Get Adobe Flash player

Početna lutanja i grješke (1991.-2013.)

 
 
Kako je u prvom dijelu ove analize pokazano, hrvatska politika je dočekala 1991. godinu, baštineći neke hvalevrijedne težnje, ali i neke zablude, koje su njena obilježja sve do današnjih dana, od kojih su najznačajnija težnja hrvatskog naroda da ima vlastitu državu, da bude svoja na svome i da sama upravlja svojom sudbinom, ali i zabluda da se takvo što može ostvariti u zajednici sa drugim narodima odnosno državama, posebno u zajednici sa bilo kakvom srpskom državom, budući da je povijest pokazala da u takvoj zajednici nije bilo moguće ostvariti ravnopravne političke odnose između hrvatske i inih politika, i to obično na štetu Hrvatske.
https://www.radnicki.org/wp-content/uploads/2017/07/Fiat_%C5%A1trajk-816x612.jpg
- U prvom dijelu navedene međunarodne okolnosti i raspad Jugoslavije doprinijeli su tome da se hrvatska politika odlučila za raskid odnosa sa bivšom državom i da se odlučila proglasiti neovisnost hrvatske države, što je hrvatski narod plebiscitarno prihvatio, što joj se može priznati kao nedvojbeno pozitivno postignuće.
 
- No hrvatska politika je bila u zabludi podcijenivši ponašanje hrvatskih Srba i takozvane JNA, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, te nije učinila dovoljno napora na međunarodnom planu, da se spriječi agresija na Hrvatsku. Da je ta tvrdnja osnovana, potvrđuju i mnogobrojni strani borci (Francuzi, Englezi, Nijemci, Mađari...) na strani Hrvatske u nastalom Domovinskom ratu, koji su bolje od svojih Vlada shvatili koja je „prava“ strana u tome ratu, što hrvatska  politika nije uspjela dostatno valorizirati na međunarodnoj političkoj sceni.
 
- Hrvatska je politika doduše u tom početnom periodu nastajanja hrvatske države imala i svojih 'svijetlih' trenutaka, kao što je bila odluka da se za „oca“ nove hrvatske države postavi Franjo Tuđman, general vojske bivše države, pa se time izbjegla mogućnost da se Hrvatska optuži da se radi o uspostavi neke tobožnje nove NDH i ustaštva, čime su Hrvatsku od prvih dana njenog nastanka optuživali Srbi iz Srbije, i Srbi koji su u samoj Hrvatskoj ustali protiv nove hrvatske države.
- No istovremeno je hrvatska politika, pod izlikom „općeg pomirenja“ svih sa svima, što je navodno bila Tuđmanova ideja, učinila i nekoliko kobnih pogrješaka, kojoj se mogu zahvaliti i brojni problemi koje imamo sve do danas.
- Među tim početnim pogrješkama pri stvaranju nove hrvatske države, možda je najveća bila ta što su se nekritički i bez ikakve sustavne selekcije vršio prijam u novoosnovane hrvatske stranke, ponajviše u HDZ i SDP, te na odgovorne funkcije u državi raspoređivali oni koji su bili bivši članovi SKH, UDBE i inih jugoslovenskih službi i institucija, čije je iskreno konvertitstvo, što se kasnije pokazalo, bilo veoma upitno. Tuđman je možda bio iskreno dobronamjeran, ali je dopustio da se oko njega stvori  krug ljudi „suradnika i svajetnika“, kojima nije trebalo vjerovati da im je stalo do Hrvatske.
- Neprovedena lustracija, koja je provedena u svim europskim zemljama koje su imale bivše komunističke, fašističke i nacističke vladajuće ideologije, pod izlikom da bi to dovelo do povećanja napetosti unutar zemlje, bila je kobna politička zabluda, čiju cijenu plaćamo do dan danas time što se u svim strukturama nove hrvatske države, čak i na visokim izvršnim funkcijama u pravosuđu i gospodarstvu, nalaze osobe poput bivših udbaša, i aktera u strukturama vlasti bivše države, poput osoba prikriveno, ali neizliječivo inficiranih sa vladajućom ideologijom u bivšoj državi, te osobe koji su neizliječivi jugonostalgičari.
- Neprovedena lustracija nije dovela do naivno očekivanog „općeg pomirenja“, već je dapače dovela do toga da se i danas u Hrvatskom saboru, Hrvatska otvoreno optužuje za ustaštvo, nesnošljivost prema nacionalnim manjinama, a to se od strane tih na 'brzinu konvertiranih jugonostalgičara' čini i u inozemnim medijima i apelima prema inozemnim institucijama.
- Ta početnička lutanja po bespućima hrvatske politike, te pogrješna i štetna kadrovska politika u politici, državnoj i lokalnoj upravi, je dovelo do toga da se već od 1991. u hrvatskoj politici prihvatila, „filozofska“ paradigma, da u Hrvatskoj prije 1990. nije valjalo ništa, da se ne „isplati poizvoditi“ gotovo ništa, da je sva dotadašnja hrvatska proizvodna infrastruktura nesposobna za efikasnu proizvodnju, da je tehnološki zaostala i da je sveopća na brzinu izvedena (nepromišljena) privatizacija jedini put za dalji razvoj Hrvatske, prema iz današnje prspektive smiješne tvrdnje, da će time Hrvatska postati „mala Švica“, koju su „filozofiju“ podržavali svi koji su u tome vidjeli šansu za lako i brzo bogaćenje, i svi koji nisu bili skloni novoj hrvatskoj državi, jer im je parola bila –neka samo rade tako, za nas će biti bolje čim je novoj državi gore!
 
Ne samo da je Hrvatska daleko od bilokakve „Švice“, već je to dovelo do urušavanja svih onih moralnih i etičkih kriterija koje čine jedno iole  prosperitetno i razvojno sposobno društvo, pa je takva strančarsko-podobničko-poslušnička-klijentelistička-protuhrvatska politika dovela do  pogubne kadrovske politike, i na sve iole važnije fukcije dovesti  sloj političara i osoba, sa ekstremno „fleksibilnim“  moralnim i etičkim nazorima, što je postupno se razvijajući sve do danas, koristeći svoj politički utjecaj i utjecaj na medije, u hrvatskom društvu stvorila nakaradno moranlo i etičko ozračje, koje karakteriziraju nekoliko po „zdravlje“ društva nakaradnih, pogubno opasnih, dovelo do toga da to bude od politike „legitimnim“ inaugurirano stanje.
 
Hrvatska je politika društvu nametnula stav, da sve što je bilo prije 1991. bilo loše zato jer je bilo uglavnom državno, i već od prvih dana novostvorene hrvatske države ne znajući ništa, i ne slušajući one koji znaju, krenulo se u „pretvorbu“, što je zapravo postalo sinonim za privatizacijsku pljačku, unatoč tome što je prof. Vadimir Pertot, poznati hrvatski ekonomist, tvrdio da uspješnost poslovanja bilo kog subjekta u društvu, ne ovisi od oblika vlasništva, već od toga kako se upravlja i rukovodi tim vlasništvom. Miroslav Kutle i na stotine drugih koji su „preko noći“ postali vlasnici društvenih dobara, koje su nestajali u „pretvorbenom“ vihoru koju je podigla hrvatska politika, najbolji su dokaz da je prof. Pertot  bio u pravu.
 
- Tek danas, iz gotovo tridesetogodišnje povijesne perspektive mogu se iznositi neke, ali samo neke, do danas prikrivene tabu teme, o u narodu kao „pljačkaška privatizacija“ poznate teme, koju hrvatska politika eufemistično naziva „pretvorbom“ društvenog u privatno vlasništvo.
- U toj „pretvorbi“ na „krilima“ stranačko-podobnjačko-nepotističko-klijentelističko-kriminalne „pretvorbene filozofije“, društveno vlasništvo je došlo u ruke onih koji su je iskoristili za vlastito „prekonoćno“ bogaćenje, i uništavanje gospodarstva, jer nisu niti znali, niti imali interesa njome poduzetnički upravljati, budući da ih je pretežnom većinom samo interesiralo, kako je to general Ljubo Ćesić-Rojs definirao - “jamljenje“ - uz prešutno odobravanje i nesankcioniranje takva „jamljenja“. „Privatizacija“ udbaškim novcem iz inozemstva, privatizacija takozvanim „direktorskim“ kreditima, koji su bili dostupni samo onima bliskim vladajućoj plotičkoj eliti, koji se nikada nisu ni misli vraćati, su bili karakteristike, a dobrim dijelom ostali su do danas, dio onoga što je glavna značajka hrvatske pretvorbene privatizacije.
Odista je znakovito, i najviše govori o tome dobu, i o tome „lutanju“ hrvatske politike bespućima političke zbilje, da pri tome se u toj pretvorbi nisu obogatile hrvatske obitelji, koje su bile tradicionalno poduzetnički orijentirane i uspješne u privatnom bussinesu, pa tako cahuni, vinceki, šelendići i ostale obrtničko poduzetničke obitelji, nisu postali vlasnici tvornica, ali su zato razni kutli, todorići, tedeschi, rajići, i još neki slični, politici omiljeni, preko noći postali hrvatski tajkuni, uz pomoći hrvatske nakaradne pretvorbeno-privatizacijske pljačke. Ovome ne treba komentara, sve je jasno, i to je do danas slično lustraciji, koji dosadanja hrvatska politika smatra tabu temom.
 
-Od politike inducirani stečajevi uz pomoć stečajnih direktore koje je određivala politika, i uz od politike podržavane orijentacije na trgovinu, turizam i uvoz na štetu domaćih proizvodnih resursa, što traje još i danas, postupno su nestajali ili onemogućavani u radu i razvoju proizvodni kapaciteti poput Jedinstva, Jugoplastike, ATM-a, Šavrića, Kamenskog, Prvomajske, Ventilatora, Bagata, Željezare Sisak, Đure Đakovića, TEŽ-a, TOZ-a, TLOS-a, Sinjanke, R. Benčića, OLT-a, Jadrana, RIZ-a, i mnogi drugi brojni proizvodni kapaciteti.
 
-Ono što neosporno pokazuje da u tim lutanjima bespućima hrvatske politike, nije bilo samo „lutanja“ radi neznanja ili nestručnosti, već je bilo i puno svjesnog štetočinstva, nepotizma, klijentelizma, korupcionaštva i kriminala, je činjenica da su u tim od politike induciranim stečajevima uništavane tvornice koje su u momentu „stečaja“ imale ugovorene izvozne poslove, poslovne partnere i dobre tržišne pozicije. Tako su naprimjer Jedinstvo i Prvomajska imali u svojim halama proizvedene proizvodne linije visoke tehnologije, koje je samo trebalo dovršiti, isporučiti i naplatiti, ali su potjerani u stečaje i uništeni, a Jadran je uništen lažnim natječajima za dobavu uredske opreme, koja je već bila kupljena i uvezena iz inozemstva u momentu kad je javni natječaj objavljen.
 
-Paralelno sa tim „lutanjima“ u uništavanju hrvatske industrijske infrastrukture, odvijao se „projekt“ prepuštanja bankarskog sektora u strano vlasništvo, a poznato je da vlastita proizvodna industrija i vlastiti bankarski sektor pretstavljaju ključne činbenike  na kojima neka zemlja treba graditi svoj suverenitet i prosperitet. Pa onda nuje čudno da je bankarski sektor u stranom vlasništvu svesrdno podržavao takvu lošu i nakaradnu gospodarsku i kadrovsku politiku.
 
-Do 1993. u Hrvatskoj je bilo 26 domaćih banaka, a već 1994. je odobren rad prve strane banke u Hrvatskoj, pod izlikom jačanja bankarskog sektora, koji je bio u krizi najvećim dijelom izazvan krizom  radi nesolventnosti uslijed neotplaćenih i neotplativih kredita onih, koji su posredstvom politike preko noći postajali „poduzetnici“.
-Jedan od većih „istočnih grijehova“ politike je pri tome bila „filozofija da prije prodaje strancima, domaće banke treba sanirati hrvatskim novcem, da bi ih se prodalo za desetinu cijene, koliko je uloženo u sanaciju neke banke.
-Rezultat toga je da danas osim HPB-a, i HBOR-a koji i nije banka u tom smislu kako uobičajeno posluju banke, Hrvatska nema vlastiti bankarski sustav, pa time ni financijsko-monetarnu suverenost, budući da je bilo suludo od strane politike očekivati da će strane banke biti sklone kreditirati razvoj hrvatskog proizvodnog sektora, koji je ta ista politika uništavala, budući da uništavani hrvatski proizvodni sektor u industriji i poljoprivredi može pretstavljati konkurenciju inozemnim proizvođaćima, i zapreku uvozu, što  je hrvatska politika svesrdno podržavala, na štetu hrvatskog proizvodnog sektora, posebno poljoprivrede.
-No zato su banke koje nisu u hrvatskom vlasništvu svesrdno kreditirale sektore osobne potrošnje, graditeljstva i turizma, sektore na kojima niti jedna zemlja svijeta ne može i ne gradi svoj stabilni rast i razvoj. Hrvatska politik je nažalost u svom lutanju bespućima političke „neozbiljnosti“ upala u začarani krug zablude da nije bitno na osnovu čega se ostvaruje BDP, već je samo bitno da se on ostvaruje pa makar i najvećim dijelom osobnom potrošnjom. No ako nema dovoljne osobne potrošnje jer su proizvodni sektor i radna mjesta uništavani. onda je jedini izlaz povećanje zaposlenih u držvanom i javnom sektoru, koji se alimentira iz proračuna, a pošto nema dovoljno jakog proizvodnog i izvoznog sektora pa time i proračunskih prihoda, onda valja tu osobnu potrošnju financirati zaduživanjem zemlje i „prodajom obiteljskog zlata“ poput  državnih rezervi u zlatu iz HNB-a, Ine, naftnih polja Bijele noći, vodnih, energetskih i infrastrukturnih resursa, te svega drugog što su inozemni investitori željeli kupiti, pri čemu je među njima bi!o podosta 'bjelosvjetskih mangupa', poput naprimjer kupca Željezare Sisak.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Utorak, 26/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1565 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević