Get Adobe Flash player

Srbijanski doprinos političkoj praksi i teoriji

 
 
Srbijanska oporba pod vodstvom građana (!!!) prosvjedima u Beogradu, a i šire - kažu u stotinjak gradova - malo muči Vučića. On je i inače namjeravao skratiti mandat zastupnicima u parlamentu i izbore organizirati nešto prije, još s „debele“ vlasti. O tome je neki dan odlučivao „politbiro“ SNS, tzv. naprednjaka (o Bože?!) te donio mudru odluku: ako bude izvanrednih izbora, bit će u lipnju 2019., a ako ne, onda će se dogoditi naredne godine, redovno.
https://www.alo.rs/resources/images/0000/000/154/Aleksandar%20Vu%C4%8Di%C4%87%20Profimedia%20(8)_1000x0.jpg
U duhu srbijanske poslovice parlamentarni izbori u lipnju: „može da bidnu, al ne mora da se dese“. Prevedeno: možda će ih biti u lipnju, a možda se ne će dogoditi. I tek sad slijedi ono najvažnije - odluka čelnih SNS-ovaca, narečenog „politbiroa“ je jednoglasna („za“ u ovoj inačici,“za“. lat. idis redibis…) uz jedan suzdržani glas. Suzdržani glas pripada - Vučiću, predsjedniku SNS-a (i Srbije) i on, po tumačenju sudionika sjednice, više vrijedi od svih onih koji su bili „za“. I tu je ta „kvaka“, srbijanski doprinos praksi, a bogme i teoriji unutarstranačke demokracije i unutarstranačkog odlučivanja, a možda i demokraciji uopće. Sve varijante odlučivanja već su bile poznate, i većinske, većina „za“, pat pozicija, i ona da se uopće ne glasa, već se postupa po jednom glasu „za“, onom genseka, koji može biti izgovoren, a ni ne mora, nekakvoga, vožda, vođe, ali da će se postupati po jednome suzdržanom glasu, to još nije viđeno. Ma vidi ti lisca i pametnjakovića Vučića, al' zaje.. Srbijance. Divi mu se Milorad koji je odavde, a ostali iz istih krajeva, ne sad glede ove zanimljive unutarnjopolitičke smicalice, već drugih „stvari“ koje bi se ticale Hrvatske, također su – suzdržani, pače, većinski suzdržani.
 

Mato Dretvić Filakov

Kako je Mađar Zoltan Dani »pobedio« NATO

 
 
Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija "Saveznička sila" u kojoj su zrakoplovi NATO-a 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu. U zračnim udarima na tadašnju "SRJ" sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watcha, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.
https://i.ytimg.com/vi/zg9-1NBFgqk/maxresdefault.jpg
Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, "specijalnih jedinica" i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.
Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti. Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika "SRJ". Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage - OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.
 
Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija "Saveznička sila" bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja. Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.
 
Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija "Namjerna sila" - od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja. Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.
 
Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve "namješteno" i "režirano", a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe. Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu. I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja ne će tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na "SRJ" bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.
 
U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.
 
Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je "politiku sukoba s cijelim svijetom" i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile. No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi "patrioti" haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, "vožd" se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.
 
"Labuđi pjev" srpskog "vožda" od Kosova
 
Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski "vožd" odlučuje produžiti agoniju - i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, "labuđi pjev", a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije. Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema "trulim buržujima sa Zapada" koji "bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju", samo zato "što neće da savije šiju pred njima - belosvetskim hohštaplerima", dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom "TARGET". Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor "u ime Otadžbine", pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0). No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv "NATO alijanse", Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u "užu Srbiju" s oružjem. U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o "hiljadama mrtvih", ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.
 
Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao. No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao "srpsku pobedu". Kao ključni "argument" za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.
 
Mađar Zoltan Dani - "srpski Obilić" novog doba
 
Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana "nabola" je jedan NATO zrakoplov F - 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije. Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi "srpski Obilić" (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac "pobednika" nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti. Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić. Dakako, "Obilića" nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za "pobedu nad NATO-om" pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao "nacionalni junak" i prvi čovjek u povijesti koji je "pobedio NATO" uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj "junački čin" čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast "velikog događaja" ("Drugi susret" - snimljen 2011. godine). Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), "nije bilo novca za marketing", pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.
Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F - 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.
 
Tamna strana rata na Kosovu - srpski zločini u vrijeme udara NATO-a
 
Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su "patrioti" predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO "jedina opasnost za Kosovo" i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, "ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja". Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.
 
Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika - Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno "premješteni" u zatvor Dubrava - njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena "zatvorskoj straži". Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje - koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im "podijele cigarete" i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo). Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.
 
Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO-vih bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok. Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103) Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama. Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.
 
Opskurna proslava "pobjede" u jazbini srpskog Führera
 
Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje "SRJ" povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti). Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za "posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije". Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je "vožd" svojim generalima kačio kolajne i čestitao na "hrabrosti".
 
Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine). Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga "vožda" predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.
 
Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća - slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme - nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla "u ime srpstva i pravoslavlja", pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice "Zapadne Srbije" (Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti. Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: "Braćo, jeftino ste me prodali".
 
Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost
 
Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima - i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave. Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrješnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti. Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama. Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji "Saveznička sila" bilo je, nažalost, civilnih žrtava.
 
Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih. Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom "terorizma Zapada" i "nedužnosti Srbije". No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28. Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.
 
U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000. Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju. Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto - koje god da su vjere i nacije bili? Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno "u ime srpstva" više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece? I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci? Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti. No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.
 

Zlatko Pinter

Dosta nam je i muljanja, i crnila, i žutila

 
 
Svako jutro uz kapučino, po mom starom običaju, najprije  otvorim neki od mnogobrojnih internetskih portala, da vidim što to ima novoga, kod nas i u svijetu. I svaki put kažem kako mi je to i posljednji put kako čitam takvo smeće, osim onih rijetkih, ali i časnih izuzetaka. Pa se tada, i ne jedanput upitam, što je ovim našim novinarima? Znaju li oni uopće napisati nešto dobro o Dobru? Znaju li oni što znači biti istinski i pravi novinar? Znaju li pisati istinu, istraživati, utvrđivati i odvajati istinu od laži, a laž  od istine?
I biti u službi općeg dobra. Dobra svoga naroda i svoje domovine.
Biti u službi čovjeka  i čovječnosti, čovjekoljublja i istinoljublja.
Zar ima išta časnije od  toga?
 Jesu li oni, ti isti ljudi od pera, ikada čuli za etiku, za moral? Ili im je zadano. kao primarna zadaća, širenje laži, crnila, šunda, žutila?
Zar su spali na to, Bože moj dragi? Zar su, zaista, pali na samo dno dna.
A trebali bi biti uzor, za sve nas. Uzor i čestitosti i poštenja.
-Što je to s njima, moja Lucija? Zar su   zaboravili  do čega su nas dovele sve one lažne vijesti iz susjedne nam države, a ne tako davne i agresorske, i sve one laži koje su se pisali i koje su podgrijavale mržnju i agresiju, upravo   njihovih novinara?
-Ne znam, zaista ne znam. Ali znam da ni ovi naši nisu daleko odmakli. Je li to namjerno, je li po nečijem diktatu ili pritisku, ni to ne znam. Ali, znam da nas svakodnevno, a sada ovi naši, bombardiraju vijestima  o tome što je poručio Dačić, što je lupetao Vulin, što je rekao Vučić. Kao da smo mi, ne daj nam Bože, još uvijek u Jugi iliti Velikoj Srbiji.
Pa onda o tome razvežu, nadugo i naširoko, a onda priče rastežu i po nekoliko dana. Pa se raspričaju o nekakvoj Karleuši, o nekakvom Šabanu, a mi niti imamo pojma tko su, što su, a niti nas interesiraju. Pa se onda počinje raspredati o njihovim muževima i ljubavnicima, pa o njihovoj odjeći i obući… pa o njihovoj stražnjicama i o njihovoj veličini, pa o bujnom, prednjem i zadnjem dijelu tijela, ovih ili onih…
Dosta nam je, dosta!!!
Dosta nam je i muljanja, i crnila, i žutila.Dosta nam i takvih vijesti i takvih novinara!Jer, od svega nam je muka. I povraća nam se.
Takve nas vijesti ne interesiraju.
A još nas manje interesira država iz koje te iste vijesti dolaze i svakodnevno nam se podastiru.
I nema tu kraja. I nema ni mjere. Stalno se vrti, kao po nekom pravilu, red crnila te red žutila, te red muljaže.
Svašta, svašta nam se nudi.
A nakon „pevaljki“ na redu su, naravno, i priče „za laku noć“. Najprije je red onih o našoj depresiji, pa red o našoj malodušnosti, pa red o našem nestajanju i iseljavanju…
A da sve bude na „visokom novinarskom nivou“, treba i o ubijenim, premlaćenim, napadnutim…
I sve, zamislite, molim vas, iz neke naše patološke mržnje.
Ta, Hrvati su poznati po mržnji. Mrze sve redom. A najviše mrze one, koji se samoproglase žrtvama. A takvih je ne mali broj.
„E, ne ćete vi Hrvati proći, nakon svega, tako lako! Dosta je priča o lijepoj i sigurnoj zemlji, o ljubaznom narodu, o njenoj ljepoti, o tradiciji i kulturi. Zapaprit ćemo mi vama, mamicu li vam vašu! Jer, što je vama gore, nama je i njima tamo bolje.
Nema vam više mira, nema sigurnosti, a bome, nema ni turizma. Još kada neki zagrme „Lijepo gori,  lijepa naša“, ima da svi odavde pobjegnu- glavom bez obzira. I što vam, onda, preostaje, nego,  naprijed marš! A, onda, zajedno s njima, u zajednički tor globalizma.
Nema vam druge…
Je li to-to? Je li to onaj  vaš zadatak a njihova namjera?
http://pbblogassets.s3.amazonaws.com/uploads/2014/11/Blacks-Crushed.jpg
Jel' u tom grmu leži zec?
Opametite se, drugovi naši dragi! Preko glave nam je vaše gluposti i vašega sluganstva. Nas, te i takve kombinacije,  ne interesiraju.   Nas interesira samo Hrvatska i  njezin prosperitet. I boljitak svih nas zajedno. 
Ipak, mora se priznati, nešto se sada kreće. Nagore ili nabolje, tko to zna. Jer su, odnedavno, drugovi i njihovi novinari, promijenili ploču. Valjda po nečijem naređenju ili naputku. Tko će ga znati?
Ali, čudno je tu nešto, čudno! Dok su, sve donedavno, bacali i drvlje i kamenje, sada su, odjedanput, počeli blagonaklono   komentirati i Predsjednicu, njenu odjeću i obuću, pa njenu istesanu liniju, pa njenog psa Kikija.
Jer, to su najvažnije vijesti. To su vijesti  od životne važnosti za sve nas i za sve njihove pratitelje i čitatelje.
Ali, ipak mi je drago zbog Kikija! Ne mora, jadan, kakav je prije bio, prebirati po kontejnerima niti lutati i tražiti hranu po bijelom svijetu. Baš sam zbog njega i sretna i zadovoljna.  Jer i ja jako volim sve životinje, a posebice pse.
Pa, bolji su od nekih ljudi, ljudi moji dragi!
Mora im se priznati, dobra je to bila zamisao, ali ne i taktika. I, na njihovu žalost, prozirna i već viđena.
Ali, nema problema! Idemo dalje… Idemo dalje,   hrabro i junački,  te „smjelo stisnimo pest“.  Onako kako to samo, mi drugovi znamo.
Idemo drugovi, idemo …Idemo u nove igre bez granica. Idemo baciti među hrvatski puk, kao i uvijek dosad, poneku kost. Da se narod oko nje  glože, pa da zaboravi na sve svoje probleme. Da se okupira  nečim drugim…Nekim novim igrama bez kruha. Ali i bez granica.... 
Nema zbora, mudri su, mudri ti naši političari.
-A zašto ne bi i bili, moja Monika, kada imaju uza se, skoro sve naše mudre i elitne novinare? 
- E, moja Lucija, griješiš! Imaju novinare, ali ne i dovoljno mudre!. Ogoljeli su se….  do gole kože.
A maske su im pale.
 „Kada iz opanaka uđeš u cipele, a to se događa iza svakoga rata, kada na površinu ispliva korov i smeće, tada uvijek prave vrijednosti  ostanu potisnute. Tako je i sada. Na djelu je, na svim područjima, negativna selekcija“.
-Zato, moja Monika, pripremi se, već sada!  Jer, uskoro će nam biti još gore. Počet će borba do istrjebljenja.  Žestoka i nemilosrdna. Bliže se, bliže izbori za EU parlament. Bit će ti tu, sve mi se čini, opet nešto u stilu “ili mi ili oni“
Zato nam se, kao i svaki put dosad pred izbore, servira:  „Za dom, spremni“, ustašluk, ustaške zmije, Bleiburg, Jasenovac. Pa nam se onda, onako usput,  tovare na naša pleća i svi grijesi ovoga svijeta. Za svaki slučaj.
 
„U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovjednik, a ostatak obitelji je nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam ’66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali – kaže Igor Vukić, tajnik “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”. 
Ma koga briga za istraživanje i Jasenovca, i „Križnog puta“, i svih onih jama iz II. svjetskog rata, još neistraženih!? Koga briga? 
 „Nema istraživanja! Nema iskopavanja! I točka!!!“, kaže i veleučeni povjesničar Ivo Goldstein.
Ali, protiv činjenica teško se boriti.  
Ponekad pomislim… pa oni , stvarno, nisu normalni!!! S njima nešto ne štima. Koji to čovjek ne evoluira? Koji to normalan čovjek ne stječe nove spoznaje? I mijenja se. Prilagođava vremenu.
No , oni se nisu promijenili od 45, ni za dlaku. I za cijelo ovo dugo, predugo vrijeme od tada, guslaju iste priče i pjevaju iste pjesme. Na zajedničku im i bratsku notu s istoka. A sve pod dirigentskom palicom naših dragih susjeda i njihovih samoprozvanih i novopečenih antifašistima.
Kako vas, kao nekoga tko bi trebao promicati istinu, nije sramota puhati u isti rog s dokazanim agresorima.
Jeste li svjesni što radite ili to što radite, radite svjesno.
Zar vam nije dosta stvaranja kaosa, mržnje i netrpeljivosti? Zar ne želite živjeti u miru?
Ako je to tako, onda brate mili, na lijevo krug i pravac…bijeli svijet. Široki vam puti. Ne ćemo za vama žaliti.
 Čudan je taj njihov strah od istine.
Zbog koga i zbog čega?
Zar, stvarno, misle da postoji netko normalan, tko ne usuđuje zločine? Zar misle da postoji itko živ tko ih se ne gnuša?
.-Gnušam se i ja, moja Monika, i osuđujem svaki zločin. Ali ne pristajem, niti sam ikada pristajala,  biti zatočenikom nečije lažne povijesti. Niti nečijeg straha od istine.
DOSTA NAM JE! DOSTA!!!
I ne može to više tako.
Treba nam LUSTRACIJA!!!
Zato, drugovi novinari, istinu na svijetlo dana. Ma kakva da jest, naša je.
Ne pristajemo, niti ćemo ikada pristati, biti zatočenikom vaše lažne povijesti. Niti vašega straha od istine.
A bez istine, nema nam ni budućnosti. Niti nama, a bome ni vama. Ma koliko se vi nadali nekoj mekoj fotelji, tamo negdje u bijelom svijetu. Jer nitko, pa ni vaši naredbodavci, ne vole niti cijene sluge. Posebice one iz tuđeg dvorišta koje  će, kao i sve takve dosad, kada posluže i isluže, dobiti  nogom u tur.
-Zalud ti priče, moja Lucija, jer nikakvi dokumenti, nikakvi dokazi, nikakva istraživanja ovdje kod nas, čak ni istraživanja svjetskih znanstvenika, ne dopiru do  njih.    
-Znam, znam. Strpljivi su i ustrajni oni. I u svojim zabludama, i u svome uvjerenju, ali i u svome naumu. Zato vrebaju i koriste svaku priliku i hvataju se, kao za slamku spasa, za svaki propust kod svojih protivnika i neistomišljenika. Jer se, upravo na tim propustima i hrane, i održavaju, i traju… Sve do današnjih dana. Pa onda lažu, pa podmeću, pa izmišljaju, pa optužuju… I ovdje kod nas i diljem svijeta. Ali i svaku ugrabljenu priliku, vješto preokreću u svoju korist.
Pa su tako, zahvaljujući i zaokretu u politici  predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, odmah  to  soroševski vješto iskoristili, naravno u svoju korist, te rastezali danima i danima. Pa likujući, podastirali nam to stalno pod nos. A onda, kada je sve to poslužilo svojoj svrsi, nastalo je zatišje. Bar na  neko vrijeme.
Zato,  bravo za neke nove i za neke stare savjetnike! Bravo za one koji su spremni biti „u sto vira za sto lira!“ Bravo i za one koji su poskrivećki sastančili u mraku Mirogoja. A posebice, bravo za one nove koji su nekada slovili  kao vrsni novinari,
a  po kojima  Hrvati, ima tome 600 godina, nemaju nikakve veze s Dubrovnikom.  Reče jedna veleučena i ostade živa.  Umno, umno, nema što! Još je samo dotična trebala izjaviti, kao što je to izjavio i  pokojni Predrag Matvejević u Nacionalu, davne 2000. godine, da je Dubrovnik srpski, da se o tome nema što reći, jer se to već odavno zna.   
Ma, tako treba!!! Da bude sve na tragu Memoranduma III i novoga „bratstva i jedinstva“. Naravno, pod dominacijom Srbije i u sklopu tzv. Velike Srbije.
Jer, tamo daleko, trenutno se odustalo od one već razotkrivene, pogrješne i po njih pogube politike i taktike. Te za sada, nisu više u planu ni topovi, ni tenkovi ni teška artiljerija. Sada  se razrađuje nešto novo i perfidnije, iako se opet čuju s njihove strane i ratne trube, te upućuju nama , s vremena na vrijeme,  ubojite strijele, a subraći pozivi na zajedništvo i zajedničku borbu.
Jer, gde je i jedan Srbin, tu je Srbija!I to se već zna.
I nikad živa mira. Vrije na sve strane. Kako u svijetu, tako i oko nas. A kod nas, hvala dragom Bogu, ima samo skupova.  Mirnih i kako to često kažu naši TV novinari, dostojanstvenih.
-Hajde pogodi sada, tko je, ovdje kod nas, organizirao jedan takav dostojanstveni prosvjedni skup!
-Ne znam. Ti mi reci!
- Jelena Veljača. Zna li ti tko je ta dotična?
-Ma odakle ću znati? 
-Znaš, to ti je ona glumica koja je glumila u nekoliko hrvatskih sapunica.
-Ma, rekla sam ti da ne znam. Jer sapunice nisu moj izbor.
-I sada bi, zamisli molim te, ta Jelena Veljača, po svoj prilici, zaplovila u hrvatske političke vode. I to ravno iz Beograda, u kojemu prebiva. Pa je na skupu održala i govor. Strasno, žestoko i glumački dosta uvježbano i ujednačeno. A, nakon toga i žestoko zamjerila predsjednici Kolindi Grabar Kitarović što joj se nije u protestima pridružila i pružila podršku.
Ali je, zato, punu i vjerodostojnu podršku dobila od predsjednika Vlade koji  je primio i dotičnu i još neke   sudionike.  Lijepo su oni tako  o svenu razgovarali i o svemu se i dogovorili.
- Mi smo jučer, umjesto da slavimo, imali slučaj djevojke koja je doživjela obiteljsko nasilje za vrijeme našeg skupa, nije imala gdje otići, kome se obratiti, iz malog je grada. Obratila se nama, mi smo zvali Sanju Sarnavku, ali to su kanali koji su poluprivatni i koji ne bi smjeli tako funkcionirati.
 …Dok se to ne promijeni, Hrvatska ne može dalje. Doista vjerujem da je normalizacija nasilja u društvu jedan od ključnih problema Hrvatske. Zahtjeve Vladi uručujemo sutra, oni su napisani, predočeni medijima i moglo ih se analizirati. Očekujemo zdrav dijalog s njihovom stranom, izvještavat ćemo o koracima i odgovorima koje ćemo dobiti. Ja se nadam da ćemo u sljedećim tjednima sjesti i razgovarati - rekla je Jelena Veljača.
 
-Super je to što se o tome govori. Super je i što se nešto poduzima. Jer, svatko normalan je za zaštitu žena od nasilja, kao i za zaštitu svakoga nad kome se vrši nasilje. Samo se bojim  da  od toga, kao i uvijek dosad, ne će biti ništa. A ako nešto i bude, bit će kao i uvijek dosad…  selektivno.
-A zašto bi bilo , moja Lucija, selektivno?
-Sjećaš li se ti onoga slučaja bivšeg   ministra Lalovca  i njegovog  zlostavljanja supruge? A gdje je tada bila Sanja Sarnavka, reci ti meni!? Gdje su bile, uvijek glasne B.a.b.e? Gdje su bile sve one silne udruge za ljudska prava?
Nigdje nisu bile. Sve su redom oprale ruke od svega.
I sada će te iste, zaštititi nekoga?
Malo sutra, moja draga gospođo!
-A što je sa zlostavljanim i silovanim ženama iz vremena Domovinskog rata i srpske agresija na Hrvatsku? Hoće li i njih zaštititi Sarnavka i Jelena Veljača?
Prosto sumnjam
Vidiš, često mi je moja majka govorila: „Sinko moj, ne donosi sudove o drugima, dok se ne staviš u njihovu kožu“.  
A u čiju su se kožu stavile ili se mogu staviti, ove dične dame? U kožu zlostavljanih i silovanih, sigurno ne.    
-Pa što su se ,onda, u to upetljale? Što im je to trebalo?
-Trebalo je, trebalo! Jednima se trebala popuniti štedna, a drugima porasti popularnost.
-Ma, nemoj tako!. Ja ju u potpunosti razumijem. Što će jadna?  U Beogradu radi, u Beogradu živi… Pa, kako bi se, moja Monika, da je  po tome počela čačkati, vratila tamo odakle je i došla.
-Nema ti tu kruha. Sve dok istina  ne ispliva na površinu.
 A do tada ćemo se, debelo načekati.
-Baš ga ti, moja  Lucija, na kraju zacrni. Ma, nije sve baš tako crno, kako neki govore. E. da znaš, ne će uspjeti!!! Niti će nam nametnuti pesimizam, niti malodušnost, niti će nam slomiti ponos, snagu i vjeru u nas same.
Niti vjeru u dobro.
Jer, na našu sreću, ima i sada a i bilo je, mnoštvo i dobro i lijepog, u ovoj Lijepoj našoj.
- Nisam zaboravila, ne boj se! 
Jer, mene ti, draga moja, još uvijek griju naše prošlogodišnje pobjede, naše srebro na Svjetskom prvenstvu u nogometu, pa uspjesi naših tenisača, pa one silne nagrade koje su zasluženo dobili i Modrić, i Ćilić, i Borna Ćorić, te Pavić i Dodig. Pa osvajanje Davis cupa, pa uspjeh Sandre Perković koja je po peti put zaredom osvojila zlato na Europskom prvenstvu u bacanju diska u Berlinu,pa naši vaterpolisti, koji su osvojili europsku broncu u Barceloni, pa gimnastičar Robert Seligman, koji je na konju s hvataljkama zaradio srebro na Europskom prvenstvu u Glasgowu.
A tek veslači, braća Martin i Valent Sinković, koji su u jednoj jedinoj godini, osvojili i europsko i svjetsko zlato, onda i braća Šime i Mihovil
 
Fantela, sa osvojenim svjetskim zlatom u danskom Aarhusu, Pa naši mladi košarkaši, pa reprezentacija do 16 godina koja je osvojila europsko zlato, te ona do 20 godina europsko srebro.
I kao kruna svega, paraolimpijci Dino Sokolović i Bruno Bošnjak, koji su na paraolimpijskim ZOI u Pyeongchangu, osvajili medalje i u karateu, i u streljaštvu i u taekwondou.
-Bože dragi, Bože dragi, kakvu divnu mladost mi imamo!!! Kakve talente!
Reci mi, Monika, koja to još država na svijetu, ima ovo što ima Hrvatska? Koja se još država na svijetu, može ovim pohvaliti??
Pa ono naše zajedništvo, pa ona naša radost, pa onaj ponos i sreća  svih nas Hrvata, ma gdje bili. I  onih  u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i onih diljem svijeta,.
Sve nam je to grijalodušui tjeralo na oči suze radosnice.  
 Zato, zasučite rukave, i vi vrli i umni naši, pa ponešto i naučite … Učite i naučite od njih. Učite od njih  što se sve može postići zajedništvom i upornim i poštenim radom.
Učite od njih i kako se pobjeđuje, kada svima srce zajednički kuca,  za lijepu nam našu Hrvatsku.
„Učiti, učiti i samo učiti“, rekao je   nekada davno, i jedan bivši ali  i sadašnji vam  ideolog. Poslušajte, barem, njega. Nije zgorega.
Haj'mo, haj'mo, junačine!!! Prestanite služiti svima!
Ispravite  kičmu! Zasučite rukave i počnite, već jedanput,  tražiti istinu i pisati istinu.  
Jer „samo istina vodi pravdi, a pravda trajnom miru“.
I našem, a bome, i vašem.
 

Vera Primorac

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Ponedjeljak, 19/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1407 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević