Get Adobe Flash player

Nekažnjeni muslimanski genocidni zločini nad Hrvatima na području Travnika i Zenice

 
 
U studenome 2016. godine, Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu vezano za djela teških ratnih zločina na području Guče Gore (kod Travnika), a za koja su bili osumnjičeni samo dvojica pripadnika "Armije BiH": Džemo Grabus i Naid Grabus. U donesenom rješenju Tužiteljstva navedeno je kako "nema dovoljno dokaza" da su spomenuta dvojica 8. lipnja 1993. godine na tom području činila ratne zločine. Time je slučaj Guča Gora stavljen ad acta i zaključen.
https://crnemambe.hr/images/001-images/08/pinter-travnik-zenica-08042019.jpg
Na ove zločine nije reagiralo niti Tužiteljstvo ICTY-ja u Den Haagu, jer su oni izostavljeni u optužnici protiv Rasima Delića u koju je uvršten samo Travnik (iz kojega su muslimani u vrijeme svoje ofenzive protjerali oko 20.000 Hrvata), a sudilo mu se jedino (po zapovjednoj odgovornosti) za zločin na Bikošima (kraj Guče Gore) gdje su mudžahedini - pripadnici "Armije BiH" strijeljali 36 zarobljenika, pripadnika HVO-a i civila.
 
Prvotno su od strane ICTY-ja za zločine na području Travnika bili optuženi i zapovjednici visokog ranga iz sastava "Armije BiH", Amir Kubura i Enver Hadžihasanović (zbog "nepoduzimanja potrebnih i razumnih mjera u sprječavanju više zločina i kažnjavanju počinitelja") koji su zapovijedali snagama u napadima na sela, pri čemu su ubijani i zlostavljani srpski i hrvatski civili, te ubijani hrvatski vojnici nakon što su se predali. Oni su terećeni i za pljačku kao i uništavanje domova i imovine Srba i Hrvata što su ih u više gradova i sela provodili vojnici pod njihovim zapovjedništvom. Snage kojima su bili izravno nadređeni, počinile su brojne zločine, progone, razaranja, paljevine, pljačke i silovanja nad hrvatskim civilima u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Zenici. Drugostupanjskom su presudom obojica oslobođeni svih točaka optužnice i odgovarali su samo za kršenje Ženevske konvencije i zatvaranje hrvatskih i srpskih civila u logor "Muzička škola" u Zenici.
 
Ovaj logor ("Muzička škola") bio je jedan od ukupno 331 zatvoreničkog logora muslimanskih snaga na teritoriju BiH (od čega je njih čak 238 bilo smješteno na području srednje Bosne) i u njemu su mučeni i ubijani zarobljeni civili (prema jednoj verziji i srpski i hrvatski, prema drugoj samo Hrvati), a za ta zlodjela nikad nitko nije kažnjen. Tužiteljstvo BiH dobilo je suglasnost da provede postupak, za te je zločine bilo osumnjičeno 5 osoba, ali nitko nije osuđen. Policija je čak nasilno uklonila i spomen ploču koju su u znak sjećanja na postojanje tog logora i žrtve, postavili (24.3.2017. godine) preživjeli logoraši i rodbina žrtava. Ovaj je slučaj podrobno obradio i iznio u javnost pokojni Esad Hećimović, novinar magazina Dani. (Vidi: https://www.dnevnik.ba/teme/zlocini-u-muzickoj-skoli-zenica-sad-i-nekad)
 
Masakri i vandalizam u Krpeljićima, Čuklama, Gučoj Gori, Brajkovićima, Orašcu, Ovnaku, Podovima
 
Koordinirani napad na području Travnik - Zenica izveli su 8. lipnja 1993. godine 3. korpus "Armije BiH" pod zapovjedništvom Envera Hadžihasanovića, Sedma Muslimanska brigada pod zapovjedništvom Šerifa Patakovića (u čijem je sastavu bio i odred El Mudžahid), 306. Brdska brigada i 17. Krajiški korpus. Dan prije (7. lipnja) u selu Krpeljići (kraj Guče Gore) ubijeno je sedam Hrvata koje je UNPROFOR pokopao u dvorištu samostana Guča Gora. U sljedećih nekoliko dana zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, a sve je temeljito opljačkano (odvoženo organizirano, kamionima). U sačuvane kuće i zgrade uselili su mudžahedini s obiteljima, a samostan u sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori (koji se prvi put spominje 1425. godine) pretvoren je u sjedište vojnog stožera postrojbi "Armije BiH" koje su djelovale na tom području.
 
S područja Travnika protjerano je oko 20.000 Hrvata. U nekoliko dana ubijeno je 112 Hrvata (56 pripadnika HVO-a i 56 civila). Istoga dana kad je započela muslimanska ofenziva (8. lipnja) izvršen je pokolj u selu Čukle, gdje je ubijeno  9 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Selo je branilo svega 10-ak hrvatskih vojnika koji su se uspjeli odupirati više od 3 sata neusporedivo nadmoćnijim snagama, toliko da omoguće civilnom stanovništvu bijeg u okolne šume. Bježeći, neki od njih naišli su na svoje susjede muslimane koji su bili u skupinama s mudžahedinima, maskirani bojama i namazani blatom. Oni su hrvatske civile zarobili i više puta ih postrojavali za strijeljanje, a nakon toga su ih tjerali kroz šumu, mučili i ispitivali. Zatim su ubili: Vinka Jankovića, Tomu Stojaka, Dragana Marijanovića, Ivu Lauša, Franju Stojaka, Berta Kozinu, Maru Gazibarić, Ivu Galića i jednog neidentificiranog starijeg civila. Oni su pokopani na više lokacija po selu. Tada su ubijeni ili zarobljeni i branitelji, vojnici HVO-a: Fabijan Lauš, Zlatko Marijanović, Drago Erić, Pero Kozina, Pero Kolenda, neidentificirani mlađi muškarac, Branko Mrkonja, Miroslav Kozina, Anto Stojak, Kazimir Kozina.
 
U napadu su spaljene 32 kuće, a u njih 11 su uselili muslimani- "Bošnjaci". Sve je temeljito opljačkano, a preostali hrvatski civili zatočeni su u zaseoku Gornje Čukle, selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići (gdje se nalazio mudžahedinski logor). Poslije pokolja u Krpeljićima i Čuklama, slijedili su masakri u Orašcu, Ovnaku, Brajkovićima i Podovima.
Evo samo jednoga iskaza očevidca iz sela Brajkovići koji govori o tomu što se događalo na ovom području u to vrijeme:
 
TR 024
Svjedok. M.B., žensko, 59 god.
I S K A Z
Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta, nitko nije smio da ide.
Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko 30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica, namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi. Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić- invalid u nogu, Fabijan Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić. U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće, pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16 sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu Luca, Marjanović Danko.
S Podova su bili:
Barač Franjo i Barač Stipo
Matošević Mara
Matošević Slavica
Barač Filka
Barač Ljuba
Barač Luca
Josipović Ljuba
Udovčić  Mara
Matošević  zvani „Began“
Iz Brajkovića su bili:
Šuman Marija
Šuman Ana
Batinić Manda
Gašić Ivo
Gašić Anđa
Lovrinić Jozo
Peša Stipo
Josipović Fabijan
Josipović Nikica
Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak. Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su dolazili Muslimani, pucali oko kuće. Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake stranice.
Nova Bila, 12.10.1993.
(Izvor: http://miljenko.info/prilozi/Svjedocenja%20o%20zlocinima%20Armije%20BiH%20prema%20Hrvatima.pdf)
 
Ekshumacije obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine u selu Čukle potvrdile su kako je bila riječ o masakru, pri čemu su pojedinim žrtvama odsijecane glave (Peri Matkoviću, 16-godišnjem Sreći Marijanoviću itd.), što je inače bila uobičajena praksa ekstremista iz redova "Armije BiH" i njihovih suboraca mudžahedina).
U muslimanskoj agresiji na području Travnika ubijeno je 118 civila, a samo u obrani grada poginula su 572 branitelja.
U općini Zenica tijekom sukoba Hrvata i muslimana ubijeno je 156 Hrvata (82 zarobljena vojnika HVO-a i 74 civila od čega i troje djece), a protjerano je oko 14.000 Hrvata.
Sve te zločine počinili su u zajedničkim planiranim operacijama genocida i etničkog čišćenja nad hrvatskim narodom mudžahedini i "legalna vojska" koja je sebe nazivala "Armijom BiH".
Prema svjedočenju svjedoka-pokajnika, mudžahedina Ali Ahmed Ali Hamada (bivšeg pripadnika odreda El Mudžahid poznatog po imenu Abu Maali) podrijetlom iz Bahreina (što ga je dao pred sudskim vijećem ICTY-a u Den Haagu), oni su najprije samostan htjeli raznijeti TNT-om, ali se od toga odustalo zbog UNPROFOR-a, pa su pristupili pljački i vandalskom oskvrnuću ovog vjerskog objekta.
 
Pored ostaloga, unutrašnjost crkve i freske mazali su izmetom, a njihov vođa Abu Maali (odnosno, sam Ali Ahmed Ali Hamad) s oltara je uputio svoju poruku: "Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.
Sve je to ostalo zabilježeno na audio-video snimkama koje su potom korištene za prikupljanje donacija u islamskim zemljama kako bi se omogućio nastavak džihada u BiH.
 
Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad) je na spomenutom svjedočenju (u okviru postupka protiv Rasima Delića u Den Haagu) izričito potvrdio kako mudžahedini “nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom BiH”.
Za zločine počinjene na ovom prostoru nitko nikad nije odgovarao . osim Abduladhima Maktoufa - "za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac".
Maktouf je 2006. godine od Suda BiH proglašen krivim kao pomagač u nezakonitom uhićenju i otmici hrvatskih civila što ih je izvršio mudžahedinski odred El Mudžahid na području Travnika i osuđen na 5 godina zatvora zbog ratnog zločina. Nakon što je uložio žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ova je institucija promptno djelovala i ukinula dio presude koji se odnosi na kaznu, te mu je novom presudom umjesto prijašnjih 5 dosuđeno 3 godine zatvora. Na ime odštete ovom mudžahedinu, sud u BiH je 2016. godine donio odluku o isplati 71.500 KM (budući da je "u zatvoru proveo 2 godine više od dosuđene kazne"), mada je on potraživao iznos od čak 283.160 KM.
Ovaj međunarodni terorist, islamski fanatik i mudžahedin podrijetlom iz Iraka, bio je jedan od glavnih posrednika u financiranju balkanske mreže islamskih terorista čije su aktivnosti od početka 90-ih godina bile usmjerene na BiH i stvaranje prve islamske države u Europi. Bio je uvezan s vrhom SDA, bavio se pranjem novca za balkansku terorističku mrežu i u tu je svrhu otvorio više poduzeća u BiH (što nije bilo moguće bez veza sa samim političkim vrhom - Alijom Izetbegovićem, njegovim sinom Bakirom, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem itd.). Imao je tajne račune u BiH, Kanadi, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj.
Dakle, iza svake priče o nekažnjavanju muslimanskih zločinaca (bilo domaćih ili stranih - mudžahedina) stoji mračna pozadina u koju su upleteni brojni bankari, biznismeni i političari iz zapadne hemisfere.  
I tu najvećim dijelom i leži odgovor na pitanje zašto su ovi zločini ostali nekažnjeni, a muslimani promovirani u najveće i jedine žrtve u ratnom sukobu na području bivše SFRJ i BiH.
Zapad je nama Hrvatima odavno okrenuo leđa. Samo, pitanje je, jesmo li mi to shvatili.
"Meni je rekao čovjek koji je jako bitna figura u svjetskoj politici: Ja sam vaš Bog, ja sam vam dao rat" - izjavio je svojedobno biskup banjalučki, monsinjor Franjo Komarica, moralna vertikala katoličkog svećenstva u BiH. (Vidi: http://hr.n1info.com/Regija/a268472/Biskup-Komarica-Hrvatski-politicari-nisu-svoji-gospodari.html)
Eto, to su riječi jednog "demokrata" koji kroji kartu jugoistočne Europe onako kako to njegovi nalogodavci zahtijevaju - predstavnika međunarodne mafije, jer oni i nisu ništa drugo nego MAFIJA.
Je li došlo vrijeme da se mi Hrvati konačno riješimo nekih svojih iluzija i shvatimo s kime imamo posla!?
 

Zlatko Pinter

Kroz pustinje, prašume i oceane

 
 
Ogromnu zahvalnost dugujemo alpinistu Stipi Božiću i literatu filozofu Dragu Glamuzini priređivaču putopisnoga dnevnika Mate Šimunovića velikome svjetskom čovjeku iz maloga Stilja kod Vrgorca. „Ja, Mate Svjetski“ u izdanju „Znanja“ iz 2013. je nešto što se čita naiskap, nevjerojatne situacije čovjeka i psa koji susreću narode, ljude i prirodu u svim njihovim hirovima, veličanstvenosti, velikodušnosti i podmuklosti,ljepoti i ružnoći.
https://mojtv.hr//images/ef40d15b-1258-41e1-8ab9-2dd48c4e8136.jpg
Mate odlazi iz YU kraljevine jer je u Makedoniji kao podčasnik išamarao kapetana, te je trebao izdržavati kaznu zatvora od 14 mjeseci. Koliko Hrvata je bilo zatvoreno, premlaćeno, ostalo bez posla, ubijeno, onemogućeno u karijeri od 1918. do 1939. godine? Primjera radi radikal Puniša Račić je u skupštini ubio Stjepana Radića i dvojicu HSS-ovaca, te ranio još dvojicu i dobio svega 20 godina zatvora. Mate i njegov pas Globus prevalili su biciklom, pješice i na konju 360.000 km, putovali su 19 godina i obišli 70 (ondašnjih) država svjedočeći knjigom u kožnom uvezu i fotografijama o svijetu kakvoga danas više nema. U knjizi su i potpisi, komentari i slike svjetskih državnika, umjetnika, državnih službenika, časnika koje je Mate susretao.
 
Put započinje u Buenos Airesu 1928. gdje su raskalašene maškare u jednoj noći, po Mati, profućkale više novaca (na jelo, piće, vatromet, maske koje predstavljaju sve nacije i rase, te sve političare, životinje, nacionalne nošnje i dr.) negoli potroši jedna manja europska država u godišnjem proračunu. U Argentini je nabavio vučjaka Globusa i svoju čuvenu knjigu od dobre kože. U Meksiku Matu primaju predsjednik P. O. Rubio i diktator P. E. Calles. Je li Mate bio mason kada ga primaju svugdje najviši predstavnici vlasti? Ne, on je bio puki siromašak i osebujan lik, a tisak je njegove donkihotovske pothvate začinjao senzacijama, tako da je pobuđivao simpatije, radoznalost pa i divljenje ljudi širom svijeta.
 
U Meksiku ga je nasmijao karneval u kojemu su žene držale u ustima igračku od papira, pa i tukle okolne muškarce tom igračkom po glavi. Iz pristojnosti ne smijem napisati o kojem se „alatu“ radi. Sreo je Luku Pavlovića iz okolice Kotora, kralja naranača koji se oženio Indijankom. Luka je bio ženskar i pijanac, na putovanju Europom potrošio je u šest mjeseci 15.000 dolara. Kada su ga oteli revolucionari Luka im je pristao dati samo pola otkupnine, jer da novac drži u SAD-u; a i to tek nakon što su mu naslonili pištolj na sljepoočnicu i iskopali mu grob. Kasnije je s istima jeo pečeno janje i pio. Ništa osobno amigo, radi se samo o novcu! U SAD-u ga primaju predsjednik Herbert Hoover (koji mu obećaje pomoći oko filma o putovanju) gradonačelnik New Yorka, guverneri, detroitski pisac novinar (E. Guest?), bankar Morgan itd.
 
Povratak u domovinu jasno pokazuje kakva je država bila Jugoslavija. Policijski agent je u Zagrebu uhapsio Matu jer je zviždao u blizini kolodvora tražeći odšetaloga psa Globusa (14 dana zatvora, 41 dinar globe). U Novskoj ga je grupa pijanih seljaka zamalo linčovala, istukla štapovima, iscijepala mu odjeću. U Srbiji mu tijekom velike hladnoće blizu Jagodine nitko nije htio izdati prenoćište; samo mu je jedan Rom nudio spavanje za 60 dinara kao da se radi o najluksuznijem apartmanu. U proljeće se nakon Bugarske i Albanije vratio u Jugoslaviju.
 
Po vrtovima i poljima cvale su biljke, ali sve je bilo tmurno i tužno. Nigdje se nije čula pjesma ni svirka, samo psovka, mržnja i proklinjanje sudbine. Mate je dakle do izbijanja Drugoga svjetskoga rata negostoljubivost, zatvaranje, premlaćivanje i prijetnje doživio samo u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, tj. jugokraljevini.
 
Preskačemo putovanje 1937. kroz Tursku, Perziju, kobru koja ga budi u dva ujutro, lovce na slonove, divlje svinje koje su se nakotile u muslimanskoj Perziji, pijavice, ose, Taj Majal i susret sa Rabindranathom Tagoreom, te luđačko Matino putovanje kroz prašumu punu užasne zvjeradi. U Tajlandu se sastaje sa kraljevićem Mahidalom. U Burmi seljaci budisti ne ubijaju slonove i tigrove, koji im zauzvrat uništavaju rižina polja i jedu ljude usred bijela dana. Opasnim vodama i za velike brodove Mate plovi barčicom od malajske prevlake do Sumatre. Nakon grozne boli od uboda dvaju stršljena doplovio je do koloritnoga tropskoga otoka Jave nalik dokumentarcima Leni Rifenstahl i slikama Gauguina. Začudio se bogatstvu Indonezije, te jeftinoći banana (20 kila za 20 dinara). Te zdrave i ukusne voćke danas su jeftinije od krumpira, u Kraljevini Jugoslaviji su bile dostupne samo vrlo bogatima. Kapetan broda („Kralj“?) Aleksandar (Dubrovačka plovidba?) častio ga je velikim brojem paketa duhana kada je vidio u čemu misli stići do Australije. Prijeći 5000 milja gdje su tajfuni, koraljni grebeni, ljudožderi, gusari, krokodili, morski psi, kolonije gubavaca; tako lud može biti samo Hrvat, tome se i poludivlji domoroci iščuđavaju. Domorotkinje i Europljanke su bile Mati privlačne, vidi se i po fotografijama.
 
Za jedno pero rajske ptice moglo se dobiti 100.000 dinara. Kruh je tako u Kraljevini Jugoslaviji 1936. Varirao od 2 do 4 kune (ovisno o vrsti i regiji), plaća činovnika je 1931. varirala od 1000 do 4000 kuna, od pripravnika do ministra. Jedini Matin prijatelj i drug, pas Globus umire na Sumatri. Mate odbija od Meksika do Šangaja dobre ženidbene mogućnosti,poslovne ponude i dr.; on ide za svojom fix idejom. Filipinski poručnik Sargalia upisuje mu u knjigu: “uvjerili ste me da su ljudi na zemaljskoj kugli bliski jedni drugima“. Spašava život C. Perezu kojega je odvukao krokodil doviknuvši mu da životinji zabije prsti u oči i priskočivši mu sa nožem. Perezu je reptil repom slomio rebra i teško ozlijedio lopaticu i rame.
 
Vrlo sam iznenađen da su nizozemske vlasti u Indoneziji početkom 1941. osim njemačkih državljana (što je opravdano u ratu) u internaciji držali i Židove (kao i Englezi M. Montessori). Nakon što mu Australija odbija izdati vizu Mate je od vlasti primoran otići u Šangaj. Kozmopolitska atmosfera Šangaja u doba rata je puna najgorega kriminala. Japanski major Kato kaže: “za sirotinju to je pravi pakao, dok bogataši žive u raskoši i razvratu kao nigdje drugdje na svijetu“. Stravična bijeda masa u abnormalnom tempu velegrada. Zanimljiva je sudbina Crnogorca Kneževića kojemu je rudnik zlata na Aljasci otela velika kompanija. Kako mu nitko u Europi i SAD-u nije pomogao on se obratio japanskome caru za pomoć, te je cijeli rat lijepo živio na račun japanske države. Mrzio je Karađorđeviće iz dna duše.
 
Bizaran je podatak da su japanski generali u Nankingu sa Matom razgovarali na ruskom; jedini jezik kojim su htjeli službeno komunicirati s Europljanima Amerikancima! U Pekingu se na nesreću zbližava sa 96-godišnjim srbijanskim trgovcem i nadriliječnikom Jotićem, koji se iako ekstremno bogat pokušao skupo očešati o siromaha Matu. Htio mu je naplatiti i stablo koje mu je oluja srušila na sobu. Diplomat maratonac; nema što!
 
Na Kineskome zidu Mati je japanski kapetan Sakura kazao: “Velik je podvig obići toliki dio svijeta i vidjeti tolika čuda. To ja mnogo više cijenim nego ministarske stolice, bogatstvo milijunaša, glumačke zvijezde.“ Za to se treba roditi rekao je stariji oficir Nakano! Golobradi i višestruko odlikovani potporučnik Suzuki je dodao da nema kraljevstva koje cijeni više od Matina putovanja. U pustinji Gobi opisuje čudne običaje Mongola,dijametralno suprotne od naših. Gostu nude suprugu, mrtve ostavljaju vukovima, djevojka pobjegne od kuće sa momkom, rodi, pa zatim se vraća roditeljima i pita ih za odobrenje braka; vjera im ne dopušta poljodjelstvo itd.
 
Priča kineskoga poslužitelja tipična je za treći svijet: „dok mi Kinezi u vlastitoj zemlji ovako teško živimo strani osvajači u našoj zemlji žive raskošno i čine što ih volja… a ni kineski feudalci ništa ne izgrađuju, niti se brinu da se narod prosvjećuje. I oni samo hoće prigrabiti što više novaca“. Izgleda da je cijeli svijet bio u jednom ludilu (ratnom), a Mate u drugom ludilu putovanja kao svrhe života. Na propusnici mu je kao zanimanje pisalo putnik, tj. na fr. Voyager! Što smo na ovome svijetu nego putnici na proputovanju, uostalom? Možete misliti koliko su muke imali pedantni Japanci pregledavajući Šimunovićev dnevnik na hrvatskom jeziku? U teškoj situaciji kada je ostao bez ičega Mati je pomogao mladi švedski telegrafist koji je zapeo u Šangaju kao državljanin neutralne države, i dao mu nešto novaca. Hrvati šangajski mu nisu pomogli, jesu li uspjeli umaknuti kineskim komunistima sa svojim prljavim novcem zarađenim na drogi, švercu i pljački?
 
Na kraju je da ne umre od gladi i Mate postao trgovac i švercer. Nepotrebno američko bombardiranje Šangaja na kraju rata pobilo je dosta sirotinje, stradalo je po Mati i 56 Židova. Jedanput je doletio samo jedan avion i bombardirao samo katoličku crkvu. Poučno Hrvatima je što po oslobođenju Šangaja Čang Kaj Šekova vojska smještena u miru i slozi s kineskim suradnicima Japanaca kojima su ostavili i činove i funkcije!
 
Eto, nas Hrvata je puno pa se dijelimo po svim osnovama! Japanci u Šangaju su zapalili svoje vojne,policijske i konzultantske papire prije dolaska pobjednika. Za razliku od njih NDH nije, već ih je predala Kaptolu na čuvanje! Među američkim vojnicima bilo je i ljudi puštenih iz zatvora (amnestiranih uz uvjet vojne službe), pa je situacija sa švercom i obostranim kriminalom „cvala“. Tipično ljudske svinjarije. Držanje britanskih postrojba bilo je uzorno. Pri smjeni vlasti i predaji oružja vladali su red i disciplina. Nikakvoga konflikta nije bilo, kao da se do jučer nisu zvjerski međusobno tukli! Usporedimo ovo s Bleiburgom!
 
Evakuacija 5 milijuna Japanaca iz Kine je perfektno organizirana od VB-a i SAD-a. Svoju UNRA-inu pomoć (3000 dolara) Šimunović je prepustio Crnogorcu Tomiću. Vratio se doma, pretežno pješice, preko  Tibeta, Himalaje, Afganistana, Pakistana, Saudijske Arabije i Palestine gdje je obišao sveta mjesta. Iz Aleksandrije odlazi u Bakar, te u Zagreb gdje je uhićen 2. svibnja 1947. jer je snimio skupinu žena kako čekaju u repu sa točkicama (bonovima) na Ilici. U samici je pod istragom bio 26 dana. Do smrti 1969. ostaje u Vrgorcu radeći kao trafikant. Ostaje mi nepoznato koje strane jezike je govorio; svakako malajski i engleski! Možda i španjolski, kineski, francuski? Sumnjam.
 

Teo Trostmann

Na primjeru Slavice Šote vidimo da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste

 
 
Sloboda govora temeljna je sloboda u paleti ljudskih prava, koje jedno demokratsko društvo treba osigurati svakom čovjeku. Kao takva ugrađena je u Povelju UN-a o ljudskim pravima, u Povelju o ljudskim pravima EU-a i u Ustav gotovo svih država na svijetu. U Narodnim novinama RH br. 12/2009. objavljena je
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA - Usvojena i proglašena od Opće skupštine - Rezolucijom 217. A (III.) od 10. prosinca 1948.
https://i.ytimg.com/vi/pRBQ2VvkfEs/hqdefault.jpg
U Članku 19. piše: »Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.«
EUROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA
ČLAN 10.
Sloboda izražavanja, Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
 
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 38.

 

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Sve ove svjetske i državne institucije, Povelje, Konvencije i Zakoni garantiraju  vjerske, nacionalne i narodnosne vrijednosti i slobodu govora i izražavanja mišljenja!
 
Ušutkavanje i(li) cenzura
 
Ta osnovna ljudska prava kao što vidimo u svim su svjetskim demokratskim državama zagarantirana i poštuju se. U Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji, ta se prava zadržana samo na papiru. Čim se netko usudi kritizirati, odnosno kritički promišljati demokratski izabranu vlast, onda odmah počinju i problemi sa tom vlasti. Poznati su primjeri novinara koji su ostali bez posla, jer su se kritički izjašnjavali o Vlastima i političkim „elitama“, kao na pr. Tihomir Dujmović, Marko Jurič, Ozana Bašić, koji ne samo da su ostali bez posla te im je time ugrožena egzistencija, nego im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo na slobodu iskazivanja mišljenja! Po Ustavu RH nema cenzure, međutim cenzura se perfidno ipak provodi. Mediji su u većini pod kontrolom pojedinih lokalnih ili državnih struktura ili  pojedinih političkih stranaka ili grupacija. Domoljubni dio hrvatskog naroda nema pristup službenim medijima, osim par portala i lokalnih TV postaja. Preostaje jedino Internet kao medij preko kojega se može izravno komunicirati i izraziti svoje mišljenje. Međutim i tu su se Vladajući RH umiješali i vlasnicima aplikacija dostavili svoje kriterije za primjenu pod Pravilima ponašanja pojedinih aplikacija. Tako su u prethodnih malo više od godinu dana učestale masovne blokade profila na FB, i ne samo osobnih profila, nego i portala. Na svaki mogući način vladajuće garniture u RH guše slobodu govora i izražavanja!
 
Totalitarne metode

 

U razotkrivanju korupcije i kriminala lokalnih „šerifa“ i državnih vlasti, svaki pojedinac, pisac kolumni ili objava na facebooku ili twitteru doživljava mnogobrojne oblike pritisaka i prijetnji. Tko god je živio u bivšem totalitarnom sistemu, propale Jugoslavije, poznate su mu metode kojima su se služile Služba državne bezbednosti i njoj pripadajuće službe. A da DORH i USKOK ne rade posao za koji su plaćeni, postoji bezbroj dokaza. Dovoljno je samo navesti da je DORH odbio postupati u svim velikim predmetima u kojima je Državna revizija nedvojbeno utvrdila da je bilo nezakonitog postupanja, odnosno korupcije i kriminala; od revizije pretvorbe i privatizacije , revizije rada DUUIDI-ja, revizije rada Imunološkog zavoda, brojnih nezakonitih stečajeva, predstečajnih nagodbi... U svim tim predmetima, prepunim kriminala i korupcije, DORH ništa nije učinio.
 
Prvo počinju telefonski pozivi, u kojima se nitko ne oglasi. Zatim počinju telefonski pozivi sa pričama iz privatnog života i prijetnjama prema članovima obitelji, a naročito su podmukle i zle prijetnje prema djeci ili unucima. Tko god ima mali djecu ili unuke za njega je to strašno teško, jer su svi osjetljivi na djecu i unuke. Ne preostaje ništa drugo nego preko T-operatera sakriti svoje  telefonske brojeve, i onda se pozivi prorijede.Primjer Slavice Šota iz Rijeke je doista uznemirujući, dokazuje da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste kao i u bivšoj Jugoslaviji. Slavica Šota iz Riječkog pokreta otpora  čiji je cilj, borba protiv korupcije, uz poruku "Dok ovakvi vladaju, nema sreće nama, ni našoj djeci, a ni unucima, grijeh se oprašta, ali korupcija ne – Neka ovo bude njihov stup srama" Šota je ukazivala,  kako je Rijeka grad iz koje je korupcija potekla,  objasnivši da proziva određene osobe , jer su se ljudi, sada okupljeni u Pokret otpora, kroz desetogodišnji rad uvjerili da su svi prozvani umreženi u kriminal, te da se kao i ostali njihovi sugrađani nemaju kome obratiti za pomoć. (https://www.vecernji.hr/vijesti/rijecki-pokret-otpora-slavica-sota-o-kriminalu-u-rijeci-904480 - www.vecernji.hr)
 
Gđa Slavica Šota saznala je da pojedinci iz državnih struktura rade na ubojstvu njenih unuka i prozvala javno osobe koje su bile u to umiješane. Tako je zbog upornosti Slavice Šota, te njezine odluke da ne odustane od borbe protiv umrežene korupcije, "mreža" sve nemilosrdnije udarala po njoj i njenoj obitelji. Dok najveći kriminalci šeću slobodno ulicama, sustav "gonjenja" sve se žešće okomljuje na one koji kriminal prijavljuju. Zbog upornosti Slavice Šota i njezine odluke da ne odustane od borbe protiv korupcije, " organi reda" sve nemilosrdnije udaraju po njenoj obitelji. A to što su sudeći po brojnim činjenicama imali namjeru likvidirati njene unuke, izgleda da baš nikoga ne zanima. Strašno, kome se u Hrvatskoj uopće obratiti za zaštitu? (http://hu-benedikt.hr/?p=49405)
 
Iz primjera Slavice Šota vidi se što su sve vladajuće strukture, bilo lokalne ili na višoj državnoj razini spremne učiniti, da se istina o njima i njihovim korupcijskim i kriminalnim radnjama ne sazna. Kada unatoč prijetnjama i pritiscima putem telefona novinar ili običan mali čovjek koji se bori za istinu, ne odustane, onda slijedi oštećivanje automobila, rezanje guma na autu ispred kuće ili na parkiralištu, oštećivanje kuće ili stana, bacanje boje ili nekog voća po fasadi kuće, razbijanje stakla… Ako ni to ne zastraši, onda se podmeću razne afere, skandali, podigne se medijska hajka u sluganskim medijima i ne preza  se niti od ubojstava. Tri su se “samoubojstva ” i to mladih ljudi već dogodila u Istri povezana sa IDS-om! Podmeće se kojekakvi dokazni materijal u izmišljenim i podmetnutim aferama, nevini ljudi se osuđuju na zatvorske kazne, a još je gore i neljudski sprega represivnog državnog aparata i liječnika psihijatara, te zatvaranje zdravih ljudi na psihijatriju i kljukanje lijekovima koji im uopće ne trebaju. To je tako strašno, nečovječno i zlo, naprosto nepojmljivo da se u jednom demokratskom društvu događa. Na primjeru Marka Franciškovića, za kojega su alarmirane međunarodne institucije da ga se oslobodi, vidljivo je na što su sve spremne te političke strukture da sačuvaju svoje pozicije. To je stravična zloupotreba psihijatrije u političke svrhe. Liječnicima koji u takvim radnjama sudjeluju trebalo bi oduzeti licencu, pa se takve pojave ne bi događale. Pored Marka Franciškovića , tu je i Ivan Pranklin i Ivan Mihaljević, zbog kojih je i stranka Živi Zid prosvjedovala ispred klinike Vrapče.
 
I tu dolazi do izražaja ne samo ugrožavanje slobode javnog rada i djelovanja, već i ugrožavanje života svakog koji se usudi javno kritizirati „nedodirljive političke veličine“. Još ima načina i metoda kojima se evo i dan danas služe lokalni političari - odnosno lokalni šerifi Treba se na. pr. izvaditi neki dokument, neko rješenje, u uredima lokalne uprave, državna službenica vidjevši ime i prezime nema šanse da ga dobijete., jer državne službenice su ljevičarke i one bi „ svakog desničara bacili kroz prozor sa 5.tog kata.“  Administracija pod kontrolom lokalnih političara - šerifa - potpuno je zakazala. Državni službenik na poslu ne smije izražavati svoju političku opredijeljenost, već mora biti strogo profesionalan, bez ikakvog stranačkog izjašnjavanja, međutim to je u praksi u Hrvatskoj izgleda nemoguće, jer većina svoj svjetonazor prenosi i na posao koji obavlja. Odnosi se to na sve državne djelatnike od socijalnih, liječničkih, do administrativnih. Njihov svjetonazor itekako utječe na kvalitetno i objektivno obavljanje posla za koji su plaćeni.
 
Zaključak: Žalosno je nositi se sa svim ovim problemima, a osjećati se nemoćan , bez mogućnosti da sam nešto riješiš i promijeniš, a državni aparat upregnut u razne političke struje, nije garancija da ćeš ostvariti svoja prava! Zbog pravne nesigurnosti i nefunkcioniranja pravne države mladi napuštaju  Hrvatsku. Hoće li se ikada vratiti?
 

Lili Benčik

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Ponedjeljak, 19/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1389 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević