Get Adobe Flash player

Povijest se čudi: zašto hrvatska vlast ne voli hrvatske pravoslavce

 
 
Kad bi se pravila ljestvica apsurda, nelogičnosti i nepravdi hrvatskih vladajućih politika, ignoriranje Hrvatske pravoslavne crkve zauzelo bi vrlo visoko mjesto. Pokazala je to i jedna ovotjedna “Bujica”, emisija Televizije Z-1, u kojoj gostovao arhiepiskop Aleksandar Ivanov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, koja još nije registrirana i oko koje već godinama traju sporovi.
http://hrvatska-pravoslavna-crkva.com/wp-content/uploads/2014/01/cropped-Reklama-2.jpg
Da je riječ o ozbiljnoj vjerskoj zajednici, čija se prava krše odbijanjem registracije, najbolje pokazuju brojčani podaci, o kojima u jednom intervjuu govori arhiepiskop: “Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena. Sve vjerske zajednice (bez islamske), upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca... Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice. Napominjemo da je u istom popisu samo 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH.”
 
Vjerojatno u ovom posljednjem računanju Aleksandar pretjeruje, ali sve su druge činjenice točne i službene. Pa čega se onda boji hrvatska vlast? Zašto je ministar u Milanovićevoj vladi Arsen Bauk odbio registrirati HPC, a registrirane su vjerske zajednice s neusporedivo manje članova, te je sada u tijeku treći pokušaj da se to učini? Jedan je od razloga Hrvatska pravoslavna crkva u vrijeme NDH i poticaj koji joj je dao Pavelić. Ali taj razlog ne vrijedi baš ništa, jer je ideja o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi stara više od stoljeća i pol, a za nju se pogotovo zauzimao još Eugen Kvaternik, ogorčen srpsko-ruskim spletkama. Hrvatska bi povijest i kultura bili jako osiromašeni kad bismo iz njih izbacili velikane pravoslavce koji su se osjećali Hrvatima i od kojih su mnogi svoju pravoslavnu vjeru i te kako prakticirali. Ako ćemo po istini, pravoslavaca u Hrvatskoj koji su se osjećali Srbima jedva da je i bilo prije nego što je počelo njihovo posrbljivanje. Historijski podaci kažu da se do bana Khuena Hedervarija i izdavanja srpskog lista “Srbobran” većina pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji osjećala građanima Hrvatske i političkim Hrvatima, za razliku od Dalmacije gdje je bila vrlo jaka velikosrpska propaganda pa je posrbljivanje Vlaha pravoslavaca bilo osjetno brže.
 
Spomenimo samo neke hrvatske veličine, Hrvate pravoslavne vjere koji su obilježili hrvatsku povijest i kulturu. To su književnik i pravaš August Harambašić, intendant HNK i pravaš Stjepan Miletić, pjesnik Petar Preradović, osnivač Prve hrvatske štedionice Anastas Popović, književnik Milan Ogrizović, general Svetozar Borojević... Kao poseban primjer treba spomenuti autora poslanice “Onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi”, sesvetskog načelnika i narodnog zastupnika Marka Mileusnića, kojega je užasnulo isticanje srbijanske zastave na pravoslavnoj crkvi na današnjem Cvjetnom trgu (zastavu je skinula skupina studenata a nazočni su bili i Vladimir Vidrić i Stjepan Radić).
 
Nema sumnje da su pravoslavni Hrvati nezaobilazan čimbenik nacionalne povijesti i kulture, pa ideja o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ima i te kakvo utemeljenje u prošlosti, a potkrijepljena je i brojčanim pokazateljima o kojima govori arhiepiskop Aleksandar. No zamislite kako bi vrisnula Srpska pravoslavna crkva da se HPC registrira, kako bi Milorad Pupovac bio srdit na Plenkovića, pa onda pogađajte hoće li sadašnji HDZ-ov ministar uprave postupiti drukčije od SDP-ova. I zamislite strah srpskog pravoslavlja u Hrvatskoj koje bi se s razlogom pobojalo da bi Hrvatska pravoslavna crkva bila, ako ne najjača poslije Katoličke, kao što bi htio Aleksandar, onda sigurno značajan činitelj u osvješćivanju pravoslavaca kao Hrvata, što su uvelike bili u povijesti. Njezinim bi se djelovanjem ispravila još jedna velika nepravda i dugotrajno nasilje nad hrvatstvom, koje su u Domovinskom ratu uz katolike branili i pravoslavci, a među njima i oni poginuli kojima su svećenici Srpske pravoslavne crkve uskratili pogrebni obred jer su im lijesovi bili pokriveni hrvatskim zastavama! Kad-tad će se Hrvatska pravoslavna crkva registrirati, ali će ostati trag sramote koje su u posljednje vrijeme ostavile i SDP-ova i HDZ-ova vlast.


Milan Ivkošić, https://www.vecernji.hr/premium/povijest-se-cudi-zasto-hrvatska-vlast-ne-voli-hrvatske-pravoslavce-1219404- www.vecernji.hr

Digoše se djeca i unuci bivšeg režima razasuti po nevladinim udrugama i strankama, poput one Rade Borić

 
 
Imam dovoljno godina da bih se živo sjećao kako su udbaški cinkeri za Titov rođendan (Dan mladosti) ili Dan Republike u Jugoslaviji obilazili moju ulicu u Đakovu i pisali koja kuća nije istaknula jugoslavensku ili zastavu SR Hrvatske sa zvijezdom petokrakom. Sjećam se koliko je novca Titova Jugoslavija ulupala u zastavice koje smo kao klinci morali nositi, milijuni nas, kada bismo išli na “hodočašće” u neko komunističko “svetište” sa spomenikom nekom narodnom heroju.
https://scontent.fzag2-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/20841056_10155602249961737_7550425404868121022_n.jpg?oh=7f45939168133137003b0b9b7e04e16e&oe=5A65B97F
Rada Borić - smetaju joj hrvatske zastave,
ne smetaju joj hrvatske kune
 
Sjećam se, kada je Tito umro, uz njegov vlak o državnom su trošku milijuni, kao danas u Sjevernoj Koreji, mahali jugoslavenskim zastavama. Sjećam se silnog novca koji smo, kao u Sjevernoj Koreji, trošili na plave titovke s petokrakom, koje smo na svaki komunistički “blagdan” morali nositi u školu. Ukratko, prošli je režim na zastave i komunističke simbole trošio ogromne pare, kao i na represivni aparat (koji je također puno koštao) što bi hapsio sve, kao u Sjevernoj Koreji, koji bi odbili mahati zastavicom, ili je zaboravili istaknuti na kući.
 
Sjećam se i Univerzijade u Zagrebu, gdje od komunističkih zastava nisi mogao vidjeti zgrade. I evo nas u 2017., u, za razliku od Jugoslavije, demokratskoj Hrvatskoj, s glavnim gradom Zagrebom, gdje se digoše djeca i unuci tog bivšeg režima razasuti po nevladinim udrugama i strankama, poput one Rade Borić, na gradonačelnika Zagreba Milana Bandića zato što glavni grad (!) ove države ide ukrasiti lijepom hrvatskom trobojnicom sa šahovnicom. Evo prigovora: to puno košta; koliko smo vrtića mogli izgraditi, i ustaljene demagoške bljuvotine djece komunista koji nisu pitali Tita i Partiju, kada su prisilno (!) nametali zastave s petokrakom koja je masakrirala Vukovar, koliko to košta, koliko vrtića, pardon, zatvora i Golih otoka je Maršal za taj novac mogao izgraditi, koliko je Đurekovića za taj novac po svijetu mogao pobiti, koliko vila po Hrvatskoj si sagraditi, koliko još aviona napraviti da bi efikasnije bombardirali Tuđmana i Banske dvore.
 
Ti što napadaju Bandića zbog zastava Republike Hrvatske u našem glavnom gradu, osim što pokazuju svoje pravo lice, totalitarnih umova koji se još uvijek ne mogu pomiriti što je Hrvatska, unatoč petokraci i Titu, postala država, pokazuju raskoš palanačkog primitivizma. Naime, upravo se vratih iz Švicarske i Francuske, zastave na svakom koraku, o glavnom gradu da i ne govorim. Dovoljno je skoknuti preko Atlantika i vidjeti, ne samo u Washingtonu, da je američka zastava dio svagdašnjice i kućnog “dekora”, posebno za važne državne praznike, svakog Amerikanca. To što radi gradonačelnik glavnog grada Hrvatske je, suprotno, ispravljanje nepravde i civilizacijski čin koji nije usmjeren ni protiv koga, pa ni gradnje vrtića, pogotovo, a to je njezino pravo koje poštujem, kada se za vrtiće i djecu zbog troškova zastava zabrinjava feministica koja niti ima, niti želi imati djecu.
Kada sam prošlog tjedna bio u Zagrebu i vozio se Slavonskom avenijom, vidjeh te “sporne” zastave i taj “skupi” projekt, djeluje uistinu lijepo, a svaki stranac jasno vidi da je u glavnom gradu Republike Hrvatske, a ne u Bangladešu.
 
Tko je tu lud?
 
Jad i bijeda ovih kritičara Bandića zbog ukrašavanja (!) glavnog grada zastavom iste zemlje posebno su vidljivi na sljedećem primjeru. Sjetite se kada su razne udruge, od “Ženske mreže”, koja se bavi zaštitom ženskih prava i bori protiv nasilja prema ženama, do gay udruga, koje se bave pravima homoseksualaca, protestirale protiv ukidanja Titova trga u Zagrebu i mahale zastavama Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem, te komunističkim, jugoslavenskim zastavama s petokrakom. To bi u mnogim ozbiljnim zemljama bilo kazneno djelo ili prekršaj. No stvar je tu ridikulozna. Naime, “Ženska mreža” maše Titovim zastavama, Tita koji je svoju prvu ženu razdjevičio s 14 godina (pedofil), a poslije ju, kao i drugu, izručio NKVD–u i dao ubiti. Koje sramoćenje “Ženske mreže”, koja slavi pedofila i ubojicu žena, kao i homoseksualaca koje je Tito ubijao ili slao na Goli otok kao relikte “iskvarenog buržujskog morala”. Tko je tu lud? Bandić jamačno nije, a njegov primjer trebali bi slijediti svi gradonačelnici.
 
Dakako, nije u zastavi sve, Hrvatima treba posla i kruha, trebaju joj političari koji ne kradu, koji ne zlorabe istu zastavu i prekriveni njome i busanjem u hrvatska prsa potkradaju ovaj narod. Ali nevladine udruge, kako je rekao bivši ministar financija Linić, koje godišnje dobiju 4,5 milijardi kuna, uglavnom od “dobronamjernih” inozemnih izvora, imaju 4,5 milijardi razloga protiv hrvatske zastave. Razumljivo, gledati hrvatske zastave u Zagrebu njima je traumatično. No tu ne pomaže protuhrvatska ideološka zabrijanost. Dovoljan je apaurin...
 

Ivica Šola, http://www.glas-slavonije.hr/kolumna/21/4486/45-milijardi-razloga-protiv-hrvatske-zastave

Srbi se ne žele suočiti s prošlošću

 
 
Srbi se ne žele suočiti s prošlošću. To je morala ustanoviti dobitnica Nobelove nagrade Herta Müller na beogradskom sajmu knjiga. Dobrom sajmu knjiga treba skandal. Bez njega nije prošao ni beogradski koji je upravo završio. Povod je bio nastup počasne gošće Herte Müller. Odgovarajući na pitanja novinara, branila je NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999. Napad je bio opravdan s obzirom na ratove koje je Srbija donijela regiji, kazala je ona. „Srbi su sami sebi nanijeli zlo i moraju s tim živjeti.“
http://www.balkaninsight.com/en/file/show//Images/images/Herta%20Miler%20u%20BG%20Beta%20Aleksandar%20Dmitrovic%20640.jpg
Herta Müller
 
O toj rečenici dalo bi se raspravljati. Ne samo u Srbiji. Izbio je medijski shitstorm u kojemu su diferencirane reakcije ostale gotovo nevidljive. Gotovo nijedan kritičar nije propustio spomenuti činjenicu da je otac Herte Müller bio esesovac. Ja nisam moj otac, rekla je Müller na sajmu knjiga, ali uvijek sam imala potrebu ispričavati se. Jedna kritičarka posudila je tu izjavu. Ja nisam Milošević, napisala je, pa ne ću za njega ni ispaštati. Time je spomenut središnji problem srpskog postupanja s ratnom prošlosti: nema razlike između kolektivne krivnje i kolektivne odgovornosti.
 
Propuštena šansa
 
Procesi na Haaškom sudu za ratne zločine bili su šansa da se ta razlika razjasni: postoje individualni počinitelji koji od zajednice „preuzimaju“ krivnju – ali ne i odgovornost za pitanja kako je do tih zločina došlo i kako bi se slične stvari ubuduće mogle spriječiti. Tu šansu za učenje Srbija nije iskoristila. Kad je predsjednik suda nedavno bio u oproštajnom posjetu Beogradu, premijerka Ana Brnabić žalila se da sud nije pridonio pomirenju u regiji jer je jednostrano proglasio krivom srpsku stranu. Sudac je suho odgovorio da su za pomirenje nadležne zemlje, a ne sud. Sigurno, Haaškome sudu može se predbaciti mnogo toga i točno je da nije osuđen niti jedan Hrvat ni Kosovac visokoga ranga. Ali narativu koji u Srbiji vole, da su za sve svi podjednako krivi, suprotstavlja se tvrda činjenica civilnih žrtava u ratu u Bosni: umrlo je 33070 Bošnjaka, 4075 Srba, 2263 Hrvata.
 
Zašto u proteklih dvadeset godina ni u jednoj zemlji bivše Jugoslavije nije bilo slobodne rasprave o ratu? Pobjednici (Hrvatska, Slovenija) ne vide povoda za samoispitivanje. Oni njeguju dogmu vlastitog „čistog“ rata. Neugodna pitanja nakon rata sebi postavljaju samo gubitnici. Ali klasičnih gubitnika nema. To ima veze s intervencijom Zapada. Ratovi u Bosni i na Kosovu nisu završili zato što su se „potrošili“, nego su nasilno zaustavljeni izvana. Sukob je zamrznut i nakon toga institucionalno reproduciran u novostvorenoj državi.
 
Svi su žrtve
 
To važi prije svega za Bosnu, gdje je etnija postala središnja politička kategorija. U tom kontekstu nacionalistički nabijen diskurs žrtve sam ide dalje. Brinu se za sramotu drugih, ne za onu svoje vlastite strane. I naravno, govor o opasnosti koju za naciju predstavljaju susjedi iskušano je sredstvo tehnike vladanja. Uspješno ga primjenjuju političke elite zemalja propalog malog imperija. A kako (skoro) svi govore istim jezikom, ti se diskursi međusobno potvrđuju i pojačavaju. Samo jako prekogranično civilno društvo moglo bi im proturječiti alternativama. Njega još nema na vidiku.
 

Andreas Ernst, Neue Zürcher Zeitung, Švicarska

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Petak, 21/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1274 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević