Get Adobe Flash player

Merkel, Juncker i Schulz

 
 
Bruxelles se godinama nije obazirao na potrebe i strahove Britanaca. Zbog toga su mnogi Britanci imali osjećaj da su podčinjeni njemačkom diktatu. Kancelarka, koja snosi odgovornost za to, mora pomoći. U potrazi za krivcima za brexit većina Britanaca koji su glasovali za ostanak navode tri imena, a to su Martin Schulz, Jean-Claude Junkcer te posebno Angela Merkel. Zagovornici ostanka uvjereni su da bi ishod glasovanja bio potpuno drukčiji da je spomenuta trojka imala bar malo istinskog razumijevanja za Cameronovu želju da podastre britanskim biračima reformski ugovor koji bi uistinu zavrijedio takav naziv. No to se nije dogodilo. Tako je tvrdoglavi trojac olako stvorio uvjete za okretanje leđa Britanaca Europskoj uniji. Sada je parlament u panici.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41UNLbBNCEL._UX250_.jpg
Tom Bower
 
Taj potres nije simptom stare engleske bolesti, već nepredvidljiv odraz toga da britanski radnički sloj i srednji sloj izvan Londona jednostavno ne prihvaća deficit demokracije u Bruxellesu. Taj je deficit Schulzovim začuđujuće bombastičnim nastupima prema Engleskoj i Junckerov prijezir prema Cameronovim biračima dobio lice. „Mi želimo našu zemlju natrag“, poručivali su oni koji su glasali za izlazak. Sedamnaest milijuna Britanaca poručilo je da im je dosta da gospodin Junkcer, kojeg oni nisu izabrali, govori kako se moraju podčiniti luksemburškom diktatu, bez prosvjedovanja.
 
Njima je bilo dosta napada Schulza, željnog samopromocije, koji je teškim njemačkim naglaskom Britancima jasno stavio na znanje da se moraju ili pomiriti sa svojom sudbinom ili otići. Većina britanskih građana koji žive izvan Londona zabrinuti su zbog useljavanja i jednostavno im je bio neprihvatljiv način na koji su Schulz i Juncker ignorirali te njihove strahove. „Oni žele izaći bez obzira na sve potencijalne financijske posljedice.“
 
Britanci su iznimno tolerantna nacija
 
Kamo je to dovelo, vidjelo se i po rezultatima referenduma u pojedinim dijelovima zemlje. Primjerice u Sunderlandu gdje Nissan ima svoje pogone. Iako su Japanci bili upozorili da bi brexit ugrozio njihova ulaganja, velika većina radnika u Sunderlandu glasala je za izlazak iz članstva. Njima kao i mnogim drugim građanima zaposlenim u industrijskom središtu Velike Britanije gospodarske prednosti koje nudi zajedničko tržište nisu mogle biti kompenzacija za pogoršanje kvalitete života. Time smo došli do pitanja useljavanja.
 
Useljavanje je vrlo složeno pitanje. Europske slobode kretanja u Londonu bile su popularne. Glavni grad profitira od tih sloboda i otvoren je prema multikulturalnosti. Ali izvan Londona situacija je posve drukčija. Britanci su iznimno tolerantna nacija. Njihova je zemlja najgušće naseljena u čitavoj Europi, oni su uvijek među prvima sudjelovali u kampanjama za pružanje pomoći izbjeglicama i potrebitima u čitavom svijetu. 
 
Ozračje se promijenilo 2004.
 
No to se počelo mijenjati nakon 1997. kada je Tony Blair postao premijer. On je neprimjetno ukinuo ograničenja za useljavanje koja su do tada bila na snazi. Slika britanskih industrijskih gradova potom se drastično promijenila. Blair je dopustio da se u Veliku Britaniju godišnje useli 500 000 ljudi, a tu odluku nisu popratili nužni programi gradnje stanova i razvoja infrastrukture. Tko je prosvjedovao protiv tih planova, nazivalo bi ga se rasistom.
 
Ozračje se drastično promijenilo nakon Blairove odluke iz 2004. da građanima osam novih zemalja članica odmah omogući potpuni pristup britanskom tržištu rada. (Njemačka se u tom slučaju odlučila za odgodu od sedam godina). Blair se zaklinjao Britancima da će u Veliku Britaniju doći svega 13 000 Poljaka. No prevario se. U Veliku Britaniju tada se slilo 750 000 Poljaka i stotine tisuće drugih istočnih Europljana. Imućni Britanci u tome su vidjeli dar s neba. U Londonu je dolazak visoko kvalificiranih, vrijednih mladih ljudi bio itekako pozdravljen. Posebno su bili dobrodošli zidari i instalateri jer su bili mnogo marljiviji od svojeglavih britanskih radnika. I naravno, mnogo jeftiniji.
 
Schulz i Juncker ismijavali su strahove Britanaca
 
Međutim, izvan Londona mladi Britanci teško su mogli dobiti mjesto za praksu. Bijes je rastao jer su migranti automatski imali pravo na socijalne naknade iako ranije nisu u sustav uplatili nijedan jedini peni. Postupno se u radničkom sloju širio dojam da se socijalni stanovi dodjeljuju useljenicima iz istočne Europe, da britanska djeca u školama postaju manjina i da su bolnice prepune (zdravstvo Velike Britanije za sve je besplatno). Nezadovoljstvo je isprva kompenzirano gospodarskim prednostima koje su nedvojbeno sa sobom donijeli istočni Europljani. No zatim je Merkel uputila dobrodošlicu neograničenom broju izbjeglica iz Sirije. Kada su euroskeptici shvatili da milijuni muslimanskih migranata hrle u Europe, raspoloženje se naglo promijenilo, posebno među radnicima.
 
Podrugljivost s kojom s kojom su Schulz i Junkcer ignorirali takve strahove dodatno je pridonijela novonastalom dojmu. Britanski žuti tisak pisao je o bespomoćnosti britanske vlade pred nepoželjnim imigrantima, među kojima ima i ubojica. A širenje takvih napisa onemogućavale su presude neizabranih sudaca Europskog suda. Pristranost Europskog suda imala je strašne posljedice kao i pristranost Europskog suda za ljudska prava.
 
Merkel je sve to trebala spriječiti
 
Do trenutka kada je kancelarka potaknula milijune izbjeglica da dođu u Europu, britanski muslimani bili su čisto unutarnjopolitičko pitanje. Više od dva milijuna imigranata, koji su s indijskog potkontinenta stigli u zemlju u okviru spajanja obitelji korjenito su promijenila središta britanskih gradova. Odbijanje mnogih imigranata da se integriraju u društvo uznemirila je duhove. Cameron je obećao da će ograničiti mogućnost spajanja obitelji. Ali u to je propalo, što iz izborno-taktičkih razloga, što zbog nekompetentnosti.
 
Njegovo obećanje da će ograničiti useljavanje „na nekoliko desetaka tisuća slučajeva“ završilo je time da je Velika Britanija prošle godine primila 330 000 useljenika. Zagovornici brexita nisu razlikovali useljenike iz Europske unije od muslimana iz neeuropskih zemalja. Predsjednik Ukipa Nigel Farage stalno je naglašavao da će ljudi s Bliskog istoka i Libije nakon što dođu u šengenske zemlje dobiti putovnice Europske unije te da će moći ući u Veliku Britaniju. Televizijske reportaže o tučnjavama između policije i migranata u Calaisu bile su pozadina njegovih glasnih upozorenja.
 
A sve se to moglo spriječiti da je Merkel ostala pri obećanjima koje je u travnju 2013. dala Cameronu prilikom njegova „obiteljskog posjeta“ Berlinu. Kancelarka je bila svjesna da bi useljeničko pitanjo moglo biti presudno za Cameronov uspjeh na referendumu o Europskoj uniji, referendumu koji je on obećao u predizbornoj kampanji kako bi zbio torijevske redove i izgubljene birače preoteo populističkoj, a ponekad i rasističkoj stranci Nigela Faragea.
 
„EU je njemački obmanjivački manevar“
 
Cameron se vratio u London uvjeren da će Merkel pronaći rješenje koje će odgovarati oboma. Nedugo nakon toga Britanci koji su pokazivali zanimanje za politiku uznemireno su gledali kako se Merkel ophodi prema Grčkoj. Rješenje Berlina za spas eura bacilo je novo svjetlo na jednu opasku iz 1990. Tada je, naime, Nicholas Ridley, ministar trgovine u vladi Margaret Thatcher, izjavio: „EU je njemački obmanjivački manevar čiji je cilj preuzimanje Europe.“ Ridley je zbog svoje opaske smijenjen s dužnosti, ali britanski euroskeptici nikada nisu zaboravili njegovo upozorenje.
 
Berlinski ultimatumi Grčkoj i kancelarkino inzistiranje na tome da Europa mora primati migrante – sve je to bilo plodno tlo za raspoloženje čijem su širenju pridonijele riječi Martina Schulza da Velika Britanija treba ili slušati Njemačku ili napustiti EU. Nakon što je izostala najavljivana pobjeda zagovornika ostanka, groznica parlamenta s dvjema narodnim strankama bez vodstva zapravo odražava kombinaciju osjećaja potučenosti i oholosti koja vlada u čitavoj zemlji. Revolucionari u Parizu 1978. i Sankt Petersburgu 1917. ispijanjem pjenušca slavili su kretanje u nepoznato. U Velikoj Britaniji, međutim, slična neizvjesnost nije zabilježena od posljednjeg ustanka 1688. 
 
Rješenje je u rukama glavnog krivca, a to je Merkel. Britanci s trezvenim pogledom očekuju od nje da umiri ozračje, da obuzda Junckera i Schulza i Velikoj Britaniji ponudi deal koji će kontinent zadržati na okupu. Merkel to duguje milijunima ljudi u čitavoj Europi čiji život klizi u kaos jer se ona odabravši Junckera kladila na pogrešnog konja i jer nije začepila usta Martinu Schulzu.
 

Tom Bower, britanski pisac koji je napisao istraživačka djela poput „Zlata Židova“. Osim toga, upečatljive su njegove biografije. Njegovo aktualno djelo pod naslovom „Tragedija moći“ bavi se političkim životom Tonya Blaira, Die Welt

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 12/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 873 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević