Get Adobe Flash player

Putin gradi novo carstvo

 
 
Ruski predsjednik želi staru sovjetsku vlast. On čini sve kako bi oslabio Europu i testira sposobnost pružanja otpora svojih susjeda. Kako možemo za takvo što imati razumijevanja?
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSzAKkwqUal47ayHwJaTRKjf3KUU6qnryMMa6cH87WOxm28i4ce
Bernard-Henri Lévy
 
U čitavoj Europi zagovornici Rusije i ruske politike formirali su nešto slično petoj koloni. To Putinovo sljedbeništvo u glavnim zapadnim gradovima (Putinova stranka) predstavlja jedan vrlo opasan razvoj. I to zbog toga jer oni koji mu pripadaju nisu samo pripadnici krajnje ljevice ili desnice. Pa tko su onda članovi „Putinove stranke“? Kao prvo riječ je o osobama koji neovisno o svojoj pripadnosti određenoj stranci, nisu kritizirali Putina kada je nedavno primio u Kremlju sirijskog predsjednika Bashara al Assada, masovnog ubojicu, neprijatelja Zapada i koljača vlastitog naroda. Tome valja pridodati i one koji osjećaju blago olakšanje zbog toga što se na obzoru pojavio jedan snažan čovjek koji bi mogao uvesti rada u sirijski kaos. Oni ne vide da masovno i neciljano rusko bombardiranje najviše može pridonijeti povećanju izbjegličkog vala u smjeru Europe.
 
Tu su i oni koji jednostavno ignoriraju motiv Putinove oružane diplomacije – i to ne samo u Siriji, a on glasi: osvetiti se svima onima koji su u njegovim očima odgovorni za slom Sovjetskog Saveza. Putin je, kao što je poznato, izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza bio „jedna od najvećih geopolitičkih katastrofa XX. stoljeća“; i nikada nije prestao kriviti za to SAD, Katoličku Crkvu (i njenog poljskog papu) i Europu. „Putinova stranka“ radije ignorira to što izolirani postupci Kremlja postaju dijelom njegove strategije za osvetu, ponižavanje ili u najmanju ruku destabilizaciju Europe.
 
Ali trebali bismo namjerno zatvoriti oči da ne vidimo veliki plan koji se iza toga krije. Jer Putinova taktika da se koncentrira na najmanje naznake slabosti u Europi kako bi sijao razdor, već se pokazala uspješnom. Tako je Putin ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku u rujnu 2014. rekao sljedeće: „Kada bih ja htio, ruske postrojbe bi za dva dana mogle biti ne samo u Kijevu, već i u Rigi, Vilniusu, Talinu, Varšavi ili Bukureštu.“ U studenom iste godine pitao se „pa što je to bilo tako loše u njemačko-sovjetskom paktu o nenapadanju iz 1939., dakle onom sporazumu koji je poravnao put Staljinovoj invaziji u istočnoj Europu i aneksiji baltičkih zemalja, dijelova Poljske i Rumunjske. A krajem lipnja ruski državni odvjetnici najavili su pokretanja istraga kako bi se utvrdilo je li proglašenje neovisnosti baltičkih zemalja bila zakonito. Onkraj revizionističke retorike 17. veljače upriličen je susret između Putina i doajena Putinovog sljedbeništva u Europskoj uniji, mađarskog premijera Viktora Orbana. Taj je susret bio popraćen velikim otporom prosvjednika koji ne žele da Mađarska ponovno postane ruskom kolonijom.
 
Tome valja pridodati i višestruke Putinove kontakte s grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, koji je na vrhuncu svog najnovijeg okršaja s Europskom unijom otišao u Moskvu kako bi navodno dobio deset milijardi dolara za tiskanje nove drahme. Također valja spomenuti i to da je ruska vojska u posljednje vrijeme u više navrata povrijedila zračni prostor susjednih europskih zemalja. Ne smije se zaboraviti ni sustavna potpora Kremlja populističkim, nacionalističkim i fašističkim stranakama u svim članicama Europske unije koje neumorno rade na demontaži Europe. A kamo god krene Putin, za njim ide i njegova stranka. Kada ukrajinsko civilno društvo izrazi simpatije prema Europskoj uniji, a to Putin predstavi kao neprijateljski čin prema Rusiji, njegovi „stranački kolege“ ustanu protiv Europe.
 
Kada Putin pribjegne jezičnom nacionalizmu („Rus je onaj tko govori ruski“) kako bi opravdao svoje pretenzije na Krim i Donbas, njegovi zagovornici u Europi kažu da je to pitanje zdravog ljudskog razuma. Nacisti su istu strategiju provodili na području Sudeta (Nijemac je onaj tko govori njemački). Mnogi oklijevaju Putinovu stranku nazvati samoubilačkom, mazokističkom strankom koju pokreće mržnja prema samoj sebi ili sklonost prema izdaju. Ali njezini članovi šute kada Kremlj po prvi put nakon Hladnog rata primjenom sile mijenja one granice o kojima ovisi kolektivna sigurnost kontinenta. Oni ne znaju ili se prave da ne znaju da je Putin graditelj imperija, okružen ideolozima čiji se pogledi na svijet u svim važnim pitanjima kose sa stavovima Zapada. Zbog toga nam treba biti jasno kako ta ideologija izgleda: pravo i zakon u službi moći i vlasti, a ne obrnuto; red prije slobode i institucionalizirani progon homoseksualaca i drugih prijestupnika koji predstavljaju srž dekadentnog zapada zatrovanog duhom kozmopolitizma. Odlučan u namjeri da utjelovi euroazijsku alternativu zapadnoj demokratskoj kulturi Putin sada kreće u ofenzivu i testira otpornost svojih susjeda.
 
A među alatima koji Putini stoje na raspolaganju za ostvarenje tih nauma nije više ona zastarjela, korumpirana vojska u stadiju raspadanja koju je naslijedio prije 15 godina. Ruske nove kalibarske rakete, koje su nedavno s brodova u Kaspijskom moru ispaljivane na položaje u Siriji, nedavno su šokirale svijet svojom preciznošću koja ulijeva strah. Sljepoća članova Putinove stranke - od Marine Le Pen u Francuskoj do Nigela Faragea u Velikoj Britaniji - očito nije novi fenomen. Trenutačno stanje opasnosti potaknulo me je da posegnem za jednim djelom Thierryja Woltona o povijesti komunizma i dobrovoljnom podčinjavanju koje je on desetljećima donosio sa sobom. („Crveno-smeđe. Pakt protiv demokracije od 1939. do danas“) No ono što najviše smeta jesu razmjeri u kojima znanje o prošlosti tragično ostaje neiskorišteno. Zbog toga je moguće vratiti se istim grješkama i istom namjernom ignoriranju.
 

Bernard-Henri Lévy, Die Welt

Čini se da se "kraj povijesti" i trijumf demokracije ne će dogoditi tako skoro kao što je prognozirao Fukuyama

 
 
Nakon što su se razbuktali demokratski pokreti od Moskve preko Bliskog istoka pa sve do Pekinga, autoritarni režimi uzvraćaju udarac. Oni se bore protiv demokratskih ideja služeći se sličnim instrumentima. Prošlo je 26 godina otkako je američki politolog Francis Fukuyama najavio „Kraj povijesti“. On je pod time mislio da je nakon sloma komunizma zapadna demokracija postala bezalternativni oblik vladavine. Fukuyama je velikim dijelom bio u pravu.
https://www.regensburger-nachrichten.de/a_medien/artikel/2014/01/junges_regensburg/2014_01_11-stephan-bierling-ist-professor-des-jahres-2013/stephan-bierling-ist-professor-des-jahres-2013-fulltext.jpg
Stephan Bierling
 
Izuzev Islamske države s idejom kalifata, koja na globalnoj razini nije baš popularna, do danas ne postoji svjetonazorno cjelovita alternativa demokraciji. Međutim, Fukuyama nije predvidio to da se autoritarni režimi, koji smatraju da im demokratski razvoji ugrožavaju egzistenciju, ne će prepustiti sudbini već da će svom snagom uzvratiti udarac. Od obojenih revolucija sredinom prošlog desetljeća u Gruziji, Ukrajini,  Kirgistanu, od pobune srednjeg sloja u Arapskom proljeću 2011. i od Majdanskog ustanka 2013./2014. diktatorima od Pekinga preko Kaira do Moskve postaje sve jasnije da nacionalizam i blagostanje nisu dostatni za dugoročno legitimiranje njihove vladavine. Jednako tako sve im postaje jasnije da je zapadna demokracija – kao ideja i državni oblik – najveća prijetnja njihovoj pretenziji na vlast. Upravo iz tog razloga oni poduzimaju sve agresivnije korake protiv demokracije. Christopher Walker iz američke zaklade „National Endowment for Democracy“ govori čak o novoj „politici okruživanja demokracija“.
 
Najvažniji protagonisti antidemokratske fronte su Rusija, Kina, Venezuela, Saudijska Arabija i Egipat. Čak i ako rijetko nastupaju zajedno, služe se sličnim instrumentima i teže istim ciljevima: sprječavanju širenju demokracije, diskreditiranju demokratskog oblika vladavine i potkopavanju međunarodnih organizacija koje zastupaju demokratske vrijednosti.
 
Vezano za prvi cilj valja istaknuti sljedeće: nakon što su autoritarni režimi dugo vremena prihvaćali širenje demokratskih država i demokratskih razvoja u susjednim zemljama, sada se odlučno bore protiv tog trenda. U Bahreinu je tako Saudijska Arabija 2011. intervenirala Nacionalnom gardom kako bi ugušila antivladine prosvjede i spriječila prelijevanje Arapskog proljeća na svoj teritorij. U Ukrajini, jednako kao što je ranije činila u Moldaviji Gruziji, Rusija organizira i podupire separatistička nastojanja kako bi destabilizirala tamošnje demokratske vlade. I predstavnici režima u Hong Kongu po zapovijedi Pekinga guše sve demokratske pokrete koji se zauzimaju za slobodne izbore.
 
Diktatori se u prvom redu bore protiv širenja demokratskih ideja. Tako je u siječnju 2015. kinesko ministarstvo obrazovanja ograničilo korištenje stranih udžbenika na sveučilištima kako bi se spriječila infiltracija zapadnih vrijednosti. Autoritarni vladari u Kini u međunarodnim nevladinim organizacijama u prvom redu vide trojanske konje kojima se krijumčare ideje o slobodi, vladavini prava i demokraciji. Kairo je zbog toga zabranio strane nevladine organizacije čiji je rad usmjeren na demokraciju i pluralizam. Među zabranjenim organizacijama su i Zaklada Konrad Adenauer. Zakladu Friedrich Naumman. 28. srpnja 2015. Kremlj je objavio na popisu nepoželjnih organizacija koje predstavljaju „opasnost za temelje ustavnog poretka Ruske Federacije, njezinih obrambenih sposobnosti i nacionalne sigurnosti“.
 
Kampanja protiv nevladinih organizacija najviše pogađa institucije za promicanje demokracije kao što su spomenuta zaklada Endowment for Democracy ili zaklade otvorenog društva američkog milijardera Georgea Sorosa čiji je cilj razvoj dinamičnih i tolerantnih demokracija. Slijedeći Putinov primjer kineski predsjednik Xi Jinping je svega nekoliko tjedana kasnije podvrgnuo novim pravilima sve strane nevladine organizacije i njihove aktivnosti u cilju demokratizacije. Istovremeno je pooštrio internetsku cenzuru i naložio uhićenje više aktivista za ljudska prava.
 
Ali diktatori ne planiraju boriti se protiv demokratskih razvoja samo na svom teritoriju, već teže potpunom diskreditiranju demokracije. Rusija i Kina u proteklim su godinama razvili skupe televizijske postaje čiji je cilj upravo diskreditiranje zapada i svih njegovih demokratskih postignuća. Trolovi Kremlja u Petrogradu koriste twitter i druge društvene medije kako bi difamirali kreatore javnog mišljenja u zapadnim medijima koji su kritični prema ruskom režimu i širili vijesti o navodnim kemijskim nesrećama i pojavi ebole na zapadu. U očima ruskog predsjednika Vladimira Putina i političari u demokratskim zemljama mogu se iskoristiti za vlastite svrhe.
 
Jedan od većih Putinovih uspjeha u tom pogledu bio je kada je njemačkog kancelara Gerharda Schrödera nekoliko mjeseci nakon poraza na izborima postavio na lukrativnu funkciju u Gazpromu. Čak je i američki predsjednik George W. Bush navodno upitao Putina bi li mu pomogao odnosno bi li jednom njegovu bliskom prijatelju, bivšem ministru gospodarstva Donaldu Evansu osigurao dobro plaćen posao u jednom ruskom državnom poduzeću. Pouka koju je iz toga izvukao Putin: Svi se mogu kupiti, i političari u Rusiji, i oni na zapadu. Dakle, i na taj se način može podgrijavati cinizam prema demokraciji. Kao treće, diktatori poduzimaju sve kako bi diskreditirali međunarodne institucije koje promiču zapadne vrijednosti. Kada su nevladine organizacije pod pritiskom zapada u reformiranom Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda dobile pravo na riječ, Peking je odmah pronašao odgovor na to: osnovao je svoje vlastite nevladine organizacije koje su zastupale vladine pozicije. Rusija, Azerbajdžan i Kazahstan osnovale su gremije za promatranje izbora u kojima su sudjelovali predstavnici iz prijateljskih stranih stranaka čime su zapravo zaobišli etablirane misije OESS-a.
 
U Latinskoj Americi Venezuela pokušava sa saveznicima poput Nikaragve, Ekvadora i Bolivije sabotirati rad Organizacije američkih država u području zaštite ljudskih prava. Nove organizacije poput Šangajskog vijeća za suradnju pod vodstvom Kine i Rusije ili Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva na čelu sa Saudijskom Arabijom žele autoritarne norme prikazati prihvatljivima. Tako su tamošnje države sastavile crne popise kako bi nadzirale aktiviste za jačanje demokracije i ograničile njihovu slobodu kretanja. Ultimativni trijumf za Rusiju bio bi navodno raspad Europske unije i Natoa kao dviju najvažnijih demokratskih institucija u svijeta. Za taj cilj Putin je otvoreno kreditima u milijardskim iznosima financirao desničarsko populističku Nacionalnu frontu u Francuskoj. Naime, ta je stranka obećala da će, ako pobijedi na izborima, Francuska napustiti eurozonu i Europsku uniju.
 
Pomoć od Kremlja dobivaju navodno i druge radikalno desne stranke kao što su mađarski Jobbik, bugarska stranka Ataka, Slovačka Narodna stranka i proruska stranka u Litvi. Sve se one odužuju Putinu na način da njihovi zastupnici u Europskom parlamentu glasuju protiv rezolucija protiv Rusije. Političari iz ostalih stranaka naklonjenih Kremlju poput Lijeve stranke u Njemačkoj ili KKE-a u Grčkoj šalju svoje promatrače na referendume i izbore u separatističkim područjima i tako dobrovoljno postaju instrumentom ruske destabilizacijske politike.
 
Nastojanja autoritarnih vladara u cilju sprječavanja širenja demokracija nisu bila bezuspješna. Naime, treći veliki val demokratizacije, čija je ishodište bio američki politolog Samuel Huntington sredinom sedamdesetih godina i koji je doživio svoj vrhunac raspadom Sovjetskog Saveza, sada je u zastoju. Think-tank Freedom House je 2015. samo 46 zemalja svijeta klasificirao kao slobodne – dakle jednaki broj zemalja kao 1998. Čini se da se „kraj povijesti“ i trijumf demokracije ne će dogoditi tako skoro kao što je prognozirao Fukuyama.
 

Stephan Bierling, Die Welt

Saudijci i dalje nude jeftiniju naftu od ruske

 
 
Dok predsjednik Vladimir Putin pokušava vratiti Rusiji mjesto glavnog aktera na Bliskom istoku, Saudijska Arabija je započela napad na tradicionalno ruskom terenu, tako da sada Poljskoj isporučuje sirovu naftu po nižoj cijeni.
http://assets.bwbx.io/images/ijfX17VuNa34/v1/-1x-1.jpg
Na nedavnom forumu o ulaganjima, Igor Sečin, izvršni direktor Rosnjefta, najveće ruske naftne kompanije, požalio se zbog toga što Saudijci ulaze na poljsko tržište. "Oni aktivno spuštaju cijene i vrše damping", rekao je Sečin. I drugi predsjednici ruskih naftnih tvrtki su također zabrinuti. "Nije li to prvi korak prema novoj preraspodjeli zapadnih tržišta?", rekao je Nikolaj Rubčenkov, izvršni direktor ruske tvrtke Tatneft, na okruglom stolu o nafti u četvrtak. "Ne bi li energetska strategija vlade trebala sadržavati neke mjere za očuvanje ruskih interesa na njenim već postojećim zapadnim tržištima?" Europski trgovci i prerađivači nafte su potvrdili da Saudijska Arabija nudi svoju naftu uz značajne popuste, te je stoga njena nafta privlačnija od ruske nafte. Premda većina istočnoeuropskih rafinerija sada tehnološki ovisi o ruskoj mješavini sirove nafte, ruski predsjednici naftnih tvrtki su s pravom zabrinuti.
 
Tijekom 1970-ih, Saudijska Arabija je isporučivala polovicu svoje nafte Europi, ali je nakon toga Sovjetski Savez izgradio naftovode za izvoz nafte iz svojih bogatih naftnih polja u  zapadnom Sibiru, a Saudijci su se prebacili na azijska tržišta, gdje je potražnja  rasla, i na kojima su se mogle postići bolje cijene. Saudijski udio na europskom tržištu sirove nafte je postajao sve manji. Tijekom 2009., on je dosegao kritičnu točku od 5,9 posto. Ruski udio je bio na vrhuncu, te je iznosio 34,8 posto 2011. godine. Tijekom posljednjih nekoliko godina, Saudijska Arabija je postupno povećavala svoju nazočnost, te je stekla 8,6 posto udjela tijekom 2013. godine, ali do sada nikad nije iskušala svoju sreću u Poljskoj.
 
Kao i veći dio srednje i istočne Europe, Poljska je dugo bila klijent ruskih naftnih tvrtki. Prošle godine je Poljska oko tri četvrtine svojih energenata uvezla iz Rusije, a ostatak iz Kazahstana i europskih zemalja. Poljska, međutim, ulaže najveće napore u Europskoj uniji kako bi se smanjila ovisnost Unije o ruskoj energiji. Otkako je Putin anektirao Krim prošle godine, Poljska je, kao susjed Ukrajine, povećala vojne izdatke i druge napore kako bi ojačala svoju sigurnost. Ona također surađuje sa svojim manjim susjedima. Poljska je u četvrtak objavila sklapanje sporazuma s Litvom, Latvijom i Estonijom za izgradnju plinovoda za transportiranje prirodnog plina iz baltičkih država, što će u budućnosti osigurati njihovu neovisnost o ruskom plinu.
 
U tom kontekstu, novi i pouzdani dobavljač je božji dar. Što se tiče Saudijaca, njima je potrebno proširiti se izvan Azije, jer se u Aziji potražnja smanjuje. Kremlj i ruski naftaši su već odavno osjetili apetit Europe za stvaranjem energetske raznolikosti, te su počeli tražiti nova tržišta. Do 2000-ih se gotovo sva ruska nafta izvozila u Europu. Do prošle godine, ruski udio se smanjio na manje od dvije trećine. Na azijskim tržištima, Rusija je postala ozbiljan konkurent Saudijcima. U svibnju su ruske isporuke sirove nafte Kini privremeno nadmašile isporuke iz Saudijske Arabije. Sada, kada su se Saudijci uključili u nemilosrdni rat cijenama za stjecanje većeg udjela na tržištu - jer nisu samo ušli u rat s američkim proizvođačima nafte iz škriljevca, nego i sa svim proizvođačima nafte koji nisu članovi Organizacije zemalja izvoznica nafte - oni također ulaze i na tradicionalno rusko tržište nafte.
 
To bi se moglo pretvoriti u aktivnije nadmetanje između dva najveća svjetska izvoznika nafte, koji su već u sukobu glede sirijskog sukoba. Za sada OPEC i Međunarodna agencija za energetiku predviđaju povećanje sadašnje skromne potražnje iduće godine, međutim, ako kinesko gospodarstvo i dalje bude ostvarivalo lošije rezultate od očekivanih, onda bi to tržište moglo postati premalo za Ruse i Saudijce. I rusko i saudijsko gospodarstvo ovise o nafti, a zadržavanje tržišnog udjela je pitanje opstanka.
 
Natjecanje za zadržavanje udjela na tržištu nafte je opasna podzemna struja u Putinovoj bliskoistočnoj politici. Ruski predsjednik se nada da će, kad njegov saveznik Iran ponovno uđe na globalno tržište nafte i plina, Rusija nekako sudjelovati u dobiti, možda kroz izgradnju novih plinovoda diljem Sirije. On također želi spriječiti da Saudijci uspostave rute za izvoz nafte u Siriji. Sada, kada je također i ruska energetska prevlast u Europi također upitna, Putinova odlučnost da riješi sirijski sukob pod njegovim uvjetima može samo rasti.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 919 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević