Get Adobe Flash player

U Zrinu je 1943. nad Zrinjanima – ponosnim Hrvatima počinjen genocid

 
 
Povijest je učiteljica života. Svjetionik od kud dolazimo i kamo idemo, što se zbilo i da se ne bi ponovilo, ako nešto dobro nije bilo. Za nas Hrvate puno toga lošega se kroz povijest dogodilo. Nad Hrvatima je učinjen genocid, u mnogim mjestima, gradovima i nikad nitko odgovarao nije i zato se isti nad Hrvatima u domovinskom ratu i ponovio. 
https://www.biskupija-sisak.hr/images/novosti/2019/Rujan/_MG_6244.jpg
Povijesna istina temelj je hrvatske opstojnosti. Zrin je grad u kojem je živjelo 99 posto Hrvata i samo 2 Srbina. Sva imovina je bila na Hrvatima, a sada je na Srbima, SFRJ i manji dio na HR. Gotovo nitko od Zrinjana nije se vratio, a nema se gdje ni vratiti jer je njihova cjelokupna imovina konfiscirana. Zrin je sada po imovini srpski grad. Srećom, obnavljena je crkva Našašća Sv. Križa zaslugom sisačkog biskupa mons. Vlade Košića. Kad je izvršen genocid nad Hrvatima porušene su i sve tri katoličke crkve, a sa crkvi su Srbi odnosili kamenje za gradnju svojih kuća. Ni Bogu i njegovim hramovima ne odaju dužno poštovanje.
 
U Zrinu je 1943. nad Zrinjanima – ponosnim Hrvatima učinjen genocid. Zbog toga, što u pune 2 godine nisu mogli naći dva doušnika učinili su genocid nad 850 duša. Dana 6. rujna 1943. donesena je odluka da se svi Zrinjani strijeljaju – ubiju – protjeraju, a njihove kuće spale, a sva imovina se konfiscira. Od  muškaraca starijih od 16 godina, preživjelo je samo nekoliko. Ubijali su i djecu, čak i od 15 dana rođenja, nekoliko djece od 5 do 7 godina. Sve ostale su u vlaku za stoku, prevezli u Slavoniju u okolicu Đakova i onako ponižene ih ostavili da preživljavaju radeći kao najamni radnici bez plaće, samo za hranu. Nisu imali ni jedan osobni dokument i mogao ih je ubiti tko god je htio i nikome ne bi odgovarao. To je bila sudbina 1,5 milijuna Hrvata. Mnoga stratišta još nisu istražena, a mučki ubijeni Hrvati do danas nisu pokopani. Najnovije ekshumacije su sada u Zagrebu, i pronađeno je preko 1.178 ubijenih Hrvata, a to je tek mali dio od najavljenih mjesta gdje su masovne grobnice Hrvata.
 
Za ubojstvo Hrvata nikada nitko odgovarao nije, a to nam svjedoče i najnovija ubojstva, silovanja, mučenja u obrambenom domovinskom ratu. Uvijek je teško bilo biti Hrvat, pa i danas u našoj državi Hrvatskoj. Prikupili smo cjelokupnu dokumentaciju i Odluke da se izvrši strijeljanje, ubijanje i protjerivanje Hrvata iz Zrina, a njihove kuće da se spale, a imovina da se prenese na Srbe i tako je sve do danas. Zrin po imovini nije više hrvatski grad. Istu sudbinu dijele i desetci drugih gradova (Španovica, Boričevac, Udbina…)  Uz Odluku u ime naroda, da se Zrinjani ubiju i strijeljaju, donesena je i Odluka o uklanjanju i preoravanju groblja i sadnje na tom mjestu šume. Ljudi koji su to činili nisu imali srama ni svijesti, a još bolnije je što to ni jedna Vlada do sada nije barem u dijelu imovine, povratka potomaka Zrinjana ispravila, vratila im imovinu, izgradila kuće i financijski ih obeštetila, a groblje vratili i ubijene dostojno pokopali. Inicijativa Hrvatska sloga, predala je DORH-u cjelokupnu dokumetaciju i traži da se vrati imovina Zrinjanima, obnovi tvrđava Zrin, obnove Crkve i osudi genocid nad Hrvatima od strane partizana i četnika. Čekamo odgovor. Do danas, nitko se nije vratio u Zrin.
 
Zrin je grad najvećih hrvatskih ratnih vojskovođa, banova, državnika Zrinsko-Frankopana. Tvrđava je u ruševnom stanju umjesto da je obnovljeni spomenik kulture kao što je Masada u južnom Izraelu, čija je povijest daleko manje hrabra i viteška nego naših Zrinskih i Frankopana. Opera U Boj, u boj, izvodi se u dalekom Japanu, Austriji, Mađarskoj ali ne i u Hrvatskoj. O povijesnom gradu Zrinu, gradu Zrinsko – Frankopana, jako malo građani znaju i zato je odaziv i zadovoljstvo sa tribinama veliko. Građani najčešće znaju reći da to nikada nisu čuli. Velika je to sramota za sve Vlade zadnjih 30 godina. Pokazali su, svojim primjerom da im do hrvatske povijesti, Hrvata i povijesne istine ni malo nije stalo. Vrijeme je za promjene.
 

Slavica Vučko, predsjednica Inicijative Hrvatska sloga

Vojska je ukupnost kopnenih, pomorskih i zrakoplovnih oružanih snaga različitih država

 
 
U pravopisnom rječniku Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a iz 2013. godine na str. 237. i 238. piše: ”hrvatska vojska (Oružane snage Republike Hrvatske) razg.”, Hrvatska vojska (hrvatske oružane snage tijekom Domovinskoga rata) pov. i kratica HV (Hrvatska vojska) pov.” Nije jasno zašto odrednica razg. (razgovorno) ustaljene sveze riječi, višerječnice hrvatska vojska pripada razgovornomu stilu hrvatskoga jezika? Ako pak razgovorno pripada, tada vjerojatno odrednica razg. mora se nalaziti u pravogovornom ili objasnidbenom rječniku. Pravopis je skup propisa ili pravila koja određuje kako valja pisati, a pravogovor je skup pravila za određivanje pravilnoga govora. Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, da u Pojmovniku Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a nema natuknice pravopis. Postoji npr. natuknica padež ili predikat, a natuknice pravopis i naravno što znači taj jezikoslovni naziv u Pojmovniku, nažalost, nema. Vojska je ukupnost kopnenih, pomorskih i zrakoplovnih oružanih snaga različitih država. Imenica vojska je zbirni naziv za različite vojne redovite ili povremene postrojbe prema pripadnosti ili zajedničkim zadaćama. Svaka država obično ima svoju vojsku i kad se želi odrediti naziv države kojoj pripada vojska dodaje se pridjev: američka vojska, francuska vojska, hrvatska vojska, ruska vojska itd.
https://res.cloudinary.com/glashrvatske/w_760,h_428,c_fill,ar_16:9,g_auto,f_auto,q_auto:best/v1520457341/pfdn8k8gq3s7jfgmcz8x
Zašto dodatkom pridjeva, u našem slučaju – hrvatska vojska, višerječna sveza se pretvara u odrednicu razg. (razgovorno), tj. rabi se u razgovornom stilu hrvatskoga jezika? Znači li to da i višerječni nazivi vojska stranih država isto tako moraju imati odrednicu razg. (razgovorno)? Prema navodu odrednice uz natuknicu hrvatska vojska tako bi se moglo zaključiti i prema drugim sličnim višerječnicama uz naziv vojska. U jednih natuknica postoje odrednice, a u drugih ne postoje. Primjerice, u tiskanom izdanju nema odrednice pov. (povijesni) uz kraticu ZAVNOH (Zemaljsko antifafašističko vijeće narodnoga oslobođenja Hrvatske) (str. 475.), ne ćemo ju naći ni uz kraticu KGB (Komitet gosudarstvennoj bezopasnosti) (str. 262.). Naziv KGB je postajao od 1955. do 1991. godine. Tijekom svojega postojanja mijenjao je nekoliko puta ime, a od 10. travnja 1995. postoji pod imenom – Federalna služba sigurnosti Ruske Federacije (rus. Federaljnaja služba bezopasnosti Rossijskoj Federaciji, FSB Rossiji). A što ćemo ako se hrvatski školarac ne služi ruskim jezikom? Engleski se većinom izučava u školi, a ruski je prije znao stari hrvatski naraštaj.
 
Isto je i s višerječnom svezom riječi Hrvatska vojska. Nije jasno zašto sastavljači Institutova pravopisa uvrštavaju Hrvatsku vojsku u povijest? Zar je raspuštena ili ostala samo u povijesti? U hrvatskoj je povijesti zaista postojao naziv Hrvatske oružane snage (HOS), poznat je pod imenom - Hrvatska domovinska vojska, ali to se je događalo u Drugom svjetskom ratu. Zbilja se na osnovi Zakona o obrani, usvojenoga u rujnu 1991. godine oružane snage organiziraju u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV). Postrojbe su Zbora narodne garde (ZNG) i Teritorijalne obrane (TO) u studenom iste godine preimenovane u Hrvatsku vojsku. Novi ustroj, organizacija, razvoj i učvršćivanje Hrvatske vojske nakon stvaranja neovisne hrvatske države 90-ih godina 20. st. se je nastavio, a nakon Domovinskoga rata započeo je proces njezine preobrazbe. Hrvatska vojska je sastavni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH). Nije otišla u „povijesnu ropotarnicu“ pa i sada se aktivno razvija. Navest ćemo suvremeni odlomak članka iz 2018. god., gdje susrećemo tri puta svezu riječi Hrvatska vojska:
 
“Ministar je podsjetio i na ostale projekte i postignuća u Hrvatskoj vojsci, od procesa tranzicije i pomlađivanja Hrvatske vojske novim zapovjednim kadrom, novog operativnog rasporeda postrojbi Hrvatske vojske, razvoja novih sposobnosti, uvođenja u operativnu uporabu novih sredstava i opreme do konačnog ustrojavanja svih šest pričuvnih pješačkih pukovnija Hrvatske vojske.”(Krstičević s Odborom za obranu Hrvatskog sabora u MORH-u).
 
Treba li uopće navoditi odrednice ili kako se pišu kratice u školskom pravopisnom rječniku, pogotovo strane: BBB (Bad Blue Boys), KGB (Komitet gosudarstvenoj bezopasnosti), OCR (optical character recognition), UHF (ultrahigh frequency) i dr.? Ponajprije treba reći da se u pravopisnim rječnicima obično ne navodi od čega je što nastalo i kako je nastalo i što znači. Obično za kratice postoji rječnik kratica ili ga sastavljaju odvojeno od pravopisnoga rječnika kako je to učinio npr. Matičin pravopis ili Anić-Silićev. Što je važno znati školarcu, kako se piše riječ ili kojemu stilu ili razdoblju pripada? Ako treba i jedno i drugo i treće, tada je riječ o sasvim drugom rječniku. Nažalost, nije razrađena i stvorena stroga koncepcija sastavljanja pravopisnoga rječnika u kojoj bi se znalo što zbilja mora ući u pravopisni rječnik, a što pripada u druge rječnike.
Višerječne sveze riječi hrvatska vojska, Hrvatska vojska i kraticu HV (Hrvatska vojska) susrećemo u mnogim pisanim tekstovima koji su povezani s Oružanim snagama Rupublike Hrvatske (OSRH) i nema razloga uvrštavati ju u razgovorni jezik ili smještati u povijest.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Naturalističko-poganske religije i judeo-kršćanski monoteizam

 
 
Friedrich Veliki, pruski kralj, obožavatelj i promicatelj Prosvjetiteljstva, bio je često zaokupljen pitanjem o Bogu, kojega propovijeda kršćanstvo. Jednoga dana on zamoli svoga dvorskog kapelana da mu kaže, poznaje li on nekoga, koji bi mu mogao reći, gdje je taj Bog i što on zapravo želi. Kapelan reče da on pozna nekoga i da mu može dati odgovor sa jednom jedinom riječju. „Koja je to riječ?”, upita kralj. „Židovi”, bio je odgovor kapelana.
https://www.annurtv.com/public/imagenes/000/078/459/000078459.jpg
Židovi su bili jedini narod između svih kultura, u čijem okruženju su oni živjeli, koji je uveo radikalni monoteizam, a to znači: postoji samo jedan Bog i on je Bog za sve ljude. Taj Bog želi samo dobro ljudima, njegovo biće se ne spoznaje kroz dedukciju iz logičko-filozofskih premisa, gdje se dolazi do zaključka, kao kod Aristotela, da je Bog čista stvarnost i „misao, koja sama sebe misli” i slično. Božji bitak kod Židova jest njegova svetost. Ta svetost postulira jednu jedinstvenu etiku za sve ljude, koja je sadržana u Deset Božjih Zapovijedi.Taj monoteizam je znači etičke naravi, on nije produkt onto-teoloških spekulacija.
 
No pogledajmo malo pobliže u čemu se sastoji bit naturalističko-poganskih religija:
- Naturalističko-poganske religije su politeistične i polivalentne. Svaka grupa, skupina i svaka kultura ima svoje vlastite bogove i božice i svaki od njih postulira svoje vlastite vrijednosti, nazore, zakone i ciljeve. To proizvodi etički relativizam, a u stvarnom životu dolazi do konkurencije vrijednost i nazora, te na koncu ne pobijedi onaj, koji u sebi sadrži više istine, nego onaj bog, čiji pripadnici imaju veću moć, novac i politički utjecaj, te na taj način svoje interese i poglede na svijet mogu postići i običnom silom.
 
- Naturalističko-poganske kulture su panteističke i animističke. Bogovi i božice su dio prirode. Slijedom toga, njihovi pripadnici pobožanstvenuju samu prirodu i to ne samo njezin vanjski oblik, nego i „prirodu u sebi”, te time spiritualiziraju vlastite nagone i instinkte, posebno seksualnost i moć nad drugima, što sve vodi do posebnih užitaka. Čovjek si time od svoje vlastite prirode stvara vlastitog boga i on postaje mjerilo svih stvari.
U religioznim obredima se provociraju prirodne ekstaze kroz raznorazne droge, hramsku prostituciju, ritualno ubijanje neprijatelja i dapače žrtvovanje djece određenim božanstvima.Ta razularenost ljudske naravi vodi do destruktivnih religija, koje se manifestiraju u različitim povijesnim oblicima. Sakralizacija vlastitih nagona i instikata doveli su u kasnijim civiliziranim poganskim kulturama  do pobožanstvenja i ljudske psihe i njezinih svojstava kao što su intelekt i volja, te je time naposljetku „autonomni subjekt”, „transcendentalni Ja” zasjeo na Božje prijestolje. Time naturalističko- poganske religije dostižu svoj vrhunac u – gnosticizmu.To bi bila jedna posebna tema, koja prelazi okvire ovoga osvrta.
 
Židovski monoteizam je tome svemu dijametralno oprečan. Već sam na početku spomenuo glavnu odrednicu toga etičkog monoteizma a to je Božja svetost i što iz toga proizlazi. Pridodajmo k tome još i slijedeće: Bog je Stvoritelj ovoga svijeta te postoji jedna bitna razlika između njega i stvorenja a time i između Boga i čovjeka.On dakle nije malo drugačiji od drugih bogova, kako to mnogi misle, nego je on Posve-Drugi. Čovjek nije psihofizička i biomolekularna tvorevina, nego on u sebi ima naravno ugrađenu sposobnost da spozna Duha, koji nije od ovoga svijeta, ali koji djeluje u njemu.Čovjek ima slobodnu volju i njegove moralne odluke stoje često u suprotnosti prema njegovim nagonima, instinktima i impulsima. Prirodni nagoni nisu ništa loše, ali oni moraju biti modulirani i sublimirani, a ponekad se čovjek njih mora potpuno i odreći. U svakom slučaju oni moraju biti podređeni jednom višem, nadzemaljskom i vječnom cilju. I to vrijedi za sve ljude jednako, bez obzira bio netko kralj ili prosjak.
 
I stvarno, kada pozorno čitamo Stari Zavjet onda je jedno bitno upadljivo: u njemu se radi o dvije tisuće godina dugoj borbi za štovanje jednog Boga, tj. protiv štovanja prirodnih strasti i zemaljskih užitaka, koji su bili ritualno sakralizirani – kako smo to već vidjeli – u poganskim kulturama Starog Orijenta.Prije svega radilo se o borbi jednog Boga protiv boga Baala, koji je bio bog seksualnih ekscesa – bilo to heteroseksualnih, homoseksualnih ili seksa sa životinjama. Isto tako to je bila borba protiv njegove žene Baal-božice Astarte, djevičanske bludnice, koja kopulira i zatrudnjuje, ali ne rađa. Konačno to je borba protiv boga Molocha, kojemu su pogani žrtvovali djecu, koja su nastali iz tih seksualnih praktika.
 
Interesantna je još jedna pojava, jedinstvena u povijesti čovječanstva. Židovi usprkos svih svojih padova nikada nisu podlegli duhu vremena, ili ako je do toga došlo, brzo, premda mukotrpno bi se kroz svoje proroke osvijestili i vratili na pravi put.Žene u antičko doba nisu imale gotovo nikakvih prava. S njima se posupalo kao sa stokom. Čak u u visokociviliziranom Rimskom pravu žena nije imala status osobe, isto tako kao robovi i djeca. Taj status je imao samo muškarac, rimski građanin, koji je imao neograničenu vlast nad ženom i djecom.
 
Kod Židova je to bilo posve drugačije, potpuno suprotno duhu tadašnjeg vremena. Žene su kod njih bile i proročice, kao Mirjam, Hulda i Hanna, a isto tako „sudkinje”, kao Deborah. Sudci i sudkinje su bili i vođe naroda, tj.državnici, prije uspostave kraljevstva. Žene su bile i narodni junaci, osloboteljice naroda, kao Esther i Judith. Samo jedno one nisu mogle biti – svećenice. I to je bilo isto protiv duha vremena. U ono doba u poganskim religijama svećenice su bile normalna pojava. One su bile nadležne za kultove plodnost, te su institucijalno organizirali „boboslužja”, koja su implicirala i ritualnu prostituciju u hramu i izvan hrama, na poljanama i šumama...
 
Monoteizam je kršćanstvo preuzelo od Židova. Po riječima židovsko-njemačkog filozofa Franza Rosenzweiga „kršćanstvo je židovstvo za pogane.”To nije tema ovog selektivnog članka, ali se s pravom može reći da je kršćanstvo u potpunosti revolucioniralo čovječanstvo, te tu tvrdnju osnažujem riječima Heinricha Bölla. Heinrich Böll je bio njemački dobitnik nobelove nagrade za književnost, radi nekih negativnih iskustava istupio je iz Crkve, ali je zadržao sve kršćanske sadržaje. Njega se ne može poistovjetiti sa Heinrich-Böll-Stiftung, koja nosi njegovo ime.
 
On je izrekao slijedeće: „Čak i najgorem kršćanskom svijetu ja bih dao prednost pred poganskim, jer u kršćanskom svijetu uvijek ima mjesta i za one, koje poganstvo odbija, naime za hrome i bolesne, stare i slabe. Za takve ne samo da ima prostora nego i ljubavi, koja je u poganskom bezbožnom svijetu beskorisna. Ja vjerujem u Krista i vjerujem da... milijuni kršćana mogu promijeniti lice ove zemlje, te preporučujem svim suvremenicima, da razmisle o tome, kakav bi bio ovaj svijet, da u njemu nije bilo Krista.”  (Citirano prema H. Staudinger: Menschliches Nachdenken und christlicher Glaube. Über die Notwendigkeit einer trinitarischen Metaphysik, in: Glaube und Denken 1 (1988) 77-97)
 

Dr.  Anto Križić

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Ponedjeljak, 20/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1174 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević