Get Adobe Flash player

Glavni medijski promotori ovih nebuloza su Obrad Lučić i Jugoslav Petrušić

 
 
"Mračna tajna: Masoni zataškali istinu o potonuću Titanica"; "Pernar od Plenkovića želi znati koliko je masona u našoj Vladi"; "Masoni donose važne odluke u Hrvatskoj, Sabor potvrđuje"; "Simboli tajnih društava nalaze se svuda oko nas"; "Zmaj Milan Bandić ruši masonski spomenik"; "Masoni žele otvoriti ured u Bruxellesu i lobirati u EU-u"; "Nakon 82 godine: U Beograd dolazi 250 europskih masona" itd. Ovo su samo neki od naslova s naših portala koje sam nasumično odabrao, a što bih u svojoj slobodnoj interpretaciji mogao nastaviti sljedećim nizom: "Prvi čovjek na Mjesecu bio je mason"; "Masoni imaju saznanja o crnim rupama"; "Romul i Rem bili su prvi masoni u tadašnjem Rimu"; "Masonska loža iz Libertyvillea u bitnoj mjeri utječe na hrvatski BDP"; "Kako postati mason u 12 koraka"; "Adresar najpoznatijih masonskih loža: sve na jednom mjestu"; "Masoni krivi za odlazak Hrvata u mirovinu sa 67"; "Najpoznatiji masonski recepti"; "Ima li među masonima i žena"; "LGBT zajednicom upravljaju masoni"; "Pelješki most je trenutačno najveća masonska investicija u Hrvatskoj"…
https://i.ytimg.com/vi/J3q7GfHIuy4/hqdefault.jpg
Jugoslav Petrušić
 
No, ostavimo se sprdnje, jer sve i nije baš tako bezazleno kako se možda čini. Kod nas ima podosta onih koji zapjenjeno dokazuju kako su raspad bivše SFRJ izazvali upravo masoni, pa su slijedeći tu logiku Milošević, Adžić, Jović, Kadijević, Mamula, Šešelj, Babić, Martić, Karadžić, Mladić i cijela njihova kamarila (od SANU, preko UKS do vrha SPC) zacijelo bili samo "izvršitelji naloga svetske masonerije". To nadalje znači, kako spomenuti nisu ni najmanje krivi za sve što se događalo 90-ih godina (agresiju, rušenje, paljevine, masovna ubijanja, pljačku, silovanja), jer, sve je bilo "dijelom globalnog sotonskog masonskog plana", a mi (zajedno sa Srbima, muslimanima, Albancima i ostalima) "samo pijuni koje masonski gospodari svijeta pomiču na šahovskoj ploči" ili "pokusni kunići".
 
Takve teorije naročito su popularne u Srbiji, a glavni medijski promotori ovih nebuloza čiji je krajnji cilj prikriti vlastiti zločin, relativizirati krivnju za agresiju i sve učinjeno zlo i amnestirati zločince su Obrad Lučić i Jugoslav Petrušić.  Ima ih, naravno, na stotine, ali ova dvojica su tipični i ne slučajno najeksponiraniji primjerci. Pišu knjige, drže tribine, nastupaju u medijima uživo i naširoko obrazlažu "belosvetsku zaveru" kojoj je glavna meta Srbija. Ta "belosvetska zavera" je "pokrenula kotač ratova", "Srbe ni krive ni dužne dovela u poziciju da budu krivi za agresiju i zločine", a "upravlja i danas preko svojih tajnih centara u svijetu" ("otima Srbiji Kosovo", "konstruiše njenu krivicu za masovne pokolje i zločine", "stvara atmosferu haosa u Srbiji" itd). Masoni su Srbima "namestili" pokolj u Srebrenici, njihova je ruka "upravljala krizom i ratovima na području SFRJ", "oni rade na tome da se Srbija udalji od Rusije i padne u ropstvo Zapada" - i naravno, tu su "najveća opasnost Jevreji koji vuku konce" u svim tim "urotama" protiv "Srpstva" i "Pravoslavlja".
 
Masoni i masonerija jedino nisu odgovorni za "zla učinjena Srbima". Tu ostaju glavni i jedini krivci "ustaše", "balije", "šiptari", "švabe", Bugari, i ostali "tradicionalni srpski neprijatelji". Oni su izuzeti od utjecaja masonerije. Masonerija se angažira samo na liniji "antisrpstva" i "antipravoslavlja". Stvar, međutim, ni izdaleka nije naivna kao što se čini. Što se Srbije tiče, to je metodologija uz pomoć koje se po tko zna koji put otklanja vlastita krivnja i odgovornost za ono što se zbivalo u prošlosti, a kod nas služi za zatupljivanje naroda i ispiranje mozga - upravo ne bi li i mi pristali na takav pogled na stvarnost. Nitko živ se ne pita, kako to da se nikad i nigdje nije uhitilo bilo kojega od tih "masona" na djelu, otkuda im takva sposobnost uspješnog skrivanja i prikrivanja - a što traje ne od jučer, nego unatrag 300 godina (koliko je proteklo od ustanovljenja prvih loža "slobodnih zidara" u Engleskoj i Škotskoj), je li moguće da do detalja utječu na naše živote i vuku konce ali tako da to mi ne znamo i nismo svjesni od kuda i preko koga čine?
 
Ukratko - je li teoriju o masonima i njihovom posvemašnjem utjecaju na naš svijet moguće tako olako prihvatiti i to bez ikakvog dokaza koji ju potkrjepljuje? Jer, ako vjerujemo u masone, zašto ne i u zle vilenjake, vještice i vampire - jer o njima kao i o masonima znamo otprilike jednako: odnosno, gotovo ništa. Izvan svake je sumnje da u svijetu postoje skupine čiji je krajnji cilj ostvariti utjecaj na globalna svjetska kretanja, ali toga je oduvijek bilo s tim što je danas (zahvaljujući tehnološkom napretku i globalizaciji) mnoge od tih planova moguće lakše provesti. No, postojanje bilo kakve središnje organizacije, masonerije koja ima nadnaravne moći (da svime upravlja i na sve utječe a uz to ostaje potpuno skrivena od naših očiju), ipak je u domeni fantastike. Nameće se i pitanje: nije li sve skupa bijeg od stvarnosti i zatvaranje očiju pred realnošću i činjenicama i ne služe li nam masoni samo kao izgovor za vlastite grješke, promašaje i nesposobnost?
 
Dugo sam pokušavao stupiti u vezu s nekom njihovom ložom. Javljao sam se na sve raspoložive adrese (putem Interneta) za koje sam vjerovao da mi u tomu mogu pomoći, bio čak u kontaktu s nekim tipovima za koje sam čuo da pripadaju tom krugu, pročitao sve živo do čega sam mogao doći - a odnosi se na iluminate, tajna društva, slobodne zidare iliti masone, savjetovao se sa S.S. koji slovi kao stručnjak za tu oblast (sudeći barem po onome što objavljuje na portalima)…i… sve džab džaba (što kažu Bosanci). Rezultat: nula!
Čak sam išao tako daleko, da sam (anonimno) objavio oglas u lokalnom listu (jer ovi mainstream ga nisu htjeli primiti) u kojemu sam ponudio svoje usluge bilo kojoj masonskoj loži i to bezuvjetno, gratis, bez naknade, na bjanko! I opet ništa! I nakon svega, dođe mi da odustanem. Vjerojatno misle kako im ne mogu biti od koristi (jer, sumnjam da me se boje). Moguće da nisam njihova razina pa jednostavno iz tog razloga ih ne zanima suradnja ili je u pitanju nešto deseto, pojma nemam. Evo, ovo mi je (po svemu sudeći) posljednji pokušaj. Ne javi li se koji mason (ili barem koji njihov suradnik) nakon ovog teksta, odustajem od svega! Živi bili pa vidjeli. Gotovo sam fasciniran tom zagonetnom pojavom, a kako i ne bih bio kad su u pitanju moćni tipovi koji upravljaju svijetom, vremenskim prilikama, svemirskim silnicama, gravitacijom, ljudskim umom, kreiraju globalne događaje, izazivaju prevrate, bune i ratove.
 
Možda su na kraju krajeva upravo masoni krivi što se jedan od mojih najboljih prijatelja uvalio u dužničko ropstvo - nadizao kredita preko mjere, vozi auto više srednje klase, ide na ljetovanje na rate, kupuje (još uvijek) markiranu odjeću i obuću…, a nije u stanju to pokriti svojim primanjima. Ineki dan mu blokiralo račun. Sad razmišlja o odlasku u Irsku. Veli: "Je… ovu državu, ovdje se nemre živit!" Možda bi mu lakše bilo ako mu dokažem kako nije na njemu krivnja, nego je sve to isplanirala i u djelo provela masonerija. Zato, masoni (ili njihovi suradnici), ako pročitate ovo (a ne sumnjam da hoćete, jer sve znate i u sve ste upućeni), javite se!
 

Zlatko Pinter

Na djelu srpski "zaborav"…

 
 
Bivši Šešeljev potrčko, nekadašnji "generalni sekretar" četničke organizacije koja sebe naziva "Srpskom radikalnom strankom", "reformirani" četnik, Miloševićev "ministar za informisanje", ratni huškač, lažac, politički smutljivac i folirant, sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, opsjednut je hrvatskom VRO 'Olujom'. Svaki čas je spominje i podsjeća nas na slavnu pobjedu Hrvatske vojske i srpski poraz.
http://static.rtv.rs/slike/2017/07/31/oluja,-izbeglice,-krajina-jpg_660x330.jpg
Čini se, nikako ne može zaboraviti i prežaliti granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag i bježaniju "srpskih junaka" (potomaka "slavne Kosovske vojske") iz kolovoza 1995. godine. A i kako bi, kad je samo koji mjesec ranije dolazio u Glinu huškati tamošnje teroriste i dizati im moral, zaklinjući ih da ne idu ni u kakve dogovore "sa ustaškim poglavnikom Tuđmanom" i obećavajući im život u "ujedinjenoj srpskoj državi". Nije samo on "hodočastio" tim "krajinskim" stazama u mjesecima prije velike bježanije. Dolazili su i drugi huškači i zločinci iz Srbije i "Republike srpske" (počevši od patrijarha Pavla, Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana, Biljane Plavšić, Ratka Mladića do brojnih drugih) i svi su redom držali žestoke govore, izrugivali se s predloženim mirovnim planovima, vrijeđali i pljuvali po Hrvatskoj, našem narodu i dr. Tuđmanu i uz to svojski potpaljivali svoje "krajišnike" i huškali na sukob. A kad je razbojnička družina na čelu s Martićem i Babićem prevršila svaku mjeru i Hrvatska vojska krenula oslobađati svoju zemlju, ove bratije nigdje bilo nije! Ni traga od potomaka "slavnih obilića", "cara Laze" i "Kraljevića Marka", "besmrtnih 'solunaša' - 'junačina sa Cera, Kolubare i Drine'", ne bješe ni "Belih orlova", "Dušana Silnog", "Srpskog četničkog pokreta", "Srpske garde", "Tigrova", "Crvenih Beretki", "Škorpiona", "Šakala", "Pretorijanaca" i stotina drugih lešinara i krvoloka okupljenih u razbojničke bande koji su bili "junaci" samo kad je trebalo klati civile i zarobljenike, paliti, pljačkati i silovati - baš onako kako i njihova pjesma kaže: "Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše".
 
Digla se rulja predvođena ratobornim akademicima, političarima i popovima 1991. godine ne bi li ostvarila "Veliku Srbiju" (mnogi su od njih javno govorili: "sad ili nikad") a za njima krenula većina Srba iz bivše "Juge", dočepali se "JNA" (vojske koju je i hrvatski narod krvavo plaćao, gradio i uzdržavao punih 45 godina), razoružali preko Generalštaba i četnika (s petokrakom) Blagoja Adžića Hrvatsku, potpalili svoje divljake i primitivce u "krajini" i BiH i krenuli s genocidom i etničkim čišćenjem. Akademik Milorad Ekmečić predviđao je kako će "Srba poginuti oko 250.000", a "Hrvata najmanje 750.000 i time će hrvatsko pitanje biti rešeno". Biljana Plavšić predviđa da će "Srba poginuti možda i tri miliona, ali će oni koji ostanu živjeti slobodno".
 
Dok se pale tenkovi i oštre noževi, na sva se usta viče o "Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom", o Srbima kao "ostatku zaklanog naroda", podsjeća se kako se "granice crtaju krvlju", a "veličina jednog naroda meri brojem nevinih žrtava". U istrebljenje onih koji nisu Srbi kreće se pod egidom "ugroženog srpstva" koje "mora braniti svoj biološki opstanak", postavlja se pitanje: "Ne boje li se neprijatelji naši krvi naše nenamirene?", srpski narod poziva da "pokusa svoju porciju krvi"…, traži se "naplata duga u krvi" (ili "krvarina" - kako su njihovi ekstremni intelektualci i popovi govorili). Trećinu Hrvatske je zločinačka rulja poharala u 5 godina divljanja i bezvlašća, pobila preko 16.000 ljudi (402 djece), stotine tisuća civila protjerala iz domova, srušila, spalila i opljačkala sve što je mogla i stigla. U tom ratu za "Veliku Srbiju" angažirali su i patološke ubojice i teške kriminalce koji će najbolje odrađivati "posao". Otvorili su kapije robijašnica i pustili ih kao bijesne pse s lanca da kolju, pale, siluju i etnički čiste hrvatska sela i gradove. Bagra se naplaćivala plijenom, švercom oružja i droge, a ostatak robije im je opraštan zbog angažmana u "borbi za Otadžbinu".
 
Protivno svim međunarodnim normama i zakonima, rezolucijama UN-a i odlukama drugih međunarodnih tijela (EZ-a, VE-a, KESS-a, Mirovne konferencije o bivšoj SFRJ itd.) na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske odvija se terorističko samovlašće. Najprije se ubijaju policajci iz zasjeda i s leđa, masakriraju civili, ubojstava nisu pošteđeni ni novinari, snimatelji, liječnici, a potom "krajišnici" s "JNA", četnicima, "teritorijalcima", "specijalcima" i "dobrovoljcima" iz Srbije kreću u totalni rat protiv Hrvata i svih drugih koji nisu Srbi. Više od 1.000 onih koji na vrijeme nisu uspjeli pobjeći iz "krajine" ubijeno je u UNPA zonama u kojima su "krajišnici" sklopili savez s "plavcima" i provode svoju hajdučiju. Likvidiraju se čitave obitelji, ne štede se ni starci, žene, djeca. Nakon 87 dana razaranja s kopna iz zraka i s Dunava, u do temelja razoreni Vukovar ulaze mješovite postrojbe četnika i vojnika "JNA" (kokarda i petokraka na istom krvavom poslu), uz pjesmu: "Slobodane, pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate". To je taj njihov "antifašizam", to je ogledalo "srpske časti" i "narodne vojske". Srušiti grad, pobiti civile, preživjele otjerati u logore, opljačkati i odnijeti u Srbiju sve - pa i umjetnine, crkvene relikvije, matične knjige, srušiti ne samo kuće i tvornice nego i škole, bolnice, crkve, kulturne spomenike, oskvrnuti groblja, uništiti gospodarstvo i infrastrukturu, etnički očistiti prostor i počiniti takve masakre i silovanja da se preživjeli nikad više ne vrate u svoja sela i gradove - to je bila strategija koju su provodili velikosrpski fašisti.
 
No, kad se hrvatski narod koliko-toliko naoružao i ustrojio svoje policijske i vojne postrojbe te krenuo vojno oslobađati svoja područja, zločinačka rulja je dala petama vjetra i utekla. Potjerali su i jadnu sirotinju - civile - sa sobom, da im budu živi štit. Krili su se iza žena i djece kako naša vojska ne bi pucala po njima. I čim su prešli granicu, udarili u kuknjavu o "genocidu" koji smo mi "ustaše" izvršili nad njima. A puštali smo im čitave korpuse i brigade, ne taknuvši nikoga prstom. Samo na Banovini, razoružan je 21. kordunski korpus (kod Gline) i nakon što su ostavili naoružanje i tehniku svi su pušteni, kao i ostatak 39. banijskog korpusa (ono što nije pobjeglo do dolaska Hrvatske vojske) stacioniran kod Donjeg Žirovca. Znali smo da su među njima stotine zločinaca i opet smo ih pustili! Sve su to "zaboravili" Srbi u Srbiji i BiH, ali i ovi naši domaći, u Hrvatskoj.
 
"Zaboravili" su, ustvari, sve što se događalo od prvih četničkih mitinga u Hrvatskoj (28. veljače 1989. godine) i rušenja balvana (od 17. kolovoza 1990. nadalje), preko napada na Pakrac, Plitvice, masakra u Borovu Selu, do napada na policijsku postaju u Glini. "Zaboravili" su i kako su razarali Vukovar, Dalj, Erdut, Aljmaš, Osijek, Gospić, Šibenik, Dubrovnik, okupaciju Baranje, istočne i zapadne Slavonije, Like, Banovine, Korduna, sjeverne Dalmacije, Gorskog Kotara, Zagore, Dubrovačkog primorja, "zaboravili" su masovne pokolje što su ih počinili diljem Hrvatske (od Tovarnika, Vukovara, Borova Sela, Dalja, Voćina, Četekovca, Čojluga, Balinaca, Antina, Lovasa, Baćina, Petrinje, Kuljana, Struge, Peckog, Dragotinaca, Zamlače, Kozibroda, Kraljevčana, Skele, Stublja, Kusonja, Kostrića, do Saborskog, Škabrnje, Nadina, Lovinca, Joševice, Široke Kule, Vaganca i stotina drugih mjesta), "zaboravili" su kako su imali preko 170 logora (na području Srbije i na okupiranim dijelovima BiH i Hrvatske) u kojima je mučeno više od 30.000 ljudi, "zaboravili" su kako su držali posebne logore za silovanja žena i djevojčica (iz kojih su najčešće puštali nesretne žrtve koje su zatrudnjele tek onda kad je bilo kasno za pobačaj, kako bi "rađale četnike"), "zaboravili" su i to da su silovali čak i zarobljene muškarce i iz obijesti i "zabave" nagonili najbliže srodnike pod prijetnjom smrti na protu-prirodni blud (sinove i očeve, braću i sestre), primoravali članove najuže obitelji da gledaju silovanja majki, sestara, kćeriju, unuka, supruga, "zaboravili" su sva ona kastriranja što su ih radili po Tovarniku i drugim mjestima istočne Slavonije, na odsijecanja glava žrtvama (s kojima su se u Vukovaru i Borovu potom "našutavali" pred rodbinom i sugrađanima pokojnika), "zaboravili" su kako su protjerali stotine tisuća Hrvata i drugih građana iz njihovih kuća koje su opljačkali, spalili i srušili, pa i to da su Hrvatskoj ostavili preko milijun mina (od kojih i danas ginu naši ljudi koji rade na njihovom uklanjanju).
 
Sve je to napravila zločinačka rulja koja je u kolovozu 1995. godine kukavički utekla, što u genocidnu tvorevinu "Republiku Srpsku", što u agresorsku Srbiju, a njihovi zločini su uglavnom ostali nekažnjeni! Nekažnjavanje tih zločina grijeh je i prema Bogu i prema hrvatskom narodu, pa i svima drugima koji su patili, podnosili žrtve i umirali za Hrvatsku, bili oni Mađari, Česi, Albanci, Makedonci, Romi, Muslimani, Nijemci, Francuzi, Talijani, Austrijanci, Ukrajinci, Irci, Srbi, Slovaci ili pripadnici ma koje druge nacije. Uvijek treba podsjećati na to i neka nama Hrvatima služi na čast da su se za Lijepu našu rame uz rame s nama borili i pripadnici drugih naroda koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i ovaj narod prihvaćaju kao svoj.
 
Zna se što se dogodilo. Sve je snimljeno, zapisano, postoje nepobitni dokazi. I nije toliko važno to što su sve spomenute činjenice "zaboravili"  Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i njihovo društvo u Beogradu, ali je zanimljivo da se isti sindrom "amnezije" javio kod "naših" Milorad Pupovca, Dejana Jovića i njihove branše u SDSS-u, i SNV-u. Umjesto da priznaju realnost i jedni i drugi se i dalje nemilice nabacuju blatom na Hrvatsku i bezočno izvrću istinu o prošlosti.
 
Njihova "amnezija" je takve naravi da im je potpuno "izbrisano" iz sjećanja sve što se u Hrvatskoj događalo do 4. kolovoza 1995. godine, a i ono čega se sjećaju, ostalo im je u memoriji u iskrivljenom svijetlu. Da nije tako, ne bi lupetali o "genocidu" nakon tolikog zla kojega su nam napravili njihovi sunarodnjaci. Danas nam čak akteri ratnog huškanja i agresije (Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin i drugi) dijele "lekcije" o tomu tko smo, što smo, kakva nam je država i kako se trebamo ponašati i to se pretvara u neviđenu perverziju, nešto što se može roditi samo u bolesnim glavama i pomračenim umovima. Istim se poslom bave, nažalost i  njihovi satrapi ovdje u Hrvatskoj - lideri SDSS-a, SNV-a i društvo koje se oko njih okuplja. Umjesto da rade na harmoniji odnosa između srpske manjine i većinskog hrvatskog naroda, oni te odnose truju kako bi politički profitirali.
 
I jedni i drugi (i srpski politički lideri iz Beograda i ovi iz Zagreba) "zaboravljaju"  da je već odavno dokazano što, kako i zašto se dogodilo 90-ih godina XX stoljeća, da postoje autentične snimke i dokumenta pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu i da ih je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar domovinskog rata u Zagrebu većinu odavno objavio. Zna se koje su štete i ljudske gubitke uzrokovale agresorske postrojbe u krvavom i genocidnom ratu protiv naše zemlje i njezinih građana i iz tih materijala razvidno je sve - od agresije do srpske bježanije, pa i da su mjesecima prije 'Oluje' srpski teroristi i zločinci uvježbavali bijeg srpskog stanovništva iz "krajine" (s planom povlačenja civila kako bi imali više prostora za otpor "ustašama"). Na You Tube-u se i danas može vidjeti snimka jedne takve vježbe - održana u Tržiću na Kordunu srpnja 1995. godine. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UYjh3aAvczc;
 
Na sreću, mi Hrvati nismo tako zaboravni i danas kad imamo ovako snažnu, obučenu i opremljenu vojsku, nema nikakve dileme da ćemo znati odgovoriti na svaku ugrozu. Možda neće više biti "Bljeskova" i "Oluja", ali "Orkani" i "Uragani" nisu isključeni, bude li ikomu više palo napamet krenuti u takvu avanturu u kakvu su 1991. godine pošli naši istočni susjedi. Hrvat nikad nije bio osvajač. Uvijek je samo branio i čuvao svoje. I sačuvao, uz pomoć Boga Svemogućega,  žrtvujući se za obranu vjere, doma i Domovine. Od stoljeća sedmog do danas. I tako će i ostati. Dok nam živo srce bije - kako kaže naša himna. Jednom davno, časni Srbin, lirik i književnik Jovan Jovanović Zmaj napisao je:
"(…) Hrvat se ne bori da što otme kome
Čuva sveti plamen na ognjištu svome
I dok tako čini u najteži dani
I Bog su i pravda na njegovoj strani…"
(Iz pjesme "Šta se čuje", objavljeno u časopisu Starmali, 1883. godine)
 
On koji nije bio rođen u Hrvatskoj, osjećao je ovu zemlju i narod s kojim je dijelio dobro i zlo više svojima nego mnogi koji su tu ponikli i bili hrvatske krvi. I imao je toliko ljudskog poštenja i hrabrosti napisati što osjeća, a da ga nije bilo briga kako će se to dočekati u Beogradu. Gotovo sam siguran da nama danas nedostaje upravo takvih srpskih intelektualaca u javnom životu. I to je pravi problem. A što se Beograda i aktualne vlasti tiče, valjda su već i najveći skeptici shvatili s kime imamo posla. Njih promijeniti ne možemo, ali se možemo i moramo postaviti onako kako situacija zahtijeva. I jačati svoje oružane snage. Koliko god to koštalo, moramo biti spremni. Sloboda cijenu nema.
 

Zlatko Pinter

Međunarodni sporazumi na štetu hrvatskih interesa

 
 
Prije 24 godine u vojnoj zračnoj bazi Wright Patterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, parafiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum, i time službenookončan rat u BiH, koji je trajao od 1992. do 1995. godine. A potpisivanje sporazuma službeno je obavljeno u Elizejskoj palači u Parizu 14. prosinca 1995. Ovaj se pravni dokument posebno bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH te je njime definirana podjela države po ključu - 51 posto teritorija pripalo je Federaciji BiH, a 49 posto Republici srpskoj. Predviđeno je i formiranje Distrikta Brčko. "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut", izjavio je nakon svečanosti potpisivanja u Parizu Alija Izetbegović. U vrijeme, čak i prije, ratova, a posebno svjetskih, bujali su razni sporazumi, odluke na međunarodnim  konferencijama, rezolucije, monitorinzi, embarga i sl.
https://www.fomoso.org/en/wp-content/uploads/2018/07/mazedonien-griechenland-110-resimage_v-variantBig1xN_w-2560.jpg
Za nas je, u ovom trenutku, zanimljivo promotriti, gore navedeno, što se događalo prije i za I. svjetskog rata odnosno poslije kao i II. svjetskog rata; što se zbivalo glede teritorija na prostoru nekoć, nazovimo, Habsburške Hrvatske, Banovine Hrvatske, NDH pa na kraju pripajanja i odvajanja u doba prije i poslije takozvanog NOB-e odnosno krajnjeg SFRJ-ota. Sjećam se, kako mi je pripovijedao jedan, pokojni, viški glazbar da je za života svirao, u prigodama, 4 državne himne: bečku (tako ju je on nazivao kad bi dolazili Austrijanci na jubileje Viške bitke), talijansku, jugoslavensku i napokon hrvatsku ili Lijepa Naša. Da nije bilo pobjede nad srpskim agresorom 1995. godine možda bi svirao i sadašnju srpsku himnu. A mi ćemo se sada bazirati na promišljanju ili izjavi Alije Izetbegovića: "U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut".
 
Paralelno s Daytonskim sporazumom možemo dovesti i onaj povijesni sporazum ili ugovor pod nazivom Rapallski ugovor, u Rapallu kraj Genove 12. XI. 1920. Ali i prije njega počelo je komadanje naših teritorija u glavama velikosrba i svjetskih centara moći pa navodimo ovo:„Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani“. (Kamenjar.com) I znamo što je Kraljevina Italija dobila Rapallskim ugovorom Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. A budući da su Talijani (Mussolini) u ratu izgubili kolonijalno carstvo u sjevernoj Africi svakako su to htjeli, koliko toliko, naknaditi teritorijem na istočnoj obali Jadrana, što su djelomično i uspjeli takozvanim Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. (tri ugovora) nakon propalih pregovora u Ljubljani u travnju iste godine, gdje Ante Pavelić nije htio pristati na ustupke teritorija koji išao linijom od Rijeke do Kotora i istočno do crte Karlovac Mostar.
 
Talijani su smanjivali svoje zahtjeve sve do konačnog Ugovora u Rimu. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita te otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. A Pavelić je bio u dilemi:braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju. Dvije godine kasnije, Državnom pravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori. U Daytonu nije bio samo u igri Rat ili Mir nego išta ili ništa od teritorija koju je zastupao Alija Izetbegović kao i druge strane za istim stolom; Srbi i Hrvati(Milošević i Tuđman). Hoće li netko danas prigovoriti, a neki već jesu Tuđmanu, da nije smio pripustiti Bosansku Posavinu pod nikakvu cijenu. Ali, on je sigurno znao da je ta cijena Istočna Slavonija, koja je tad bila pod srpskom okupacijom. Je li vojnom operacijom, tj. ratnom djelovanjem osloboditi istu, uz nepredviđeni broj ljudskih žrtava na obje strane ili pristati na obećanje da će se mirom integrirati u RH, uz čuvanje tog teritorija izvjesno vrijeme međunarodnim vojnim snagama? A što bi bilo da je bilo došlo do potpisivanja takozvanog plana ili sporazuma Z-4? Zar i to nisu, skoro, oktroirale zapadne sile? Što su mogle vojne snage Srbije protiv NATO-a kojima je obustavljen rat na Kosovu?
 
Što je mogla tek nastala nenaoružana NDH pred silama Osovine ili Trojnog pakta (200.000 tisuća okupacijske talijanske vojske), a bez vlastite vojske i naoružanja? Tako je moguće staviti u paralelu Rimske ugovore s Daytonskim sporazumom. No kako rekosmo Rimski ugovori su raskinuti, tj. poništeni su rečenog 10. rujna 1943. A Istra i ostali teritoriji su vraćeni matici Hrvatskoj,nakon Mirovne Konferencije održane u Parizu od 25. srpnja do 15. listopada 1946. i Pariškim mirovnim ugovorom, potpisan 10. veljače 1947. Tu su odlučujuću ulogu, o pripojenju, odigrali istarski svećenici na čelu s msgr. Božom Milanovićem, a ne nekom partizanskom ofenzivom ili vojnom operacijom u rujnu 1943. poput one naše iz domovinskog rata 1995., pa da mi mogli reći: Tito je pripojio Istru; ali je zato otuđio dio Srijema, Banata, Boku kotorsku i mora prema Neumu. Naslušali smo se tih laži o pripojenju kao i laži o fašistima Hrvatima ako su u takovim okolnostima stvorili NDH.
 
Ustaštvo nema nikakvu genetsku vezu sa fašizmom a razlikuju se  kao i ustaštvo i četništvo. Fašizam ima ideološku smjernicu k imperijalističkim posezanjima kao i nacizam(sjeverna Afrika odnosno Etiopija od strane Italije - Mussolinija i Drang nach Osten - Rusija od strane Hitlera). Ta kamo je mogla posezati tek nastala NDH, zar prema Nišu ili Sofiji, Piranu, Trstu, Pečuhu ili selima i nekim gradovima preko Mure, Drave…? A kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj u vrijeme i poslije II. svjetskog rata onda je ogromna većina hrvatskog naroda bilo protiv fašizma i nacizma, a  neke od manjina: talijanska, srpska (preko četništva) i druge ne bi mogli proglasiti antifašistima, makar ne veći dio; dapače četnici su paktirali s Talijanima posebno na Dalmatinskom području i djelu Bosne. Po popisu stanovništva iz 1931. U Hrvatskoj je živjelo 16,81 % srpske nacionalnosti, a popisom iz 1948. 14,54 %. Tako bi se moglo reći da je preko 80 % Hrvata odnosno stanovništva bilo protiv nacifašizma. To je prava supstanca a ne ona kako ju zamišljaju sadašnji boljševici, takozvani antifašisti Titine provenijencije. Upravo se to pokazalo preko istarskog svećenstva 1946./47. u Parizu kakav stav imaju prema fašistima Talijanima. Zar je ostatak svećenstva u Hrvatskoj imao drukčiji stav od istarskog? Ipak je Crkva preko svog klera odigrala ili izvojevala novu pobjedu za svoj narod pred međunarodnim silama i nasuprot marksističko boljševičkog višedesetljetnog ugnjetavanja pod diktaturom komunističkog monarha u SFRJ. A blaženi Alojzije Stepinac je bio orijaš ili predvodnik tih svećeničkih snaga u Hrvatskoj.
 

Nikola Bašić, Vis

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1293 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević