Get Adobe Flash player

On bi svakako mogao biti reinkarnacija nekoga od srpskih vampir

 
 
Šiljate i nejednake uši (posve nalik na one kakve imaju šišmiši) postavljene asimetrično u odnosu na okomitu i vodoravnu os lubanje, poluotvorene, vodnjikave oči sa zamućenim pogledom pilje u prazno, izraženi podočnjaci ispod ovlaš podignutih obrva odaju osobu sklonu opijatima, vradžbinama ili crnoj magiji, duboki zalisci sežu visoko, gotovo do sredine glave (s demode frizurom iz 50-ih, tzv. tarzankom), polunabrano čelo s nekoliko duboko urezanih izraženih bora među kojima se posebno ističu one iznad korijena nosa, nepravilno raspoređene crte lica čiji izraz nepogrešivo nagovještava dijabolični karakter vlasnika, poluotvorena usta iz kojih proviruju nepravilni, požutjeli i neodržavani zubi, četvrtasta brada prošarana miteserima s diskretnim naznakama podbratka i mjestimičnim naslagama masnog tkiva, glava nasađena izravno na trup (poput tikve) i neprirodno zakrivljena...
https://portal.braniteljski-forum.com/upload/portal/naslovna-149.jpg
Ne znam kako vama, ali meni to sliči opisu nečastivog – mislim na ovoga s desne fotografije i to čak više nego onaj drugi (lijevi) za kojega bi se doduše moglo reći da je nešto stariji, ružniji i neuredniji, ali zato je barem nasmiješen i djeluje opuštenije. Vrag, đavao, diabolo, sotona, nečastivi, nečista sila ili vampir koji (prema vjerovanjima nekih balkanskih naroda, pa i Srba) mijenja lik i oblik – od ljudskog, preko životinjskog, do groma, vatre, duha ili pak kakve materijalne stvari ili predmeta, oduvijek je plijenio pozornost ljudi. Svi se sjećamo priča iz djetinjstva (pogotovu ovi stariji naraštaji koji nisu odrastali u eri elektronike) i trenutaka kad smo otvorenih ušiju, očiju i ustiju, napeto i sa strjepnjom iščekivali strašno finale grozomornih priča o vješticama, grobovima, vampirima, „bijelom lovcu“ ili „jahaču“, dušama koje se ne mogu smiriti i lunjaju unaokolo plašeći ljude...I sve su te priče u našim glavama i mašti dobivale još strašnije dimenzije i veći značaj. Naročito u slučajevima kad su se u njima pojavljivali „vampiri“ koji su pili ljudsku krv ili (neposlušne) odvodili na onaj svijet. Prvi filmovi o Draculi bili su već od konca pedesetih hit i pred kinima se čekalo u redovima za karte.
 
Ne vjerujete u nečiste sile? Ja vjerujem, povremeno – naročito kad skoknem do nekog od srpskih portala koji se ponekad bave tim fenomenima. A i kako im ne vjerovati kad oni sami tvrde da među njima i danas itekako ima tih grozomornih bića, biju s njima bitke i usput se hvale svojim primatom na polju „vampirizma“ u odnosu na sve druge europske narode? Potomak prvog srpskog vampira Petra Blagojevića (u sredini); sličnost s Aleksandrom Vulinom očita je (http://www.blic.rs/slobodno-vreme/zanimljivosti/americki-novinar-rumuni-srbima-preoteli-zaradu-na-vampirima/y7j8ztj)
 
Prema njihovoj predaji, do prije 100-150 godina (o čemu piše i akademik Milorad Ekmečić svojoj u Istoriji Jugoslavije) u nekim krajevima Srbije tijelo mrtvaca ne rijetko su probijali glogovim kolcem, točno na mjestu gdje mu se nalazilo srce – da se ne povampiri. Iz sličnih razloga, na grobove se nosilo (što se tamo radi i danas) sve ono što je pokojnik volio (hrana, piće, cigarete, osobni predmeti koje je posjedovao ili stvari koje je želio za života), a sve stoga da se isti ne bi uslijed neispunjenih želja pojavio noću i odveo onoga tko mu je od rodbine ili obitelji najdraži. Budući da se rijetko komu tek tako išlo na onaj svijet, pokojnicima se nastojalo udovoljiti i taj se dio obveze izvršavao, kakva god oskudica bila. Tako su se živi (da bi ostali živi) odricali mnogo čega u korist mrtvih, što je dobro dolazilo onima koji u te bajke nisu vjerovali, te su noću obilazili groblja (naročito u vrijeme crkvenih blagdana i slava) i punili torbe hranom i pićem.
 
No, da ne bih duljio, evo što o nekim običajima vezano za srpski „vampirizam“ kažu sami srpski izvori koji su mnogo upućeniji u stvar: „U okolini Leskovca, naročito u selu Stopanja, u kome se vremenom pojavljivalo najviše vampira, veruje se da 'se na svakom groblju mrtvaci ne povampire', kao i da 'subotom vampir ne izlazi iz groba'. Romi u Pomoravlju smatraju da vampira ne treba ubijati kolcem nego da mu treba odseći glavu i baciti u Moravu. U Timočkoj krajini veruju da se najčešće povampire starije osobe, 'jer što je stariji to je grešniji'. Prema pojedinima, povampire se i ljudi koji su jeli mesa od životinje koju je umorio vampir. Seljaci iz Medveđe su 1731. godine pričali o vampiru koji se tu pojavio za života, došavši iz Turske, i da je pričao da je tamo jeo meso dva jagnjeta koje su umorili vampiri, te da će se i sam nakon smrti povampiriti, što se na kraju i dogodilo.
 
Opet, u okolini Leskovca smatraju da se pravi hrišćanin ne će nikada povampiriti, već da se povampire samo oni hrišćani koji su polno opštili sa pripadnicima druge vere 'pa im se skinulo sveto miro'.
U okolini Niša i Leskovca se smatra da se vampir najpre prikazuje svojim bližnjima, odnosno da dolazi prvo njima. Takođe, u ovim se krajevima smatra da se mrtvac koji će se kasnije povampiriti poznaje dok još mrtav leži na zemlji. On je, kako kažu, 'naduven, strašan i ima poluotvorene oči. Takvog mrtvaca, da se ne bi povampirio, probodu u trbuh velikim jekserom'. Opšte je prihvaćeno verovanje da će se povampiriti mrtvac koga je preskočila mačka.
Zbog toga se u okolini Svrljiga praktikuje da se u onoga koga je mačka preskočila zabode glogov trn u ruku. Postoji verovanje da vampir ne može proći kroz trnje, pa se praktikuju u jugoistočnoj Srbiji razni rituali vezani za ulogu trnja...
 Kada u selu Galibabincu vide da se neko 'utenačio', odnosno povampirio vade ga iz rake i probadaju glogovim kolcem.
U Pirkovcu vodu koja je stajala pored mrtvaca proliju u raku, a u Popšici kada spuste mrtvaca u raku prekrste ga crvenim koncem ili crvenom bojom naprave krst na poklopcu. Sve ovo u svrhu da se spreči povampirenje pokojnika.
 Inače, u okolini Niša je kult mrtvih veoma razvijen i postupanje prilikom obreda sahranjivanja se razlikuje od mesta do mesta, iako su ona geografski veoma blizu. Ako se, i pored svih obreda i mera da ne dođe do povampirenja, to ipak dogodi, onda se u nekim krajevima smatra da vampira ne može ubiti svako.
U okolini Leskovca se smatra da vampira može ubiti samo vampirović. To je dete koje je žena rodila nakon polnog opštenja sa vampirom. Vampirović 'vidi vampira, može sa njim da razgovara i može da ga ubije'.“
(http://www.pressing-magazine.com/index.php/108-pressing/pressing-br-73/690-vampirologia-serbiana.html)
Mnogi tvrde da je čak i sam izraz „vampir“ u svjetsku lingvističku baštinu stigao upravo iz Srbije.
Prema tim navodima, prvi se put pojam „vampir“ pojavljuje u izvješću austrijskog carskog nadzornika Gradišćanskog okruga Frombalda, koje je objavljeno u bečkom listu Wienerisches Diarium, 21. srpnja 1725. godine (dok neki drugi izvori tvrde kako je to bilo u Berlinskom Vorssicher zeitung br. 98. od 23 kolovoza 1725. godine);  tekst: Vampir fon Kisiljevo i odnosi se na srpskog vampira Petra Blagojevića). (https://www.youtube.com/watch?v=YteH8_pOXnk)
Drugi izvori međutim, tvrde kako je isti termin vezan za vampira Pavla Arnauta iz sela Medveđa kod Kruševca. No, kako god bilo, obojica su Srbi, tako da je pitanje primata po ovom pitanju u konačnici, sa stanovišta nas Hrvata, njihova interna stvar.
Bilo kako bilo, na Balkanu je otimačina za primat u vampirizmu.
Kako bi zametnuo tragove, Vulin je druge proglašavao vampirima i prijetio glogovim kolcem (http://www.kurir.rs/vesti/politika/2111397/vulinovi-prete-demokratama-glogovim-kocem-proglasili-ih-vampirima)
 
Neki su Srbi kivni na Rumunje, jer su im navodno „ukrali slavu“, budući da je (kako tvrde) prvi vampir u Europi bio Srbin Petar Blagojević, a ne njihov Dracula (Vlad Tepeš). Stvar se zahuktala prije 3-4 godine, kad je američki novinar i filmaš David Ono ovu tvrdnju iznio u svome filmu „Vampires are real: David Ono journeys to Serbia to find real story“ (http://www.telegraf.rs/vesti/876594-americki-novinar-prvi-vampir-je-petar-blagojevic-rumuni-srbima-ukrali-slavu-foto-video). Kako će završiti štorija vezano za prvog balkanskog i europskog vampira – i hoće li se oko toga Srbi i Rumunji naganjati kao mi sa Slovencima oko Terana, ili još gore – pokazat će vrijeme.
No, vjerojatno Vas zanima što me je to ponukalo da se u ovom tekstu pozabavim srpskom „vampirologijom“, pa uz sve to još da s temom povežem aktualnog ministra obrane susjedne nam Srbije.
Bit ću iskren. I otkriti ono što smijem.
 
Pribor za ubijanje vampira koji koriste Srbi (češnjak, kliješta, klinovi, čekić, kubura, Sveto Pismo, sveta voda i pravoslavni krst); pitanje je bi li išta od toga pomoglo u slučaju Aleksandra Vulina
(http://www.aura.ba/misterije-krije-li-mededa-groblje-vampira/)
 
Ima tomu već nekih 15-16 mjeseci (možda i više), kako sam sasvim slučajno uspostavio kontakt s jednim Šumadincem, novinarom-istraživačem iz Kruševca (Rasinski okrug, Srbija).
Čovjek je, dakle, iz srca Šumadije. Novinarstvom se bavi već dugi niz godina (surađuje s nekim beogradskim tabloidima i regionalnim listovima, piše reportaže za lokalni radio i sl.), obrađuje različite teme, a iz hobija proučava i srpsku „vampirologiju“, budući da su prema mnogim istraživanjima srpski vampiri (kako je već rečeno) ako ne najstariji a onda svakako među najstarijima u Europi, te da je vjerovanje u njih u mnogim krajevima Srbije i danas vrlo razvijeno.
I, zamislite, on mi je u jednom e-mailu nagovijestio kako bi Aleksandar Vulin mogao biti potomak ni manje ni više nego samoga Petra Blagojevića (jednoga od dva srpska vampira – veterana)!
Naravno, bio sam vrlo skeptičan u prvim kontaktima i gotovo sam prekinuo komunikaciju smatrajući kako je riječ o bizarnostima na koje ne treba trošiti vrijeme, međutim, neke tvrdnje koje je iznosio u prepisci toliko su me zaintrigirale da sam se sve češće i sam upuštao u provjeru podataka što ih je dostavljao.
Jedna od destinacija kojom se spomenuti Šumadinac (M.D.) bavi, jeste Gornje Stopanje kod Leskovca (Braničevski okrug), selo u kojemu je prema svim dosadašnjim istraživanjima bilo najviše pojava „vampirizma“. Tamo ljudi i danas tvrde kako ih redovito „uznemiravaju“ vampiri. (http://www.pressonline.rs/info/politika/79963/vampir-u-selu-kod-leskovca.html)    
U Žitnom potoku (kod Prokuplja) isto tako imaju velikih problema (kako kažu) s „nečistim silama“ – ili „vampirima“ – jer ne znaju iz kojih razloga se kod njih događaju neobjašnjive stvari (pojavljuje se vatra – sama od sebe, često i na različitim mjestima u kući ili izvan nje, predmeti se pomiču i „lete“ iz neobjašnjivih razloga, zagonetni „mladić“ progoni djevojčicu Anđelu i „ulazi u nju“, pretvara se u više različitih osoba – čak i u njezina oca (!) – ne pomaže „pop“, psihijatar, policija). Jednom riječju, zlo i naopako! (https://www.youtube.com/watch?v=i5zpytkQHyg)
Kisiljevo, Braničevski okrug (istočna Srbija), ipak je jedno od dvije najpoznatije vampirske destinacije, jer tu je stolovao (po svemu sudeći) najstariji srpski vampir Petar Blagojević i s njime i danas stanovnici ovog sela (navodno) imaju problema (https://www.youtube.com/watch?v=HlAlZObZ5uE)
Selo Zarožje u zapadnoj Srbiji ne zaostaje za Kisiljevom, dapače. Gotovo punih 150 godina važilo je za domicilno područje vampira Save Savanovića, kojega se sve donedavna  smatralo najstarijim i pretečom svih drugih nacionalnih vampira, zahvaljujući tomu što je bio spominjan u pripovijetci Milovana Glišića („Posle 90 godina“, objavljenoj 1880. godine).
Sve je te destinacije obišao M.D. u posljednjih 20 godina (više puta), pomno istražujući sve što je vezano za srpske vampire i njihove eventualne potomke.
Tako je došao do mnogih podataka, pa čak i fotografija, od kojih neke svjedoče u najmanju ruku o frapantnoj sličnosti između Vulina i predaka vampira Petra Blagojevića koji je umro (ako je uopće umro), daleke 1725.godine.
M.D. je čak u više navrata posjećivao i današnje potomke ovog vampira, uspoređivao raspoložive fotografije i podatke, odlazio na samo mjesto „počivališta“ Petra Blagojevića, proučio sve zapise – domaće i austrijske, obilazio lokalne gatare i slušao njihove priče (za svaki slučaj), prekopavao po ostavštini najpoznatijih srpskih proroka Miloša i Mitra Tarabića itd., itd. Nema što čovjek poduzeo nije.
I upravo kad je došao do nekih konkretnih podataka, sve je palo u vodu! Vulina su kooptirali u Vladu!
 
Naravno, u takvoj situaciji izaći s podacima o krvnoj vezi između člana Vlade i vampira nije baš mudro niti promišljeno. I čovjek je stvar stavio „na led“ i (za sada) ne objavljuje ono što zna, ali i dalje istražuje. I čeka da ovaj sjaši s vlasti pa da pusti vijest. Držim mu palčeve!

 

Budimo realni: sliči li ovo normalnom ljudskom biću?
(http://kamenjar.com/marcel-holjevac-vulinov-bezobrazluk-posljedica-je-beskicmenjastva-hrvatske-politike/; http://kamenjar.com/aleksandar-vulin-afera-tetka/; http://www.koreni.rs/javni-servis-i-javni-serviser-aleksandar-vulin/)
Vulina ne znam osobno, no, sudeći prema svim vanjskim značajkama i ponašanju, te po tomu kako je nastupao (barem ovdje u Hrvatskoj), on bi svakako mogao biti reinkarnacija nekoga od srpskih vampira, pri čemu je manje važno je li u pitanju Blagojević, Savanović, Arnaut ili netko četvrti. Vulin, naime, pokazuje izrazitu, nekrofilsku, opsesivnu i patološku sklonost ka grobovima i kostima, a to je jedna od njihovih temeljnih odlika. Upućeni tvrde da je u stanju okrenuti glavu za puni krug (360 stupnjeva) i hodati unatrag brže nego unaprijed, da se ne rijetko glasa sasvim neartikulirano, pri čemu mijenja boju i tonalitet poput pravog nečastivog (nalik likovima iz filmova „Istjerivač đavola“ ili „Exorcist“). Kažu, može u isto vrijeme reproducirati nekoliko različitih glasova a da ne otvori usta – ravno iz trbuha i kroz zube!
A i fotografije nešto govore. Pa tko vjeruje nek vjeruje, tko ne će ne mora...
 

Zlatko Pinter

Nikad nije bilo rasista i robovlasnika više nego je robova i potlačenih

 
 
Netko je suodgovoran što je buduće (akademske) građane pripremao i omogućio im akademsko ili neko više zvanje ili status i to u državi (ili izvan nje) koja makar ima granice, grb i zastavu, a netko je bježao upravo tamo otkud je, više-manje, prije (nekoliko stoljeća) i došao! Paradoks: da nisu bježali, imali bi bolji status i standard nego Srbi u samoj užoj Srbiji. Zamislimo samo da granice ne postoje – mislite li da bi bilo „granica“ Kinezima, Arapima, pa i crncima? Naravno, nikad nisam imao ništa protiv njih, ali to (u duhu brojnosti i budućnosti) ne znači ujedno i obrnuto. Nadalje, bolje je ne dirati (mentalnu) partizanštinu jer kad se otvori parapet, treba paziti da upravo otud ne iskoči!
https://www.art-prints-on-demand.com/kunst/american_school_19th_century/hunting_an_escaped_slave_with__hi.jpg
Zamislite da ste pripadnici neke znatno naprednije civilizacije od ove uljudbe na Zemlji (ovdje samo napomenimo da već sada Japan živi u budućnosti svijeta). Kada bi došli na Zemlju i željeli ju osvojiti i porobiti (posebno ovo drugo), što biste učinili? Hmmm, Kineza ima najviše. 'Ajde da njih dobro opremimo i naoružamo, pa neka nam osvoje cijeli svijet. Nije li to utkano i u „načela“ osvajanja (Svetog) Rimskog Carstva kada su porobljeni narodi bili zapravo – vojska za nova osvajanja. Onda bi nagradili „rimske građane“ (npr. veterane) prozirnom dosjelošću – na uštrb starosjeditelja.
 
Što je to bilo ispravno u politici Slobodana Miloševića? Možda izbor životne družice (supruge) koja ga je savjetovala? Jer kad je nešto ispravnije od nečega, trebala bi postojati barem trunka ispravnosti i u nečemu od čega je pak to nešto drugo ispravnije. Upravo zbog niveliranja dviju strana, egalitarizacije statistika i uopćenog izjednačavanja ovaj svijet ne valja, u kojem ljudi itekako nisu ni stvoreni jednaki, a niti će jednaki nestati s lica zemlje. Nikad nije bilo rasista i robovlasnika više nego je robova i potlačenih. Tko to smatra da je bilo više onih koji drže bič od onih koji, stvarno ili simbolično, imaju krvava leđa? To je tako u svim razdobljima, pa i ove multiuljudbe, i tako će biti dok ljudi ne potraže pravdu na ulicama, a ne za pravnom i sudačkom ili možda katedrom „državnog odvjetništva“! Također: dok netko nekome bude plaćao (novcem), bit će i onih koji to ne će biti u stanju, pa čak i u najvećoj i krajnjoj mjeri.
 
Hmmm. Amerika. Svojevremeno sam razmišljao u duhu „brojeva“ jedne stare (gotovo srednjoškolske) statistike. Tada je New York imao 12 milijuna stanovnika, a od toga 50.000 policajaca. Kada bi npr. 1 ili 2 milijuna stanovnika izišlo na ulice, zar bi policajci mogli održati „red“? I koje to sustave i uređenost država čuva vojska i policija? Demokratske? „U ime naroda“ može zvučati kao i prošli ispušteni vjetar iz mjesta otkud ga svi ispuštaju, bez obzira na prigušenost ili zvonku čujnost, baš kao i „za narod“.
 
Onome tko razmišlja o robovlasništvu kao u svakom slučaju i pogledu pogubnoj i stvarnoj ogavnosti ljudske povijesti, trebala bi pasti na pamet cijela ljudska povijest i njezini korijeni. Krajem III. razreda srednje škole išli smo 1987. godine na maturalnu ekskurziju, pa smo se vraćali iz Grčke preko Makedonije i Crne Gore. U mjestu Rožaje u Crnoj Gori gledali su nas (prema autobusu) razrogačenih očiju kao da nikad nisu vidjeli autobus. Kasnije smo u Dubrovniku, u novinama pročitali da je upravo u Rožajama tijekom svadbe jedan čovjek došao na konju i – ukrao mladu! Treba imati na umu da svijet današnjice ima oko 7 milijardi stanovnika, a po nekim procjenama od početka svijeta bilo je 80 milijardi ljudi. Dosta puta sam promislio što li se tek događalo u prapovijesti kad nije bilo „anglo-saksonskog“ i „rimskog“ prava (koje je učinilo &scaro n;tete više nego oba svjetska rata). To je bio pravi seksualni Eldorado po zakonu jačega: onaj tko je jači, više će i penetrirati. Uostalom, to je vidljivo diljem životinjskog svijeta. Da, sigurno je bilo i (pra)povijesno „jakih“ biseksualaca, homoseksualaca i dr., a oni su se zasigurno pobrinuli za „prava“ drugih i tko zna koliko je samo čmarova fasovalo od predatorske požude. (Sad sam se sjetio filma “Pulp Fiction“ /„Pakleni šund“/ i sporedne uloge čovjeka koji se naslađuje, a u licu dosta sliči na Miljenka Jergovića u mlađim danima.) Moguće da je došlo do (pra)povijesne „slučajne“ zamjene buža kao neke gotovo „dnevno-političke“ potrebe, ali zasigurno znam da bi neki alanfordovski inspektor Brook savjetovao da djeca u školi do barem V. ili VI. razreda uče da su ih donijele rode. Zamislite prapovijesni svijet penetriranja do mile volje (jer treba samo osigurati hranu)? Prekrasno, zar ne? Ipak, nije bilo baš tako. Da, incestnog prapočetka i daljnjeg tijeka ljudske povijesti trebalo bi se sjetiti u bilo kakvoj raspravi o robovlasništvu, podložništvu, nepravdama i fašizmu odnosno nacizmu über alles. Ljudi (pisci, zapisničari „povijesti“ ili tijeka misli) jednostavno izdvoje i iskidaju određeni povijesni dio i onda od njega stvore (ili nastoje stvoriti) pravi mali svemir navodne konačne istine. Dosta je na svijetu (bilo, jest i bit će) pjesama koje smo trebali čuti, a nismo.
  
P. S. „U tom odurnom trgovanju [crnačkim robljem] napose se je isticao Rhode Island koji je u samoj godini 1770. opremio za tu svrhu ništa manje od 150 brodova. […] Trgovinu crnačkim robljem prva je dokinula Kraljevina Danska i to god. 1802. […] Pravi smrtni udarac trgovanju crnačkim robljem bio je zadan god. 1841. kad su sklopile pravi međunarodni ugovor Austrija, Engleska, Francuska, Pruska i Rusija, u kojem se je to trgovanje proglasilo jednakim zločinom kao što je gusarenje. […] God. 1710. od 300 ukrcanih Nijemaca poginulo ih je na putovanju, što je trajalo šest mjeseci, točno pedeset. Iz samih brodova koji su otplovili iz Rotterdama između 1750. i 1755. bilo je spušteno u more ništa manje od 2000 mrtvaca! […] Tko se tada domislio da u toj neprilici započne s drugom velikom emigracijom: emigracijom Indijaca? […] u istoj godini 1834., kad su u engleskim kolonijama popucali okovi robovima crncima, iskrcalo se na otoku Mauricijusu prvih 40 radnika ili 'cooliesa' iz Britanske Indije. Tu je dakle, na tom otoku, nastao čedni zametak obilne struje pokornih i jeftinih radnika, štono se je razlila po britanskim i francuskim kolonijalnim posjedima. Već ih je god. 1895. bilo na otoku Mauricijusu oko 150.000, na Trinidadu 55.000, na Jamajci 13.000, a 70.000 u francuskim kolonijama. […] Znade se točno da su portugalske oblasti, osobito poslije 1880., vršile nekakav nadzor u tom smislu da se ovoj trgovini žutim robljem dade barem prividnost slobodnoga iseljavanja. […] God. 1873. trgovina žutom 'pasminom' je prestala.“ (Bare Poparić, Trgovanje crnačkim i žutim robljem u novom vieku, Matica hrvatska, Zagreb, 1944., str. 20., 22., 25., 95., 129.-130., 134., 144.).
 

Đivo Bašić

Jakić i njemu slični sadašnji "antifašisti" ne vide istinu ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944. godine

 
 
U Vašoj reviji Srpskog Narodnog Vijeća NOVOSTI od 14. 10. 2019. Tomislav Jakić iznosi brojne neutemeljene tvrdnje. Ne želim ulaziti u njegove brojne „istine“, koje nemaju veze sa stvarnošću, ali kao pripadnik zajednice „fratra s Badije“, želim ispraviti njegove tvrdnje u vezi s tim bez suda ubijenim franjevcem. Jakić tvrdi da je fra Bernardin Sokol (1888. – 1944.) „prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću“. Nema on dokaza da je Sokol izdao partizane, a nema ni dokaza da su „sedmorica to platili smrću“. On 75 godina nakon umorstva Sokola, partizansko-oznaškom metodom bez ikakva suda, pravda taj ratni zločin koji je izvršen nad nevinim Sokolom. Na osnovi usmenih tvrdnji nekih ondašnjih korčulanskih komunista, odveli su partizani Sokola 28. rujna 1944. po noći iz samostana Badije. Ubili su ga i bacili su u more, ali tijelo mu je isplivalo na obalu Pelješca. Skupina ljudi, koji su ga prepoznali, pokopala ga je tada u obližnje napušteno mitraljesko gnijezdo. O tome je pet desetljeća vladao muk. Kod nedavnog kopanja na mjestu ukopa nađeni su samo potplati fratarskih sandala.
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2017/09/u-kac5a1tel-suc487urcu-je-2012-otkrivena-bronc48dana-bista-glazbeniku-i-muc48deniku-fra-bernardinu-sokolu-rad-kipara-fra-joakima-jakija-gregova.jpg?w=340
Po Jakiću nije moguće da je „fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik“. A krivnja Sokola temelji se samo na usmenim tvrdnjama nekih korčulanskih partizana. Preuzeo ih je također partizan Nikola Anić i u svojoj knjizi ustvrdio da je Sokol izdao partizane, i da je stoga ubijeno „oko sedam partizana“. Nije li ta Anićeva formulacija, već po sebi čudna? Anić ne zna ni koliko je ljudi tada pobijeno, a u nekim drugim slučajevima navodi imena poginulih. Vodeći korčulanski komunisti (npr. Lozica) koji su 1944. bili tamo i o ratnim godinama 1990. objavili knjigu, Sokola i ne spominju, pa čak pišu da su ti tada uhićeni iz njemačkog zatvora „uspjeli pobjeći“, jedan je otišao s Nijemcima i vratio se živ i zdrav, te kao ugledan prvoborac na Korčuli doživio duboku starost. Anić u svojoj knjizi uz bezbroj krivih podataka govori i o prevoditelju koji je navodnu Sokolovu izdaju prevodio na njemački, iako je Sokol studirao u Beču, znao dobro njemački i često u raznim zgodama u Korčuli prevodio za druge osobe u komunikaciji s Nijemcima.
 
Anić u vezi sa Sokolom donosi signaturu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja doduše postoji, ali u tom spisu nema ni slova o Sokolu. Tu u OZN-inu arhivu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219, Sokolovo je prezime i redovničko ime. Nema ni datuma rođenja, nema optužnice, nema osude. Tu je pismo, koje su partizani na dan uhićenja uzeli iz njegove sobe, a koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću, i završio ga deset dana prije nego će ga partizani po noći odvesti iz samostana i ubiti bez suda. U završetku toga pisma Sokol odbacuje lažnu optužbu da je on izdao partizane. Kaže da ih nije volio, ali da ih nije izdao, i da se saznalo da je to učinio „jedan njihov“. Nema baš nikakva razloga ne vjerovati čovjeku koji je predosjećao da su mu dani odbrojeni i da će ga partizani ubiti. Ako je o izdajici već znao Sokol, znali su i drugi, znali su i partizani, ali očito im je interes bio da krivac ipak bude Sokol, uklonili su ga i o svemu šutjeli. Službenici OZN-e i UDB-e, NOV i JA koji su pregledavali Sokolov spis, nisu se usudili dodati optužbe koje danas olako ponavljaju „sadašnji antifašisti“, a s njima i Jakić. U Sokolovu pismu, i članku iz novina koji je napisan Sokolu u čast, podcrtali su riječi Hrvat i hrvatsko.
 
Podcrtali su i neke izričaje koji govore o Sokolovoj reformi crkvene glazbe u hrvatskom narodu. Ipak, biti Hrvat i crkveni glazbenik nisu razlozi da se ubije čovjeka. A ubiti čovjeka bez suđenja, zaslužnog velikog hrvatskog i internacionalno poznatog glazbenika, koji je još za života ušao u internacionalne stručne leksikone, i koji nije kriv, jest ratni zločin, kako onda tako i danas. Zagovara li to Jakić ratni zločin? Ne znam kako čovjek, diplomat i političar, takve tvrdnje može spojiti sa zaključcima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja je osudila totalitarni komunistički poredak u svojim rezolucijama (Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena još 27. lipnja 1996., i Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25. siječnja 2006). Ne može ih naravno spojiti ni s najnovijom rezolucijom Europskog parlamenta 2819 o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe” od 19. rujna 2019. U njoj Europski parlament traži da se u sjećanju zadrži i istražuje sudbina svih pogubljenih u ime komunističke ideologije, a Sokol i neki drugi naši franjevci smaknuti su, nevini i bez suđenja, upravo u ime te ideologije.
 
Jedan od glavnih argumenta protiv Sokola, kojeg „sadašnji antifašisti“ često iznose, zapis je Viktora Novaka u njegovoj knjizi Magnum crimen iz godine 1948. Zapisao je Viktor Novak stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je on pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Čak su izgleda i pripadnici OZN-e to 1944. shvatili, jer u Sokolov dosje nisu stavili zbirku s tom pjesmom, nego njegovu zbirku br. 7 Crkvene skladbe (za jedan glas uz pratnju orgulja), objavljenu još 1930. A da je bilo i poštenih partizana, komunista, usprkos ideološkoj dresuri, dokaz je izvješće Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) upućeno Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“.
 
Ovjereni prijepis ovog dokumenta nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842. Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku; s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih (među njima su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić, kao i srpski pravoslavni svećenici), kao i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bezpredmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“ Na plakatu je među osuđenima objavljeno i ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva (koji je tada imao 23 godine). Radi se o gore spomenutom „građaninu Dubrovnika“ koji je usprkos tako strašnoj navodnoj presudi, jednostavno pušten, a njegovo ime na plakatu poslije toga su precrtavali, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo!
Čudno je da je već 1945. bilo ljudi koji su vidjeli istinu, a Jakić i njemu slični „sadašnji antifašisti“ ne vide to ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944.
Franjevački samostan Male braćen Dubrovnik
 

Fra Stipe Nosić

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Ponedjeljak, 20/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1028 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević