Get Adobe Flash player

Andrej nas vraća u metode ne tako davnih totalitarnih vremena

 
 
Rasprava o Istanbulskoj konvenciji unutar HDZ-a poprimila je za demokraciju zabrinjavajuće razmjere. Kako su mediji donijeli, Plenković prijeti onima koji su protiv ratifikacije da ih u slučaju izbora ne će staviti na listu, a Stiera se, zbog sasvim pristojnog i argumentiranog pisma, sili na ostavku. "Inkluzivni" Plenković pokazao je zabrinjavajuće lice za "modernog političara 21. stoljeća" jer nas vraća u metode ne tako davnih totalitarnih vremena.
http://specialedtech.net/wp-content/uploads/2016/05/inclusion-graphic.jpg
U tim se vremenima status u partiji i društvu ravnao "moralno političkom podobnošću". Svakoga tko nije odražavao stavove partije i vođe eliminiralo se ili marginaliziralo. Plenkovićev unutarstranački stav oko ratifikacije Istanbulske konvencije je čisti komunistički relikt moralno-političke podobnosti, samo što je ovdje komunistička ideologija na temelju koje se eliminiralo zamijenjena rodnom ideologijom. Stier je s pravom primijetio da Plenković otvoreno vrijeđa i ponižava članove stranke koji su protiv ratifikacije govoreći im da "najprije pročitaju dokument", a onda komentiraju.
 
Relativiziranje biološkog spola
 
Otkud on zna da protivnici ovog teksta nisu pročitali, otkud on sebi uzima ekskluzivno pravo da ga je samo on ispravno razumio? On se tu postavlja kao bruxelleski komesar koji jedan dokument tretira kao Kur'an, da se u njega ne smije zadirati, raspravljati, neslagati, već uzmi ili ostavi. Ni Biblija u kršćanstvu nije imala i nema takav status kao Istanbulska konvencija, jer su mnogi dijelovi Biblije kroz povijest, sve do 2. vatikanskog sabora, bili izbacivani kao neprihvatljivi. Ali, eto, kod Istanbulske konvencije to nije moguće, ona je više od Svetog pisma.
 
To upućuje na dogmatski karakter ovog dokumenta, kao da ga je sam Alah diktirao nekom bruxelleskom ćati u ušesa, kao i na dogmatski karakter onih koji su ga napisali i koji ga provode. Suvišno je ponavljati da se svi slažemo oko potreba borbe protiv nasilja prema ženama. To nikome nije sporno.
 
Budući da su mnogi protivnici bezuvjetne i cjelovite ratifikacije ovog dokumenta izdignutog na razinu Kur'ana iznijeli mnoštvo argumenata protiv, želio bih ovdje dodati nešto o čemu se nije govorilo, to je kulturološko-ideološka pozadina ove konvencije kada je borba protiv nasilja nad ženama u pitanju. Iz Istanbulske konvencije progovara neomarksistički feminizam iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bit ovog feminizma je mišljenje da radništvo nije više primarni objekt izrabljivanja, diskriminacije i nasilja, da su to postale žene.
 
Za nasilje one okrivljuju patrijarhat, mušku kulturu i muškarca kao takvog, te hijerarhijski ustrojeno patrijarhalno društvo s jakim identitetima kao izvorima (patrijarhalnog) nasilja. Zbog toga ovaj feminizam stavlja naglasak na zaštitu "mikroidentiteta" pa u sklopu rodnih studija i teorije fabriciraju mikroidentitete, relativiziraju biološki spol, jer je, među inim, spol, biti muško i žensko, također jedan od izvora nasilja, kako tvrdi Simone de Beauvoir. Istanbulska konvencija u svojim temeljnim naglascima sadrži ovu neomarksističku feminističku matricu kojoj je u nekim dijelovima više stalo do kriminalizacije muškarca kao takvog, kao i muškog principa i jakog identiteta koji izvire iz spola.
 
Feminističko pretjerivanje
 
Od Hollywooda, preko EU parlamenta do MeToo Instagram feminizma ovih dana u javnosti imamo sliku muškarca isključivo kao (seksualnog) zlostavljača. Muškarac = nasilje. Što bi bilo da je Juncker "štipnuo za guzicu" Angelu Merkel, a ne Plenkovića? Bi li to bila šala? Protiv toga feminističkog pretjerivanja već ustaju i same žene, kao Catherine Deneueve i mnoštvo drugih. Ženi više ne možeš reći ni da je mlada i lijepa, kao ministar Kujundžić, i eto vam već ove feminističke moralne policije.
 
Zato tvrdim da je Istanbulska konvencija, osim dogmatsko-kuranska, i patrijarhalna, jer počiva na patrijarhalnoj hijerarhijskoj paradigmi. Naime, skupina GREVIO sastavljena je od deset žena koje nadziru njezino provođenje, bez ijednog muškarca (što je sada s kvotama?), što je više nego uvredljiva poruka svima nama muškarcima, ogromnoj većini, koji se, i bez Istanbulske, odvijeka protivimo i borimo protiv nasilja, te nasilnica i nasilnika u obitelji i društvu.
 
To je čista diskriminacija muškaraca, stručnjaka. Ista ta skupina GREVIO je hijerarhijski na vrhu piramide, iznad država i njezinih tijela. Dakle, feministice su u strukturi prekopirale patrijarhalno-piramidalni model protiv kojeg su ustale u ime borbe protiv nasilja koje, prema njima, ima izvor u samom patrijarhalno-piramidalnom muškom društvu, zamijenivši dominaciju jednog spola, pardon roda, drugim.
 
Dovoditi u pitanje feminističke (muškomrzačke) dogme i generaliziranja danas je u EU-u postalo opasno. I u HDZ-u. Ako Plenković opet uvede moralno-političku podobnost na matrici za ili protiv Istanbulske, Stieru i društvu ne preostaje drugo nego da ga štipnu za gu'icu i dignu sidro iz stranke jednoumlja čiji predsjednik, boreći se protiv nasilja, provodi ga u svoj stranci, gušeći slobodu savjesti – temeljno ljudsko pravo!
 

Ivica Šola, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/536966/plenkovic-uvodi-moralno-politicku-podobnost

Nisu problem 'populisti', nego demofobi i mediji

 
 
Matteo Salvini nije mogao do medija, morao je obilaziti jednog po jednog glasača. I pobijedio je... Nakon pobjede Macrona u Francuskoj, elite u Bruxellesu trijumfirale su govoreći kako je "populizam" konačno poražen, kako ide kraj "neočekivanim" populističkim fenomenima poput Brexita, Trumpa, poput izbora u Austriji, da su Orbani i Le Penove posvuda po Europi pročitani. Onda se dogodili zadnji izbori u Italiji i – šok! Pedeset pet posto osvojile su "populističke", "protestne" i "komedijaške" stranke.
http://www.liberoquotidiano.it/resizer/610/-1/true/1513716537183.jpg--matteo_salvini__silvio_berlusconi.jpg?1513716585000
POBJEDNICI - Matteo Salvini i Silvio Barlusconi
 
Teško je nabrojiti sve te riječi koje su Briselci i "mainstream" mediji skovali kako bi svisoka branili "postojeći poredak", uhodanu bipolarnost tzv. ljevice i tzv. desnice koje su potopljene jer, za razliku od "populista", oni su demofobi, ruine davno nadvladane lijevo-desne političke geografije koja, zajedno s "mainstream" medijima, ispire narodu mozak i plaši ga nepostojećim utvarama.
 
Rezultat izbora u Italiji ohrabruje jer je pobijedila – stvarnost! Poražena je medijska konstrukcija zbilje, trgovi su pobijedili televizijske salone, a demokracija je pobijedila mediokraciju i kapital koji stoji iza njih. I to mediji i politika nazivaju "populizmom", umjesto da se, kao i nakon Trumpa, Brexita i drugih fenomena, pospu pepelom jer je narod unatoč njihovu drukanju rekao suprotno i pokazao pravu definiciju što je to "fake news". To su oni koji druge prozivaju za isto – "mainstreamisti".
 
Najzorniji je primjer uspjeh Salvinijeve Lige, "neofašističke stranke", kako su je krstili neki mediji. Salvini je cijelu kampanju vodio uz totalno ignoriranje medija, a ako bi nešto i rekli, to bi bile "fake news". Na primjer, Salvinijeva Liga bila je u medijima optuživana za rasizam, a na listi ove stranke Italija je dobila prvog senatora crnca, imigranta, Nigerijca Tonyja Chikea Iwobija. Nisu ni fašisti i rasisti kao što su nekada bili...
 
Jednako tako, Salvini je kampanju vodio doslovno po trgovima, od čovjeka do čovjeka pa, iako je dupkom napunio središnji trg u Milanu, mediji su ignorirali ovog "populista" i "fašista". Da komedija bude veća, svi ti "mainstream" mediji koji godinama i godinama hračkaju po Berlusconiju, počeli su mu pisati hvalospjeve kako bi uz pomoć njega spasili Italiju od petozvjezdaša, od Lige, od Talijanske braće... i svih novih političkih snaga koje su etiketirali kao komedijaške, kao opasne, antisistemske i štatigajavišeznam kakvim ofucanim retoričkim repertoarom iz riznice politički korektnoga gnojiva za eutanaziranje stvarnosti, naroda, njegovih problema i stremljenja.
 
Naglo postavši "filoberlusconijanci", mediji su zapravo željeli spasiti "stari poredak" i konstruirati "Grosse Koalition" između Berlusconija i Demokratske stranke. S druge strane, nisu izvještavali javnost da pokret Pet zvjezdica nije isti kao u vrijeme Grilla, da iako je retorika bila antiestablišmentska, protiv političke kaste, oni su pružili ruku institucijama, kako talijanskim tako europskim, da su uspjeli pridobiti ljude razočarane starom "umjerenom ljevicom" koja je pometena. Kao ni što Salvinijeva Liga s krunicom u ruci nije više kao rigidna Bossijeva, da je nadišla regionalne pretenzije, osvojila zavidan broj glasova po cijeloj Italiji.
 
Mi smo u Italiji tako dobili novu polarizaciju. S jedne strane novu suverenističku desnicu u liku Lige (slogan – Prvo Italija, na tragu Trumpa) i iznenađujuću novu (europsku) ljevicu u liku Pet zvjezdica, unatoč tome što su i mediji i Bruxelles žestokom propagandom ili ignoriranjem drukali za status quo i pokazali se kao neprijatelji stvarnog života, kao paralelna stvarnost. Neomarksist Diego Fusaro zato se žestoko obrušio na medije nazvavši ih "novinarskim klerom politički korektnoga" te zaključuje: "Čitanje novina, pisao je Hegel, neka je vrsta realistične jutarnje molitve. Zahvaljujući današnjem novinarskom kleru, ta 'molitva' postala je irealna, okrenuta medijatiziranoj stvarnosti bez ikakvog kontakta sa stvarnom stvarnošću...
 
Pravo novinarstvo trebalo bi otkrivati ono što politička moć želi sakriti, no oni rade sasvim suprotno i objavljuju ono što ide na ruku vladajućim strukturama." U tu svrhu, umjesto informacije, oni nude etikete, svatko tko nije u skladu s dominantnim mišljenjem i političkom oligarhijom je ili fašist, ili populist, ili nešto treće "babaroginsko" kojim treba zaplašiti prosječnog čitatelja, birača. Njihovi glavni klijenti su, osim vladajućih okamenjenih političkih i financijskih oligarhija u Italiji, NGO aktivisti i borba za širenje "građanskih sloboda". I umjesto da se pospu pepelom, oni opet nakon izbora kažu kako je glasovao trbuh, a ne mozak.
 
Bahatost, "građanska prava" ne možeš jesti, kao ni novinski papir. Dok rad postaje sve nedostupniji i potplaćeniji, dok se raspada sve ono što je važno prosječnom Talijanu, od obiteljskih veza do fešta koje daju smisao i dostojanstvo životu vrijednom življenja, naravno da će trbuh, želudac s punim pravom dojaviti mozgu što je stvarnost, što se događa, ali toga nema u medijima. U takvoj konstelaciji, pa i u Hrvatskoj, biti "populist" postaje imperativ.
 

Ivica Šola, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/535386/nisu-problem-39populisti39-nego-demofobi-i-mediji

Drugi dio dokumenta izazvao novi val strasnih sučeljavanja

 
 
Prvi dio Dokumenta o dijalogu, koji je prošloga tjedna znatiželjnoj javnosti predstavilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u kojemu se objektivno vrjednuje hrvatska povijest prošloga i početka ovoga stoljeća, kojemu nitko pošten ne bi mogao ama baš ništa prigovoriti, pokvaren je drugim dijelom koji sadrži preporuke o tome koje bi simbole kojih režima i u kojim okolnostima trebalo zabranjivati. Tim drugim dijelom iz povijesti se skrenulo prema političkom kompromisu, izazvavši novi val strasnih sučeljavanja. Od onoga bitnoga časkom se zaglibilo u nebitno. Jedino su važni postali petokraka i pozdrav ZDS.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/4/45/Akademik_Zvonko_Kusic.jpeg/1200px-Akademik_Zvonko_Kusic.jpeg
Zvonko Kusić
 
Cijelu stvar popravljaju izdvojena mišljenja skupine povjesničara (Željko Tanjić, Mladen Ančić, Ivo Lučić, Ante Nazor, Nevio Šetić, Nataša Jovičić, Vanja Ivan Savić) koji misle kako su bilo kakve zabrane nepotrebne i štetne, a ako se već nešto zabranjuje, onda je simbole obaju nedemokratskih ili totalitarnih sustava trebalo staviti u isti rang. Naime, iz Dokumenta proizlazi kako obilježja i jednoga i drugog nisu dobro došla, ali ipak je prevladao benevolentniji stav prema zvijezdi. Zabranjivati mrtve simbole mrtvih režima (uostalom, Vijeće samo preporučuje, a konačnu će riječ donijeti Sabor) isto je kao suditi umrlom čovjeku.

Ogromnoj većini građana ove zemlje, a bilo bi zanimljivo i to istražiti, spomenuti simboli ne znače ništa, niti se za njih vežu niti im posebno smetaju. Oni su samo predmetom žestokih rasprava i svađa uskog kruga beznadno prošlošću opterećenih ljudi, a svađe se drugim dijelom Dokumenta samo probuđuju i produbljuju. Prva je, čini se, za sada žrtva tih svađa bista Ive Lole Ribara. Bitka preko leđa naroda unutar tog uskog, ali glasnog ideološkog kruga vodi se između jugoslavenskog i endehazijskog sentimenta, a oba su danas, godine 2018., beskrajno deplasirana. Jugoslavenstvo je, nakon svega što se događalo, nakon krvavih sukoba i strašnih zločina koje je ono proizvelo, nakon što je ono iz pozicije Hrvata značilo negaciju državnog prava i nacionalne slobode, vrijedno apsolutnog prijezira.

S druge strane, ono je razumljivo jer još ima ljudi koji su identificirani s bivšom državom, koji su u njoj bili povlašteni, koji su Beograd doživljavali svojim glavnim gradom i koji su nestankom Jugoslavije zaista izgubili svoju (emocionalnu) domovinu. Današnja pak nostalgija za NDH i njezinim znakovljem vrijedna je žaljenja i potpuno je nerazumljiva. Jer, zašto se vezati uz propalu državu, kad danas imamo nezavisnu hrvatsku državu. Nije li to baš davanje argumenata onima koji ne žele nikakvu hrvatsku državu? Ima još jedna bitna razlika. Jugoslavene nerijetko susrećemo u središnjim medijima, diplomaciji, kazalištima i na fakultetima, a ove druge tek po društvenim mrežama i forumima.
 

Josip Jović, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/ad-hoc/clanak/id/534520/jugoslavenstvo-i-endehazija-godine-2018

 

 

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 927 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević