‒Kako sad to? Supruga Vam je u staračkom domu, a Vi…?
‒Alzheimerovu bolest, moj doktore.
 ‒A od kada Vam je supruga u staračkom domu?
 ‒Nažalost, dugo. Već punih pet godina. 
 ‒A ako malo i zakasnite, ne će se, valjda, Vaša supruga zbog toga ljutiti?
‒Ma, ne! Ni govora!!! Ona više ne zna ni tko sam joj ni što sam joj.
‒A vi, ipak, i dalje idete svako  jutro kod nje, unatoč tome što ona ne zna tko ste?
‒Tako je! Istina, ona mene ne zna, ali ja znam nju‒odgovori sa smiješkom stari gospodin, i žurnim se korakom uputi iz ordinacije.
 
‒E da sam i ja  imala jednu takvu ljubav, gdje bi mi bio kraj? ‒progovori uzdišući Monika.
‒Eto, to ti je prava ljubav!!! To je ona ljubav koja daje… To je ljubav kakvu svatko od nas želi i priželjkuje. Zbog takve ljubavi vrijedi i živjeti i boriti se. Takva ljubav pobjeđuje sve. Čak i bolest.
Jer, pravu ljubav, moja Monika, ne moraš sanjati. Pravu ljubav moraš tražiti, naći i doživjeti. A, ti, draga moja, za nju još imaš vremena. Mlada si. Trebaš i tražiti i naći ljubav koja je davanje a ne uzimanje. Ljubav koja je zajedničko prihvaćanje „svega što je bilo,  svega što jest i svega što će biti. Ali i svega onoga  što nikada ne će biti.
Jer, sretni  ljudi ne moraju imati najbolje od svega. Oni će napraviti najbolje od onoga što imaju i što najbolje znaju!“
 

Vera Primorac

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom

 
 
U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“ Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.
https://i2.wp.com/www.russia.hr/wp-content/uploads/Intervju-s-Anvarom-Azimovim.jpg?resize=640%2C360
Anvar Azimov
 
U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…
 
Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti. No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.
 
Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje. Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare… A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija… Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi...
 
U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima. Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.
 
Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.
 
Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma? Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.
 

Višnja Starešina, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/547323/plenkovicu-cuvaj-se-ruske-ruke

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 883 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević