Get Adobe Flash player

Zašto Erdogan pokušava izazvati europske čelnike

 
 
„Preselite se u bolje četvrti. Vozite bolje automobile. Živite u boljim kućama“, kazao je Erdogan prošli tjedan u Eskisehiru, obraćajući se ne tom skupu, nego turskoj dijaspori od 4,6 milijuna ljudi u zapadnoj Europi. „Imajte petero, a ne troje djece. Jer vi ste budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor na nepravde koje vam se nanose“.
http://www.loonwatch.com/wp-content/uploads/2009/09/eurabia.jpg
Turski predsjednik Erdogan u zadnje vrijeme daje mnogo hrane onoj vrsti ljudi koja vjeruje da je Europa u opasnosti od islamizacije. Opasnost je napuhana, ali služi turskom predsjedniku da kod europskih čelnika izazove napadaje bijesa. Prošli je tjedan Erdogan optužio EU da zameće „rat križa i polumjeseca“ nakon što je Europski sud dozvolio poslodavcima da zahtijevaju da zaposlene žene ne nose muslimanske rupce. Nije se zaustavio na tome. „Turska nije zemlja koju se može potezati i gurati, nije zemlja čije se građane može vući po zemlji“, rekao je u srijedu reporterima u Ankari. Govoreći nekoliko sati prije nego je jedan obraćenik na islam pokosio pješake na mostu u Londonu, turski je predsjednik kazao da „ako Europa nastavi ovako, niti jedan Europljanin nigdje na svijetu neće moći sigurno hodati ulicom. Europi će ovo nanijeti štetu.“ 
 
Proroci islamizacije poput Giselle Littman alias Bat Ye'or, koja je skovala riječ „Eurabija“, predviđaju baš takve namjere. Ideja, koju prihvaćaju političari kao što je nizozemski populist Geert Wilders, počiva na zamisli treće muslimanske invazije na Europu. Prve dvije bile su oružane, 732. i 1683., treća je potajna i oslanja se na doseljavanje i demografski rast. Wilders je u jednoj raspravi u nizozemskom  parlamentu kazao da su muslimanski doseljenici „kolonizatori. Oni ne dolaze ovamo da bi se integrirali, nego da bi preuzeli vlast, da bi nas podčinili.“
 
Ta zamisao stoji i iza francuskog romana „Tabor svetaca“, prvi put objavljenog 1973., kojemu se u zadnje vrijeme vraća popularnost. To je jedna od najdražih knjiga francuske populistice Marine Le Pen, a opisuje invaziju na Francusku izbjeglica iz „trećeg svijeta“, koji se ne služe oružjem nego kulturnim nasiljem iskorištavajući slabost  i krivicu zapadne civilizacije za preuzimanje vlasti.
 
Ima li čega u Erdoganovoj prijetnji demografskom invazijom, posve je druga stvar. Turska dijaspora u Njemačkoj ima djece više od prosjeka – 2,3 djeteta po ženi u usporedbi s nacionalnom stopom od oko 1,5 – ali po toj stopi Turci nisu doista „budućnost Njemačke“: sadašnja zajednica od 3,5 milijuna u zemlji od 80,7 milijuna daleko je od toga da bi postala većina čak i kad bi Erdogan nekako naveo njezine članove da udvostruče broj djece u svojim obiteljima. (U Turskoj je plodnost malo niža nego među njemačkim Turcima).
 
Osim toga, iako je većina glasača turske dijaspore u Njemačkoj i Nizozemskoj na proteklim izborima podržala Erdogana i njegov AKP, i njegovi smrtni neprijatelji, kurdska stranka, u tim zajednicama također dobivaju više glasova nego u Turskoj. Dijaspore su politički podijeljene; znatan broj njemačkih Turaka u Njemačkoj živi zato što ne voli živjeti u Erdoganovoj Turskoj. Erdogan ne može upravljati iseljenicima iz Ankare – ako pokuša, vjerojatno će se etnički Turci koji ga ne podržavaju, a i mnogi od onih koji nemaju pravo glasovati na turskim izborima jer su sada odani europskim zemljama u kojima žive, pobuniti protiv toga.
 
Sumnjam u to da Erdogan ozbiljno zamišlja sebe kao sultana koji vodi puzeću muslimansku invaziju na Europu ili bilo kakav rat polumjeseca protiv križa. On jednostavno nema dovoljno pristalica, pa ni potencijalnih, u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji ili bilo kojoj drugoj zemlji u koju su Turci emigrirali otkad su prvi put kao „gosti-radnici“ pozvani da obnavljaju industriju razorenu u Drugom svjetskom ratu. Ali Erdogan uživa provocirajući srdit odgovor. Kao i ruski predsjednik Putin i on od toga ima koristi kod kuće: već je drskost koju pokazuje rugajući se Njemačkoj dovoljna da pojača osjećaj nacionalnog ponosa.
 
Reakcije pomažu Erdoganu da kod kuće konsolidira predsjedničke ovlasti na referendumu idući tjedan. Bilo bi bolje kad bi europske vlade mogle ignorirati Erdoganovo trolanje. Ali Erdogan zna da one to ne mogu. Nizozemski premijer Mark Rutte morao se boriti protiv Wildersa pa je uzvratio pomažući tako i sebi i pronicavom Turčinu. Sada CDU Angele Merkel, koji ne smije dozvoliti da se misli da je blag prema Erdoganu, priča kako bi trebalo postrožiti propise o dvojnom državljanstvu – pomažući tako Erdoganu i kod kuće i u dijelu dijaspore koji osjeća nostalgiju. Ali kad političko kazalište prođe, Erdogan se ne će brinuti za Turke kao „budućnost Europe“. Morat će se vratiti dijalogu o slobodnom putovanju Turaka u Europu i brinuti se zbog gospodarskih odnosa: EU je daleko najveći trgovinski partner Turske. Stereotipi kao onaj o Eurabiji vratit će se u prašnjavi ormar – ali europski nacionalisti godinama će spominjati Erdoganove izjave kao dokaz svojih teorija zavjere.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, New York

Prisiliti EU da donese najveću odluku

 
 
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker skicirao je u srijedu viziju budućnosti EU-a predstavljajući pet mogućnosti. Neki će u tome vidjeti pokušaj oblikovanja programa  bez preuzimanja odgovornosti, ali zvučalo je više kao nestrpljiv poziv državama članicama da skupe hrabrosti i okupe se oko aktualne strateške odluke. Zauzimajući neutralnu poziciju, Juncker odaje priznanje  percepciji, osobito nakon brexita, da je EU u opasnosti kao razjedinjena skupina zemalja sa sukobljenim interesima. Ali po anketi  Eurobarometra u studenome Europljani uniji vjeruju više nego njihovi nacionalni parlamenti i vlade, a povjerenje je od proljeća naraslo.  Više od trećine Europljana  EU vide pozitivno, a samo četvrtina negativno.
https://1.bp.blogspot.com/-03qXtJoWbhs/V8F37cdydtI/AAAAAAAAQdE/o8W-XbgJE-0dEmALnzKSgV3u4GSUwkVcwCLcB/s640/Jean-Claude-Juncker-Frontie%25CC%2580res-Pire-Invention-Politique-Pe%25CC%2580te-Ca%25CC%2582ble-e1472129548404.jpg
Jean-Claude Juncker
 
Od pet scenarija Juncker je otvoreno podcijenio samo jedan – da se EU vrati statusu trgovinske unije kako su htjeli mnogi pristalice brexita, a onaj o kretanju punom brzinom prema federaciji nije posve podržao niti jedan nacionalni vođa.  Juncker je od Europskog parlamenta dobio pljesak kad je izjavio da je unija više od slobodne trgovine, ali odbio je ocijeniti tri mogućnosti koje se zapravo nalaze na stolu: nastaviti kao dosad, stvoriti EU više brzina u kojemu će neke članice brže od drugih ići prema sve čvršćoj uniji, ili EU-ovu misiju usredotočiti na kraći popis ciljeva. U tim scenarijima nema ničeg novog, pa se postavlja  pitanje tajminga članka u talijanskom dnevniku La Repubblica u kojem piše da su njemačka kancelarka Merkel i nizozemski premijer Rutte molili Junckera da svoju prezentaciju odgodi barem do 25. ožujka, do obilježavanja 60. obljetnice Rimskih ugovora. Novine su također napisale da je Juncker bio spreman dati ostavku, iako je to formalno porekao.
 
Sumnjam u to da je to bila novinarska pogrješka. Junckeru je dosta toga da se „Bruxelles“ okrivljuje za sve što u Europi krivo pođe; dio svoga govora u srijedu posvetio je tome. Čini se da pokušava iznuditi raspravu o svrsi EU-a. Jasno je rekao da ne vjeruje da Europska komisija ima ovlasti za ono što nacionalni čelnici od nje očekuju – na primjer, rješavati probleme kao što je nezaposlenost mladih. Ostaju dakle dva scenarija. Jedan je tehnokratski, a vjerujem da je on Junckeru trenutačno draži - dati Bruxellesu jak mandat da obavi samo nekoliko važnih stvari. Juncker je u svom govoru dao naslutiti da mu se ta ideja dopada kazavši da je njegova komisija sa 130 prijedloga odredbi godišnje došla na svega 23.
 
S menadžerskog gledišta to je sasvim u redu: zadaće europskih institucija preširoke su za njihov sadašnji proračun i mogućnosti provedbe. Koncentriranjem na samo nekoliko zajedničkih područja interesa – možda klimatske promjene, možda zajednička sigurnost i zaštita granica – ublažile bi se i kritike da se Bruxelles previše miješa. Problem s tim planom jest u tome što je briselskom birokracijom tako teško upravljati da nacionalne vlade vjerojatno neće htjeti raditi da bi je srezale; sigurno ne bi imale nikakve neposredne političke povlastice zato što su pokrenule taj proces.
 
Tako ostaje scenarij koji najviše voli Angela Merkel, a podržavaju ga i francuska socijalistička vlada i mnogi zapadnoeuropski političari – Europa više brzina u kojoj bi malena skupina zemalja isprobala jaču integraciju, koja bi možda dovela do fiskalne unije, a druge zemlje mogle bi pridružiti se ili ostati izvan. S tom mogućnošću ima, međutim, mnogo problema. Istočnoeuropske zemlje vide je kao način da se poništi širenje EU-a na istok, a Poljska i Mađarska – jedine dvije zemlje EU-a koje vode neliberalne, populističke vlade – osjećaju taj scenarij kao nešto što je usmjereno posebno protiv njih. Jarosław Kaczynski, sila iza poljske vlade, kazao je da bi to dovelo do „sloma“ i „likvidacije“ EU-a.
  
Višebrzinska opcija također smanjuje mogućnosti Europe da bude učinkovita protuteža protekcionističkom SAD-u. Da bi to bila, mora ukloniti preostale trgovinske barijere unutar EU-a, među njima i one koje nastaju zbog kruženja 11 različitih valuta, a ne povećavati  barijere  stvaranjem čvršće unije manjeg broja država. Izbor koji je Juncker skicirao nije ni lak ni trivijalan. Kad EU mora donositi teške odluke, on obično reagira tako da ih ignorira, ali kad su sve mogućnosti izbora opisane jasnim i jakim izrazima, to je neprivlačna, posebno kukavička opcija. Vrijeme je da sadašnji nacionalni vođe država EU-a pokažu viziju i odlučnost da ju podrže.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Nakon Brexita Unija svedena na proširenu Njemačku

 
 
Danas svi gledaju u Donalda Trumpa iščekujući njegove prve poteze iz kojih će se možda moći iščitati kamo ide Amerika. I kamo ide svijet. Jednako su pozorno prije četvrt stoljeća svi gledali u Mihaila Gorbačova i njegova nasljednika Borisa Jeljcina, iščekujući kako će se raspadati Sovjetski Savez. I kamo će poći svijet.
https://i.ytimg.com/vi/4Qwl6dwMdko/maxresdefault.jpg
U sjeni tektonskih promjena globalnog političkog poretka, na malom balkanskom političkom i ratnom poligonu se prije četvrt stoljeća u krvi raspadala komunistička Jugoslavija – instant država koja je uvijek nastajala (1918., 1945.) i nestajala (1945., 1991.) u tektonskim promjenama globalnog političkog poretka, kao svojevrsni prigodni međunarodnopolitički proizvod za državno nedovršeni prostor Balkana. U posljednjem ciklusu, Hrvatska je uspjela politički artikulirati i vojno obraniti svoju državnu samostalnost, postati međunarodno priznata država, osloboditi svoj državni teritorij i integrirati njegove okupirane dijelove.
 
EU izbušen hibridnim ratom
 
Na valu povijesnog ciklusa jačanja Europe, europskim i transatlantskim integracijama - EU i NATO - koji je proširio prostor zapadnoeuropske demokracije i pravne države daleko na Istok, na države bivše članice sovjetskog bloka, od Baltika do Crnog mora, i Hrvatska je kao zadnja u nizu uspjela ući u tu veliku integriranu europsku kuću. U miraz je donijela još jedno more – najveći dio istočnog Jadrana. U pozadini te velike europske integracije cijelo je vrijeme svojom političkom i vojnom snagom stajala Amerika.
 
Zato su danas svi pogledi na europskom kontinentu uprti u Donalda Trumpa, koji je u kampanji najavljivao više simpatija za Rusiju i njezina predsjednika Putina, nije skrivao uvjerenje da će se nakon Brexita EU, sveden na proširenu Njemačku, početi raspadati, niti je prešućivao sumnje u kvalitetu političkog lidershipa njemačke kancelarke Angele Merkel, prije svega zbog njezine politike prema izbjegličko-migrantskoj krizi. Zato se s nestrpljenjem iščekuju njegovi prvi potezi iz kojih će se moći barem naslutiti jesu li povjerenje prema Putinovoj Rusiji i nepovjerenje prema Merkeličinom EU-u samo predizborni blefovi koji mu otvaraju širi manevarski prostor za vođenje politike nakon dolaska na vlast.
 
Hoće li sadašnju nemoć EU-a, osobito onog starog EU-a, sigurnosno i društveno izbušena hibridnim ratovima koji se na njegovu prostoru već godinama vode u ime ruskog velikodržavnog projekta i u ime globalnih islamističkih projekata, iskoristiti kako bi obranio proširene granice Zapada koje su mu u naslijeđe ostavili prethodnici, utjecao na preobrazbu EU-a sukladno s novim potrebama i američkim interesima i ojačao američko vodstvo u Europi? Ili će prepustiti Putinu da u ruski zagrljaj vrati onu tzv. Novu Europu, pustiti stari EU da se podijeli i raspadne, razoren iznutra islamističkim projektima i ruskom državnom propagandom, i povući Ameriku iz Europe? Vjerujem u prvu opciju, sve dok se ne uvjerim u suprotno.
 
No čak i u slučaju tog optimističnijeg razvoja, uvijek postoji „laboratorij“ u kojem se gradi taj novi poredak i u pravilu se gradi preko nekog ratnog konflikta: nižeg ili višeg intenziteta, u pravilu prostorno ograničenog. Državno nedovršeni Balkan bio je, a i danas je idealan ratni laboratorij. Zato je Hrvatska, koja je na granici integrirane Europe i nedovršenih balkanskih država, danas opet pred velikim i opasnim izazovom.
 
Srbija opet pokretač konflikta
 
Srbija i Republika srpska, kao njezina zapadna ekspozitura, i u novom ciklusu je potencijalni pokretač novog konflikta, ne bi li u novom pokušaju ostvarila velikosrpski projekt koji nije uspjela ostvariti prije četvrt stoljeća. Novostvorena bošnjačka politička nacija, kroz koju djeluju i globalni islamistički elementi, čeka svoju novu priliku. To se već čuje, vidi i osjeća: u srbijanskim pokušajima destabilizacije Crne Gore i sprječavanja njezina ulaska u NATO, u otvorenoj provokaciji slanja velikosrpski oslikanog vlaka na Kosovo, u Dodikovu referendumu i paradi za Dan Republike srpske, u poruci Vučićeva izaslanika na pravoslavnom božićnom domjenku u Zagrebu kako će štititi ugrožene Srbe u Hrvatskoj svim raspoloživim sredstvima, u poruci srbijanskog predsjednika i prisegnutog četničkog vojvode Tomislava Nikolića kako je spreman ponovo poći u rat, u poruci ruskog predsjednika Putina dan uoči Trumpove inauguracije „onaj tko planira napasti Srbiju i Republiku srpsku, mora znati da je time napao i Rusiju“. A bivši general JNA, kasnije Armije BiH Atif Dudaković iz Luksemburga poručuje bošnjačkim dječacima da nabave oružje i pripreme se za rat.
 
U tom i takvom kontekstu gledam raspravu o temi novog europskog poretka u emisiji "Otvoreno" Hrvatske televizije. Rasprava bi, pretpostavljam, trebala pružiti kvalificirani uvid hrvatskoj javnosti u nove izazove novog poretka. Na jednoj strani ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, na drugoj bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, recentna medijska zvijezda za europsku balkansku politiku Senada Šelo-Šabić iz Instituta za međunarodne odnose (IMO), institucije koja bi trebala biti stožerna za promišljanje hrvatske vanjske politike, voditelj Domagoj Novokmet.
 
Slažu se jedino u tome da se ponovno preslaguju karte u europskom i svjetskom poretku. No dok usamljeni ministar Stier upozorava na opasnosti destabilizacije u susjedstvu, osobito u BiH, kako od srbijanske velikodržavne politike tako i islamskog radikalizma i najavljuje balansiranu hrvatsku politiku prema transformaciji američko-europskog partnerstva, izvlačenje političkog i sigurnosnog profita iz hrvatskog članstva u EU i NATO savezu i stabilizacijsko djelovanje prema BiH, dame uz asistenciju voditelja vode Hrvatsku natrag u region.
 
Bivša šefica diplomacije poziva Hrvatsku i Srbiju da se pod svaku cijenu dogovore da rata ne bude! S istim licemjerjem s kojim su slične pozive prije četvrt stoljeća upućivali Veljko Kadijević i Borisav Jović vodeći rat za veliku Srbiju. IMO-va stručnjakinja za Balkan i Europu ponavlja modernizirane floskule Alije Izetbegovića otprije četvrt stoljeća, koje relativiziraju političku podčinjenost Hrvata u BiH, odvraćaju Hrvatsku od političkog utjecaja na razvoj u susjednoj državi, a voditelj čini sve da zamuti razlike između dviju dijametralno suprotnih politika.
 
Prvaci 'regiona'
 
To je samo mala sličica iz velikog mozaika hrvatske politike i hrvatskih medija u današnjim vremenima velikih izazova. I ona budi sumnju: je li takva Hrvatska u stanju zaštititi vlastitu samostalnost, državnost i mjesto među državama zapadnog sustava vrijednosti čak i u najpovoljnijoj opciji novog poretka? Izazov je vrlo velik, ali uz nove ljude na Pantovčaku, u Banskim dvorima i na Zrinjevcu to je možda moguće.
 
No svakako je izglednije nego s političkim etablišmentom od prije tri godine, kada bi vas na HTV-u, u "Otvorenom" Domagoja Novokmeta, o novim vitalnim izazovima za državu upoznavali prvaci regiona: predsjednik Josipović nakon banjolučkog preludija za Milorada Dodika, ministrica Pusić nakon instrukcija u Foreign Officeu, njihova prigodna stručnjakinja S. Šelo-Šabić, Vesna Teršelič ispred REKOM-a. U emisiju bi se dakako izravno telefonom uključio bivši predsjednik Mesić, nakon polaganja kamena temeljca za zatvoreno arapsko naselje u sjevernom Mostaru.
 

Višnja Starešina, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/464929/balkanski-laboratorij

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Nedjelja, 21/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 884 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević