Get Adobe Flash player

Društvene mreže prepune su mrzitelja Hrvatske

 
 
Nevjerojatno koliko ima interesnih grupa na društvenim mrežama. Jadnih i podlih grupa, okupljenih na antihrvatskoj, ideološkoj i smrdljivoj etničkoj pa i vjerskoj podjeli koju čuvaju kao "zjenicu oka", reče njihov duhovni vođa i ideolog tvorac te sintagme. Čovjek zlikovac čije ideje bolesnici i danas slijepo i dosljedno slijede. No tu su trenutačno najbitniji njihovi današnji suvremenici i moderatori tj. duhovni vođe novijeg vremena: razni milanovići, plenkovići, šeksovi, markovine, tomići, jergovići, jakovine, klasići, kekini, obersneli, pupavci, ostoje rankovići, stanimirovići i mnogi drugi domaći izdajnici-petokolonaši, parazitski, četnički i udbaški šljam.
https://croativ.net/wp-content/uploads/2020/01/MilanceKomunist2.jpg
Kada i ako jednu jedinu objavu istine ili riječ izustiš, kao da dirneš u osinje gnijezdo, pa i gore od toga. Poanta je u tomu što imaju podršku na žalost u službenoj poltronskoj vlasti RH. Koja prihvaća teret i stigmu ustaške države koju nose ove i buduće generacije sve dok se jednom ne stavi točka na to stigmatiziranu laž. Sve to funkcionira na način da se taj smrdljivi član (ako mu se išta ne sviđa u tvojoj objavi), samo interno obrati adminu i ti si diskvalificiran... No, ako netko od "njih" smrdljivih spodoba komentira i objavi nešto što se eventualno tebi ne sviđa,ma nema veze, kao zaliveni su… Zatim uđeš malo dublje u analizu grupe i pojedinaca, njihovim profila i njihovih interesa, tada se šokiraš... Naime poželiš da nisi ni gledao, i ako je to tek mali dio onoga o čemu oni baljezgaju jer su obično veliki dio zaključani, osim samo za prijatelj...
 
Ponekad me torpediraju ali iskreno vrlo često i sam se odjavim jer su ogavni i jadni, ali sam sve to primijetio i osjetio jako puno puta. Obično i redovno se skrivaju pod jako privlačnim grupama naročito regionalnog i zemljopisnog karaktera, što je inače jako privlačno za širu populaciju kao veliki mamac za ljude domoljube koji vole svoju zemlju i jezik za razliku od njih. Načitaš se tu raznih izraza, etiketa, mržnje prema zemlji u kojoj žive i zemlji koja ih hrani, a također i samom nazivu grupe čije ime nose. Nagledaš se tite, užičkoga kola, šajkača, kokardi i laži. Pregršt laži i konstrukcija da ti se zgadi život, što i jest njihov cilj. Jednostavno mi se gade takvi "ljudi".Moj profil je otvoren za sve dobronamjerne ljude. Oni koji nisu takvi su nepoželjni, no zavirit će oni svejedno jer ih zanima. Ne će kurva priznati ni sebi da je kurva...
 
Komemoraciju u Jasenovcu, koju uporno poturaju Židovi i Srbi, bila je žalosna i tužna, a skandalozna je bila izjava predsjednika Zorana Milanovića, koji je rekao da ploču HOS-a treba maknuti i baciti. On bi bacio legalnu spomen-ploču ubijenih branitelja HOS-a! Po njemu ta spomen-ploča nema nikakve veze s Domovinskim ratom! To je "naš predsednik Zoran"!
Slično je u Jasenovcu govorio "premijer" da su "sve žrtve jednake", što je  najobičnija i neutemeljena floskula, budući ne dolazi na komemoraciju u Bleiburgu.
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Misteriji Ozirisa i Izide

 
  
Općenito je danas mišljenje kad se govori o misterijima Ozirisa i Izide da su ti misteriji davali priliku onima koji su u njima sudjelovali da razvratno uživaju, da se muškarci sastaju sa ženama i provode orgije; ukratko, da su svetišta Izide i Ozirisa bila leglo nemorala. To je mišljenje poteklo vjerojatno iz toga [razloga] što su u pokvarenom Rimu, od polovice I. stoljeća prije Krista pa [na]dalje oni raskalašeni Rimljani, kojima nije ništa bilo sveto, upotrebljavali ne samo Izidina svetišta, nego i druga, u svrhu svoje zabave. Pjesnik Juvenal, koji je živio krajem I. i početkom II. stoljeća kaže da nije bilo hrama u Rimu u kojem se žene nisu podavale. Još žešće su kršćanski pisci napadali sve poganske hramove i nazivali ih da su oni leglo brakolomstva i raspuštenosti. Pisci Tertulijan i Minutius Felix kažu da se hramovi upotrebljavaju za blud, a poznati vještak u ljubavnim stvarima, Ovid[ije], preporuča, uz teatre i portike, hramove kao najzgodnije mjesto za ljubavne pustolovine. Kad se sve to uzme, kao i to da je 19. godine poslije Krista car Tiberije istjerao štovatelje Izide iz Rima, a hram im porušio upravo zbog jednog događaja ove vrste u tom hramu, onda je jasno kako je došlo do toga da se o Izidinim i Ozirisovim misterijima ovako misli.
https://i.pinimg.com/originals/1f/e9/c4/1fe9c451a48f01721dc046770c13b5dc.jpg
Međutim su ti misteriji i taj kult bili potpuno drukčiji. Baš obrnuto, oni su tražili čistoću i trezvenost [umjerenost]; ukratko, uzoran život.
Kakvi su uistinu bili ti misteriji i taj kult?
 
 Po tragovima Ozirisa i Izide
 
Diljem cijelog Egipta, od Aleksandrije do Assuana, posvuda ćete naići na tragove kulta najpopularnijeg egipatskog božanstva Ozirisa. Rijetko će vas na to upozoriti vaši vodići, ali, ako samo malo poznajete egipatsko kiparstvo i slikarstvo, vi ćete se brzo uvjeriti kako je duboko bio prodro taj kult u duše Egipćana. U muzejima na papirusima, u grobnicama na stijenama, u reljefima na zidovima i stupovima hramova, u njihovim kapelicama, svugdje vas susreće Ozirisov lik, a uz njega, kao i posebno, lik božice Izide. Ali ne samo to, nego vi često vidite osobito u Luksoru i Karnaku, Medinet Habuu i Rameseumu, kako je jedan ili drugi vladar na svojim ogromnim kipovima prikazivan kao Oziris.
Oziris se (po)štovao posvuda, ali najveće mjesto njegovog kulta bio je Abydos, gdje je po vjerovanju Egipćana bio njegov pravi grob. I Izida se (po)štovala posvuda, ali najsvetije mjesto njezinog kulta bilo je daleko na jugu, povrh prve katarakte, na otoku Philae, gdje je ona oplakivala Ozirisovu smrt.
Pohodio sam sva mjesta gdje su se (po)štovali Oziris i Izida, a naročito Abydos i Philae.
Otok Philae poznat je vrlo dobro, ne samo onim turistima koji putuju do prve nilske katarakte, nego i svakom tko je ikada vidio slike iz Egipta. To je onaj otok na Nilu, čiji su divni hramovi bili žrtvovani potrebama današnjeg života. Samo malo na sjeveru od ovog otoka podignuta je preko Nila ogromna brana, kojom se u određeno doba godine zaustavlja velik dio nilske vode i stvara ogroman rezervoar za vrijeme suše. Tada se čitava okolica Philae pretvara u ogromno jezero, a sam otok i Izidin hram nestaju pod vodom. Kad sam se čamcem dovezao do otoka, virili su iz vode samo kapiteli s arhitravima, tzv. kloska i gornji dijelovi velikih pilona hrama Izide, a sve ostalo - čitavi redovi stupova s arhitravima, cijeli hram - bilo je pod mutnom vodom Nila. Taj otok posvećen kultu Izide bio je nekoć pun njenih svećenika i svećenica, a poklonici su dolazili iz cijeloga svijeta da na njemu što dublje prodru u njene misterije, u tišini i miru, okruženi ljepotama njenoga hrama.
Abydos je danas poznat samo onima koji bolje poznaju egipatsku povijest i egipatsku umjetnost. Tu kod sela El-Araba el-Madfuna, običnog i jednostavnog egipatskog sela, obraslog palmama, bio je stari egipatski Abydos, sveto mjesto Ozirisovo, a ujedno i najstarije groblje egipatskih kraljeva I. i II. dinastije koje su vladale Egiptom od oko 3300. godine prije Krista [od oko 2950. pr. Kr.].
 
Danas se na mjestu starog Abydosa nalaze ostaci grobova iz doba I. i II. dinastije, srednje i nove države, ostaci starog Ozirisovog svetišta i lijepo očuvani čuveni i krasni hram što ga je podigao kralj Seti I. U tom hramu, osim glasovite 'liste egipatskih vladara', nalaze se najljepši reljefi egipatske umjetnosti i divne kapelice Ozirisa, Izide i Horusa, s reljefima koji očaravaju. Čuvar-vodić povesti će vas u jednu podzemnu građevinu, te će vam kazat' da se tu nalazio Ozirisov grob. I doista ta gradnja, koja svojom maestoznom jednostavnošću sliči na Kefrenovo predvorje nedaleko velike sfinge, djeluje vrlo moćno, tako da je lako to i povjerovati. Međutim, to je tzv. prividni grob kralja Setija I.
Danas zaboravljen skoro do svakoga, bio je Abydos punih 4000 godina grad u koji su svi Egipćani s poštovanjem i vjerom gledali najveće svetište boga spasitelja Ozirisa, centar njegovih misterija.
Ma koliko Oziris bio najpopularniji i čovjeku najbliži bog starog Egipta, ipak on ne bi za kulturni razvoj značio toliko da nije njegov kult prenesen na onaj božice Izide, prešao granice Egipta i raširio se po svemu Rimskom Carstvu osvajajući duše onih koji su bili željni približiti se božanstvu.
 
Misteriji
  
Kulturni svijet oko Sredozemnog mora i u Rimskom Carstvu uopće u I. stoljeću pr. Kr. i u I., II. i III. stoljeću poslije Krista bio je u svojim dušama već napustio stare bogove, koji nisu mogli zadovoljiti njegovo novo duševno raspoloženje, nastalo u prvom redu djelovanjem helenističkog doba. Ljudi se ne zadovoljavaju više (sa) starom jednostavnom pobožnošću, (sa) starim žrtvama i molitvama, (sa) (po)štovanjem bogova, pri čemu su oni ponajviše samo gledatelji, a ne i sudionici. Oni hoće, i to sve jače, jedan drukčiji odnos svoje osobnosti prema onoj nevidljivoj i (o)taj[(an)stve]noj sili, koja ipak njihovim životom upravlja i kojoj su, htjeli ne htjeli, podložni. Čovjek se u ovo doba hoće približiti tom božanskom biću, on ga hoće obuhvatiti svojom dušom i da sam od njega bude obuhvaćen, on hoće doći do sigurnosti da između njega i božanstva postoji jedna zajednica, te da na taj način on nekako shvati i osjeti postojanje božanstva. U takvom raspoloženju, koje je ujedno i razumno i djeluje na osjećaj, pri kojemu čovjek, udaljujući se od dnevnoga posla, koncentrira svoju pozornost na duhovno, čovjek je uvjeren da se približio božanstvu. A onaj skup svetih čina, koji su potrebni da čovjeka dovedu do takvog raspoloženja, nazivali su misterijima. Kako je pak upravo tajanstvenost tih čina, možda najviše, djelovala na onoga koji je prvi put njima pristupao, to je uskoro ime misterija značilo upravo tajanstvene svete čine određenog skupa ljudi.
 
Mnogoboštvo ne može zadovoljiti ovakvo traženje, ovo produbljeno religiozno osjećanje, ovu potrebu sve šireg sloja ljudi helenističke kulture. Ljudi su trebali jedno božanstvo u kojem će biti sva božanstva, upravo zato što se čovječja duša ne može približiti mnogima u punoj svojoj snazi i potpuno predana. I tako se dogodilo da se uzelo jedno božanstvo s kojim su se ostala stopila.
 
Stare su vjere bile sve čisto nacionalne, one se nisu ni nastojale proširiti, one su bile vezane uz svoj grad, odnosno državu. U to vrijeme nije bilo moguće ni [pro]misliti da bi bilo koji egipatski bog mogao preći granicu Egipatske države. Naprotiv, ove su nove religije svjetske religije, općenitoga značenja, one [do]nose spas svim ljudima, samo one navješćuju opću i vječnu istinu, one traže vjerovanje, osvjedočenje i krajnju predanost svojoj zajednici i svome Bogu. I upravo zbog toga sasvim je logično da će se one međusobno pobijati. Da li se taj bog zove Serapis, Izida ili Mitra, ne znači mnogo, svaki od njih postiže u dušama vjernika ono za čim su oni težili. U helenističko doba, pa sve do kraja II. stoljeća poslije Kr., Serapis i Izida su [oni] koji osvajaju svijet upravo zbog toga što su ljudi upravo u njihovom kultu našli svoje zadovoljenje. Početkom III. stoljeća njihov kult opada, a njihovo mjesto zauzimaju Krist i Mitra. Sada se razvila borba između kršćanstva i mitraizma, koja je završila konačnom pobjedom kršćanstva.
 
I tako su Oziris pod imenom Serapisa i Izida izašli iz egipatske nacionalne religije i postali općenita, svjetska religija, čiji poklonici nisu više bili samo na obalama Nila, nego i po svim obalama Mediterana i Crnog mora, na Rajni i Dunavu, u Galiji i Britaniji, u Ptuju (Poetovio) i Celju (Celeia), pa čak i na obalama današnje Rusije.
Do ovog svjetskog proširenja kulta Ozirisa i Izide došlo je tek nakon punih 4000 godina postojanja njihovog kulta u Egiptu.
 
Početci Ozirisovog kulta
 
Počevši od sredine V. dinastije, dakle od oko 2600. pr. Kr. [tada bijaše početak IV. dinastije, a peta započinje oko 2480. pr. Kr.] javlja se Oziris kao opći bog, kao član velike heliopolitanske [heliopol(i)ske] eneade, tj. božanskog sustava koji su sastavili heliopolitanski svećenici, a prihvatili egipatski vladari. Od tada pa nadalje prodire kult Ozirisa sve dublje u Egipat, dok konačno on ne postane najpopularnije i najomiljenije božanstvo, općenito božanstvo svim egipatskim gradovima, pa se tako održalo sve do završetka egipatske vjere i civilizacije.
Ali tko je taj Oziris koji zauzima ovako važno mjesto u mišljenju Egipćana? Davno prije V. dinastije, još prije I. dinastije, dakle prije 3300 godine pr. Kr. [2950. pr. Kr.], (po)štovao se Oziris u gradu Busirisu ili Zeduu, u Delti. Tu je on bio (po)štovan kao inkarnacija univerzalne snage oplođenja. I Egipat, ova divna oaza, koju Nil stvara uz svoje obale, dok je s jedne i s druge strane zatvara pustinja, sve ovo lijepo što tu ima: ova zelena polja, ovo zlatno klasje, ovo grožđe, cvijeće i plodovi, sve je to djelo Ozirisa, ono je čak sam Oziris. I na kraju i sam Nil, koji sve to (pro)uzrokuje. I on je Oziris.
 
Iz ove primitivne spoznaje prirodnih sila, koje su se pridale [pripisale] jednom božanstvu, stvorila se drama, u kojoj se na ljudski način prikazivala borba vegetacijskog života s propadanjem i uništavanjem koje se svake godine zbiva pred čovječjim očima. Nil raste, poplavljuje i onda opada, te kao da nestaje; žito probija iz zemlje, zeleni se, daje zlatno klasje, a onda ponovno propada; loza se ozeleni i daje grožđe, te joj onda lišće otpadne i grožđe se osuši ili izgnije; stabla se ozelene, oplode, pa im onda otpadnu lišće i plodovi. Ali se onda događa čudo: sjeme koje je palo u zemlju klija i izbija na svjetlo, vinogradi i stabla se ponovno ozelene lišćem. Nil se diže i poplavljuje, cvijeće opet oživljava, žito opet rađa klasje, a stabla plodove. - Iz ovog prirodnog umiranja i oživljavanja stvorili su Sumerani mit o Dumuciju [Dumuzu/Ormuzdu], Sirijci o Adonisu, Grci o Dionizu, Egipćani o Ozirisu.
Legendu Ozirisa i Izide, koju nam je očuvao oko 100. godine poslije Kr. Plutarh u svom djelu 'O Izidi i Ozirisu', potvrđuju skoro u svim detaljima tekstovi piramida (oko 2600. pr. Kr.) iz čega se vidi da je ona bila već potpuno oblikovana u to davno vrijeme.
 
Legenda o Ozirisu i Izidi
  
Prema toj legendi Oziris je bio kralj koji je naslijedio svog oca Geba (zemlja) kao vladar zemaljskog svijeta. On je ljude naučio poljoprivredi, upoznao ih je s lozom, raži, pšenicom, čime će se hraniti, dao im je zakone i uputio ih da (po)štuju bogove. On je osvojio Gornji Egipat, gdje je našao rudnike zlata i bakra i onda Egipćane uputio kako treba kovati kovine. Izida je suradnica Ozirisova, nadarena magijom, ona pronalazi način obrađivanja tla, stvara zakone, ona vlada zemljom kad njezin muž Oziris ide u osvajanja.
28. godine vladanja Ozirisova postade on žrtvom svog brata Seta. Ovaj potajno izmjeri tijelo Ozirisovo i spremi jedan krasan sanduk, koji je njemu odgovarao, pa ga onda dade donijeti u dvoranu u kojoj je bila gozba. Set obeća da će taj sanduk darovati onome kojem će on potpuno odgovarati. Kad su razni [po]kušali i nije im odgovarao, uđe Oziris, a na to Set i 72 druga urotnika pokriše sanduk poklopcem i začavliraju ga, metnuše na nj olova i baciše u rijeku, koja ga onda preko Tanaiskog ušća odnese u more.
 
Izida, koja je to dočula, pođe tražiti lijes Ozirisov. Na putu je doznala da ga je more [iz]bacilo na obalu Biblosa, na jedan grm vrijeska, koji je brzo narastao do velikog i lijepog stabla, koje je pokrilo lijes. Izida pođe u Biblos i dođe na kraljev dvor, gdje je dobila lijes s kojim se vrati u Egipat. U to se namjeri na lijes, koji je ona bila metnula na skrovito mjesto, Set, otvori ga i, prepoznavši lješinu svoga brata, rasiječe ju u 14 komada i baci ih na razne strane. Sada, rastužena Izida pođe tražiti ove komade, u papirnatoj [papirusnoj] lađi po barama, pa je tako našla sve udove tijela osim jednog jedinog i to spolnog uda, a to zbog toga što ga je čim je pa(l)o u rijeku pojela riba oksirinks. Nato je Izida napravila jedan falus sličan Ozirisovom i posvetila ga. Posvuda je Izida, gdje[god] je našla koji dio Ozirisovog tijela, podigla njemu grob.
 
Izida i njeni saveznici - Thot, Anubis i Neftis, skupiše raštrkane udove i složiše tijelo Ozirisovo, koje onda Izida pomoću lijeka, koji je ona izmislila kao magijka [čarobnica], oživi za život vječni. Taj život je sasvim drukčiji od onog prije smrti, to je život kralja koji nije među ovim svijetom, heroja koji je postao bog. On ostaje zaštitnik Egipta, ali vlast ima njegov nasljednik.
 
Oziris dakle ponovno oživljuje kao što pšenica, koju se zasije u jesen, proklija u proljeće, kao Nil koji svake godine ponovno naraste i poplavi. Ali upravo onako kao što je nova stabljika samo čedo onog sjemena, a nova poplava Nila donosi novu vodu, tako i [u]mjesto Ozirisa, koji je oživio za drugi svijet, za ovaj oživljuje njegov sin. Ozirisu se rađa posmrtni sin, Izida oživljuje Ozirisovo truplo svojom magijom i nju oplođuje umrli bog. I zato se njezin i Ozirisov sin, koji se tako rađa, zove 'Horus sin Izide'. Horus se rađa u Šemnisu u Delti i sprema osvetiti svog oca. Kad odraste navali na Seta i potuče ga. Set iznosi raspr[av]u pred sud bogova i pobija legitimitet Horusa, ali on ne uspijeva i bogovi priznaju Horusa za sina Ozirisovog koji, pošto ponovno svlada Seta, naslijedi svog oca.
Jasno je da ukoliko Oziris u ovoj legendi predstavlja rađanje u prirodi i Nil, Set predstavlja sile koje uništavaju, on je neprijatelj vegetacije i vode koja oplođuje, on je suha pustinja, oluja i vjetar. I kao što Izida predstavlja sve ono što stvara i što koristi, Set predstavlja onu snagu koja razara i uništava.
I nije bila dostatna brutalna snaga kojom je Horus sa svojim saveznicima pobijedio Seta, bilo je potrebno da u Ozirisu pobijedi i pravda. Bogovi sude u korist Ozirisa i Horusa, te primaju Ozirisa u nebo.
Tako završava legenda i drama Ozirisova. Ozirisa je onda naslijedio Horus, a onda kraljevi ljudi.
Koja je povijesna vrijednost ove legende nećemo ovdje dulje razglabati. Dovoljno je kazati da ona u sebi ne znači drugo nego združenje Egipta, preko Nila, preko zajedničkih interesa i zakona u jednu veliku i moćnu jedinicu. Nas ovdje više interesira djelovanje Ozirisa kao božanstva na Egipat.
Sama priča o Ozirisu, koja krije u sebi svakogodišnje rađanje prirode, ima u sebi i jednu drugu crtu, koja je vrlo važna za ljude. To je smrt i posmrtni život Ozirisov.
Slijedeći logično legendu Ozirisa i Horusa kralj, koji je zapravo nasljednik njihov u zemaljskom vladanju i, po egipatskom vjerovanju, njihova živuća slika na zemlji, mora i nakon smrti imati istu sudbinu kao i oni.
 
Kad se kralj kruni daju mu se u ruke bič i šiba, što predstavlja Ozirisovo kraljevstvo, kad kralj slavi jubilej, tj. svečanost Zed, onda se uz mnoge ceremonije obnavljaju ritusi koje su Izida, Anubis, Thot i Horus izvršili nad mrtvim Ozirisom i dali mu vječnost. Kralj sada obnavlja smrt Ozirisovu i uskrsnuće. Ta svečanost Zed daje kralju, po egipatskom vjerovanju, novu snagu. Zed je tako 'ozirifikacija' kralja. Ona daje kralju mladost. Ako se pak ovaj isti ritus obavlja na mrtvom tijelu kraljevom, onda će ga on oživjeti, kao što je oživio Ozirisa, za vječnost. I tada će na drugom svijetu faraon (kralj) biti u istom stanju kao i Oziris, zaštitnik kralja koji vlada.
Da kralj, kad umre, postane besmrtan, potrebno je da se on učini sličan Ozirisu, koji je bio ubijen i onda oživio. I kao što je Ozirisovo tijelo bilo raskomadano, tako bi u najstarije doba raskomadali truplo kraljevo. Na ovaj način on postaje Oziris kojega je raskomadao Set. U tekstovima na piramidama kralj se zove Oziris. I sada kraljevska obitelj igra cijelu dramu, 'misterij' Ozirisov. Kraljice bi uzele ulogu Izide i Neftis, najstariji sin Horusa, a ostala braća ili rođaci Anubisa i Thota. Očuvao nam se ovaj cijeli ritual u svim njegovim najsitnijim detaljima, koji su vrlo komplicirani. I upravo zbog te kompliciranosti uzeli su ga u ruke svećenici.
 
Ovaj posmrtni ritus ima ove epizode:
1. Traženje mrtvaca, njegov nalaz i prepoznavanje.
2. Skupljanje raskomadanih udova i slaganje njihovo u mumiju, a i u kip koji je živa slika prijašnjeg tijela.
3. Povratak fizičkog života mumiji i kipu pomoću ritusa magije. Pomoću istih instrumenata koji su služili za oživljavanje Ozirisa, sada se kralju 'otvaraju usta i oči'. Tada se imitiraju kretanja i daje se mumiji sve ono što ima živ čovjek.
Tek sada će oživljeni, ozirisirani kralj živjeti na drugom svijetu uz Ozirisa i svoje pretke.
Ovi misteriji Ozirisovi izvršeni na kraljevskoj mumiji nisu bili ni poznati ni pristupačni širem krugu. U početku samo je kralj imao pravo na vječnost. 
Kasnije je kralj morao popustiti i sada je samo još mali krug izabranih oko njega smio upoznati i poslužiti se istim misterijima, tj. ozirisirati se.  A onda tek za velike socijalne revolucije (između 2300. i 2000. g. pr. Kr.) proširile su se ove tajne, magične i religiozne. Sada im je i plebejac smio i mogao biti [su]dionikom i znati sve ono što je egipatska vjera naučavala, tj. sada, kada je u Egiptu izvršena socijalna jednakost na zemlji, svim Egipćanima su se otvorila i vrata nebeska. Od sada pa nadalje nije besmrtnost privilegij samo faraona i nekih izabranih, nego svaki čovjek može doći pred sud Raa i postati božanstvo.
 
Oziris prima sada veće značenje nego ikad prije, cijeli Egipat sada sudjeluje [u]velikim svečanostima boga koji u isto vrijeme predstavlja sve ono dobro što Egipat prima i koji mu poslije smrti osigurava besmrtnost. Simbolično Ozirisovo stradanje vrši se sada javno. Oziris je bog Nila, nilska zemlja je njegovo tijelo, nilska voda njegova krv. Oziris umire u Nilu da bi se onda ponovno [uz]dignuo u novi život u novom bilju. I kao što Izida u 'svetom braku' izvršava svoj oplođaj na Ozirisu koji (se) uskrsava, i iz toga se rađa Horus kao sin i osvetnik, tako rijeka poplavljuje i oplođuje majku zemlju. Slične priče postoje i kod drugih starih naroda: bog poplave, bio to Nil ili Eufrat, mora poginuti da može proklijati žito.
 
Sve mnogobrojne poplave Ozirisa slavila su brojna njegova svetišta po cijelom Egiptu. U tim svečanostima, koje su dijelom bile javne, a dijelom tajne - samo za svećenike, sudjelovao je cijeli narod. Većinom su te procesije bile noću pri svijetlu baklji, što je pojačavalo tajanstvenost. Ali bilo je i procesija po danu. Glavne su svečanosti bile u proljeće i na jesen, kad se prikazivalo stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa.
 
Širenje kulta Izide i Ozirisa
  
Rekli smo da su Ozirisovi misteriji bili dijelom javni, a dijelom poznati i pristupačni samo posvećenima. Jedan od onih koji je uspio da ga prime među posvećene bio je i otac povijesti Herodot koji je oko 450. g. pr. Kr. pohodio Egipat. Ali upravo zbog toga što je bio posvećen, bio je ob(a)vezan na čuvanje tajne, i Herodot ju čuva upravo onako kao kasniji pisac Plutarh koji je bio posvećen u misterije Izide.
Kad je Aleksandar Veliki osvojio Egipat i iza njega zavladali Egiptom Ptolomejevići, koji unesoše u Aleksandriju i grčku vjeru i grčki duh, kad je nova helenistička kultura, nastala iz grčke i orijentalne, u Aleksandriji procvala, pretvorili su Ptolomejevići Ozirisa u Serapisa.
 
Već je davno prije toga (po)štovanje Izide prešlo granice Egipta. U VII. stoljeću pr. Kr. (po)štuje se Izida u Siriji i tamo se stopila s Demetrom i Astartom. U VII. i VI. stoljeću [pr. Kr.] pravili su u Tiru i Sidonu kipove Izide i slali u Etruriju i Lacij. U V. stoljeću [pr. Kr.] (po)štuje se Izida na Siciliji. Kult Izide prodro je do Atene možda već u V. stoljeću [pr. Kr.]. U IV. stoljeću [pr. Kr.] ima u Ateni njoj posvećenih privatnih svetišta. Oko 350. g. pr. Kr. dopustila je atenska narodna skupština egipatskim trgovcima da izgrade u Pireju svetište Izidi. Stari su grčki zakoni kažnjavali smrću onoga koji bi pokušao u grad unijeti tuđe božanstvo. Ali otkad je Aleksandar Veliki osvojio Egipat i kad su Makedonci postali egipatskim kraljevima, onda egipatski bogovi nisu više bili strani Grcima. Oziris, kojeg su helenizirali u Serapisa, i Izida, koju su Ptolomejevići izjednačili s grčkom božicom Io, mogli su sada slobodno ulaziti u grčki svijet.
 
Po svoj prilici već za Ptolemeja Sotera (323.-285. g. pr. Kr.) izgrađen je jedan Serapeum u podnožju Akropole. Iza toga se kult Izide i Ozirisa neprestano širio, tako da je u II. stoljeću prije Krista bio raširen po cijeloj Grčkoj, a i po Makedoniji i Trakiji.
U Italiju došao je kult Izide preko grčkih kolonija. Na Siciliji je taj kult postojao svakako za Agatokla ili Hijerona II. U Rim dolazi ovaj kult tek za Sule. Odsad su mu prilazili mnogi Rimljani, i on se slobodno širio u glavnom gradu carstva. Godine 43. pr. Kr. zaključio je rimski senat da se u Rimu [iz]gradi hram Izide. Građanski rat između Antonija i Augusta, te mržnja Rimljana prema Kleopatri i Egiptu, ohlad(n)ili su i rimske simpatije za egipatsko božanstvo. Međutim se zaboravila Kleopatra i Izida je ponovno osvajala duše Rimljana, a njezin kult i kult Serapisa pronosile su rimske legije, trgovci i kolonisti po svim provincijama ogromnog carstva.
 
Žene i kult Izide
 
U Rimu su, osobito žene, prilazile Izidinom kultu. Izida je blaga i mila božica, koja traži truplo svoga Ozirisa, pa onda njegove raskomadane udove i, kad ih nađe i skupi, grli svog dragana, i onda ga oživljuje na vječni život, božica koja nema samo božansku snagu i ljepotu, nego pozna i sve tajne magije, božica-majka. Sve je to bilo toliko blizu ljudima i ženama, a osobito ženama. A onda obredi, u kojima sudjeluju svi posvećeni u tajne njezinog kulta, približuju čovjeka toliko božanstvu, oni mu daju utjehu, nadu i vjeru u oprost grijeha i spas poslije smrti. I kao što su uvijek žene najodanije vjernice, bilo je to i u ovom kultu. One su slušale više puta slijepo svoje svećenike i izvršavale sve što bi im oni propisali kao korisno za spas i oprost grijeha. Nije to bila nikakva rijetkost da su Rimljanke pošle na dug i naporan put, u Egipat, da otamo donesu nilsku vodu za svoje svetište u Rimu. Odanost žena Izidi ne samo u Rimu, nego i u cijelom Rimskom Carstvu, bila je silna. Nema božanstva koje bi davalo toliko pomoći za spas i zaštitu svojih vjernika kao Izida. Ovo silno povjerenje žena znao je katkad koji svećenik zlorabiti i tako baciti nelijepu sjenu na inače svijetli kult Izide.
 
Bilo je to u Rimu 19. godine poslije Krista. Vitez Decius Mundus uzalud je dugo vremena nastojao zavesti jednu čestitu gospođu Paulinu. Kad ju nije nikako mogao pridobiti, obratio se on svećenicima Izidinog hrama u koji je ona zalazila. Potkupljeni s 5000 denara priopćili su svećenici Paulini da se bog Anubis želi s njom sastati jedne noći. Sva sretna pošla je Paulina na taj sastanak na koji je došao Mundus pod maskom boga Anubisa. Ali je za ovaj Mundusov čin doznao i sam car Tiberije, čuvar i privrženik strogog rimskog morala. Tiberije dade Mundusa prognati iz Rima, svećenike pribiti na križ, hram srušiti, a kip božice baciti u Tiber.
 
Uz sve to kult se Izide sve više širio. On se uvelike razmahao tijekom [vladavine] cara Kaligule, koji je upravo ludovao za svim onim što je bilo egipatsko. Za Kaligule izgrađen je i hram Izidi na Martovom polju (Isis Campensis). Drugi Neronov nasljednik Oto[n] bio je vatren[i] poklonik Izide. Flavijevci su također bili nakloni tom kultu. Godine 217. dopustio je car Karakala da se Izidin hram [po]digne usred Rima i, po svoj prilici, on je sam dao izgraditi Iseum i Serapeum na brdu Coeliusu [Caelius, Celij].
U II. i III. stoljeću poslije Krista bilo je u Italiji skoro u svakom mjestu kapelica i svetišta Izide, koje su podigli privatnici. Ali kad je kršćanstvo postalo državna vjera, a car Teodozije 391. g. zabranio žrtve poganskim bogovima, odzvonilo je i kultu Izide i Ozirisa. U Rimu je još 394. g. poslije Krista konzul Nicomachus Flavius oficijelno [službeno] slavio svečanost Magne Matris [Velike Majke] i Izide. Godine 397. napadnut je i porušen Serapeum u Aleksandriji, a za njim i ostali po Egiptu. Jedino se Philae [o]držao sve do 560. godine. Te je godine silom zatvoren hram Izide po nalogu cara Justinijana.
 
Izida
  
Ova Izida helenističkog i rimskog svijeta nije bila više ona stara Izida rane egipatske vjere. Grci u Aleksandriji i drugdje, kombinirali su naučavanje o Ozirisu i Izidi, kakvo su naučavali egipatski svećenici, s naučavanjem svojih filozofa.
U simboličnoj legendi Izida predstavlja egipatsku zemlju koju svake godine oplođuje Nil-Oziris. U drugoj koncepciji Oziris je sunce, Izida zemlja, koju griju njegove zrake. Oziris je otac, a Izida majka svih stvorenja. Čovjek je sličan Ozirisu i, kao što Oziris umire, ali ostavlja sina, tako je i s čovjekom, koji [i]dalje živi u svojoj djeci. U borbi između predstavnika dobra Ozirisa, i predstavnika zla Seta, Izida pomaže pobijediti dobru. Izida je izmislila sve umjetnosti, ona je stvorila civilizaciju, ona može kazniti i nagraditi. Na kraju, njoj su pripisivali sve atribute grčkih božica. Ona čak vlada nebeskim svodom zvijezda. [Zvijezda] Sirius je njoj posvećen(a). Grci izjednačuju Izidu s Demetrom, s Hekatom i dr. Osobito je sad raširen Izidin kult među mornarima. Kao zaštitnica mornara ona se zove Isis Pelagia ili Isis Pharia. Njoj, božici mora, zvijezdi mora, zavjetuju se mornari u oluji, tj. kad se spase posvećuju joj zavjetne slike. U svim većim lukama Sredozemnog mora bilo je slikara koji su takve slike Izide slikali i prodavali mornarima.
 
Izida je sada i božica ljubavi. Ona je utemeljila ženidbu, ona daje ženama ljupkost i zavodljivost, ona je božanski tip majčine ljubavi. Izida je vladarica svijeta i, onako kao što Junona dijeli vlast s Jupiterom, dijeli ju ona sa Serapisom. Ona je i omiljena božica vojnika, [po]daje pobjedu i trijumf. Našlo se natpisa u kojima se kaže da je Izida bolesne, koji su od nje zatražili pomoć, izliječila. Ona je zaštitnica svojih vjernih, te progoni njihove neprijatelje.
 
Izida je sada opće božanstvo, ona je, kako jedan natpis koji je pronađen u Capui, kaže: 'Jedna i sve'. Ovakvo božanstvo, koje je u sebi skupilo sve atribute raznih božanstava, s kultom koji je toliko djelovao na čovječje osjećaje, sa strogim moralnim propisima koje je ono nalagalo svojim poklonicima, lako je osvajalo privrženike i vjernike u svijetu koji su bili željni toplijeg i bližeg doticaja s božanskim. Osim toga, egipatska je vjera sama po sebi bila daleko nad onom Grka i Rimljana. Duboki moralni zakon egipatske vjere nije bio poznat ni jednima ni drugima. Dovoljno je pročitati tzv. mrtvačku knjigu [egipatsku Knjigu mrtvih] da se vidi što se sve tražilo od Egipćanina da bude poslije smrti proglašen pravednim. Svaki se Egipćanin mogao spasiti, ako je živio po tom naučavanju, kojeg su bogovi otkrili ljudima. Ali se pritom trebalo držati i strogih obreda. Rijetki Grci koji su to od Egipćana naučili, prenijeli su to u svoja tajna društva u Grčku i stvorili tamo, još [od]ranije, eleuzinske i slične misterije. Sada se u helenističko i rimsko doba osnivaju udruženja koja (po)štujući Izidu u svim mogućim njenim formama, primaju obrede i tajnu inicijaciju (posvećenje) od egipatskih svećenika, te ljubomorno čuvaju tajne koje su otkrivene samo njima, posvećenima.
 
Upravo ova tajnovitost, kojom su se ob[a]vili poklonici Izide, privlačila je mnoge. I baš je ta tajna, koju su oni strogo čuvali skoro onemogućila sve do danas da točno upoznamo cijelo njihovo vjerovanje i sve njihove obrede. Dva pisca koja su o njima više pisala, Plutarh i Apulej, i to Plutarh u svojoj raspravi 'O Izidi i Ozirisu', a Apulej u XI. knjizi svojih 'Metamorfoza' - nisu  nam otkrila sve tajne, upravo zbog toga što su i jedan i drugi bili članovi Izidinih misterija. Ali nešto iz njihovih spisa, nešto iz drugih, nešto iz slika, koje su nam se očuvale na ostacima Izidinog hrama u Pompejima, u Herkulanumu, Stabijima i nekim drugim mjestima, možemo danas sebi stvoriti približnu sliku tih misterija.
 
Izidini misteriji
 
Izidini misteriji obavljale su se u njenim hramovima. Ti su hramovi bili ne samo mjesta za božji kip, nego je u njima i oko njih bilo osim glavne dvorane hrama, i posebnih dvorana u kojima se razmišljalo o misterijima i podučavao vjerski nauk. Oni su bili neka vrsta samostana. Među ostalim prostorijama nalazila se i jedna u kojoj bi kandidat koji se imao primiti, spavao da vidi Izidu u snu. Jedna prostorija bila je određena za sastanke, blagovaonicu i konferencije, jedna za ritualno pranje prije svetih čina.
Svakoga dana rano ujutro, oko podne i uvečer, obavljala se služba božja u Izidinom hramu, u kojoj su uz svećenike uvijek sudjelovali i vjernici.
 
Svećenstvo, s velikim svećenikom na čelu, dočekivalo je vjernike. Svećenik je imao ne samo obrijano lice, nego i glavu, ili bar tonzuru, odjeven u dugu bijelu haljinu. Veliki svećenik morao je biti trezven [umjeren] u jelu i piću da ga u njegovom uzvišenom zvanju, u kojem je on morao 'naučiti razumjeti i poučavati božanske stvari' ne smeta ništa materijalno(g). Uz njega su viši i niži svećenici. Ovi potonji odjeveni su u duga odijela svijetle boje, od prsiju [pasa] do gležnjeva, gornji dio tijela je gol. Svećenice su odjevene u duge prozirne haljine s naborima, kosa im je spletena oko čela kao dijadem; osim toga, nose šal s resama, zauzlan na prsima. I jedni i drugi imaju u rukama jednu lepezu i jednu malu vazu, načinjenu u obliku sise, jer blagoslovljena voda koja je u njima čisti i posvećuje kao mlijeko božice Izide. Neke od njih imaju u ruci sistrum, tj. neku vrstu timpana, čiji glas treba potjerati Seta, ubojicu Ozirisovog, a istovremeno njegov zvuk treba buditi ljude da ne otrome. Cijeli hram i sve prostorije oko njega bili su puni slika i reljefa iz egipatske mitologije. Izida je naslikana u raznim njenim funkcijama: kao božica i žena u prozirnoj haljini, ispod koje se vide njeni krasni oblici, kao božica i majka s malim Horusom na koljenima, kao kasnije Madona. Uz ostale bogove koji sudjeluju u Ozirisovom misteriju, ne nedostaje ni sam Set, a onda ni grčki bogovi.
 
Jutarnja služba počinjala je tako da bi veliki svećenik, obučen [odjeven] u dugu bijelu haljinu pristupio k svetištu i otvorio zavjesu koja je pokrivala božicu. Tada bi pred njom svećenici p[r]olijevali blagoslovljenu vodu 'nilsku' i škropili njome nazočne, a zatim zapalili svetu vatru. Onda bi veliki svećenik, stojeći na pragu svetišta, probudio božicu govoreći egipatskim jezikom samo njemu poznate formule i pozvao ju samo njemu poznatim imenom. Iza toga su se (pri)kazivali darovi. Posebni svećenici i svećenice oblačili su svakog dana božičin kip u razna, više puta skupocjena odijela, već prema danima i svečanostima. Druga služba božja, poslije podne oko 2 sata, počinjala je pjevanjem svećenika. Mnogo puta se vrijeme provodilo u razmišljanju o misterijima. Uvečer je bila treća služba, skidale [su] se haljine s kipa i povukao zastor.
 
U svečanim danima obavljale [su] se velike procesije, a svećenici su na se[be] oblačili maske bogova i svetih životinja. Tada su se obavljali žalobni misteriji, događaji patnja Ozirisovih. Najvažnije od svih svečanosti slavile su se u proljeće i na jesen. Umiranje vegetacije na jesen i njen preporod u proljeće jednaki su smrti i uskrsnuću Ozirisa.
Te su se svečanosti, koje su u bit(nost)i bile iste, prilagođavale kraju u kojem su se slavile. Apulej nam je opisao jednu takvu proljetnu svečanost u Kenhreji na obali blizu Korinta. Ta se svečanost zvala 'svečanost Izidine lađe'.
Jesenska svečanost bila je još veća, jer se slavila u doba Ozirisove smrti 13. studenog. Tada su svećenici, maskirani u bogove, igrali na pozornici Ozirisov misterij. S njima su i svi nazočni oplakivali smrt Ozirisovu, glasno plačući i vičući. Kad bi se igralo našašće Ozirisovo u noći 15. studenog, tada su svi nazočni klicali od veselja: 'Oziris je nađen. Oziris je nađen!'. A kad bi se slavilo Ozirisovo uskrsnuće, tada su Isiaci [Izijaci, Izidijanci], kako su se oni zvali, izlazili na ulice i slavili to uskrsnuće povicima i veselim raspoloženjem. Kazališne predstave, gozbe i slično, jačale su to raspoloženje. Sve ove svečanosti bile su javne. Ali oni, koji su bili posvećeni, gledali su u svemu tome dublje značenje, oni su znali da je njihova dužnost živjeti krjeposno, ako hoće umrijeti kao pravednici.
 
Primanje i uvođenje u Izidine misterije
 
Ovi pravi članovi Izidinih misterija činili su posebna udruženja, tzv. kolegije Izide. Glava ovakvih kolegija zvao se ili zvala, prema tome da li je bio muškarac ili žena, ili Otac ili Majka. Isiak [Izijak, Izidijanac] zvao se 'božji vojnik', upravo onako, kao što su se kršćani zvali 'vojnici Kristovi'.
Kandidat (ili kandidatkinja) koji je trebao biti primljen, morao se preseliti u jednu od onih soba koje su bile oko hrama, svakog dana nazočiti svim službama božjim, slušati poučavanja svećenička, te razmišljati o svemu tome. Svećenici su često opominjali kandidata da se spremi za primanje. Njemu se rastumačilo da onaj koji je posvećen, mora cijelog života ostati spolno čist. I tek onda, kad je on odlučio da će doista izvršavati sve stroge zahtjeve, te kad je sam zamolio da ga 'posvete u tajne, svete noći', započeo je obred inicijacije (posvećenja). 'Inicijacija je bila slična dragovoljnoj smrti, iza koje je dolazio preporod', kaže nam Apulej. I jedne noći javljaše mu svećenik da se božica udostojila kazati mu da je došao trenutak za to. Sada su kandidata, pošto su mu pročitali na egipatskom jeziku neke rečenice, posvećeni[ci] odveli u kupaonicu, ili ga se uronilo u jedan bazen pun vode. Tu se izvršio ritus, kako bi mi kazali, krštenja (baptizma) [u kršćanstvu, kristijanizacije]. Iza toga bi kandidata odveli pred kip božice, pred kojim bi on (po)legao. Tu bi mu veliki svećenik tajno [pri]šapnuo riječi, koje se inače nisu smjele izgovoriti i ujedno mu glasno kazao da deset dana ne smije jesti bilo što, što je živjelo, ni da pije vino.
Tih deset dana provodio je kandidat u asketskom razmišljanju. Poslije toga bi ga jedne večeri veliki svećenik doveo u hram, gdje su mu vjernici donosili darove. Onda bi veliki svećenik pozvao sve neposvećene da izađu iz hrama, obukao [bi] kandidata u lanenu haljinu, uzeo ga za ruku i poveo na dno svetišta.
I sada Apulej, koji nam sve to priča, kaže: 'Pozorni čitatelju, ti bez sumnje pitaš, što [bi] se onda kazalo i što se onda radilo? Ja bih ti kazao, kad bi bilo slobodno to kazati, ti bi to doznao, kad bi to bilo slobodno čuti. Ali bi uši i jezik tada počinili slično svetogrđe, zbog ove drske znatiželjnosti… Slušaj, ali vjeruj ono što je istina. Ja sam se približio granicama smrti, i prije nego sam stupio na prag Prozerpine ja sam se povratio, prenesen kroz sve elemente. Usred noći ja sam vidio sunce, koje je svjetlilo bijelim svjetlom, bogove podzemlja i bogove neba, ja sam im se približio i ja sam im se sasvim izbliza poklonio. To je što ti ja mogu kazati, a što si čuo, potrebno je da ne razumiješ'.
 
U zoru, pošto bi se kandidat dvanaest puta preobukao u razna odijela, odveli bi ga na estradu hrama, pred sam kip Izide. On je bio sada obučen [odjeven] u sjajno odijelo, s gorućom bakljom u ruci, s krunom od palminog lišća na glavi. Hram je bio pun svijeta. Tada bi se rastvorila zavjesa, koja ga je dijelila od ostalog svijeta, i svi bi ugledali novog Isiaka [Izijaka, Izidijanca].
Iza toga su tijekom tri dana slijedile svečanosti njemu u čast. Pošto je još nekoliko dana ostao u hramu, u svetoj sabranosti, ispjevao bi 'Izidine litanije', podario velikog svećenika, s njim se izljubio, te ostavio hram.
Ovo su bili misteriji Izidini. Iza njih mogao je novi posvećenik biti prepušten misterijama Ozirisa i noćnim svečanostima Serapisa, te primiti još dva stupnja inicijacije.
  
Kult Izide i kršćanstvo
 
Upada u oči mnogo toga, što je u kultu Izide slično s kršćanstvom. Ljubav prema istini i pravdi, njihova vjera, gdje se žrtvom jednoga boga spašava čovječanstvo, njihovo krštenje, njihovo asketsko svećenstvo, njihovi sastanci. 'Đavo, čija je uloga da izvrće istinu, u misterijama idola podražava čak i same stvari božanskih sakramenata. I on krsti one, koji u nj vjeruju, i obećaje da će ih ovo kupanje osloboditi', pisao je veliki tadašnji kršćanski pisac Tertulijan (rođ. oko 160. god. poslije Krista). Isiak [Izijak, Izidijanac] slijedi primjer Ozirisov i on se hoće žrtvovati. Krštenje Isiaka [Izijaka, Izidijanca] znači duhovno čišćenje, objavljene istine rasvjetljuju njegov um. On spoznaje Boga i sam postaje Bog.
Ali da spozna božanstvo treba živjeti čisto, trezveno [umjereno], te umrijeti za zemaljske stvari. Ma koliko Izidino naučavanje daje poticaja ljudima živjeti sretno, opet ona upućuje na to kako je prava sreća na drugom svijetu. Život je lijep, ali opet samo priprava[k] za smrt. I zato se Isiak [Izijak, Izidijanac], koji provodi svoj život u trezvenosti [umjerenosti], daleko od čulnih užitaka, daleko od strasti, ne boji smrti. Sve je to privlačilo ljude kultu Izide, te je kršćanstvo u svom osvajanju duša imalo u njemu jakog protivnika“.
 
(Grga Novak, Misterije Osirisa i Iside, Novosti, god. XXVII., br. 354., /Božić/, Zagreb, 1933., str. 20.-22.; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946., str. 139.-161.).
 

Tekst: Grga Novak

[Priredio: Đivo Bašić]

Staroegipatski Oziris, potraga, pronalazak (15. studenog) i pitanje groba

 
 
„Općenito je danas mišljenje kad se govori o misterijima Ozirisa i Izide da su ti misteriji davali priliku razvratno uživati onima koji su u njima sudjelovali, da se muškarci sastaju sa ženama i provode orgije; ukratko, da su svetišta Izide i Ozirisa bila leglo nemorala. To je mišljenje poteklo vjerojatno iz toga [razloga] što su u pokvarenom Rimu, od polovice I. stoljeća prije Krista pa [na]dalje oni raskalašeni Rimljani, kojima nije ništa bilo sveto, upotrebljavali ne samo Izidina svetišta, nego i druga, u svrhu svoje zabave. Pjesnik Juvenal (kraj I. i početak II. st.) kaže da nije bilo hrama u Rimu u kojem se žene nisu podavale. Još žešće su kršćanski pisci napadali sve poganske hramove i nazivali ih leglima brakolomstva i raspuštenosti. Pisci Tertulijan i Minutius Felix kažu da se hramovi upotrebljavaju za blud, a poznati vještak u ljubavnim stvarima, Ovid[ije], preporuča, uz teatre i portike, hramove kao najzgodnije mjesto za ljubavne pustolovine. Kad se sve to uzme, kao i to da je 19. godine poslije Krista car Tiberije istjerao štovatelje Izide iz Rima, a hram im porušio upravo zbog jednog događaja ove vrste u tom hramu, onda je jasno kako je došlo do toga da se o Izidinim i Ozirisovim misterijima ovako misli. Međutim su ti misteriji i taj kult bili potpuno drukčiji. Baš obrnuto, oni su tražili čistoću i trezvenost [umjerenost]; ukratko, uzoran život. […]
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/53/Pompeii_-_Temple_of_Isis_4_-_MAN.jpg
Oziris se štovao posvuda, ali najveće mjesto njegovog kulta bio je Abydos, gdje je po vjerovanju Egipćana bio njegov pravi grob. I Izida se štovala posvuda, ali najsvetije mjesto njezinog kulta bilo je daleko na jugu, povrh prve katarakte, na otoku Philae, gdje je ona oplakivala Ozirisovu smrt. […]
Davno prije V. [staroegipatske] dinastije, još prije I. dinastije, dakle prije 3300 godine pr. Kr. [2950. pr. Kr.], štovao se Oziris u gradu Busirisu ili Zeduu, u Delti. Tu je on bio štovan kao inkarnacija univerzalne snage oplođenja [plodnosti]. […]
Legendu Ozirisa i Izide, koju nam je očuvao oko 100. godine poslije Kr. Plutarh u svom djelu 'O Izidi i Ozirisu', potvrđuju skoro u svim detaljima tekstovi piramida (oko 2600. pr. Kr.) iz čega se vidi da je ona bila već potpuno oblikovana u to davno vrijeme.
Prema toj legendi Oziris je bio kralj koji je naslijedio svog oca Geba (zemlja) kao vladar zemaljskog svijeta. On je ljude naučio poljoprivredi, upoznao ih je s lozom, raži, pšenicom, čime će se hraniti, dao im je zakone i uputio ih štovati bogove. On je osvojio Gornji Egipat, gdje je našao rudnike zlata i bakra i onda Egipćane uputio kako treba kovati kovine. Izida je suradnica Ozirisova, nadarena magijom, ona pronalazi način obrađivanja tla, stvara zakone, ona vlada zemljom kad njezin muž Oziris ide u osvajanja.
 
28. godine vladanja Ozirisova postade on žrtvom svog brata Seta. Ovaj potajno izmjeri tijelo Ozirisovo i spremi jedan krasan sanduk, koji je njemu odgovarao, pa ga onda dade donijeti u dvoranu u kojoj je bila gozba. Set obeća da će taj sanduk darovati onome kojem će on potpuno odgovarati. Kad su razni [po]kušali i nije im odgovarao, uđe Oziris, a na to Set i 72 druga urotnika pokriše sanduk poklopcem i začavliraju ga, metnuše na nj olova i baciše u rijeku, koja ga onda preko Tanaiskog ušća odnese u more.
 
Izida, koja je to dočula, pođe tražiti lijes Ozirisov. Na putu je doznala da ga je more [iz]bacilo na obalu Biblosa, na jedan grm vrijeska, koji je brzo narastao do velikog i lijepog stabla, koje je pokrilo lijes. Izida pođe u Biblos i dođe na kraljev dvor, gdje je dobila lijes s kojim se vrati u Egipat. U to se namjeri na lijes, koji je ona bila metnula na skrovito mjesto, Set, otvori ga i, prepoznavši lješinu svoga brata, rasiječe ju u 14 komada i baci ih na razne strane. Sada, rastužena Izida pođe tražiti ove komade, u papirnatoj [papirusnoj] lađi po barama, pa je tako našla sve udove tijela osim jednog jedinog i to spolnog uda, a to zbog toga što ga je čim je pa(l)o u rijeku pojela riba oksirinks. Nato je Izida napravila jedan falus sličan Ozirisovom i posvetila ga. Posvuda je Izida, gdje[god] je našla koji dio Ozirisovog tijela, podigla njemu grob. […]
 
Izida je bila i božica ljubavi. Ona je utemeljila ženidbu, ona daje ženama ljupkost i zavodljivost, ona je božanski tip majčine ljubavi. Izida je vladarica svijeta i, onako kao što [starorimska] Junona dijeli vlast s Jupiterom, dijeli ju ona sa Serapisom. Ona je i omiljena božica vojnika, [po]daje pobjedu i trijumf. Našlo se natpisa u kojima se kaže da je Izida bolesne, koji su od nje zatražili pomoć, izliječila. Ona je zaštitnica svojih vjernih, te progoni njihove neprijatelje. […] Upada u oči mnogo toga, što je u kultu Izide slično s kršćanstvom. Ljubav prema istini i pravdi, njihova vjera, gdje se žrtvom jednoga boga spašava čovječanstvo, njihovo krštenje, njihovo asketsko svećenstvo, njihovi sastanci. […]
Izida i njeni saveznici - Thot, Anubis i Neftis, skupiše raštrkane udove i složiše tijelo Ozirisovo, koje onda Izida pomoću lijeka, koji je ona izmislila kao čarobnica, oživi za život vječni. Taj život je sasvim drukčiji od onog prije smrti, to je život kralja koji nije među ovim svijetom, heroja koji je postao bog. On ostaje zaštitnik Egipta, ali vlast ima njegov nasljednik.
 
Ozirisu se rađa posmrtni sin, Izida oživljuje Ozirisovo truplo svojom magijom i nju oplođuje umrli bog. I zato se njezin i Ozirisov sin, koji se tako rađa, zove 'Horus sin Izide'. Horus se rađa u Šemnisu u Delti i sprema osvetiti svog oca. Kad odraste navali na Seta i potuče ga. Set iznosi raspr[av]u pred sud bogova i pobija legitimitet Horusa, ali on ne uspijeva i bogovi priznaju Horusa za sina Ozirisovog koji, pošto ponovno svlada Seta, naslijedi svog oca. […]
Glavne su svečanosti bile u proljeće i na jesen, kad se prikazivalo stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa. […] Jesenska svečanost bila je još veća, jer se slavila u doba Ozirisove smrti 13. studenog. Tada su svećenici, maskirani u bogove, igrali na pozornici Ozirisov misterij. S njima su i svi nazočni oplakivali smrt Ozirisovu, glasno plačući i vičući. Kad bi se igralo našašće Ozirisovo u noći 15. studenog, tada su svi nazočni klicali od veselja: 'Oziris je nađen. Oziris je nađen!'. A kad bi se slavilo Ozirisovo uskrsnuće, tada su Isiaci [Izijaci, Izidijanci], kako su se oni zvali, izlazili na ulice i slavili to uskrsnuće povicima i veselim raspoloženjem. Kazališne predstave, gozbe i slično, jačale su to raspoloženje. Sve ove svečanosti bile su javne. Ali oni, koji su bili posvećeni, gledali su u svemu tome dublje značenje, oni su znali da je njihova dužnost živjeti krjeposno, ako hoće umrijeti kao pravednici. (Grga Novak, Misterije Osirisa i Iside, Novosti, god. XXVII, br. 354, /Božić/, Zagreb, 1933, str. 20-22; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 139-161).
 
Međutim, samo uskrsnuće Ozirisovo ne bi mnogo značilo da nije preko ove legende Oziris postao za Egipćane Spasitelj od vječne smrti. […] O tome kakav će biti život pojedinca poslije smrti odlučuje sud kojemu predsjeda Oziris. Pred taj sud dolazi čovječja duša i polaže račun. […]
Herodot je prigodom svog boravka u Egiptu oko 450. pr. Kr. nazočio dvjema javnim svečanostima na kojima se slavilo uskrsnuće Ozirisa. Na tim je svečanostima narod okupljen na desetke tisuća, kako nas Herodot izvještava, oplakivao smrt Ozirisovu, a onda slavio njegovo uskrsnuće. Te su se svečanosti obavljale svake godine u određene dane i na njima [su] se javno ponavljali obredi koji su prikazivali pojedine prizore iz muke, smrti i uskrsnuća Ozirisa. […]
Narodno vjerovanje da je Oziris svojim stradanjem, smrću i uskrsnućem otvorio sebi put među bogove i to omogućio svim Egipćanima bila je vjera svakog Egipćanina. (Grga Novak, Kult uskrsnuća u povijesti, Vjerovanje u stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa, Narodni list, god. II, br. 277, /20. i 21. travnja 1946./, Zagreb, 1946, str. 6; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 145-148, 150-152. Vidi ponešto također: Grga Novak, Egipat, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1967, str. 60-62).
Iako su neki arheolozi odbacili Herodotove podatke (u svezi lokacije groba), zanimljivo je da je u najnovije vrijeme pronađen Ozirisov grob, pa je pravo pitanje da li se takav grob kao iznimno arheološko otkriće uklapa u konvencionalnu arheologiju ili pak onu „zabranjenu“ jer postoji malo šturih podataka i gotovo nikakvi objavljeni radovi o tome.
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1529 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević