Get Adobe Flash player

Ćirilica bi mogla 'ući u Vukovar' tek onda kad Milorad Pupovac prizna srbijansku agresiju

 
 
Koncem 80-ih u Srbiji latinica i ćirilica koristile su se u relaciji 50:50. Primjerice, list 'Politika' je uvijek izlazila na ćirilici, a velika većina ostalih novina na latinici, knjige su se u pravilu tiskale na latinici. Već jedno stoljeće latinica je drugo pismo u Srbiji. Prema istraživanju iz 2014. i srpski srednjoškolci preferiraju latinicu jer im je 'potrebna za engleski, latinski, matematičke i kemijske formule'…, ali i kao jezik elektroničke komunikacije, računala i mobilnih telefona. Latinica nije strano tijelo u Srbiji a ćirilica će uvijek biti dio srpskog identiteta kao što je i glagoljica dio hrvatskog, samo što se ne rabi. Srpska jezična politika nije puristička i ideja da se sad (2014.) zakonski poništi stoljeće upotrebe latinice čini se osuđenom na propast.
https://www.doghealth.com/images/canine_urine_marking_dog_behavior.jpg
'Pseći suverenitet', odnosno zašto psi 'svoj' teritorij obilježavaju urinom, pišalinom?Nema odraslog psa mužjaka koji, kada ga pustimo s povodca, ne obilježi ugao, drvo, stup tako da ih smoči svojim urinom.  Time pas želi ostaviti svoj znak ostalim psima kao prijetnju, vijest da se na tom mjestu nalazi 'on', pas-gospodar. Ako se pas osjeća snažnijim, alfa-mužjak dizanjem noge ostavlja trag na većoj visini od ostalih. Ta pojava je također naslijeđe predaka: da se ostavi trag ili znak po kojemu bi se čopor ravnao. Visina 'mokrog' znaka pokazuje moć onoga koji je taj znak ostavio. Taj postupak je podsvjesno izazvan instinktom autorizirane supremacije. Zašto to čine mužjaci a ne ženke?
 
U većini slučajeva vođe čopora su bili mužjaci, koji su davali orijentaciju cijelom čoporu tako da su na križanjima staza obilježavali teren grebanjem i uriniranjem. Tu pojavu nalazimo i kod svih divljih mačaka, lavova, tigrova itd. pa kad se jednom zapišaju makar i po tuđem teritoriju, zubima i noktima će se boriti za označeni teritorij smatrajući ga svojim!
 
Vođa srpske manjine u Hrvatskoj, pravi alfa-mužjak Milorad Pupovac, 'zubima i noktima' se upinje za uvođenje ćirilice u Vukovaru premda nikad ne će priznati da su 'njegovi' ćirilični četnici bili upravo divlji agresori na tuđu, našu svetu hrvatsku zemlju. Doduše, njegovi sunarodnjaci, četnički palikuće i ubojice, nisu doslovno urinirali po razorenom Vukovaru ali su zato odmah po okupaciji a pod palicom ratnog gradonačelnika Vojislava Stanimirovića promijenili nazive svih ulica tog grada heroja u 'ćirilične'. Primjerice ulicu Stjepana Radića preimenovali su u ćiriličnu ulicu Radićevog ubojice Puniše Račića… i usred Vukovara naćulili spomenik ćiriličnog četničkog đenerala Draže Mhailovića. Ćirilicom je bio inficiran, zapišan, cijeli hrvatski grad Vukovar; 'pseći suverenitet'! Doduše nisu urinirali nego su jednako odurno pljuvali po silovanim ženama Vukovara; evo što priča višekratno silovana Ružica Erdelji: 'Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu… Jedan dan Vojislav Stanimirović(ratni gradonačelnik Vukovara), Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću', navela je.
 
Kako pravoslavna crkva gleda na 'ćirilične' posjede? Svakako megalomanski odnosno velikosrpski što se najbolje vidi iz izjave bačkog patrijarha Irineja, konzultanta pape Franje u 'slučaju Stepinac':
„Gdje god žive Srbi, to je Srbija(Srbija sve do Tokija, nap. a.), bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“, kazao je poglavar SPC-a na beogradskom sajmu knjiga gdje je sudjelovao u promociji publikacije o stradanju Srba na području BiH u 20. stoljeću.
I dodao još kako smatra „tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku!“ Podsjeti nas to na vrijeme kad smo se kao djeca natjecali tko će imati najduži mlaz kod uriniranja….tko će biti šampion? Ako ništa drugo, svojim izjavama preosvešteni patrijarh Irinej svakako je šampion u dalekometnom političkom uriniranju, on čak u svojim izjavama i ne spominje Hrvatsku nego tek 'vekovna' srpska ognjišta Like, Dalmacije, Korduna i Banije….sukladno ratnom zločincu Voji Šešelju i njegovoj 'demarkacionoj' crti Virovitica-Karlovac-Karlobag!
 
Figurativno rečeno ćirilica bi mogla 'ući u Vukovar' tek onda kad Milorad Pupovac prizna srbijansku agresiju na, i njegovu, domovinu Hrvatsku, odnosno tek onda kad srbijanski glavešine postupe onako kako je to učinio kninski stomatolog-vođa balvan revolucije, Milan Babić u haškom zatvoru prije svog suicida: „Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao.“
 
Dok se to ne dogodi, prijedlog uvođenja ćirilice u Vukovar opasna je politička provokacija slična onoj Tomislava Nikolića-Grobara o Vukovaru kao srpskom gradu. Što je doista Tomislav Nikolić rekao za Frankfurter Allgemeine Zeitung (2012.), ekskluzivno za HTVkazao je sam autor intervjua Michael Martens: Pitao sam Nikolića zna li da danas u Vukovaru ima više Srba nego prije 10 ili 15 godina te da se tamo Hrvati neće vratiti, a Srbi hoće. Nikolić mi je odgovorio: „To je zato što je Vukovar bio srpski grad, nemaju se što tamo Hrvati vratiti''. Martens je potvrdio da postoji audiozapis tog intervjua ako bude bilo kakvih sumnji. Nikolić mu je čak i odgovorio da mu za objavu ne treba autorizacija.
 
Evo kakvu bi poruku trebalo uputiti provokatorima Pupovčeva tipa ali i svim alfa-mužjacima velikosrpske politike: Prestanite već jednom ćirilicom 'urinirati' po bijelim križevima grada-heroja kojeg ste poput Hiroshime sravnili sa zemljom, rane su preduboke i preteške da bi se taj zločin zaboravio. Cijela Hrvatska je u studenom 1991. sa zebnjom u srcu promatrala ulazak krvožednih četničkih hordi u razoreni grad…pod crnim barjakom s mrtvačkom glavom i ćiriličnim napisom sloboda ili smrt! Dvojbe u toj ćiriličnoj poruci nije bilo, smrt je bila jedna od opcija uz progon i sužanjstvo!
 

Damir Kalafatić

Zašto Ustavni sud ignorira članak 8. Ustavnog zakona?

 
 
Republika Hrvatska ima Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u Članku 8. kaže: "Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima." (https://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina) U citiranom članku spomenutog zakona, dakle, nema ničega spornog i ne mora se biti pravni ekspert niti ustavni sudac pa da se iz njega sasvim jasno protumači intencija zakonodavca a to je sljedeće: Odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kao i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina, ali i VEĆINSKOG HRVATSKOG NARODA, te u smislu "razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima."
http://arhiva.dalje.com/slike/slike_3/r1/g2008/m11/y188084435269540.jpg
Grafiti u današnjem Vukovaru
 
Drugim riječima, za primjenu spomenutih odredbi zakona, nužno moraju biti ISPUNJENE ODREĐENE PRETPOSTAVKE i njezina svrha nije niti smije biti produbljivanje postojećih nesporazuma, povećanje nesnošljivosti i narušavanje odnosa između većinskog naroda i nacionalne manjine o kojoj je riječ, nego naprotiv: moraju doprinijeti daljnjem poboljšanju tih odnosa, razumijevanju i harmoniji zajedničkog života. Jesu li u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji uopće ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi Zakona o pravima nacionalnih manjina vezano za javno isticanje ćiriličnih natpisa na javnim institucijama? Odgovor na to pitanje najbolje znaju građani koji tamo žive.
 
Jako dobro znamo što se na tom području događalo u ne tako davnoj prošlosti (1991.-1998.). Cijeli svijet je bio svjedokom barbarskih razaranja, nezapamćenih masovnih zločina, genocida i etničkog čišćenja, nesmiljenih progona domicilnog stanovništva. Ratne rane nisu ni izdaleka sanirane. Hrvatska još uvijek traži posmrtne ostatke stotina žrtava iz istočne Slavonije i s vukovarsko-borovskog područja - to su žrtve čija se sudbina ne zna - uz sve to, agresor ne priznaje krivnju (nego i dalje nastavlja drsko svojatati bivše okupirano područje), ratni zločini su u golemoj većini ostali nekažnjeni, politički prvaci iz redova srpske manjine koriste Zakon o pravima nacionalnih manjina kao sredstvo ucjene i provokacije… S nametanjem ćiriličnih ploča u gradu-mučeniku, poprištu najvećih zločina nakon Drugoga svjetskog rata u Europi, u gradu koji i danas liječi svoje rane i traži minimum pravde, započela je SDP-ova vlada. Ploče su postavljali u sitne noćne sate, poput lopova i razbojnika, a ne onako kako to pravna država treba i mora činiti - upravo zato što su bili itekako svjesni kako je ta njihova aktivnost ravna kriminalnom činu i zaplotnjačkoj političkoj kampanji čija je svrha bila produbiti nacionalne podjele u ovom gradu i isprovocirati žrtve, a ne donijeti mir i urediti pitanje prava nacionalnih manjina.
 
Srbi u Vukovaru imaju sva prava i oni to jako dobro znaju. Imaju se pravo služiti svojim jezikom i pismom, imaju svoje škole, imaju pravo izdavanja dokumenata na svome jeziku i pismu itd. Nikakvoj diskriminaciji nisu izloženi. Moglo bi se čak reći da su mnogi od njih povlaštenici sustava i da im je dopušteno mnogo više nego Hrvatima. U Državnom odvjetništvu, sudstvu, policiji, rade Srbi koji na posao dolaze iz susjedne Srbije, gdje žive. Ima li toga igdje na svijetu? Znate li ijednu državu u kojoj se nakon ratnih stradanja kakva smo mi imali u Hrvatskoj takvo što dopušta? Srbi bi svoja preostala prava (koja se koliko vidimo sastoje isključivo od javnog isticanja ćiriličnih ploča - kako se može zaključiti iz upornog nastojanja njihovih političkih predstavnika da to postignu) trebali ostvariti NA TEMELJU NETOČNOG POPISA STANOVNIŠTVA, što je također stvar koju hrvatska država uporno previđa. Jako se dobro sjećamo progona Hrvata iz Hercegovine koji su prije nekoliko godina (u mjesecima pred izbore) stavljeni pod povećalo jer su neki od njih imali prijavljeno mjesto prebivališta u pograničnim područjima Hrvatske i tu je "pravna država" odradila svoje - a u slučaju Vukovara ništa. Hoće li netko konačno uzeti u obzir REALNOST i pozabaviti se ovim pitanjima ozbiljno i sustavno? Ili će se birokratski, preko koljena i protivno odredbama postojećih zakona nastavljati s politikom koja je vođena do sada?
 
Kako građani mogu imati povjerenja u najviše sudske instancije, pa i sam Ustavni sud (kao vrhovni autoritet državne sudske vlasti), ako se ove institucije ponašaju protivno važećim zakonima, pa i Zakona o pravima nacionalnih manjina? I, konačno, tko to sebi daje za pravo selektivno primjenjivati postojeće zakone na štetu većinskog hrvatskog naroda u gradu Vukovaru, pa i stradalničke populacije? Nije li to izraz krajnjeg licemjerja i posvemašnje neosjetljivosti državne vlasti prema onima čije bi interese upravo ona morala zastupati i štititi - prema Ustavu Republike Hrvatske i svim drugim pozitivnim zakonima i propisima? Možemo li mi tako dalje?
 

Zlatko Pinter

Karl Haushofer: Oblik demokratske vladavine nije ništa drugo do "izum" anglosaksonskih vladara mora

 
 
Izvan svake rasprave je kriza demokratskih institucija i njihovo ispravno funkcioniranje, sugerira ova knjiga koja prelazi granice postojećih tumačenja , poslije razradbe planova je u mogućnosti da nudi viziju korisnu  i odlučno suprotstavljenu vodećem tijeku misli (mainstream) o "fenomenu demokracije", smatrajući ju kao sustav moći ne samo nesavršenom, već po svojoj prirodi potpuno umjetnom, otuđenom od tisućljetna iskustva ljudskoga roda i samoj po sebi štetnom. Govorimo o autentičnoj iluziji masa, darovanoj doduše od njene stvarne moći zakrabuljene u konkretan nadnacionalni politički sustav koji se puno prije nego što se općenito vjeruje pronašao, i što je još teža stvar uspio se uvjerodostojiti kao jedini i bez alternative zahvaljujući pasivnosti moralno apatičnoga Zapada koji kaže: "Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova" (vidi Voltaire - "Candid", Panglos), posuđujući sa svjesnom nepreciznošću slavnu izreku njemačkoga filozofa Gottfrieda Wilhelma von Leibniza (1646. – 1716.). Misleći točno na izraz demokracija koji je etimološki posve jasan, koliko i apstraktan u svojem činu, što se uvijek pokazalo u praksi kroz seriju vladinih entiteta koji završavaju u sebi samima (Winston Churchill je kazivao, ako nešto ne želiš riješiti osnuj komisiju, op., T.T.), i (ENTITETI, op. T.T.) preživljavaju "ubirući plodove" djela obmane bez presedana tijekom cijele moderne epohe (autor pretjeruje, od Rima i Sumera do Balzaca sve je  obmana, op., T.T.). Ova perspektiva oprečna prevladavajućem mišljenju je pažljivo sročena i analizirana u tekstu Renza Giorgettija: Demofagia (grčki DEMOS - NAROD, PHAGEIN - JESTI).
https://www.ordinefuturo.it/wp-content/uploads/2017/10/herbert-list-grotesque-figure-park-of-palazzo-orsini-bomarzo-italy-1952.jpg
Lijepa književnost ima urođenu sposobnost naslućivanja i predviđanja svijeta sutrašnjice. Tako dakle u jednom romanu vrsne kakvoće – više što se tiče sadržaja nego jezičnostilski, budimo iskreni  – kao Fahrenheit 451 (1953.) Raya Bradburyja koji je sav jedno savršeno ogledalo naše stvarnosti, budući da se u distopiji (pretežno ideji društva budućnosti, op., T.T.) nalazi većina istine. O njoj se pripovijeda kao o osobama, u epohi u kojoj je papir "peckav" (fig. opasan, vruć, op., T.T.), (U Bradburyjevom djelu režim spaljuje sve knjige da sačuva ljude od pobuna, op., T.T.), pamteći svatko sadržaj jedne knjige, kako bi spasili čovječanstvo. Neophodno je shvatiti kako više nije vrijeme bojnih kola na trgovima, od sada diktature bodu direktno u mozak. Različito od Bradburyjeva djela danas se knjige ne bacaju u plamen, već su presađene u virtualno, kao što je televizija ili informatika; naposljetku svakim putem poruke indoktriniraju stanovništvo, u kojem se nahodi vjerovanje da imaju u rukama vlastitu budućnost… što je totalna laž.
 
Giorgetti, u ovome djelu naučava kako se samozvani sljedbenici demokracije "hrane narodom", bivajući režimima bitno nihilističkima koji su samootuđeni, i koji gorivi pogon nalaze – što opet asocira na vezu sa Bradburyjem – u razaranju svijesti pojedinca. Djelo se otvara jasnom i dovoljno "gorućom" izjavom, potvrđujući kao moguće da nemamo što govoriti o demokraciji i zlima koje stvara društvo. Bez obzira na rečeno slažemo se da ne znamo zacijelo sve. Razlog zašto “je država tako detaljno opisana maškara,ostaje još puno toga kazati o tom naličju.” S dekorativnim, iako ugodnim rukopisom Giorgetti se koristi raznim izvorima za opisivanje jednog slomljenog sustava […] a toj mitskoj dimenziji čini poredbu nešto najbjednije, jedna uporaba sustava moći  […], koji da ne bude potpuno lažan u svojim načelima svakako ostaje apsolutno neostvaren. Takvo rasuđivanje rezultira bitnom dosljednošću, dobro argumentiranom u žigosanju načina na koji  demokracija biva u praksi najveća laž ikad izvedena od čovjeka. Ni to nije nešto novo. Ne zaboravimo da snaga ovoga testa ne stoji u originalnosti koliko u točnim razmišljanjima, koja sadrže sustavne referencije (odnosnice), stoga su valjani u jednoj točki gledišta potpuno kritičnoj. U malo riječi, studija se ne bi smjela jednostavno ograničiti na jednu ideju, već treba još dati dokaz kako računati s jednim utvrđenim konceptom, i autor se pokazuje dostojnim tako teške zadaće, osobito u današnje doba gdje intelektualne spekulacije nisu više neodvojiv element pisanja, nego naprotiv, vrsta nedostupnoga priviđenja (fatamorgane). Iz toga motiva, Demofagia (žderanje naroda) se potvrđuje u radu koji nikada nije pravodoban, možemo još preciznije reći u potvrđivanju pravde a ne najjednostavnijeg legitimiteta u besmislu. To je kao razlika između djetinjastog prosvjeda (durenja) i uobličene pritužbe. Trenutno nemamo previše od prve i skoro ništa od druge. 
 
Definirajmo sada ove riječi s vrlo nejasnoga aspekta, makar u značenju detektiranja: “demofagia” je sustav moći koji se hrani ljudskim bićima Za svoju prehranu namjerio je oduzeti materijalne i ekonomske resurse poput vremena i rada uključujući i sam život osoba koje su pridružene. Prvu uporabu termina u smislu političkoga karaktera je napisao čileanski učenjak Fernando González Celis u znakovitom članku naslovljenom Reflexiones sobre la democracia (Razmišljanja o demokraciji, 1989.), znak nedostatka terminologije u općoj definiciji demokracije, uokvirenim stvarnom dvojnošću prirode: “utopijsko političko uređenje u teoriji, kaotično u   praksi i  uvijek konfliktno”.
 
Demokracija sebe hrani narodom kada biva po riječima Giorgettija:[…] sustav moći skrpljen od (između ostalihpolitičara i intelektualaca, i koji […] traži počinjenje svih korisnih promjena u proizvodnji novog ljudskog tipa, iskovanog u višegodišnjem raspadu, bez reda i nutarnjeg jedinstva, paraliziranog i otuđenog od stvarnosti. Očito, ta pozicija je uramljena, najmanje od nekoliko aspekata, u jednoj nama (Talijanima, op., T.T.) prilično familijarnoj perspektivi. Valja reći, u ovom tradicionalnom misliocu ima jedinstvene učinkovitosti date protiv iluzije demokracije. Toliki intelektualci koji su više desetljeća služili jedinstvenom svjetskom (globalnom) mišljenju, dobili su zauzvrat katedre, bili sudionici mnogih mreža elaborata, publikacija i analiza, u koje su uključeni svi filozofi i pisci koji su rabili u nekoj mjeri u diskusijama dogmu demokracije.
 
Ta groteska i knjiga o kojoj smo govorili pokazuje vrlo jasno, da ta autentična laička vjera ima glinene noge (tj. stoji na glinenim nogama!); rasulo nastupa lako. Eto, stoga oni koji ulaze u igru manipulacije medijima,jedino tako mogu preživjeti. “Fikcija demokracije” kolabira pred poviješću koja u osnovi vidi samo jedan oblik vlasti: monarhiju. Na primjer, protupoložaj kralja i demokratskih izabranika je područje najvećeg zanimanja (koje nalazimo kod) njemačkoga filozofa Hansa-Hermanna Hoppea. Oni koji oštro definiraju “prolaznim menadžerima” poslanike proizašle od glasova naroda preko mehanizma osobne neodgovornosti, provode istodobno politiku kojoj je krajnja svrha  ponajprije dobivanje pristanka, tj. konsenzusa za Vladu. Često, u javnoj raspravi o određenim spisima još interveniramo s razlikom između kraljevskoga načela (principa) i propisa demokratsko republikanskih. Dandanas vidoviti čovjek s kojim računa Giovanni Sartori je nesposoban razviti i najmanje osobno mišljenje, koje bi se po nečemu razlikovalo. Primjera radi, kakvo je stanje za vladavine Medicija u Firenzi? Sa sadašnjim demokratskim standardima njihova Signoria (gospodstvo) označena u povijesti svijeta kao vrhunska vlast, bila bi diktatura. Možemo citirati velikoga geopolitičara i orijentalista njemačkoga  (talasokrata). Uostalom, tko je skovao motto: “izvoz demokracije”? Čini se jasno, kroz čitanje teksta Giorgettijeva, da je on uspio časno i neupitno izvorno opisati  “maškaru”, ograničivši se na donošenje pohvalnog doprinosa filozofiji politike u ocrtavanju obrisa tog zabrinjavajućeg “lica”.
 

Teo Trostmann

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Srijeda, 23/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1403 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević