Get Adobe Flash player

Nisu problem 'populisti', nego demofobi i mediji

 
 
Matteo Salvini nije mogao do medija, morao je obilaziti jednog po jednog glasača. I pobijedio je... Nakon pobjede Macrona u Francuskoj, elite u Bruxellesu trijumfirale su govoreći kako je "populizam" konačno poražen, kako ide kraj "neočekivanim" populističkim fenomenima poput Brexita, Trumpa, poput izbora u Austriji, da su Orbani i Le Penove posvuda po Europi pročitani. Onda se dogodili zadnji izbori u Italiji i – šok! Pedeset pet posto osvojile su "populističke", "protestne" i "komedijaške" stranke.
http://www.liberoquotidiano.it/resizer/610/-1/true/1513716537183.jpg--matteo_salvini__silvio_berlusconi.jpg?1513716585000
POBJEDNICI - Matteo Salvini i Silvio Barlusconi
 
Teško je nabrojiti sve te riječi koje su Briselci i "mainstream" mediji skovali kako bi svisoka branili "postojeći poredak", uhodanu bipolarnost tzv. ljevice i tzv. desnice koje su potopljene jer, za razliku od "populista", oni su demofobi, ruine davno nadvladane lijevo-desne političke geografije koja, zajedno s "mainstream" medijima, ispire narodu mozak i plaši ga nepostojećim utvarama.
 
Rezultat izbora u Italiji ohrabruje jer je pobijedila – stvarnost! Poražena je medijska konstrukcija zbilje, trgovi su pobijedili televizijske salone, a demokracija je pobijedila mediokraciju i kapital koji stoji iza njih. I to mediji i politika nazivaju "populizmom", umjesto da se, kao i nakon Trumpa, Brexita i drugih fenomena, pospu pepelom jer je narod unatoč njihovu drukanju rekao suprotno i pokazao pravu definiciju što je to "fake news". To su oni koji druge prozivaju za isto – "mainstreamisti".
 
Najzorniji je primjer uspjeh Salvinijeve Lige, "neofašističke stranke", kako su je krstili neki mediji. Salvini je cijelu kampanju vodio uz totalno ignoriranje medija, a ako bi nešto i rekli, to bi bile "fake news". Na primjer, Salvinijeva Liga bila je u medijima optuživana za rasizam, a na listi ove stranke Italija je dobila prvog senatora crnca, imigranta, Nigerijca Tonyja Chikea Iwobija. Nisu ni fašisti i rasisti kao što su nekada bili...
 
Jednako tako, Salvini je kampanju vodio doslovno po trgovima, od čovjeka do čovjeka pa, iako je dupkom napunio središnji trg u Milanu, mediji su ignorirali ovog "populista" i "fašista". Da komedija bude veća, svi ti "mainstream" mediji koji godinama i godinama hračkaju po Berlusconiju, počeli su mu pisati hvalospjeve kako bi uz pomoć njega spasili Italiju od petozvjezdaša, od Lige, od Talijanske braće... i svih novih političkih snaga koje su etiketirali kao komedijaške, kao opasne, antisistemske i štatigajavišeznam kakvim ofucanim retoričkim repertoarom iz riznice politički korektnoga gnojiva za eutanaziranje stvarnosti, naroda, njegovih problema i stremljenja.
 
Naglo postavši "filoberlusconijanci", mediji su zapravo željeli spasiti "stari poredak" i konstruirati "Grosse Koalition" između Berlusconija i Demokratske stranke. S druge strane, nisu izvještavali javnost da pokret Pet zvjezdica nije isti kao u vrijeme Grilla, da iako je retorika bila antiestablišmentska, protiv političke kaste, oni su pružili ruku institucijama, kako talijanskim tako europskim, da su uspjeli pridobiti ljude razočarane starom "umjerenom ljevicom" koja je pometena. Kao ni što Salvinijeva Liga s krunicom u ruci nije više kao rigidna Bossijeva, da je nadišla regionalne pretenzije, osvojila zavidan broj glasova po cijeloj Italiji.
 
Mi smo u Italiji tako dobili novu polarizaciju. S jedne strane novu suverenističku desnicu u liku Lige (slogan – Prvo Italija, na tragu Trumpa) i iznenađujuću novu (europsku) ljevicu u liku Pet zvjezdica, unatoč tome što su i mediji i Bruxelles žestokom propagandom ili ignoriranjem drukali za status quo i pokazali se kao neprijatelji stvarnog života, kao paralelna stvarnost. Neomarksist Diego Fusaro zato se žestoko obrušio na medije nazvavši ih "novinarskim klerom politički korektnoga" te zaključuje: "Čitanje novina, pisao je Hegel, neka je vrsta realistične jutarnje molitve. Zahvaljujući današnjem novinarskom kleru, ta 'molitva' postala je irealna, okrenuta medijatiziranoj stvarnosti bez ikakvog kontakta sa stvarnom stvarnošću...
 
Pravo novinarstvo trebalo bi otkrivati ono što politička moć želi sakriti, no oni rade sasvim suprotno i objavljuju ono što ide na ruku vladajućim strukturama." U tu svrhu, umjesto informacije, oni nude etikete, svatko tko nije u skladu s dominantnim mišljenjem i političkom oligarhijom je ili fašist, ili populist, ili nešto treće "babaroginsko" kojim treba zaplašiti prosječnog čitatelja, birača. Njihovi glavni klijenti su, osim vladajućih okamenjenih političkih i financijskih oligarhija u Italiji, NGO aktivisti i borba za širenje "građanskih sloboda". I umjesto da se pospu pepelom, oni opet nakon izbora kažu kako je glasovao trbuh, a ne mozak.
 
Bahatost, "građanska prava" ne možeš jesti, kao ni novinski papir. Dok rad postaje sve nedostupniji i potplaćeniji, dok se raspada sve ono što je važno prosječnom Talijanu, od obiteljskih veza do fešta koje daju smisao i dostojanstvo životu vrijednom življenja, naravno da će trbuh, želudac s punim pravom dojaviti mozgu što je stvarnost, što se događa, ali toga nema u medijima. U takvoj konstelaciji, pa i u Hrvatskoj, biti "populist" postaje imperativ.
 

Ivica Šola, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/agora/clanak/id/535386/nisu-problem-39populisti39-nego-demofobi-i-mediji

Drugi dio dokumenta izazvao novi val strasnih sučeljavanja

 
 
Prvi dio Dokumenta o dijalogu, koji je prošloga tjedna znatiželjnoj javnosti predstavilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u kojemu se objektivno vrjednuje hrvatska povijest prošloga i početka ovoga stoljeća, kojemu nitko pošten ne bi mogao ama baš ništa prigovoriti, pokvaren je drugim dijelom koji sadrži preporuke o tome koje bi simbole kojih režima i u kojim okolnostima trebalo zabranjivati. Tim drugim dijelom iz povijesti se skrenulo prema političkom kompromisu, izazvavši novi val strasnih sučeljavanja. Od onoga bitnoga časkom se zaglibilo u nebitno. Jedino su važni postali petokraka i pozdrav ZDS.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/4/45/Akademik_Zvonko_Kusic.jpeg/1200px-Akademik_Zvonko_Kusic.jpeg
Zvonko Kusić
 
Cijelu stvar popravljaju izdvojena mišljenja skupine povjesničara (Željko Tanjić, Mladen Ančić, Ivo Lučić, Ante Nazor, Nevio Šetić, Nataša Jovičić, Vanja Ivan Savić) koji misle kako su bilo kakve zabrane nepotrebne i štetne, a ako se već nešto zabranjuje, onda je simbole obaju nedemokratskih ili totalitarnih sustava trebalo staviti u isti rang. Naime, iz Dokumenta proizlazi kako obilježja i jednoga i drugog nisu dobro došla, ali ipak je prevladao benevolentniji stav prema zvijezdi. Zabranjivati mrtve simbole mrtvih režima (uostalom, Vijeće samo preporučuje, a konačnu će riječ donijeti Sabor) isto je kao suditi umrlom čovjeku.

Ogromnoj većini građana ove zemlje, a bilo bi zanimljivo i to istražiti, spomenuti simboli ne znače ništa, niti se za njih vežu niti im posebno smetaju. Oni su samo predmetom žestokih rasprava i svađa uskog kruga beznadno prošlošću opterećenih ljudi, a svađe se drugim dijelom Dokumenta samo probuđuju i produbljuju. Prva je, čini se, za sada žrtva tih svađa bista Ive Lole Ribara. Bitka preko leđa naroda unutar tog uskog, ali glasnog ideološkog kruga vodi se između jugoslavenskog i endehazijskog sentimenta, a oba su danas, godine 2018., beskrajno deplasirana. Jugoslavenstvo je, nakon svega što se događalo, nakon krvavih sukoba i strašnih zločina koje je ono proizvelo, nakon što je ono iz pozicije Hrvata značilo negaciju državnog prava i nacionalne slobode, vrijedno apsolutnog prijezira.

S druge strane, ono je razumljivo jer još ima ljudi koji su identificirani s bivšom državom, koji su u njoj bili povlašteni, koji su Beograd doživljavali svojim glavnim gradom i koji su nestankom Jugoslavije zaista izgubili svoju (emocionalnu) domovinu. Današnja pak nostalgija za NDH i njezinim znakovljem vrijedna je žaljenja i potpuno je nerazumljiva. Jer, zašto se vezati uz propalu državu, kad danas imamo nezavisnu hrvatsku državu. Nije li to baš davanje argumenata onima koji ne žele nikakvu hrvatsku državu? Ima još jedna bitna razlika. Jugoslavene nerijetko susrećemo u središnjim medijima, diplomaciji, kazalištima i na fakultetima, a ove druge tek po društvenim mrežama i forumima.
 

Josip Jović, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/ad-hoc/clanak/id/534520/jugoslavenstvo-i-endehazija-godine-2018

 

 

Milan Obradović se žestio na Hrvate zašto su dopustili »da im se 'čivuti' uvuku pod kožu i piju krv«

 
 
Teorija o „ustaškom projektu genocida nad srpskim narodom u NDH, a koji je tobože podrazumijevao ekstremno stajalište: „1/3 Srba pobiti, 1/3 prevesti na katoličku vjeru, a 1/3 protjerati“, već dugo se propagira i shvaća kao istina, odnosno, originalni „ustaški izum“, iako povijesni izvori govore nešto posve drugo.
http://www.e-novine.com/thumbnail.php?file=photo/kultura/plakati/Antis_01_u_930134120.jpg&size=article_large&scale_by=width
Ova propagandna laž nastala je na istom izvorištu kao i one o „stotinama tisuća žrtava u Jasenovcu“, „košari ljudskih očiju na Pavelićevom radnom stolu“, „ustašama kanibalima“, „preko 20 tisuća ubijene srpske djece“, „dječjem logoru u Jastrebarskom“ i sl., ušla je u srpske udžbenike, znanstvene radove, enciklopedije, literaturu, završila na filmu i u kazalištu i proširena diljem svijeta, zahvaljujući, naravno velikosrpskim i komunističkim lašcima i krivotvoriteljima. Spomenuti plan istrjebljenja (i to u daleko surovijoj varijanti!) potječe iz Rusije, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III., kada su Židovi u toj zemlji istrebljivani svim raspoloživim sredstvima.
 
Evo što o tomu kaže jedan od rijetkih, ali najpoznatijih – i najradikalnijih – antisemita u Hrvatskoj s početka XX. stoljeća, bjelovarski novinar, Srbin, Milan Obradović: „ ...(...) Čivuti se najviše prilijepiše uz bezazlene Slavene, tako da ih u samoj Rusiji imade danas već 5 miliona. Gde je narod pametan, tu se Juda ne more da širi, nego gde je bedast i zaglamast. Kad su Rusi osjetili, da će ih čivuti požderati i da su u ratu na strani neprijatelja (rusko-japanski rat), Rusi se digoše na čivute, pa ih tuku kao svinje. Čitaj novine, pa ćeš vidjeti, da ih sad u Kijevu kolju, sad u Odesi, itd. I zbog toga bježe iz Rusije na sve strane, a najviše k Magjarima i Jugoslavenima. I zbiće se onako, kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina ne će u Rusiji biti ni jednog židova, jer 1/3 ćemo poklati, 1/3 će crknuti od glada, a 1/3 će od nas pobjeći od stra!...“ (Milan Obradović, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenome mome narodu u Slavoniji, Bjelovar, 1912., str. 6. Original brošure pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).
 
Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se 'čivuti' uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen (ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.
 
Srbi su već u vrijeme Prvoga srpskog ustanka (pri oslobađanju Beograda 1806. godine) prema pisanju njihovih kroničara klali redom, Turke, žene i djecu tursku, ali i sve one koji su se tamo zatekli (Cincare, Cigane, Vlahe, Židove i druge) smatrajući da su oni pomagali tursku okupaciju Srbije. Kasnije su već (u vrijeme Milana Obrenovića) Židovi bili strpani u posebna „geta“, tzv. čifutane i izložilo ih se rasnoj segregaciji. Uspon antisemitizma u Srbiji zabilježen je i poslije Berlinskog kongresa (1878.) kad je Srbija priznata kao Kneževina, a među istaknutim i poznatim antisemitima bili su Vasa Pelagić i Jaša Tomić, kao i mnogi drugi uglednici. U antisemitizmu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a u novije vrijeme taj je pokret predvodio njezin „najveći teolog“, aktivni fašist, antisemit i duhovni otac Dimitrija Ljotića, danas svetac, vladika Nikolaj Velimirović Žički. Takav odnos prema ovoj zajednici urodio je holokaustom tijekom Drugoga svjetskog rata. Srbija je već 4. listopada 1940. godine uvela rasne zakone (objavom u Narodnim novinama) i bila je prva Judenfrei zemlja u Europi, a Beograd prvi veći grad bez Židova – za što su srpske okupacijske vlasti dobile priznanje od Berlina.
 
Velika „antimasonska izložba“ u Beogradu pokazala je kakvo je raspoloženje javnosti – i to one crkvene i intelektualne – bilo prema Židovima, koji su (to se može slobodno reći) unatrag već 200 godina najomraženija zajednica u ovoj zemlji. Taj otrovni antisemitizam postoji i danas u Srbiji – iako Židova praktično nema, jer su po svemu brojčano zanemariva, marginalna skupina koja nema gotovo nikakvoga utjecaja na kretanja u društvu. Neovisno o svim argumentima koji su u svjetskoj historiografiji dobro poznati, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – poznata francuska novinarka, književnica i bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga u izvornom smislu ustaškom pokretu.
 
Bez ikakve namjere opravdavanja onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova teza u svome izvornom smislu nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenute pogrome nad Židovima koji se tamo odvijali tijekom XIX. stoljeća. Ovakvih iskonstruiranih „istina“, ima, na žalost, toliko da bi se o njima mogle napisati deblje knjige nego što su one Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i Milana Bulajića i drugih srpskih i komunističkih krivotvoritelja. Možda je na ovom mjestu vrijedno spomenuti još jednu od poznatijih i raširenijih crnih legendi koja se također pripisuje ustašama.
 
Već više od 6 desetljeća, u javnosti je uvriježeno shvaćanje da je dobro poznatu rasističku parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda („Srbe na vrbe“) smislio i prvi javno izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak. Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu. Istina je, pak, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS). Njegovu pjesmu pod naslovom Bojni grom, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da „već dugo poziva na klanje“, što je „konačno probudilo Slovence“), objavio je list Slovenec 27. srpnja 1914. godine. (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe)   Evo kratkog ulomka koji sadrži upravo zločinačku krilaticu za čije nastajanje se neutemeljeno optužuje Budak:
(...)
„Zvali ste nas dolgo dni na klanja...
Iz dolge vstali smo noči in spanja.
S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,
Dom hladan vam postavimo ob vrbi...“
(...)
Vezano za bjesomučnu kampanju koja se protiv književnika Mile Budaka već dugo (pa i u samostalnoj Republici Hrvatskoj) vodi, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić dostavili su HINA-i apel „O MILI BUDAKU, OPET: DESET ČINJENICA I DESET PITANJA S JEDNIM APELOM U ZAKLJUČKU“, dana 23. kolovoza 2004. godine. Apel su potpisala 122 hrvatska intelektualca (akademici, doktori znanosti, književnici, publicisti, profesori, povjesničari itd.) predvođeni akademikom i najvećim živućim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom. (Tekst apela: http://www.index.hr/vijesti/clanak/o-mili-budaku-opet-deset-cinjenica-i-deset-pitanja--s-jednim-apelom-u-zakljucku/218775.aspx
 

Zlatko Pinter

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Srijeda, 16/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 929 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević