Get Adobe Flash player

Za Ukrajinu i Poljsku Drugi svjetski rat nije potpuno završen

 
 
Drugi svjetski rat nije u potpunosti završen u području koje je povjesničar Timoty Snyder nazvao „Krvozemljem“. Nacionalistička vlada u Poljskoj želi suočiti Ukrajinu s epizodom etničkog čišćenja 1943., a ukrajinske vlasti, čiji je nacionalizam ponekad nasilna reakcija na rusku agresiju,  razdirane su između veličanja počinitelja tog zločina i isprike Poljacima, svojim najbližim saveznicima u Europi.
http://www.pysanky.info/Volyn/Maps_files/volyn.jpg
Karta poljske Volhinije
 
U Volinjskom pokolju Ukrajinska ustanička vojska (UPA), vojno krilo Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) Stepana Bandere, ubila je oko 100.000 Poljaka, uglavnom u Volhiniji, ili regiji Volinj, koja je dio današnje Ukrajine, ali je prije Drugog svjetskog rata bila dio Poljske. Dva su razloga zbog kojih su ukrajinski nacionalisti to napravili. Između dva rata Poljaci su ugnjetavali Ukrajince koji su živjeli u toj regiji, prisiljavali ih da prijeđu na katoličanstvo, te su ih općenito tretirali kao građane drugog reda. Tijekom 1943., mnogi volinjski Poljaci bili su simpatizeri Crvene armije, što je preokrenulo plimu protiv pokolja nacističke Njemačke prema suradnji s gerilskim jedinicama kojima je potporu davala Moskva.
 
Do 1943. Bandera je bio u koncentracijskom logoru, a njegovi suradnici u Ukrajini bili su razočarani Nijemcima kao saveznicima koji su im trebali pomoći osnovati neovisnu Ukrajinu. Oni su također strastveno mrzili Sovjete (kad je rat završio, oni su im nastavljali pružati otpor u šumama tijekom još četiri godine). Shvatili su da će se trebati nastaviti boriti sami, bez ikakve vanjske potpore, te su krenuli uništavati ono što su smatrali petom kolonom. U svojoj knjizi o krvavoj povijesti regije, Snyder, koji simpatizira suvremenu Ukrajinu, ovako je opisao val nasilja: „Banderina Organizacija ukrajinskih nacionalista, nacionalistička organizacija koja je predvodila partizansku vojsku, već je dugo obećavala da će očistiti Ukrajinu od nacionalnih manjina. Njen kapacitet za ubijanje Poljaka ovisio je o njemačkoj obuci, kao i o njenoj odlučnosti da ubija Poljake, te je umnogome povezan s njenom željom da očisti teren od navodnih neprijatelja, prije konačnog sučeljavanja s Crvenom armijom.“
 
Snyder nastavlja objašnjavati kako je etnički sukob koji je započet protu-komunističkim akcijama Ukrajinske ustaničke vojske samo učvrstio Staljinov stisak. Staljin je priključio sporne teritorije sovjetskoj Ukrajini i nastavio ih čistiti od Poljaka. Prošlog tjedna Gornji dom poljskog parlamenta, Senat, preporučio je Donjem domu, Sejmu, da prihvati rezoluciju u kojoj se događaji u Volinju nazivaju genocidom. Jarosław Kaczynski, čelnik vladajuće stranke Zakon i pravda, obećao je da će Sejm pristati. Njemu se može vjerovati, jer njegova stranka dominira parlamentom. Sejm je dugo oklijevao to napraviti. U rezoluciji iz 2009., on je to blaže formulirao: „etničko čišćenje s karakteristikama genocida“. Pokušaje da se to oštrije uobliči spriječila je bivša vlada centra. Bivši ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski tvrdio je da,  premda je masakr imao sva obilježja genocida, kad bi se to reklo, to bi oslabilo nedavno zaokretanje Ukrajine prema Europi.
 
On ima dobre razloge da tako misli. Nakon „Revolucije dostojanstva“ 2013.-2014., obožavanje Bandere i njegovih nacionalističkih suradnika postalo je dio nove ukrajinske ideologije, koja je pomogla ujediniti zemlju protiv ruske agresije na Krimu i u istočnoj Ukrajini. Nekim dobrovoljačkim bataljunima koji su se borili na istoku, Bandera je neupitni heroj. Sve što su on i njegove pristaše napravili, bilo je u svrhu nacionalnog oslobođenja. Prošle godine, ukrajinski parlament usvojio je zakon kojim je proglašeno „nezakonitim“ nepoštivanje sjećanja na borce UPA. Prošlog tjedna, kao dio svoje politike „dekomunizacije“, koja predviđa uklanjanje sovjetskih kipova i obilježja, kao i masovno preimenovanje gradova i ulica, gradsko vijeće Kijeva jednoglasno je glasovalo da se Moskovski prospekt (Moskovska avenija) preimenuje u Aveniju Bandere.
 
Taj potez imao je za cilj isprovocirati ruskog predsjednika Vladimira Putina, za kojeg je Bandera po sovjetskoj tradiciji nacistički krvnik. Moskva je odmah reagirala. Ruski ministar vanjskih poslova Konstantin Dolgov (čitaj: Dalgov) nazvao je preimenovanje „direktnim izrugivanjem sjećanja na one koji su poginuli boreći se protiv nacizma“,  a Putinov tajnik za tisak Dmitri Preskov (čitaj: Dmitrij Prjeskov) izrazio je „žaljenje“, te dodao da „povijesna bliskost između Rusije i Ukrajine ne može biti iskorijenjena“ na takav način. Međutim, tajming preimenovanja bio je očajno bešćutan: upravo prije poljskog Dana sjećanja, 11. srpnja, što je naljutilo mnoge u Poljskoj. „Svojim potezom, kyivski političari oslabili su položaj ukrajinskih prijatelja u Varšavi i pogoršali situaciju svojih zemljaka u Poljskoj“, napisala je Olena Babakova, ukrajinska novinarka koja radi za Radio Poljska u Varšavi. „Ako se Ukrajinci ne žele suzdržati od donošenja odluka koje potencijalno stvaraju sukobe, mogli su barem paziti da izaberu trenutke manje neprikladne za sebe.“
 
Tajming je bio još nesretniji jer je prošlog vikenda Varšava bila domaćin skupa Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora. Ukrajinski je predsjednik Petro Porošenko sudjelovao i tražio pomoć protiv Rusije. Ukrajinski čelnik pokušao je smekšati svoje poljske domaćine, kleknuvši pred spomenikom žrtvama pokolja u Volinju. Ta gesta nije zadovoljila poljske nacionaliste. Witold Listowski, predsjednik domoljubne organizacije „Pogranične zemlje“, kako se Volinj često naziva u Poljskoj, taj čin je nazvao „licemjernim propagandnim potezom“. Ukrajinski parlamentarci, sa svoje strane, pripremaju oštar odgovor na rezoluciju poljskog Senata, koju je Boris Tarasju, zamjenik predsjednika Odbora za vanjske poslove ukrajinskog parlamenta, nazvao „suštinski protuukrajinskom“.
 
S obzirom da su u obje zemlje nacionalisti na vlasti, sukob zbog  povijesti truje prirodne odnose: Ukrajinci i Poljaci čak i razumiju jezik onih drugih, a Poljska je blistavi primjer za proeuropske političare u Ukrajini. Za službeni Kyiv osuda Bandere bila bi ustupak Kremlju. Za službenu Varšavu obožavanje Bandere neshvatljivo je. Pokolj u Volinju među najgorim je sovjetskim zvjerstvima nad Poljacima. Kyiv bi još uvijek mogao poduzeti korake pomirbe prema svom poljskom susjedu. Gradonačelnik Vitalij Kličko još uvijek nije potpisao odluku o preimenovanju avenije. On bi mogao napraviti više ako prizna pokolje i podučava o sramotnoj strani povijesti, ispravi školske udžbenike koji odaju počast Banderi i njegovim sljedbenicima kao herojima.
 
„Banderizam je postao dio državne ideologije,“ napisao je nedavno bivši poljski premijer Leszek Miller, „a genocidna ubojstva u Volinju služe za oblikovanje novog ukrajinskog identiteta.“ Poljska i Ukrajina još se uvijek međusobno privlače zbog pragmatičnih razmišljanja i zajedničkog straha od ruske asertivnosti u regiji. Međutim, prijepor zbog ubojstava u Volinju pokazuje da se pragmatizam, kada nacionalisti dođu na vlast, može vratiti na ponovno vođenje starih ratova i izazivanje svađa oko povijesti. Nacionalni identiteti izgrađeni na krvi ponovno oživljavaju takve sukobe, dovlače ih u sadašnjost, bez obzira na to kako nepristrani povjesničari raspodjeljuju krivnju.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg, SAD

Merkel, Juncker i Schulz

 
 
Bruxelles se godinama nije obazirao na potrebe i strahove Britanaca. Zbog toga su mnogi Britanci imali osjećaj da su podčinjeni njemačkom diktatu. Kancelarka, koja snosi odgovornost za to, mora pomoći. U potrazi za krivcima za brexit većina Britanaca koji su glasovali za ostanak navode tri imena, a to su Martin Schulz, Jean-Claude Junkcer te posebno Angela Merkel. Zagovornici ostanka uvjereni su da bi ishod glasovanja bio potpuno drukčiji da je spomenuta trojka imala bar malo istinskog razumijevanja za Cameronovu želju da podastre britanskim biračima reformski ugovor koji bi uistinu zavrijedio takav naziv. No to se nije dogodilo. Tako je tvrdoglavi trojac olako stvorio uvjete za okretanje leđa Britanaca Europskoj uniji. Sada je parlament u panici.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41UNLbBNCEL._UX250_.jpg
Tom Bower
 
Taj potres nije simptom stare engleske bolesti, već nepredvidljiv odraz toga da britanski radnički sloj i srednji sloj izvan Londona jednostavno ne prihvaća deficit demokracije u Bruxellesu. Taj je deficit Schulzovim začuđujuće bombastičnim nastupima prema Engleskoj i Junckerov prijezir prema Cameronovim biračima dobio lice. „Mi želimo našu zemlju natrag“, poručivali su oni koji su glasali za izlazak. Sedamnaest milijuna Britanaca poručilo je da im je dosta da gospodin Junkcer, kojeg oni nisu izabrali, govori kako se moraju podčiniti luksemburškom diktatu, bez prosvjedovanja.
 
Njima je bilo dosta napada Schulza, željnog samopromocije, koji je teškim njemačkim naglaskom Britancima jasno stavio na znanje da se moraju ili pomiriti sa svojom sudbinom ili otići. Većina britanskih građana koji žive izvan Londona zabrinuti su zbog useljavanja i jednostavno im je bio neprihvatljiv način na koji su Schulz i Juncker ignorirali te njihove strahove. „Oni žele izaći bez obzira na sve potencijalne financijske posljedice.“
 
Britanci su iznimno tolerantna nacija
 
Kamo je to dovelo, vidjelo se i po rezultatima referenduma u pojedinim dijelovima zemlje. Primjerice u Sunderlandu gdje Nissan ima svoje pogone. Iako su Japanci bili upozorili da bi brexit ugrozio njihova ulaganja, velika većina radnika u Sunderlandu glasala je za izlazak iz članstva. Njima kao i mnogim drugim građanima zaposlenim u industrijskom središtu Velike Britanije gospodarske prednosti koje nudi zajedničko tržište nisu mogle biti kompenzacija za pogoršanje kvalitete života. Time smo došli do pitanja useljavanja.
 
Useljavanje je vrlo složeno pitanje. Europske slobode kretanja u Londonu bile su popularne. Glavni grad profitira od tih sloboda i otvoren je prema multikulturalnosti. Ali izvan Londona situacija je posve drukčija. Britanci su iznimno tolerantna nacija. Njihova je zemlja najgušće naseljena u čitavoj Europi, oni su uvijek među prvima sudjelovali u kampanjama za pružanje pomoći izbjeglicama i potrebitima u čitavom svijetu. 
 
Ozračje se promijenilo 2004.
 
No to se počelo mijenjati nakon 1997. kada je Tony Blair postao premijer. On je neprimjetno ukinuo ograničenja za useljavanje koja su do tada bila na snazi. Slika britanskih industrijskih gradova potom se drastično promijenila. Blair je dopustio da se u Veliku Britaniju godišnje useli 500 000 ljudi, a tu odluku nisu popratili nužni programi gradnje stanova i razvoja infrastrukture. Tko je prosvjedovao protiv tih planova, nazivalo bi ga se rasistom.
 
Ozračje se drastično promijenilo nakon Blairove odluke iz 2004. da građanima osam novih zemalja članica odmah omogući potpuni pristup britanskom tržištu rada. (Njemačka se u tom slučaju odlučila za odgodu od sedam godina). Blair se zaklinjao Britancima da će u Veliku Britaniju doći svega 13 000 Poljaka. No prevario se. U Veliku Britaniju tada se slilo 750 000 Poljaka i stotine tisuće drugih istočnih Europljana. Imućni Britanci u tome su vidjeli dar s neba. U Londonu je dolazak visoko kvalificiranih, vrijednih mladih ljudi bio itekako pozdravljen. Posebno su bili dobrodošli zidari i instalateri jer su bili mnogo marljiviji od svojeglavih britanskih radnika. I naravno, mnogo jeftiniji.
 
Schulz i Juncker ismijavali su strahove Britanaca
 
Međutim, izvan Londona mladi Britanci teško su mogli dobiti mjesto za praksu. Bijes je rastao jer su migranti automatski imali pravo na socijalne naknade iako ranije nisu u sustav uplatili nijedan jedini peni. Postupno se u radničkom sloju širio dojam da se socijalni stanovi dodjeljuju useljenicima iz istočne Europe, da britanska djeca u školama postaju manjina i da su bolnice prepune (zdravstvo Velike Britanije za sve je besplatno). Nezadovoljstvo je isprva kompenzirano gospodarskim prednostima koje su nedvojbeno sa sobom donijeli istočni Europljani. No zatim je Merkel uputila dobrodošlicu neograničenom broju izbjeglica iz Sirije. Kada su euroskeptici shvatili da milijuni muslimanskih migranata hrle u Europe, raspoloženje se naglo promijenilo, posebno među radnicima.
 
Podrugljivost s kojom s kojom su Schulz i Junkcer ignorirali takve strahove dodatno je pridonijela novonastalom dojmu. Britanski žuti tisak pisao je o bespomoćnosti britanske vlade pred nepoželjnim imigrantima, među kojima ima i ubojica. A širenje takvih napisa onemogućavale su presude neizabranih sudaca Europskog suda. Pristranost Europskog suda imala je strašne posljedice kao i pristranost Europskog suda za ljudska prava.
 
Merkel je sve to trebala spriječiti
 
Do trenutka kada je kancelarka potaknula milijune izbjeglica da dođu u Europu, britanski muslimani bili su čisto unutarnjopolitičko pitanje. Više od dva milijuna imigranata, koji su s indijskog potkontinenta stigli u zemlju u okviru spajanja obitelji korjenito su promijenila središta britanskih gradova. Odbijanje mnogih imigranata da se integriraju u društvo uznemirila je duhove. Cameron je obećao da će ograničiti mogućnost spajanja obitelji. Ali u to je propalo, što iz izborno-taktičkih razloga, što zbog nekompetentnosti.
 
Njegovo obećanje da će ograničiti useljavanje „na nekoliko desetaka tisuća slučajeva“ završilo je time da je Velika Britanija prošle godine primila 330 000 useljenika. Zagovornici brexita nisu razlikovali useljenike iz Europske unije od muslimana iz neeuropskih zemalja. Predsjednik Ukipa Nigel Farage stalno je naglašavao da će ljudi s Bliskog istoka i Libije nakon što dođu u šengenske zemlje dobiti putovnice Europske unije te da će moći ući u Veliku Britaniju. Televizijske reportaže o tučnjavama između policije i migranata u Calaisu bile su pozadina njegovih glasnih upozorenja.
 
A sve se to moglo spriječiti da je Merkel ostala pri obećanjima koje je u travnju 2013. dala Cameronu prilikom njegova „obiteljskog posjeta“ Berlinu. Kancelarka je bila svjesna da bi useljeničko pitanjo moglo biti presudno za Cameronov uspjeh na referendumu o Europskoj uniji, referendumu koji je on obećao u predizbornoj kampanji kako bi zbio torijevske redove i izgubljene birače preoteo populističkoj, a ponekad i rasističkoj stranci Nigela Faragea.
 
„EU je njemački obmanjivački manevar“
 
Cameron se vratio u London uvjeren da će Merkel pronaći rješenje koje će odgovarati oboma. Nedugo nakon toga Britanci koji su pokazivali zanimanje za politiku uznemireno su gledali kako se Merkel ophodi prema Grčkoj. Rješenje Berlina za spas eura bacilo je novo svjetlo na jednu opasku iz 1990. Tada je, naime, Nicholas Ridley, ministar trgovine u vladi Margaret Thatcher, izjavio: „EU je njemački obmanjivački manevar čiji je cilj preuzimanje Europe.“ Ridley je zbog svoje opaske smijenjen s dužnosti, ali britanski euroskeptici nikada nisu zaboravili njegovo upozorenje.
 
Berlinski ultimatumi Grčkoj i kancelarkino inzistiranje na tome da Europa mora primati migrante – sve je to bilo plodno tlo za raspoloženje čijem su širenju pridonijele riječi Martina Schulza da Velika Britanija treba ili slušati Njemačku ili napustiti EU. Nakon što je izostala najavljivana pobjeda zagovornika ostanka, groznica parlamenta s dvjema narodnim strankama bez vodstva zapravo odražava kombinaciju osjećaja potučenosti i oholosti koja vlada u čitavoj zemlji. Revolucionari u Parizu 1978. i Sankt Petersburgu 1917. ispijanjem pjenušca slavili su kretanje u nepoznato. U Velikoj Britaniji, međutim, slična neizvjesnost nije zabilježena od posljednjeg ustanka 1688. 
 
Rješenje je u rukama glavnog krivca, a to je Merkel. Britanci s trezvenim pogledom očekuju od nje da umiri ozračje, da obuzda Junckera i Schulza i Velikoj Britaniji ponudi deal koji će kontinent zadržati na okupu. Merkel to duguje milijunima ljudi u čitavoj Europi čiji život klizi u kaos jer se ona odabravši Junckera kladila na pogrešnog konja i jer nije začepila usta Martinu Schulzu.
 

Tom Bower, britanski pisac koji je napisao istraživačka djela poput „Zlata Židova“. Osim toga, upečatljive su njegove biografije. Njegovo aktualno djelo pod naslovom „Tragedija moći“ bavi se političkim životom Tonya Blaira, Die Welt

Kineska komunistička partija vrlo pažljivo prati događaje u svijetu i brzo uči iz grješaka i uspjeha drugih

 
 
Glasujući za napuštanje Europske unije, Ujedinjeno Kraljevstvo je potvrdilo mnoge najgore strahove Komunističke partije Kine o demokraciji. Sada se postavlja pitanje hoće li brexit također priječiti njene pokušaje da reformira gospodarstvo.
http://i2.cdn.turner.com/cnnnext/dam/assets/150728140547-christopher-balding-headshot-large-169.png
Christopher Balding
 
Najmanje će jedan razlog onih koji su u UK vodili kampanju za „izlazak“ - neodgovorna birokraciju u Bruxellesu, koja je uživala plodove vlasti – zasigurno odzvanjati među kineskim građanima. Usprkos nedavnim akcijama za slamanje korupcije, nezadovoljstvo  zbog državnih dužnosnika ključa u mnogim dijelovima Kine – zbog grabeži zemlje, neisplaćenih plaća, otpuštanja i mnogo više toga. Za Komunističku partiju, to što je narod odbacio distancirane birokrate ne smije se olako shvatiti. Brexit također potvrđuje strahove partije glede hirovitosti naroda.  Kako je uvodnik u državnom listu The Global Times objavio,  brexit se smatra „Pandorinom kutijom“, „situacijom u kojoj su svi gubitnici“ i „velikim nazatkom“. Kineski narod, navodi se dalje, „nastavit će promatrati posljedice britanskog prihvaćanja „demokratskog referenduma“. Ovakva skeptičnost prema mudrosti naroda uvelike je raširena u pekinškim kuloarima moći – i ima posljedice u stvarnom svijetu za zagovornike demokracije.
 
Veća briga Partije je nestabilnost. Politička i poslovna klasa u Kini izuzetno je protiv svakog rizika. Banke daju kredite državnim tvrtkama vjerujući da država stoji iza njih, studenti iz najboljih škola imaju aspiracije raditi u državnoj upravi, a promjene dolaze s vrha. Partijski tehnokrati skloni su smatrati da su politička i financijska nestabilnost usko povezane. Kako je premijer Li Keqiang više puta jučer naglasio na Svjetskom gospodarskom forumu, brexit je povećao obje nestabilnosti. Neposredne gospodarske posljedice za Kinu će vjerojatno biti minimalne, jer je svega 2,6 posto kineskog izvoza ide u  Ujedinjeno Kraljevstvo.
 
Međutim, neizravne posljedice mogle bi biti znatne. Nakon što je izglasan brexit, juan je zabilježio najveći pad u jednom danu od svoje devalvacije u kolovozu prošle godine. U najgorem slučaju, brexit bi mogao djelovati kao dugoročna kočnica za kineski izvoz, povećati neiskorištene kapacitete, potaknuti bijeg kapitala, spriječiti izravna strana ulaganja i općenito oslabiti snage koje su podržavale rast Kine tijekom proteklih nekoliko desetljeća.
 
Usred takvih pritisaka, može se očekivati da će kinesko vodstvo ojačati napore glede gospodarske i financijske politike kako bi zadržalo nesmetani rast i minimaliziralo svaki poremećaj, bez obzira na cijenu. To bi moglo značiti daljnje slabljenje juana i povećanje ulaganja koja se temelje na kreditima. Moglo bi značiti da će čelnici dva puta razmisliti o poduzimanju spornih bankovnih reformi. Toliko potrebna promjena u državnim tvrtkama – zbog koje bi se otpušteni radnici mogli pretvoriti u gomilu prosvjednika – mogla bi biti svrstana među one niskog prioriteta. Kineska komunistička partija vrlo pažljivo prati događaje u svijetu i brzo uči iz grješaka i uspjeha drugih. Dok promatra kako britanska funta pada i rastu poremećaji na globalnim tržištima, pronalazit će sve više dokaza da jednostavno ne vrijedi izlagati se riziku provedbe većih financijskih i političkih reformi.
 

Christopher Balding, Bloomberg

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Subota, 21/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 679 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević