Artur Mas – čovjek koji će ući u povijest

 
 
Katalonski predsjednik Artur Mas tvrdi da rezultati nedjeljnih regionalnih izbora osiguravaju separatističkim političarima mandat da nastave djelovati kako bi ostvarili potpunu neovisnost Katalonije od Španjolske. Ovi rezultati im to ne omogućuju. Izborni rezultati su, međutim, još jedan snažan signal španjolskoj vladi u Madridu da vrati Kataloniji široku autonomiju, koju je oduzela Kataloncima 2010. godine.
http://www.bloomberg.com/image/ijfX17VuNa34.jpg
Stranke koje žele neovisnost osvojile su 72 mjesta, od ukupno 135 u katalonskom parlamentu, što je navelo Masa da izjavi: "Imamo snažan mandat da nastavimo ostvarivati ovaj projekt" - što znači 18-mjesečno prijelazno razdoblje prema odcjepljenju, tijekom kojeg će Katalonija osnovati svoje vlastite državne institucije. U stvarnosti, katalonski nacionalisti nisu ostvarili bolje rezultate od onih ostvarenih na izborima 2010. i 2012. godine.
 
Najveća stranka koja je u nedjelju sudjelovala na izborima je koalicija pod nazivom Junts Pel Si, ili „Zajedno za da“. Dvije najvažnije stranke u njoj su Masova Demokratska Konvergencija Katalonije (CDC) i Republikanska ljevica Katalonije (ERC). Katalonska politika se vrlo brzo kreće i prijeporna je, te nije lako pratiti kako su se glavni igrači preoblikovali u proteklih pet godina. Na primjer, CDC je proizvod raspada stranke Konvergencija i jedinstvo (CIU), najveće secesionističke snage do početka ove godine, kada je disidentska skupina - koja nije uspjela dobiti zastupnika u parlamentu u nedjelju - odlučila da ne želi imati ništa s pokušajima predsjednika Masa da prisili Španjolsku da odobri secesiju Katalonije. Druga secesionistička stranka koja je dobila mjesto u parlamentu nakon izbora u nedjelju – Jedinstvo kandidature naroda (KUP) – nije sudjelovala na izborima 2010. godine, ali je još nacionalistička stranka, Katalonska solidarnost za neovisnost, uspjela tada osvojiti mjesta u parlamentu.
 
Još uvijek je moguće, međutim, usporediti rezultate koje su stranke koje žele neovisnost ostvarile na tri izbora održana 2010., 2012. i 2015. One su dobivale svaki put sve manji broj mjesta: 76, 74 i 72.
Glasovanje naroda je bilo vrlo stabilno, a secesionisti su dobili 48,7 posto, 47,0 posto i 47,8 posto na tri uzastopna glasovanja. Drugim riječima, Mas ne bi danas trebao biti sretniji nego što je bio nakon prethodna dva izbora. Podrška za neovisnost ne raste. Podrška Masu polako pada. Veliki pomak na ovim izborima predstavljaju poboljšani rezultati stranke Kandidatura narodnog jedinstva, koja nije tipična secesionistička ili nacionalistička stranka. Naravno, ona je ekstremno nacionalistička, protukapitalistička sila, te snažno zagovara neovisnost, ali ova stranka također zagovara veću, izravnu demokraciju. Njene ambicije su uglavnom usmjerene prema općinskoj razini, razini zajednice, koja je najbliže prosječnim biračima, i ona nije pristaša zakona u švicarskom stilu o kojima se glasa referendumu. Vrsta neovisnosti koju KUP želi, ide dublje od onoga što Mas ima na umu. Ona želi da se vlast prenese na gradove i pojedine građane. To je popularan koncept u onom dijelu Španjolske u kojem je lokalni patriotizam često jači od regionalne pripadnosti.
 
Mas i njegovi saveznici stalno udaraju glavom o zid španjolskog otpora, nadajući se da će jednog dana biti održani izbori na kojima će dobiti uvjerljivu većinu. Oni nemaju izbora nego nastaviti raditi, inače će ono što oni zastupaju polako nestati. Međutim, oni nisu bliže tome da probiju rupu u tom zidu, nego što su bili prije pet godina. Sve što imaju je veliko mnoštvo i povećanje raznolikosti stavova unutar stranaka. Mas to zna. Ne vjerujem da on zapravo planira preuzeti neovisnu Kataloniju u idućih 18 mjeseci, ili nakon koliko god mjeseci bude potrebno. On samo treba snažnu pregovaračku poziciju za nacionalne izbore u studenom.
 
Katalonski nacionalisti žele da Narodna stranka premijera Mariana Rajoya izgubi izbore. To je stranka koja je separatistima „postala protivnik nakon što je njihova žalba španjolskom Ustavnom sudu 2010. rezultirala odlukom da se ograniči autonomija Katalonije kako je bilo prihvaćeno na referendumu 2006. godine. Rajoy je iskoristio legalističke razloge za odbijanje svih pokušaja Katalonije da dobije više samouprave i, što je najvažnije, fiskalna prava, a postoji mala nada da će on i njegovi saveznici odustati od svog tvrdokornog stava.
Narodna stranka sada vodi u anketama uoči glasovanja  u prosincu, ali njena pobjeda definitivno neće biti tako uvjerljiva kao što je bila 2011. godine, i vjerojatno neće dobiti izravnu većinu. I stranka premijera Rajoya, kao i njen glavni suparnik, Španjolska socijalistička stranka, mogli bi pokušati sklopiti koaliciju sa snažnim protuvladinim strankama: Narodna stranka s Ciudadanos, te socijalisti s Podemos. Ove koalicije, međutim, vjerojatno također neće dobiti većinu. Socijalisti će možda trebati potporu Masa i njegovih katalonskih separatista da bi mogli vladati, a tada će on moći ojačati autonomiju svoje regije na razinu iz 2006. godine, te bi joj dozvolio da zadrži više novca od prikupljenog  poreza i smanji uplitanje Madrida u lokalna pitanja.
 
Potpuna neovisnost nije neposredni cilj samo zato jer je nije moguće ostvariti bez šireg konsenzusa u samoj Kataloniji. Koristi koje bi se ostvarile dobivanjem autonomije, mnogo su manje uzrok podjele, i one su na dohvat ruke. Mas treba dobiti prilično glasova na španjolskim izborima sada kako bi postao još snažniji.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD