Get Adobe Flash player

Samodestrukcija i opustošenje (1991.-2020.)

 
 
Radi svega rečenog u dijelovima 1. 2. i 3.ove Analize, Hrvatska se radi hrvatskog političkog lutanja po bespućima naše političko-društveno-gos podarske  zbiljnosti, nalazi u situaciji  da se nalazi među najmanje uspješnim članicama EU, sa političkom „elitom“ koja niti želi, niti zna riješiti niti jedan problem koji ozbiljno muči ovu zemlju i njene građane.
No krivac  za loše gospodarsko stanje u Hrvatskoj, uz lošu kadrovsku politiku i kriminalnu pretvorbenu privatizaciju, također je i zaostajanje u razvoju i primjeni ekonomskih i gospodarstvenih znanosti od strane političke „elite“ nastale negativnom kadrovskom selekcijom.
Pokazalo je to novo istraživanje skupine hrvatskih znanstvenika dr. sc. Dejana Kovača, postdoktoranda s uglednog sveučilišta Princeton i znanstvenog istraživača sa Škole političke ekonomije prestižnog američkog sveučilišta “Woodrow Wilson”, i dr. sc. Borisa Podobnika, profesora na Sveučilištu u Rijeci i prodekana za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, čija mišljenja  uz mišljenja nekih poznatih imena svjetske ekonomije, i podataka  o ovoj temi iz iskustva stranih država, vrijedi prikazati.
https://www.newamericanjournal.net/wp-content/uploads/2015/01/Milton_Friedman.jpg
Oni su istražili povezanost između kvalitete istraživanja u ekonomskim znanostima i ekonomskih pokazatelja poput rasta BDP-a u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama. Neka  njihove razmišljanja valja posebno istaći, a to su:
-„Standardna hipoteza o kriminalnoj privatizaciji i sustavnom  stranačkom uhljebljivanju stoji.
 
-Kroz privatizaciju smo postigli da je kapital dopao u krive ruke, a kroz stranačko zapošljavanje da su nekompetentni  dospeli  na pozicije sa zahtijevima iznad  osobnih kvalitete. U teoriji upravljanja to se smatra najvećim grijehom  kada  nekoga raspoređujete  na funkcije koje su iznad onoga što se kolokvijalno naziva njegovim 'pragom  osobne nesposobnosti'!
 
-Kada imate ovakvu drastičnu misalokaciju dva osnovna resursa u proizvodnji, četvrt stoljeća kasnije kreirali ste tempiranu bombu koja vam može.svaki  svaki čas da eksplodirati 'u lice'.
 
-Postoji još jedan dublji problem koji se dogodio nakon raspada Jugoslavije na koji nismo obraćali pozornost i sada smo njegovi zarobljenici, a to je odgovor  na pitanje – imamo li lošu ekonomiju jer imamo loše ekonomiste i loše političare, ili imamo loše ekonomiste i političare zato što imamo lošu ekonomiju?.U znanstvenoj metodologiji, ovako postavljen problem zove se problem obrnute kauzalnosti i nešto je slično pitanju je li prije bila kokoš ili jaje. Na hipotetska pitanja postavljena na ovakav način gotovo je nemoguće odgovoriti kauzalno jer postoji tzv. “simultaneity bias”, to jest međusobni uzročni utjecaj.
-Analizirajući 34 europske zemlje (uključujući RH) od 1985. do 2015. – i njihove ekonomske pokazatelje poput BDP-a, rasta BDP-a, potrošnje i sl., te pokazatelje znanstvenog ishoda za glavna znanstvena polja poput medicine, fizike, ekonomije, strojarstva itd. Uvažili su takođe jedinstvenu političku situaciju 90-ih, tj. pad Istočnog bloka kao šok koji je deprecirao ljudski kapital u nas, ali u samo dva područja, na području politike, i na polju znanosti, i to u ekonomiji.
 
-Dok je medicina ostala medicina, a fizika ostala fizika, ekonomija je doživjela totalnu promjenu paradigmi – prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, što je politička i ekonomska „elita“ iskoristila za vlastite probitke i totalnu destrukciju gospodarstva.
 
-Druge zemlje reagirale su adekvatno i doškolovale svoje 'stare' ekonomiste na prestižnim fakultetima te slale nove naraštaje na magisterije i doktorate na iste. No u Hrvatskoj se dogodio potpuno drugačiji proces. Došlo je do toga da je politika 'koristika' samo  njima 'odane' i takve 'uhlebljivala'  kao svoje savjetnike i 'pouzdane' kadrove.
 
-HDZ i SDP su na ekonomske fakultete i institute zapošljavali politički podobne kadrove i omogućavali im napredovanje u zvanju u cilju da im čuvaju leđa svaki put kad su radili krive ekonomske politike. Ne samo to, mahom su ti ljudi postavljani za dekane, direktore instituta i pročelnike katedri te odbacivali pametnije od sebe ili neistomišljenike. Tako je i ono malo kvalitetnih ljudi koji su postojali na tim institucijama sustav doslovno
progutao.
 
-Ti isti ljudi umjesto da su se bavili znanošću, dan danas preko svojih političkih veza rade doslovno na 'junk analizama' za ministarstva i jedinice lokalne samouprave ne bi li opravdali novac koji primaju, a da pritom nije stvorena nikakva vrijednost.
 
-Pokušajmo se prisjetiti kada je neki hrvatski ekonomist, znanstvenik s javnog fakulteta ili instituta pisao znanstvene radove o korupciji u Hrvatskoj ili javno kritizirao poteze ministara. Skoro nikada. Prije svega ne žele rezati granu na kojoj sjede, a i oni koji su pokušali, bili su utišani. -Kada i jesu nešto proizveli, bila je to masa iskrivljenih analiza bez znanstvenih temelja koje su pogodovale trenutnim političkim elitama na vlasti.
 
- Ovakva situacija, dovela nas je do toga da smo četvrt stoljeća kasnije pali na dno po svim ekonomskim pokazateljima uz bok Rumunjske i Bugarske. Dvije zemlje koje smo nekada gledali s visoka uskoro će nas prestići ako ne napravimo snažne reforme.
 
-Isto tako postoji i relativni efekt: post-komunističke zemlje koje su najviše investirale u ekonomske znanosti u tranzicijskom razdoblju, i 25 godina kasnije imale su i najveći ekonomski rast. Razumljivo, jer ekonomija je globalna bitka što znači da znanstvenici, odnosno stručnjaci u tom području, trebaju biti globalno konkurentni jer oni ne samo da kreiraju ekonomske politike, već su centri znanja i školuju buduće ekonomiste koji trebaju pokretati ekonomiju. Hrvatska stoji jako loše u tome.
 
„Ekonomija se također bavi procjenom ekonomskih politika. Postoje dva pristupa: pozitivistički i normativni. Pozitivizam nam govori o stvarnom stanju ekonomije ili ekonomske politike dok normativni pristup daje sliku kakva bi ekonomija ili ekonomska politika trebala biti, ili još gore od toga, kavu sliku politika traži da se 'komunicira' javnosti. Što je veći jaz između ta dva pristupa, tim gore za nas. To znači da je ekonomija konstantna kritika – kontemplacija između normativno političkog i pozitivističkog.
-U Hrvatskoj prije svega uopće nema analiza ekonomskih politika, jer zašto bi netko analizirao nešto kad će mu stranački rođo srediti nekakvu analizu za grad, napravit će dvije tablice u Excelu i uzeti lovu za to.
 
-Drugo, ako analiza i ima – medijski obruč probijaju samo one politički podobni tako da se kasnije sve analize uzimaju sa skepsom.
 
-Treće, treba definirati normativno stanje, a to je upravo ono u čemu smo prevareni u zadnjih 25 godina. Svatko si je uzimao za pravo da se proglasi ekonomskim ili bilo kakvim stručnjakom. Imali ste priliku gledati doktore medicine, fizičare, pravnike, čak i ljude bez škole da daju kritičke osvrte i sudjeluju u donošenju političkih, ekonomskih i gospodarskih podluka. Za to su upravo krivi  ekonomisti u „milosti“ politike, koji su uspjeli spustiti  nivo ekonomske znanosti na najniže razine. Ako usporedite broj citata hrvatskih znanstvenih radova po godinama za medicinu, fiziku i ekonomiju, vidit ćete da ekonomija ima izuzetno mali broj znanstvenih citata.
 
Osim mišljenja naših navedenih znastvenika, treba navesti i neka mišljenja poznatih imena svjetske ekonomske znanosti  kao što su Milton Friedman i njegovi „dečki iz Čikaga“, Karl Popper, George Stiegler, i John Maynard Keynes, jer se radi o dva  sasma različita pristupa vođenju ekonomsko-gospodarstvenih politika, koju naša politička „elita“ ili ne razumije, ili ako i možda razumije, pogrešno primjenjuje u praksi. Naime Fridman, Popper i Stiegler su takozvani neoliberali (Friedman) i klasični liberali (Popper i Stiegler), a Keynesova se  teorija zasniva na potrebi državnog intervencionizma, kao jedinog način da države odgovore na siromaštvo i druge socijalne probleme. „Prevedeno“ na svakodnevni, svima razumljivi jezik, to znači slijedeće: liberalisti i neoliberalisti su za privatnu inicijativu (kapitalizam), slobodno tržišno natjecanje i nemiješanja države u gospodarstvo, dok Keynes nije protiv kapitalizma, ali je za državni intervencionizam, zadavanje okvira u kojima se slobodno tržišno natjcanje treba odvijati, uz kontrolu da li se to tako i odvija.
Nažalost je ipak prevladala teoija „dečki iz Chicaga“ pa se  globalizacija svjetske ekonomije odvija po toj teoriji da je ostvarivanje što većeg profita „condicio sine qua non  (prijeko potreban uvjet bez kojega se ne može), koja je   'uzdinuta' do maltene neke ekonomske dogme, a u koju sve više uglednih svjetskih ekonomista, političara i sociologa počinje sumnjati.
 
Teorija „dečki iz Čikaga“ se izrodila u, danas je to već svim jasno,  takozvani 'divlji' globalistički kapitalizam , koji ne odgovara ni  građanima, ni državi, već samo malom broju ljudi. Podsjetimo se pri tome da je čak autor  Kraja povijesti, Francis Fukuyama, u frenetičnom 'zanosu' da je neoliberalni kapitalizam slobodnog tržišta „kraj povijesti“ u ekonomiji i politici, na osnovi zbivanja u svijetu, pokajnički priznao da nije bio u pravu. A na osnovi toga da do sada NI JEDNO istraživanje NIJE pokazalo i POTVRDILO  da uspješnost tvrtke ovisi o obliku vlasništva, vraćamo se na ono što je prof. Pertot tvrdio,a to je da na uspješnost u poslovanju bilo koje tvrtke, organizacije ili institucije NE UTJEČE presudno oblk vlasnoštva, već način na kojim se istima upravlja i rukovodi.
To vrijedi i za zemlje kao cjeline, što je čak i statistički dokazivo, budući da među 181 zemalja članica MMF-a, pretežnu većinu onih zemalja čiji je BDP/per capita (po glavi stanovnika) manji od 9000 $/p,c., čine zemlje  u čijim društvima vladaju sustavi privatnog vlasništa(kapitalizma), a ne sustavi društvenog vlasništva, ili ne daj Bože socijalizma ili komunizma.
Svatko tko nije ideološki „zaražen“ i zna nešto o gospodarstvu priznati će da će tvrtka biti uspješna ako je vodi „dobar gazda“ bez obzira da li je tvrtka u osobnom vlasništvu, da li je dioničko društvo, ili je u društvenom vlasništvu, ali vođena od stručne, poslu predane i poštene uprave.
Primjera dobro vođenih privatnih i neprivatnih tvrtki, te loše vođenih privatnih i neprivatnih tvrtki, ima u svim zemljama, i u svim sektorima gospodarstva. Stručni, poslu predani, pošteni upravljačko-rukovodeći MENADŽMENT je alfa i omega uspješnog poslovanja, a ne vlasništvo.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Guske u magli EU-a (2013.-2020.)

 
 
Takva je politika, opisana u 1. i 2. dijelu ove Analize, svjesno provođena i „objašnjavanja“ floskulama“ da tako mora biti jer je to put razvoja i prosperiteta, što je naravno ordinarna bedastoća, dovela je do toga, uz ostale uzroke koje ćemo još navesti, da danas nismo svoji na svome, jer danas zapravo gotovo ništa nije naše. Ne možemo voditi vlastitu unutarnju i vanjsku politiku, jer nas neprekidno hrvatska politika uvjerava da to nije dopušteno radi „direktiva“ ZNA SE otkuda, budući da nemamo imalo značajniji vlastiti hrvatski bankarski sektor, nismo u stanju voditi vlastitu razvojnu politiku bez financijsko-monetarnog suvereniteta, jer nam to nije dopušteno ZNA SE otkuda, što je opet bedastoća, pa nije čudo da su nam svi naši, općeprihvaćeni pokazatelji ekonomskog i institucionalnog funkcioniranja države među najlošijima u Europi. Svim zemljama čiji su građani nekada dolazili na more i letovanje u Hrvatsku, prodavajući stvari iz svoga kućanstva, jer im životni standard nije omogućavao da imaju dovoljno novaca za to, sada mi „gledamo u leđa“  po svim elementima koji govore o stanju društva u nekoj zemlji.
https://www.eubulletin.com/wp-content/uploads/2015/10/lisbon.jpg
Hrvatska je politika potom, lutajući po bespućima političke zbilje, ponovila grješku iz doba Stjepana Radića, i poput gusaka u magli, 'uletjele' u zajednicu koja se naziva EU, uvjeravajući hrvatsku javnost, da će to donijeti velike koristi Hrvatskoj, a pokazalo se da, kao i u slučaju s Kraljevinom SHS, da Hrvatska nije ostvarila one ciljeve za što se ginulo po bojišnicama u domovinskom ratu. I kao što Stjepan Radić govorio, nije problem ulaziti u neke asocijacije, ali je problem ako se ne promisli o uvjetima pod kojima se ulazi, a to se desilo upravo Hrvataskoj ulaskom u EU. Formalno je Hrvatska neovisna, demokratska zemlja, no to je samo formalno, jer je na osnovi potpisivanja pristupnog ugovora u EU, automatski su, što naša javnost do današnjeg dana ne zna, prihvaćene i obveze iz Lisabonskog ugovora, prema kojem od ukupno 23 područja koje reguliraju život u zemlji, samo u 7 područja Hrvatska ovlaštena da vodi glavnu riječ, ali i tada samo uz koordinaciju i nadopunjavanju njenoga djelovanja.
 
Kao područja u isključivoj nadležnosti EU-a određena su:
1) carinska unija
2) određivanje pravila tržišnog natjecanja nužna za funkcioniranje unutarnjg tržišta EU-a
3) monetarna politika(eurozona),
4) očuvanje morskih bioloških resursa u okviru Zajedničke ribarstvene politike
5) zajednička trgovinska politika
 
Nadležnosti podijeljene izmeđ država članica i EU-a su:
6) unutarnje tržište
7) socijalna politika. ali samo glede aspekata definiranih Ugovorom
8) ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija
9) poljoprivreda i ribarstvo, isključujući očuvanje morskih bioloških resursa
10) okoliš
11) zaštita potrošača
12) prijevoz
13) trans-europske mreže
14) energetika
15) područje slobode, sigurnosti i pravde
16) zajednička sigurnosna pitanja u području javnog zdravstva, glede aspekata definiranih Ugovorom
 
Područja u kojima države članice vode glavnu riječ, a Unija je ovlaštena samo podupirati, koordinirati ili nadopunjavati djelovanje države članice:
17) zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja
18) industrija
19) kultura
20) turizam
21) obrazovanje, stručno osposobljavanje, mladi i sport
22) civilna zaštita
23) administrativna suradnja
 
Ako formulaciju „Unija je ovlaštena samo podupirati, koordinirati ili nadopunjavtai djelovanje države članice“ shvatimo u njenom pravom zbačenju, da Unija „i ne mora“podupirati djelovanje države članice, onda je jasno da Hrvatska zapravo nema stvarni državni suverenitet ni u jednom od 23 navedena područja, a i tamo gdje bi ga mogla imati (točke 17. do 23.), hrvatska politika to ne radi tako da bude na korist  Hrvtaskih građana i hvatskog gospodarstva, već se ponaša poslušnički poput vazala Unije.
 
Hrvatska je danas po BDP-u po glavi stanovnika, koji iznosi svega oko 12.000 € (iza nas su samo Bugarska i Rumunjska), po pokrivenosti uvoza izvozom, i po vladajućoj korupciji u njoj, među 3 najlošije zemlje u EU-u, što uz masovni egzodus od gotovo 400.000 građana, od kojih je samo u posljednjih 3,5 godine otišlo 150.000 iz „slobodne i demokratske“ Hrvatske, što najbolje pokazuje „postignuća“ svih dosadanjih hrvatskih 'politika'! Pri tome valja konstatirati da su hrvatsku politiku do sada određivale/odrađivale svega dvije političke stranke, i to HDZ i SDP, bez nekih bitnih razlika u „postignućima“ istih, pa zato i odgovornost za stanje u kojemu se Hrvatska nalazi, najvećim dijelom leži na njima.
Za hrvatsko društvo i hrvatsku državu posebno su pogubna politička lutanja, koja su svjesno politički inducirana i od 'poslušničkih' medija i „struke“ podržana, a u suštini su netočna i nedokazana, da hrvatski puk ima protupoduzetnički mentalitet i da je lijen i neinventivan, i da je naš proizvodni sektor neproduktivan, i nesposoban za ozbiljan izvoz.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma,d.e.i.

Početna lutanja i grješke (1991.-2013.)

 
 
Kako je u prvom dijelu ove analize pokazano, hrvatska politika je dočekala 1991. godinu, baštineći neke hvalevrijedne težnje, ali i neke zablude, koje su njena obilježja sve do današnjih dana, od kojih su najznačajnija težnja hrvatskog naroda da ima vlastitu državu, da bude svoja na svome i da sama upravlja svojom sudbinom, ali i zabluda da se takvo što može ostvariti u zajednici sa drugim narodima odnosno državama, posebno u zajednici sa bilo kakvom srpskom državom, budući da je povijest pokazala da u takvoj zajednici nije bilo moguće ostvariti ravnopravne političke odnose između hrvatske i inih politika, i to obično na štetu Hrvatske.
https://www.radnicki.org/wp-content/uploads/2017/07/Fiat_%C5%A1trajk-816x612.jpg
- U prvom dijelu navedene međunarodne okolnosti i raspad Jugoslavije doprinijeli su tome da se hrvatska politika odlučila za raskid odnosa sa bivšom državom i da se odlučila proglasiti neovisnost hrvatske države, što je hrvatski narod plebiscitarno prihvatio, što joj se može priznati kao nedvojbeno pozitivno postignuće.
 
- No hrvatska politika je bila u zabludi podcijenivši ponašanje hrvatskih Srba i takozvane JNA, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, te nije učinila dovoljno napora na međunarodnom planu, da se spriječi agresija na Hrvatsku. Da je ta tvrdnja osnovana, potvrđuju i mnogobrojni strani borci (Francuzi, Englezi, Nijemci, Mađari...) na strani Hrvatske u nastalom Domovinskom ratu, koji su bolje od svojih Vlada shvatili koja je „prava“ strana u tome ratu, što hrvatska  politika nije uspjela dostatno valorizirati na međunarodnoj političkoj sceni.
 
- Hrvatska je politika doduše u tom početnom periodu nastajanja hrvatske države imala i svojih 'svijetlih' trenutaka, kao što je bila odluka da se za „oca“ nove hrvatske države postavi Franjo Tuđman, general vojske bivše države, pa se time izbjegla mogućnost da se Hrvatska optuži da se radi o uspostavi neke tobožnje nove NDH i ustaštva, čime su Hrvatsku od prvih dana njenog nastanka optuživali Srbi iz Srbije, i Srbi koji su u samoj Hrvatskoj ustali protiv nove hrvatske države.
- No istovremeno je hrvatska politika, pod izlikom „općeg pomirenja“ svih sa svima, što je navodno bila Tuđmanova ideja, učinila i nekoliko kobnih pogrješaka, kojoj se mogu zahvaliti i brojni problemi koje imamo sve do danas.
- Među tim početnim pogrješkama pri stvaranju nove hrvatske države, možda je najveća bila ta što su se nekritički i bez ikakve sustavne selekcije vršio prijam u novoosnovane hrvatske stranke, ponajviše u HDZ i SDP, te na odgovorne funkcije u državi raspoređivali oni koji su bili bivši članovi SKH, UDBE i inih jugoslovenskih službi i institucija, čije je iskreno konvertitstvo, što se kasnije pokazalo, bilo veoma upitno. Tuđman je možda bio iskreno dobronamjeran, ali je dopustio da se oko njega stvori  krug ljudi „suradnika i svajetnika“, kojima nije trebalo vjerovati da im je stalo do Hrvatske.
- Neprovedena lustracija, koja je provedena u svim europskim zemljama koje su imale bivše komunističke, fašističke i nacističke vladajuće ideologije, pod izlikom da bi to dovelo do povećanja napetosti unutar zemlje, bila je kobna politička zabluda, čiju cijenu plaćamo do dan danas time što se u svim strukturama nove hrvatske države, čak i na visokim izvršnim funkcijama u pravosuđu i gospodarstvu, nalaze osobe poput bivših udbaša, i aktera u strukturama vlasti bivše države, poput osoba prikriveno, ali neizliječivo inficiranih sa vladajućom ideologijom u bivšoj državi, te osobe koji su neizliječivi jugonostalgičari.
- Neprovedena lustracija nije dovela do naivno očekivanog „općeg pomirenja“, već je dapače dovela do toga da se i danas u Hrvatskom saboru, Hrvatska otvoreno optužuje za ustaštvo, nesnošljivost prema nacionalnim manjinama, a to se od strane tih na 'brzinu konvertiranih jugonostalgičara' čini i u inozemnim medijima i apelima prema inozemnim institucijama.
- Ta početnička lutanja po bespućima hrvatske politike, te pogrješna i štetna kadrovska politika u politici, državnoj i lokalnoj upravi, je dovelo do toga da se već od 1991. u hrvatskoj politici prihvatila, „filozofska“ paradigma, da u Hrvatskoj prije 1990. nije valjalo ništa, da se ne „isplati poizvoditi“ gotovo ništa, da je sva dotadašnja hrvatska proizvodna infrastruktura nesposobna za efikasnu proizvodnju, da je tehnološki zaostala i da je sveopća na brzinu izvedena (nepromišljena) privatizacija jedini put za dalji razvoj Hrvatske, prema iz današnje prspektive smiješne tvrdnje, da će time Hrvatska postati „mala Švica“, koju su „filozofiju“ podržavali svi koji su u tome vidjeli šansu za lako i brzo bogaćenje, i svi koji nisu bili skloni novoj hrvatskoj državi, jer im je parola bila –neka samo rade tako, za nas će biti bolje čim je novoj državi gore!
 
Ne samo da je Hrvatska daleko od bilokakve „Švice“, već je to dovelo do urušavanja svih onih moralnih i etičkih kriterija koje čine jedno iole  prosperitetno i razvojno sposobno društvo, pa je takva strančarsko-podobničko-poslušnička-klijentelistička-protuhrvatska politika dovela do  pogubne kadrovske politike, i na sve iole važnije fukcije dovesti  sloj političara i osoba, sa ekstremno „fleksibilnim“  moralnim i etičkim nazorima, što je postupno se razvijajući sve do danas, koristeći svoj politički utjecaj i utjecaj na medije, u hrvatskom društvu stvorila nakaradno moranlo i etičko ozračje, koje karakteriziraju nekoliko po „zdravlje“ društva nakaradnih, pogubno opasnih, dovelo do toga da to bude od politike „legitimnim“ inaugurirano stanje.
 
Hrvatska je politika društvu nametnula stav, da sve što je bilo prije 1991. bilo loše zato jer je bilo uglavnom državno, i već od prvih dana novostvorene hrvatske države ne znajući ništa, i ne slušajući one koji znaju, krenulo se u „pretvorbu“, što je zapravo postalo sinonim za privatizacijsku pljačku, unatoč tome što je prof. Vadimir Pertot, poznati hrvatski ekonomist, tvrdio da uspješnost poslovanja bilo kog subjekta u društvu, ne ovisi od oblika vlasništva, već od toga kako se upravlja i rukovodi tim vlasništvom. Miroslav Kutle i na stotine drugih koji su „preko noći“ postali vlasnici društvenih dobara, koje su nestajali u „pretvorbenom“ vihoru koju je podigla hrvatska politika, najbolji su dokaz da je prof. Pertot  bio u pravu.
 
- Tek danas, iz gotovo tridesetogodišnje povijesne perspektive mogu se iznositi neke, ali samo neke, do danas prikrivene tabu teme, o u narodu kao „pljačkaška privatizacija“ poznate teme, koju hrvatska politika eufemistično naziva „pretvorbom“ društvenog u privatno vlasništvo.
- U toj „pretvorbi“ na „krilima“ stranačko-podobnjačko-nepotističko-klijentelističko-kriminalne „pretvorbene filozofije“, društveno vlasništvo je došlo u ruke onih koji su je iskoristili za vlastito „prekonoćno“ bogaćenje, i uništavanje gospodarstva, jer nisu niti znali, niti imali interesa njome poduzetnički upravljati, budući da ih je pretežnom većinom samo interesiralo, kako je to general Ljubo Ćesić-Rojs definirao - “jamljenje“ - uz prešutno odobravanje i nesankcioniranje takva „jamljenja“. „Privatizacija“ udbaškim novcem iz inozemstva, privatizacija takozvanim „direktorskim“ kreditima, koji su bili dostupni samo onima bliskim vladajućoj plotičkoj eliti, koji se nikada nisu ni misli vraćati, su bili karakteristike, a dobrim dijelom ostali su do danas, dio onoga što je glavna značajka hrvatske pretvorbene privatizacije.
Odista je znakovito, i najviše govori o tome dobu, i o tome „lutanju“ hrvatske politike bespućima političke zbilje, da pri tome se u toj pretvorbi nisu obogatile hrvatske obitelji, koje su bile tradicionalno poduzetnički orijentirane i uspješne u privatnom bussinesu, pa tako cahuni, vinceki, šelendići i ostale obrtničko poduzetničke obitelji, nisu postali vlasnici tvornica, ali su zato razni kutli, todorići, tedeschi, rajići, i još neki slični, politici omiljeni, preko noći postali hrvatski tajkuni, uz pomoći hrvatske nakaradne pretvorbeno-privatizacijske pljačke. Ovome ne treba komentara, sve je jasno, i to je do danas slično lustraciji, koji dosadanja hrvatska politika smatra tabu temom.
 
-Od politike inducirani stečajevi uz pomoć stečajnih direktore koje je određivala politika, i uz od politike podržavane orijentacije na trgovinu, turizam i uvoz na štetu domaćih proizvodnih resursa, što traje još i danas, postupno su nestajali ili onemogućavani u radu i razvoju proizvodni kapaciteti poput Jedinstva, Jugoplastike, ATM-a, Šavrića, Kamenskog, Prvomajske, Ventilatora, Bagata, Željezare Sisak, Đure Đakovića, TEŽ-a, TOZ-a, TLOS-a, Sinjanke, R. Benčića, OLT-a, Jadrana, RIZ-a, i mnogi drugi brojni proizvodni kapaciteti.
 
-Ono što neosporno pokazuje da u tim lutanjima bespućima hrvatske politike, nije bilo samo „lutanja“ radi neznanja ili nestručnosti, već je bilo i puno svjesnog štetočinstva, nepotizma, klijentelizma, korupcionaštva i kriminala, je činjenica da su u tim od politike induciranim stečajevima uništavane tvornice koje su u momentu „stečaja“ imale ugovorene izvozne poslove, poslovne partnere i dobre tržišne pozicije. Tako su naprimjer Jedinstvo i Prvomajska imali u svojim halama proizvedene proizvodne linije visoke tehnologije, koje je samo trebalo dovršiti, isporučiti i naplatiti, ali su potjerani u stečaje i uništeni, a Jadran je uništen lažnim natječajima za dobavu uredske opreme, koja je već bila kupljena i uvezena iz inozemstva u momentu kad je javni natječaj objavljen.
 
-Paralelno sa tim „lutanjima“ u uništavanju hrvatske industrijske infrastrukture, odvijao se „projekt“ prepuštanja bankarskog sektora u strano vlasništvo, a poznato je da vlastita proizvodna industrija i vlastiti bankarski sektor pretstavljaju ključne činbenike  na kojima neka zemlja treba graditi svoj suverenitet i prosperitet. Pa onda nuje čudno da je bankarski sektor u stranom vlasništvu svesrdno podržavao takvu lošu i nakaradnu gospodarsku i kadrovsku politiku.
 
-Do 1993. u Hrvatskoj je bilo 26 domaćih banaka, a već 1994. je odobren rad prve strane banke u Hrvatskoj, pod izlikom jačanja bankarskog sektora, koji je bio u krizi najvećim dijelom izazvan krizom  radi nesolventnosti uslijed neotplaćenih i neotplativih kredita onih, koji su posredstvom politike preko noći postajali „poduzetnici“.
-Jedan od većih „istočnih grijehova“ politike je pri tome bila „filozofija da prije prodaje strancima, domaće banke treba sanirati hrvatskim novcem, da bi ih se prodalo za desetinu cijene, koliko je uloženo u sanaciju neke banke.
-Rezultat toga je da danas osim HPB-a, i HBOR-a koji i nije banka u tom smislu kako uobičajeno posluju banke, Hrvatska nema vlastiti bankarski sustav, pa time ni financijsko-monetarnu suverenost, budući da je bilo suludo od strane politike očekivati da će strane banke biti sklone kreditirati razvoj hrvatskog proizvodnog sektora, koji je ta ista politika uništavala, budući da uništavani hrvatski proizvodni sektor u industriji i poljoprivredi može pretstavljati konkurenciju inozemnim proizvođaćima, i zapreku uvozu, što  je hrvatska politika svesrdno podržavala, na štetu hrvatskog proizvodnog sektora, posebno poljoprivrede.
-No zato su banke koje nisu u hrvatskom vlasništvu svesrdno kreditirale sektore osobne potrošnje, graditeljstva i turizma, sektore na kojima niti jedna zemlja svijeta ne može i ne gradi svoj stabilni rast i razvoj. Hrvatska politik je nažalost u svom lutanju bespućima političke „neozbiljnosti“ upala u začarani krug zablude da nije bitno na osnovu čega se ostvaruje BDP, već je samo bitno da se on ostvaruje pa makar i najvećim dijelom osobnom potrošnjom. No ako nema dovoljne osobne potrošnje jer su proizvodni sektor i radna mjesta uništavani. onda je jedini izlaz povećanje zaposlenih u držvanom i javnom sektoru, koji se alimentira iz proračuna, a pošto nema dovoljno jakog proizvodnog i izvoznog sektora pa time i proračunskih prihoda, onda valja tu osobnu potrošnju financirati zaduživanjem zemlje i „prodajom obiteljskog zlata“ poput  državnih rezervi u zlatu iz HNB-a, Ine, naftnih polja Bijele noći, vodnih, energetskih i infrastrukturnih resursa, te svega drugog što su inozemni investitori željeli kupiti, pri čemu je među njima bi!o podosta 'bjelosvjetskih mangupa', poput naprimjer kupca Željezare Sisak.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1491 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević