Get Adobe Flash player

Fenomen Jurčići posvuda po svijetu...

 
 
Prošli tjedan u "Jutarnjem" Marko Biočina, baveći se "stručnošću" prof. dr. sc. Ljube Jurčića, koji je bio dio Račanova tima koji je aneksom ugovora za 25 plus jednu dionicu Inu izručio Mađarima, iznio je kontradikcije Jurčićevih stavova prema Ini. Do samo prije par godina Jurčić je baš u intervjuu "Slobodnoj" tvrdio da država treba kupiti mađarski udio u ovoj kompaniji, da bi danas tvrdio da to ne treba raditi jer je nafta biznis prošlosti.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2014/09/josip-%C5%A1eri.jpg
Ivica Šola
 
Ovdje tema nije ipak Ljubo Jurčić, on je sa svojim muljanjem tek povod, nego jedan fenomen koji su Jurčići posvuda po svijetu, političke elite zajedno sa sveprisutnim medijskim ekspertima, proizveli. Radi se o fenomenu koji je Oxford Dictionary nazvao "post-truth", s vremenom post-istine, o kojem bruje svi zapadni mainstream mediji, zbog kojeg je laž, zahvaljujući društvenim mrežama izvan kontrole, dovela do neželjenih političkih fenomena poput Trumpa ili Brexita.
 
Post-istinu su definirali kao "okolnosti u kojima vjerovanja vrijede više od objektivnih činjenica". Da stvari budu jasne, termin su skovali gubitnici, bilo Trumpovi, bilo Brexitovi, mainstream mediji, Jurčići i politički establišment, dakle dominantna medijska i politička elita, kako bi sami sebe opravdali pred stvarnošću: unatoč tome što su svi bili protiv Trumpa i Brexita, oni su pobijedili, a za to nismo krivi mi već laži koje su se širile društvenim mrežama, zbog kojih se izgubila razlika između istine i laži, dočim oni sami, Jurčići, Cameroni, Obame i mainstream mediji neupitno govore istinu i imaju neupitno ispravne stavove i politike.
 
U bijegu u neologizam "post-istina" zapravo se krije činjenica da se političke elite u poplavi populizma nisu zapitale jesu li možda oni krivi i njihov život daleko od sve osiromašenijeg naroda, a ne laži na internetu. Koliko je teško kontrolirajući Facebook i Google kriv za pobjedu Trumpa i Brexita, a koliko "banalni" i puno sigurniji razlog, a to je protest naroda protiv političkih elita, naroda koji sve lošije živi i zašto krivi njih, pa spas traže u Trumpu i Brexitu. Post-istina je stoga samoopravdanje i bijeg od suočavanja s promašajima vlastitih ekonomskih i inih politika i poteza, bilo političara, bilo uvrijeđenih mainstream medija. Obama je stoga odmah izvršio pritisak na vlasnika Facebooka da jaču energiju uloži u kontrolu informacija koje tamo kolaju. Ide se toliko daleko da u mnogim zemljama žele provoditi cenzuru na internetu.
 
Neosporno je da je, primjerice, u slučaju američke predsjedničke kampanje bilo puno laži. Vijest, neistinita, kako Trump ima podršku pape Frane, a koju je objavio dnevni list koji ne postoji, "Denver Times", bila je taj dan najčitanija, dočim je ona kako Hillary financira ISIL bila treća po čitanosti. No lagala je i druga strana, i mainstream mediji. Manipulirali su anketama, profesori poput Jurčića iskakali iz svake paštete upozoravajući u opasnost zvanu Trump, bezočno agitirajući za Hillary. No kakva je to novost da se u kampanjama laže, kakva je to novost da se najviše laže, kako i kaže izreka, u ljubavi, lovu i izbornim kampanjama? I sada vam treba pametnozvučeći pojam post-truth da biste krivili internet za ono što svi rade u kampanjama otkada je svijeta i vijeka: lažu, lažno obećavaju, zavode, manipuliraju...
 
Pojam post-istine je stoga besmislen, to je samoopravdavanje gubitnika, političkih i medijskih u sprezi, zatvaranje očiju pred vlastitim lažima i narodom koji ih ne može smisliti jer živi sve lošije. I u Velikoj Britaniji dogodio se isti proces. Sveučilišni profesori virili su iz svih mainstream medija i govorili i prognozirali jedno, a narod odlučio drugo, slušao laži. U svemu tome krije se istočni grijeh znanstvenog, političkog i medijskog mainstreama: Oni narod smatraju glupim, gledaju ga svisoka, pa mu zato treba ograničiti i slobodu na internetu i spriječiti lažne informacije, dočim će oni iz nekog orvelovskog ministarstva istine, poput inkvizitora, govoriti narodu što da misli i čini, nezabludivi poput pape.
 
Laž, dakako, ne možemo odobravati, no, rekosmo, u kampanji lažu svi, a na narodu je da procijeni tko laže uvjerljivije. Ili čak govori istinu. No u ime borbe protiv laži uvoditi soft totalitarizam nije prihvatljivo. Naime, kako netko reče, luđak koji tvrdi da je zemlja ravna ploča jest cijena koju moramo platiti kako bi častan i istinoljubiv čovjek mogao reći caru da je gol, jer bi i njega mogli u ime borbe protiv laži cenzurirati na Facebooku.
 
Zato se treba vratiti narodnoj izreci "Ako se želiš razboljeti, pođi liječniku", a ako ne želiš riješiti problem, osnuj ekspertno povjerenstvo. Jednako tako možemo dodati: "Ako želiš 'riješiti' problem Ine, zovi Ljubu Jurčića, a ako ne želiš vidjeti vlastite laži i promašaje koji su na vlast doveli Trumpa, smisli pametnozvučeći pojam 'post-truth' s oxfordskom patinom i proglasi se neshvaćenim pravednikom i istinoljupcem." Post-istina, Bože, kako lijepo zvuči ova laž, ova besmislica!
 

Ivica Šola, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/462199/u-obranu-lazi-poradi-istine

Ruski agresor mogao bi proći kroz slabo središte NATO-a ili komad po komad otkidati rubove

 
 
Iako se Europljani razljute kad se suoče s mogućnosti da Amerikanci imaju nešto ponuditi, Champs Élysées nije postao Unter den Linden, a Tisućljetnog Reicha i Varšavskog pakta više nema zato što su Sjedinjene Države tri puta - inteligentno, uspješno i samopožrtvovno - došle Europi upomoć. Ali u posljednjih četvrt stoljeća SAD nema učinkovite, aktivne strategije vezane za obranu Europe. Ne postane li toga svjestan strateški jasno i odlučno, cijena bi mogla biti neizmjerna. 
https://ih0.redbubble.net/image.26903106.5644/flat,800x800,075,f.u2.jpg
Iako je europski kontinent opasno oslabljen ideološkim groznicama, ekonomskim boljkama i uvozom osiromašenih masa iz kultura izluđenih ratom, gledati treba iznova probuđenu, revanšističku Rusiju, koja će sada, dok uspješno krpa svoje izgubljeno carstvo, gledati na zapad prema bogatim zemljama koje leže između nje i Atlantika. Umjesto da dođe prekasno kao u dva svjetska rata, SAD bi sada trebao poduzeti vojne i diplomatske mjere da odvrati još jednu katastrofu.
 
NATO je bio u stanju držati Sovjete u šahu zato što su njegove nuklearne snage i odlučnost bile u najmanju ruku ravne onima u SSSR-u; njegovi moćni konvencionalni elementi bili su dobro pozicionirani prema protivnicima; zapovjedna struktura bila je ujedinjena, a američki ešaloni razmještani su u velikom broju. Unatoč raspadu Varšavskoga pakta, prelasku većine njegovih članica u NATO i slomu SSSR-a, vojna ravnoteža u Europi premješta se prema Rusiji. Dok je SAD smanjivao broj svoga nuklearnog oružja, nije ga modernizirao i pacificirao svoje nuklearne doktrine, Rusija je manje rezala, neprestano je modernizirala i okolo slala nuklearne prijetnje. 
 
Evo nekoliko primjera konvencionalnih snaga:
- SAD je 1987. imao 354.000 vojnog osoblja u Europi i okolnim vodama i 735 bojne letjelice. Sada ima 40.450 odnosno 130.
- Od 1987. do 2015. Velika Britanija smanjila je broj tenkova s 1200 na 227,
- Francuska s 1340 na 200,
- a Njemačka s 4887 na 306.
- u Britaniji je broj letjelica pao s 596 na 194,
- u Francuskoj s 520 na 360,
- a u Njemačkoj sa 604 na 235.
- S obzirom na strateški kaos u Sredozemlju, zapanjuje to da je američka Šesta flota, koja je 1985. obuhvaćala dva nosača aviona, šest podmornica i 28 drugih ratnih brodova, za vrijeme najvećeg dijela Obamine administracije reducirana na jedan praktično nenaoružan zapovjedni brod.
 
No da bi se spasili, na Europljane treba vršiti pritisak da povećaju potrošnju za obranu. Javne prijetnje bez najave da će se SAD povući iz svojih ugovornih obveza te osam godina vojnog povlačenja pod predsjednikom Obamom ohrabrilo je Rusiju, a Europu dalje gura u stvaranje europske obrane odvojene od NATO-a. Dovoljno je teško okupiti 28 zemalja u suvislu vojnu strukturu bez dodavanja još jedne zapovjedne razine. A čak i kad mogući savez s Rusijom da bi se izbacilo Kinu Rusi ne bi dočekali  izdajom, cijena bi bila zapadna Europa, što je  neprihvatljivo.
 
Kad bi Europa ispunila samo svoje minimalne ciljeve u potrošnji, vojni izdatci narasli bi za 59  posto ili 87 milijardi dolara godišnje. To bi za desetljeće bilo blizu bilijuna, poboljšalo bi njezine kapacitete i omogućilo više različite opreme, što bi – premda bi bilo skuplje i sporije – omogućilo različita sredstva za rješavanje različitih problema, a više tipova, dosega i toplinskih i radarskih signatura  neprijatelju bi uvelike  otežalo planiranje.
 
Ali ponovna uspostava NATO-ovih strateških i konvencionalnih snaga po sebi ne bi bila dovoljna protiv ruskih pažljivo provođenih postupnih strategija. Rusija odlučnost smatra provokacijom koja opravdava daljnju rusku agresiju, a neodgovornost vidi kao poziv na isto takvo ponašanje. Opću nestabilnost povećava to što je SAD de fakto odustao od taktičkog nuklearnog oružja, a Rusija ga je zadržala te stoga NATO nema opciju ograničene eskalacije, što ga prisiljava da se oslanja ili na oslabljenu konvencionalnu obranu ili na potpuni sračunati nuklearni rizik. Protiv toga NATO-u bi trebao nov oblik fleksibilnog vojno-diplomatskog odgovora. To znači golema, nova snaga koja može reagirati brzo i precizno na provokaciju i slično agilno popuštati reagirajući na popuštanje.
 
Takva struktura danas ne postoji zbog opće slabosti NATO-a i razbacanog razmještaja njegovih komponenata  prikladnijeg za obranu pojedinih država nego za obranu od napada na centar. Do brzih njemačkih osvajanja na zapadu u oba svjetska rata možda ne bilo došlo da britanske vojske nisu sjedile po strani u Engleskoj. Ta gorka pouka, koja je zaslužna za uspjeh jakog razmještanja snaga u centru za vrijeme Hladnoga rata, sada je zaboravljena. NATO-ovi kapaciteti smanjivali su se, a pristupanje novih članova proširilo je opseg njegove kontinentalne obrane za 83 %.  Rezultat tih dvaju nedostataka  jest ranjivost slična onoj između dva rata.
 
Agresor može proći kroz slabo branjem centar NATO-a ili otkidati slabo branjene rubove komad po komad (počevši, recimo, s baltičkim republikama). Koncentracija glavnih NATO-ovih snaga blizu ruske granice istovremeno bi ih učinila provokativnima i ranjivima. Njihovo nagomilavanje u Njemačkoj oduzelo bi im sposobnost reakcije na ruske akcije osim prema ruskoj periferiji. Bolje je smjestiti glavni NATO-ov „stup“ u Njemačku i Francusku (štoje golem diplomatski izazov). Na rusku provokaciju snage stacionirane u Francuskoj mogle bi krenuti prema istoku – što je jasan i sadržajan signal - i vratiti se jednako lako. Na Baltik i u Poljsku mogle bi se poslati manje snage (iako ih Rusija sada kada nemaju dovoljnu podršku osim opće nuklearne ne mora  shvaćati preozbiljno). NATO-ov centar u međuvremenu bi bio dobro branjen, a to je srž stvari i najbolje osiguranje protiv ruskog avanturizma.
 

Mark Helprin, The Wall Street Journal, SAD

Imenovanjem Tillersona Trump se jako približava Moskvi

 
 
Imenovanje novog američkog državnog tajnika pokazuje da Trump po svaku cijenu teži pomirbi s Rusijom. EU mora spriječiti da takva politika našteti njenim interesima.
https://www.welt.de/img/incoming/origs146505969/9920669522-w620/Wergin-Clemens-frei-transp.png
Clemens Wergin
 
Sve dosadašnje kadrovske odluke Donalda Trumpa pokazuju kojim on smjerom planira ići. Za šefa službe za zaštitu okoliša postavio je ljubimca energetske industrije. Za čelnog čovjeka stanogradnje postavio je osobu koja je skeptična prema gradnji socijalnih stanova, dužnost glavnog čuvara domovine obnašat će tvrdolinijaš u pogledu osiguranja granica, a savjetnik za nacionalnu sigurnost bit će poznati antiislamist. Ako Trump još  državnim tajnikom imenuje Rexa Tillersona, predsjednika uprave naftne tvrtke Exxon-Mobil i bliskog Putinova prijatelja, time će pokazati da će SAD po svaku cijenu težiti približavanju Rusiji.
 
Još uvijek je velika nepoznanica čime je motivirano oduševljenje novog američkog predsjednika Putinom. Osjeća li on bliskost prema šefu Kremlja jer obojica vole autoritarni način vladanja? Ili njegova tvrtka ovisi o ruskim ulagačima? Ili ih povezuje simpatija prema europskim desnim populistima i prijezir prema multilateralizmu Europske unije? Ili možda Trump vjeruje da bi Rusija mogla biti pouzdan partner u borbi protiv radikalnog islama, kao što misle mnogi njegovi savjetnici? U svakom slučaju očito je da je Moskva u velikoj mjeri intervenirala u predizbornu kampanju kako bi spriječila da na vlast dođe Hillary Clinton. Tu analizu podržava većina američkih tajnih službi, ali je Trump i dalje poriče. Živimo definitivno u čudnom vremenu ako budući predsjednik SAD-a više vjeruje Kremlju negoli svojim vlastitim tajnim službama.   
 
Dakle, čini se da će nova američka vlada napraviti radikalan zaokret u politici prema Rusiji. Trump će očito Putinu dati slobodne ruke u Siriji i vjerojatno će popustiti pritisak na Kremlj u pogledu Ukrajine. Osim toga, malo je izgledno da će sankcije Rusiji ostati na snazi s obzirom da se mnoge članice Europske unije žele „vratiti na staro“. EU sada mora spriječiti da Trumpovo dodvoravanje Rusiji našteti europskim interesima. Posebno se mora spriječiti to da Trump s Putinom sklopi poseban mir i da se vrati politici sfera utjecaja zbog kojih je istočna Europa postala stražnjim dvorištem Moskve. Kao što pokazuje Tillersovo imenovanje na mjesto državnog tajnika, Trumpovo vladanje SAD-om moglo bi biti teška kušnja za EU i njenu percepciju kao solidarno zaštićenog prostora slobode i demokracije na starom kontinentu.
 

Clemens Wergin, Die Welt, Hamburg

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 912 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević