Get Adobe Flash player

Bilo bi ugodno živjeti u svijetu zajedničkih vrijednosti

 
 
„Novi svjetski poredak: nova pravila ili nikakva pravila?” pitao je ruski predsjednik Vladimir Putin na godišnjem zasjedanju njegova debatnog kluba Valdaj. Nije potrebno mnogo rasprave da bismo zaključili da „nikakva pravila” nisu privlačna ideja. Društvo bez pravila podrazumijevalo bi rat svih protiv sviju kakav je zamislio Thomas Hobbes.
http://www.ghi-dc.org/files/pics/events/2010/Hertie/gus1_web.jpg
Wolfgang Ischinger
 
Međunarodna pravila krše se s vremena na vrijeme, no to ih ne čini ništa manje ključnima. U Europi su pravila koja uređuju odnose između istoka i zapada Helsinški sporazumi iz 1975. Razdoblje koje je uslijedilo bilo je, prema povijesnim standardima, razdoblje razmjerne stabilnosti. Dvadeset i pet godina nakon završetaka Hladnog rata situacija je nešto manje izvjesna. Rusko pripojenje Krima i intervencija u istočnoj Ukrajini donose nesigurnost i neizvjesnost. Kako onda obnoviti sigurnost i suradnju u Europi? Jedan je panel političkih čelnika i diplomata na upit Organizacije za europsku sigurnost i suradnju o tome došao do zaključka da nam nisu potrebna nova pravila. Moramo stvoriti kontekst u kojemu mogu funkcionirati postojeća pravila.
 
Stabilnost je 1975. bila zajamčena razumijevanjem koje je postignuto o teritorijalnome statusu quo. Zapad se protivio sovjetskoj dominaciji nad istočnom Europom, no nije je pokušavao promijeniti silom. Taj je status quo ratificiran Helsinškim sporazumom, no malo-pomalo gradilo ga se uime Ostpolitike. Dvije strane u Hladnom ratu mogle su polako sklapati druge sporazume, uključujući one o izgradnji povjerenja među vojnim snagama. Nitko se ne želi vratiti u doba Hladnog rata, no povratak u doba stabilnosti kojom se zajednički upravlja bio bi dobar za sve. Početna točka mora biti razumijevanje oko teritorija. Prijeporna zona proteže se Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Što je još gore, manjka nam jasnoće u vezi s namjerama i željama svih glavnih aktera. Planira li NATO ponuditi članstvo Ukrajini i Gruziji? Ako Rusija razmišlja u kategorijama sfera utjecaja, što to točno znači? Što je sa željama Ukrajinaca i Gruzijaca? Gdje se u to uklapaju EU i Euroazijska gospodarska unija pod vodstvom Moskve? Ta su pitanja od ključne važnosti za europsku sigurnost. Neizvjesnost povećava mogućnost pogrešne procjene; jasnoća bi omogućila mjere za izgradnju povjerenja redizajnirane za doba tehnologije umjesto za masovne vojske.
 
Treba nam povratak diplomaciji. Provedba protokola iz Minska, sporazuma o primirju između Rusije i Ukrajine, pružila bi kontekst u kojemu bi se mogla pokušati ostvariti stabilnost u Europi. Predsjedništvo OESS-a trebalo bi početi diplomatski proces uime Europe, u njezinoj najširoj definiciji, i to kako bi odgovorilo na ta pitanja. Ako je Finska bila u stanju ostvariti potpisivanje Helsinškog sporazuma u jeku Hladnog rata, nema razloga zašto se slična inicijativa ne bi iskušala i danas. Konačni bi cilj trebao biti sastanak na vrhu kojime se ne bi samo ponovno potvrdila načela zajedničke sigurnosti u euroatlantskome području, nego i sporazumi kojima bi se omogućila njezina provedba. Za to vrijeme možemo učiniti današnju situaciju manje opasnom pristajući na uspostavu pravila između naših vojnih snaga kako bismo izbjegli nesreće. To je hitno pitanje, kao što pokazuje prošlogodišnji incident, kada je Turska srušila jedan ruski zrakoplov.
 
Bilo bi ugodno živjeti u svijetu zajedničkih vrijednosti, gdje bi se vrsta suradnje kakva postoji u EU-u mogla reproducirati diljem Europe. To se trenutačno ne doima vjerojatnim, no razlike među nama manje su od razlika koje su postojale između suprotstavljenih ideologija 1975. Ono što preostaje isti je zajednički interes za izbjegavanje izravnog vojnog sukoba. Pravila su ključna da bi se probleme rješavalo bez sile. Imamo dugačku zajedničku povijest i već smo znali rješavati kontinentalne probleme. Sporazumom iz 1975. omogućeno je razdoblje trgovine, ulaganja i suradnje. To je ono čega se trebamo prisjetiti sada, a onda bismo se mogli i suočiti s izazovima koji se nalaze pred nama u svijetu.
 

Wolfgang Ischinger, čelnik Konferencije o sigurnosti u Münchenu i predsjedao je Panelu uvaženih osoba o europskoj sigurnosti, The Financial Times, London

Opstanak demokratskog kapitalizma ovisi o suočavanju s teškoćama koje sustav ima u ostvarivanju obećanja koja je nekoć znao održati

 
 
Nešto je ironično u kandidaturi Bernieja Sandersa za predsjednika: senatora iz Vermonta često se prikazuje kao egzotičnu biljku jer sam sebe naziva „demokratskim socijalistom”. No najvažnije pitanje u politici većine zapadnih demokracija glasi mogu li gospodarski i društveni svijet koji su izgradili socijaldemokrati preživjeti predstojeća desetljeća.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/37/EJ_Dionne.JPG/220px-EJ_Dionne.JPG
Eugene Joseph Dionne
 
Pozabavimo se najprije tiranijom etiketa. „Socijalist” je dugo neprihvatljiva riječ u Sjedinjenim Državama, no naša je zemlja nekoć imala živ socijalistički pokret; njegovu su povijest dobro opisali John Nichols i James Weinstein. Socijalisti su imali velik utjecaj na glavne političke rasprave. Liberali s reformskim programima, uključujući Franklina D. Roosevelta, usvojili su mnoge od njihovih najboljih ideja i to je jedan od razloga zbog kojih su marginalizirani. Nadalje, golemu većinu „demokratskih socijalista” sada se ispravno skromnije opisuje kao „socijaldemokrate” jer većina na ljevici vjeruje u uspješan privatni sektor. No ujedno se zalažu za vlast koja ostvaruje široko postavljene javne ciljeve, od čistoga okoliša do raširena pristupa obrazovanju, ali i regulira odnose preraspodjeljuje sredstva na načine kojima se ojačava pregovaračka pozicija onih koji nemaju mnogo kapitala.
 
Kada je Sanders definirao svoju vrstu socijalizma ove godine u govoru na Sveučilištu Georgetown, jasno je dao do znanja da se ubraja u potonji tabor. „Sljedeći put kada čujete da me napadaju da sam socijalist, zapamtite sljedeće”, rekao je. „Ne mislim da bi vlast trebala posjedovati sredstva za proizvodnju, ali vjerujem da srednja klasa i radničke obitelji koje proizvode američko bogatstvo zaslužuju pošten udio.”
 
Ruku na srce, Bernie, ti si zapravo socijaldemokrat. No na to čovjek uvelike može biti ponosan. Nagodba između vlasti i tržišta koja je omogućila Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim demokracijama da zajednički napreduju k blagostanju od završetka Drugog svjetskog rata do prije nekoliko godina zapravo je bila socijaldemokratsko postignuće. Kao što je ustvrdio ekonomist J. Bradford DeLong u eseju nedavno objavljenom na internetskoj stranici Talking Points Memo, ta su gospodarstva bila „mjesta na kojima je vladala razmjerno ravnopravna raspodjela imutka u usporedbi s drugim prilikama u povijesti (odnosno barem za muškarce bijele rase koji su se ondje rodili)”. Prilika da utječu na političke procese „bila je široko dostupna među stanovništvom”, a „želje imućnih za određivanje političkih pravaca” bile su „pod kontrolom”.
 
No naslov DeLongova teksta – „Otapanje sjevernoatlantske socijaldemokracije” otvara pitanje o kojemu trebamo raspravljati izravnije u predsjedničkoj kampanji: je li veliki socijaldemokratski eksperiment bio iznimka u povijesti? Je li sudbina svih imućnih društava da postanu mnogo manje jednakima, kao što su bila krajem 19. stoljeća, zbog globalizacije i tehnoloških promjena? Ili vlade mogu pronaći nove načine da osiguraju određen stupanj pravednosti i pravičnosti? Ta pitanja zaokupljaju mojeg kolegu Stevena Weismena s Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson već niz godina. Njegova nova knjiga „Velika zamjena: kontroliranje moralnih konflikata u eri globalizacije” izvrstan je tekst za raspravu koju trebamo. Weisman se iznimno potrudio izbjeći dogmatizam i oprezno izlaže često teške odluke s kojima se suočavamo.
 
Primjerice: globalizacija „je podigla životne standarde stotina milijuna, ako ne i milijardi ljudi diljem svijeta” no ujedno je „doprinijela smanjenju dohodaka nisko obrazovanih radnika srednje klase u razvijenim zemljama”. Kome bismo se trebali prikloniti? Kako balansiramo obveze prema sugrađanima u zajednicama i zemljama u kojima živimo i interese onih koji žive daleko od nas? I kako golemi dispariteti u bogatstvu koje stvara sustav ograničavaju proces demokratske rasprave o tome kako mijenjati sustav? Weisman je naklonjeniji globalizaciji nego mnogi drugi na ljevici, a ja sam skloniji njezinim kritičarima od njega. Međutim, Weisman ne dopušta zagovornicima tržišta da se izvuku. Prema njegovu mišljenju, za obranu postignuća globalizacije potrebno je priznati koji su njezini troškovi.
 
„Svjetski gospodarski sustav,” piše on, „trebao bi biti sustav u kojemu su šanse dostupnije svima, u kojemu je raspodjela koristi poštenija i u kojemu se gaji više poštovanja prema očuvanju zajednica.” Politika bi se trebala vrtjeti oko toga kako postići te ciljeve. Predsjednička kampanja bila bi edukativnija (i relevantnija za probleme s kojima se suočavaju brojni Amerikanci) kada bi se izravno usmjerila na potrebu za promjenom uvjeta društvenog ugovora koji je nekoć omogućivao široko i svima dostupno blagostanje, a sada je iznimno ugrožen. Ne morate biti demokratski socijalist da biste vjerovali u to. Naprotiv, opstanak demokratskog kapitalizma ovisi o suočavanju s teškoćama koje sustav ima u ostvarivanju obećanja koja je nekoć znao održati.
 

Eugene Joseph Dionne, The Washington Post

Turska se bori protiv Asada i u prošlosti je stalno gledala u stranu kada je riječ o IS-u

 
 
Konflikt između Turske i Rusije ne bi trebao ugroziti zajednički nastup protiv IS-a. O čemu se tu uopće radi? Tko je neprijatelj? To su prva jednostavna pitanja na koja treba potražiti odgovor kada se razgovara o pokušajima djelovanja protiv IS-a. NATO sada želi povećati sigurnost Turske, kao države članice tog vojnog saveza. U tu svrhu jačaju se turske zračne snage, iako ih sam IS uopće nema. S druge strane, Turska je prošli tjedan pokazala da je u stanju, ali i da je spremna srušiti svaki ruski borbeni zrakoplov koji, po njezinim tvrdnjama, povrijedi zračni prostor te zemlje iako je upozoren da to ne čini.
http://www.dw.com/image/0,,5349870_4,00.jpg
Christoph Hasselbach
 
SAD, kao lider NATO-a, stao je na stranu Turske. Osim što je Washington potvrdio tursku verziju tog događaja, navodi se i da ta zemlja ima pravo na samoobranu. U prilog verziji događaja po kojoj je ruski zrakoplov doista povrijedio zračni prostor Turske ide i to što Rusija redovito provocira baltičke države članice NATO-a, ali i neutralne zemlje poput Švedske i Finske, stalnim povredama njihovih zračnih prostora svojim zrakoplovima. Ipak, nakon rušenja ruskog zrakoplova spor se pogoršao. Rusija je uvela gospodarske sankcije protiv Turske. Vladi u Ankari  predbacuje se da kupuje naftu od IS-a i da je srušila ruski zrakoplov samo zato da bi zaštitila konvoje koji prevoze naftu.
 
Moskva je sada u svoju vojnu bazu u sirijskoj Latakiji stacionirala moderan sustav protuzrakoplovne obrane koji ima domet od preko 400 kilometara. Turska predbacuje Rusiji da u Siriji ne bombardira položaje IS-a, nego Turkmene, narod koji je srodan Turcima. Doista, sukob interesa na prvi pogled ne može biti očigledniji. Rusija je stala na stranu sirijskog predsjednika Asada u borbi protiv IS-a, ali i protiv drugih sirijskih grupacija. Među njima su i one koje podržava SAD. Turska se bori protiv Asada i u prošlosti je stalno gledala u stranu kada je riječ o IS-u, koji se bori protiv Asada, ali i protiv Kurda. Međutim, IS je i za Tursku službeno neprijatelj.
 
I tako bi dakle trebala izgledati međunarodna koalicija protiv IS-a? Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg  u utorak (1. 12. 2015.) požurio je s izjavom da jačanje turskih zračnih snaga nema veze s incidentom u kojem je oboren ruski bombarder. Savez bi na taj način ipak mogao samo povećati napetosti između Rusije i Turske, država koje imaju odlučujuću ulogu kada je riječ o budućnosti Sirije. Neke članice Saveza s istoka Europe zadovoljne su što je netko konačno pokazao zube Rusiji. Očito je široko rasprostranjen bijes zbog onoga što je ruska vlada učinila u Ukrajini, posebno zbog aneksije Krima. Ipak, eskalacija je ono što NATO-u u ovom trenutku ni u kojem slučaju ne odgovara. Postoji opasnost da bi Turska mogla iskoristiti NATO za provođenje vlastitih političkih interesa i okrenuti ga protiv Rusije. IS bi tada bio u poziciji da stoji sa strane i to s veseljem promatra.
 
Nakon napada u Parizu izgledalo je kao da bi se mogla stvoriti široka koalicija za vojni nastup protiv IS-a. Ako bi takva koalicija i imala neke rezultate, onda bi to bilo moguće jedino ako nema velikog spora između njezinih članica. Članicama NATO-a nakon zbivanja u Ukrajini to možda teško pada, ali one bi u budućnosti trebale opet redovito razgovarati s Moskvom u sklopu Vijeća NATO-Rusija. Previše toga je na kocki u slučaju da propadne zajednički nastup protiv IS-a.
 

Christoph Hasselbach, Deutsche Welle

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Petak, 22/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1204 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević