Get Adobe Flash player

Plenković je učinio ono što se čak ni jugoslavenska milicija nije usudila učiniti u listopadu 1989.

 
 
Osvajanje srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji u hrvatskom je narodu izazvalo nevjerojatnu i do sada neviđenu erupciju oduševljenja, koje nadilazali sam događaj. Stoga razloge ovom oduševljenju ne treba tražiti samo u uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije. Riječ je o golemoj energiji i potencijalu hrvatskoga naroda koji je dva desetljeća potisnut i ponižen u svim segmentima svojega nacionalnog bića i duhovnog identiteta. Narod već 18 godina luta poput ovaca bez pastira. Poput one zgode iz evanđelja u kojoj se i Isus sažalio nad narodom: “Vidjevši mnoštvo, sažali se Isusu nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ (Mt 9,36).Petsto pedeset tisuća ljudi koji su se u Zagrebu okupili da dočekaju i pozdrave Dalićeve momke, ujedno je i krik naroda koji traži svoje nacionalno i ljudsko dostojanstvo.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/90/Pastoral_Landscape_by_Alvan_Fisher%2C_1854.jpg/1200px-Pastoral_Landscape_by_Alvan_Fisher%2C_1854.jpg
Sveto pismo nas uči da Bog ne odabire moćne i ugledne, pogotovo ne nadute, nego samozatajne i ponizne. Bog nije odabrao ponosne Jišajeve sinove, nego najmlađega pastira Davida. Bog je odabrao poniznu „službenicu Gospodnju“ i poniznoga mladića Josipa da preko njih ostvari veličanstveno djelo spasenja. To je slika i paradigma po kojoj Bog ostvaruje svoje planove. Jednako tako slavu svojega naroda, ali i svjedočanstvo svoje kršćanske vjere, posvjedočili su mladići koji su kao djeca bježali od srpskoga noža, a čiji su očevi i djedovi nerijetko tako okončavali svoje živote. Oni znaju što je patnja, što je progonstvo, oni su prošli svoj križni put. Njihovu žrtvu, njihovu ustrajnost i vjeru, Bog je najgradio velikim uspjehom koji je hrvatskom narodu vratio vjeru i nadu da nismo ostavljeni i prepušteni onima koji i dalje pletu mreže đavolskih spletki i laži!
 
Zlatko Dalić, skroman, dostojanstven, ponizan, s krunicom u ruci, čovjek osporavan, kojemu su „ugledni“ sociolozi, i vječni „analitičari“ svega i svačega, prognozirali brz i siguran neuspjeh, ostvario je najveći uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije. Njegov uspjeh nije proizlazio iz željezne stege, a još manje iz straha. On je bio poput dobroga pastira, koji je volio svoje ovce i koje su voljele njega. On je nosio njih, a kada je on posustajao, oni su nosili njega.Netko će možda prigovoriti da preveliku važnost dajem „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“, ali kao što rekoh, ovo je više od nogometa, ovo je Božji znak. Ako, naime, u svakom, pa i najmanjem događaju možemo iščitati Božju poruku, onda u ovome možemo iščitati iznimno veliku i snažnu poruku!Na putu od zračne luke „Franjo Tuđman“ do pozornice na Trgu bana Josipa Jelačića, mladići i djevojke, ali i ljudi svih uzrasta, satima su pjevali i iščekivali srebrne Dalićeve momke. Njihova žrtva bilo je malo uzdarje na veliku žrtvu i ljubav naših reprezentativaca.
 
Događaj je izmakao nadzoru onih koji su se očigledno uplašili naroda. Isključili su struju pjevaču kojega su pozvali hrvatski viceprvaci i s čijom su pjesmom pobjeđivali najjače protivnike. Učinili su ono što se čak ni jugoslavenske milicija nije usudila učiniti u listopadu 1989., kada je na prepunom Trgu pokušala prekinuti koncert Prljavog kazališta. Kao što jugoslavenska milicija u Zagrebu nije mogla zaustaviti događaje, niti ovo veličanstveno buđenje hrvatskoga naroda, njegova zapretenog i poniženog nacionalnog i duhovnog bića nije moguće zaustaviti. Svi oni koji ne osluškuju i ne prepoznaju znakove vremena, a posebice oni koji ih oholo odbacuju, sami će biti odbačeni. Jer Bog ne trpi oholice, a uzvisuje ponizne. Baš onako kako Marija u svojemu Veliča nadahnuto slavi Gospodina: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.“
 
Ovaj Božji zahvat koji nam je vratio vjeru i nadu, veliki je Božji dar, ali velika odgovornost, s kojim se ne smijemo poigravati, a pogotvo ga ne smijemo proigrati. To je ujedno Božji poziv da ustanemo i krenemo dalje. Jer Bog s nama ima planove. Znamo sredstva, imamo smjernice, a to su: skromnost, poniznost, ljubav i povjerenje u Onoga koji nas nikada neće iznevjeriti.
 
I na kraju, a zapravo na početku svega: to je poziv da prihvatimo i uzljubimo život, jer zadah smrti i dalje nezaustavljivo metastazira našom Domovinom. U mnogim hrvatskim županijama broj rođenih upola je manji od broja umrlih. To samo znači da smo daleko od punine vjere koju bismo trebali imati narod koji vjeruje u Spasitelja, koji nam se i sâm darovao kao Dijete!
 

Marijan Križić, Veritas

Značajnici izvan sustava i izvan HJAZU-a!

 
 
Najznačajnija predstava ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara bilo je predstavljanje Velike glazbene povijesti Dubrovnika. Dr. sc. Miho Demović, rodom Konavljanin (Mrcine/Dubravka 1934.), svećenik, dugogodišnji voditelj Katedralnog zbora zagrebačke katedrale, formalno najobrazovaniji čovjek u Hrvatskoj, znanstvenik muzikolog, 16. je kolovoza u palači Sponza u Dubrovniku predao javnosti Veliku povijest dubrovačke glazbe u četiri knjige, a peta je najavljena, kao i spomenik Ruđeru Boškoviću na njegovoj poljani u Gradu.
http://www.matica.hr/media/uploads/slike/autori/kocanf.jpg
Stijepo Mijović Kočan
 
Dubrovačke ljetne igre su se izkazale: upriličile su predstavljanje četveroknjižja dr. sc. Miha Demovića što možemo držati jednom od najznačajnijih, a prema meni i najznačajnijoj predstavi ovogodišnjih, 69. Dubrovačkih ljetnih igara. Naime, sve drugo što sa na Igrama ove godine moglo vidjeti i čuti, u dramskom dijelu, uskoro će utonuti u prašnjave „kronike vremena“, dok ove četiri knjige o povijesti glazbe u Dubrovniku 16. kolovoza godine gospodnje 2018. čine iznimno značajnim datumom u povijesti ne samo glazbe nego i kulture dičnoga nam Grada i čitave Lijepe Naše. Knjigu su predstavili znalci i Demovićevi prijatelji, ugledni ljudi i ugledna imena, a popratili je u knjizi spominjanom ozbiljnom svirkom vrsni interpreti, no to ovdje nije moj posao. O tomu bi i o tim ozbiljnim imenima valjda trebalo nešto biti ili jest nešto već napisano ne samo u mjestnom, nego i u čitavom (ne)hrvatskom tisku i zvučno-vidnim sredstvima javnog saopćavanja, jer te četiri knjige nisu značajne samo za Dubrovnik, nego i za povijest hrvatske glazbe općenito. Te knjige potvrđuju da je Dubrovnik, kao i cijela Hrvatska, pripadao i da od početka, a ovdje dokazano već od 10. stoljeća, pripada katoličkoj kršćanskoj kulturi europskoga dijela Mediterana i srednje te zapadne Europe, kao i to da je dubrovačka glazbena kultura i literatura iznimno bogata i vrijedna.
 
Zanimljivost je da je ta povijest glazbe sagledana i napisana između četiri najtragičnije godine u našoj, a osobito u dubrovačkoj općoj povijesti. Prva je knjiga do tragične 1667., dakle do onoga razornoga potresa. Druga knjiga je do druge velike tragedije: do 1808. i propasti Republike kao samostalne države. Treća knjiga prikazuje zbivanja u glazbi do jednako tragične 1918. godine, kada smo , vođeni „guskama u magli“, podpali pod istočnjački serbo-turski svijet i svjetonazor, a osobito pod svojatanje i posrbljivanje Dubrovnika u kraljevini Jugoslaviji, a četvrta tragična godina u našoj povijesti i četvrta knjiga ove povijesti glazbe koja do nje doseže, jest 1944., kada u Dubrovnik ulaze “oslobodioci“, staljinistički mrzitelji svega hrvatskog, a osobito hrvatske države, te i prije ulaza (na Orsuli) i nakon ulaza (na Daksi), a kasnije gdje god su stigli pobili su desetine i stotine, a 1945., nakon završetka rata (!!!), smaknuli su, procjenjuje se, čak i više od pola milijuna nevinih ljudi, žena i djece.
 
Najavljena je i peta knjiga, ma koliko da je moj dobri prijatelj, fra Karlo Jurišić, na jednom znanstvenom skupu (o Ivanu Despotu) uztvrdio da sve što je mlađe od pola stoljeća, još nije povijest! Imao sam rijetku čast i posebno zadovoljstvo biti recenzent Demovićevoj knjizi Cithara octochorda, osmerožična kitara, njezinu književnom dijelu. To su, naime, jezično i književno vrlo lijepi kajkavski prijevodi molitava s latinskog, uz osam blagdanskih prigoda liturgijskoga kalendara: advent, Božić, korizma, Uskrs, nedjeljne, marijanske, svetačke i posmrtne prigode. Poznavali smo se i od ranije, bio je povremeni gost u mom nekadanjem zagrebačkom domu, znak našega razpoznavanja bio je „zvona s Kaptolona“, koja su se u tom domu tako blisko čula, tako da znam koliko je Dum Miho iskreni pregalac, predani domoljub, strateg glazbene kulture u Hrvata, brižnik i marnik bez usporede i bez premca, a jednostavan, običan, dobar i plemenit čovjek. Posebno brine o svemu u povijesti hrvatske glazbe, tako i o crkvenoj i drugoj glazbi Hrvata u Boki Kotorskoj… Svevišnjega molim, neka ga ne poziva dok sve svoje zamisli i naume ne ostvari! Jednom mi se jedan zajednički prijatelj požalio kako dr. sc. Miho Demović djeluje posve izvan pomoći državnih znanstvenih ustanova.
 
Nikada nije postao ni akademik, iako je formalno moguće najobrazovaniji Hrvat, s čak trideset i pet semestara studija povijesti glazbe na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku, jer ga neki drugi, tada moćni njezin član, ne podnosi „iz zavisti“. Međutim, ako je itko u Hrvatskoj zaslužio biti akademik, onda je to don Miho, tvorac golema znanstvenog opusa i predani djelatnik na svojemu području. Nije primljen i stoga što hrvatske akademije znanosti i nije bilo, a i danas je ona zapravo HJAZU: Hrvatska Jugoakademija, pa i bolje da ga tamo nema. Dokaz tomu je njezin današnji predsjednik (neki onkolog, prezimenom Kusić) koji je namjerno propustio, iako za to mjestom i ulogom najpozvaniji, ostvariti višednevni, veliki, bilo nacionalni bilo međunarodni znanstveni skup o novijoj hrvatskoj povijesti, u kojoj se sva zla znana nam svijeta svaljuju samo na ustaše i na Hrvatsku. Time bi se došlo do znanstvene istine, do nepobitnih historijskih činjenica, do osvjetljenja ideološkim šovinizmom zamračena toga dijela naše povijesti. To bi bio čvrsti temelj gradnji sadašnjosti i sutrašnjice novih naraštaja, bez okupatorskih laži i podvala. Umjesto toga, pristao je biti i bio je jadni pijun sadašnje odnarođene hrvatske vlasti. Kao predsjednik najznačajnije nacionalne i državne znanstvene i umjetničke ustanove, srozao se na to da bude predsjednik nekakve zbrda-zdola prigodno sklepane administrativne skupine kojekojih vladinih prišipetlja.
 
Znakovlje okupatora u ovome ratu, ujedno i znakovlje počinitelja genocida nad Hrvatima nakon onoga prošloga rata, usudio se priznati i uvažiti, a ona pod kojima je Domovina oslobođena od okupatora (makar samo vojno!) da su zabranjena i da se, kao i za jugo-diktature, u Hrvatskoj ne smiju pjevati hrvatske pjesme odpora okupatoru. Takav predsjednik takve Akademije, dakle HJAZU, dokazuje da su hrvatski intelektualci često politički glupani i bijednici, moralni sitnež kao i taj Kusić. No, Hrvati su već u 19. stoljeću, kada su gotovo svi okolni i europski narodi osnivali svoje nacionalne akademije znanosti i umjetnosti, svoju nacionalnu akademiju osnovali kao južno-slavensku/ jugoslavensku, jedinstveno i u cijelomu svijetu neponovljivo bedasto! (Bez obzira na ondašnje prilike, odnose itd., to je tako!) Akademik nikada nije postao još jedan značajnik kojim se mogu podičiti kao prijateljem, još od studentskih dana, dr. sc. prof. emeritus Predrag Keros, inače dubrovački zet. (Gospođa Jadranka Keros završila je svoju profesorsku karijeru kao dekanica Stomatološkog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Sjećam se kad mi ju je „Gic“, kako smo ga zvali, predstavio pred Gradskom kavanom, još kao djevojku, kao da je jučer bilo!)
 
Naime, u svim učbenicima otorinolaringologije, posvuda u svijetu, na svim sveučilištima, postoji i spominje se „keros“, medicinski pojam anatomske čestice koju je prof. Keros odkrio, još kao mlad znanstvenik. Međutim, to „horvatskim yu-akademikima“ ništa nije značilo; nisu se ni osvrnuli na njega. („A, je li to onaj koji priča viceve“, nasmijao mi se kretenski jednom jedan od njih! Jest, bio je i vic-maher, vrlo duhovit!) Bio je i veliki zagovornik uvođenja hrvatskog nazivlja u dijagnostici (hrvatski nazivi bolestî). Napustio nas je ovoga proljeća. Nedostaje nam, svima nama koji smo se s njim družili, još od vremena bivše države, svake nedjelje … Dr. Demović napomenuo je moralnu obvezu podizanja spomenika Ruđeru Boškoviću u Dubrovniku. Msgr. Mate Uzinić, biskup dubrovački, jedini (!!!/???) od gradskih otaca koji je nazočio ovomu povijesnom trenutku, koliko sam razabrao 6 tu je obvezu prihvatio; daj Bože da se i ostvari. Opaska: Navečer 16., dakle toga povijesno važna datuma, dolazim kasno kući i na tv-u gledam Vijesti iz kulture.
 
Prva i glavna vijest: Filmski festival u Sarajevu, nagrađen hrvatski redatelj dokumentarist za film, pouzdano znam, rađen na laži i povali jedne kazališne predstave koja namjerno kopa šovinistički jaz između Hrvata i hrvatskih Srba, s velikosrbskih petokolonaških stajališta, zagovara tobožnju genocidnost hrvatskoga naroda. Nagrađen je i hrvatski glumac za glavnu ulogu u nekom srbijanskom filmu. Oba nagrađenika daju poduže izjave, to je u teoriji novinarskih vrsta tzv. proširena vijest, na rubu kraće reportaže. Druga, dakle sporedna vijest: predstavljanje Demovićeve knjige u Dubrovniku: dva-tri brza švenka po predstavljačima i prisutnicima (snimljena na brzaka, još i prije početka predstavljanja!), bez posebno izdvojena krupnoga kadra autora, (tko nije nazočio, teško da može shvatiti tko je tko!), bez ičije izjave, tzv. krnja vijest, moguće kraća od 30 sekundi… Eto, to je suvremena Hrvatska, to su hrvatski mediji, to je naša stvarnost.
 

Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan

Melju brate moj mili, bez prestanka. Dosta ih je više! Dodijali su i Bogu i ljudima

 
 
Čudan su soj te antife i ti jugofili, i svi oni njihovi istomišljenici s druge strane Drine, koji mlate praznu slamu i ništa ne rade, osim što pod nama rovare i što  nam još uvijek pune glave s pričama o ustašama, o fašistima, o klerofašistima, nacistima, o nepostojećoj ustaškim zmijama i gujama, o našim zločinima…
-Ali, ne i onim njihovim, je l'da? Melju brate moj mili, bez prestanka. Dosta ih je više!!! Dodijali su i Bogu i ljudima.
JER, ŠTO JE PREVIŠE - PREVIŠE JE.
http://301694648.r.worldcdn.net/wp-content/uploads/2018/06/vera-primorac.jpg
Vera Primorac
 
Ali, ponavljanje je majka znanja, kažu neki mudri ljudi. Zato su povijesni argumenti uvijek dobro došli da bi se to znanje i učvrstilo. Da se ništa ne bi zaboravilo.
DA SE NIŠTA NE BI ZABORAVILO:
 
- 15.876 poginulih i nestalih na Hrvatskoj strani;
- 404 ubijena Hrvatska djeteta;
- Ranjeno je više od 30.000 hrvatskih građana;
- 1044 ranjena Hrvatska djeteta;
- Više od 500.000 prognanih Hrvata samo u 1991. godini;
- Više od 10.000 osoba zatočenih;
- Više od 143 masovnih grobnica;
- Više od 1000 nestalih. 
 
„A u srbijanskim koncentracijskim logorima više od 8.000 zatočenika (žena djece, odraslih muškaraca). Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.
Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to zatočenika oba spola.
Najmlađa silovana djevojčica je imala samo pet (5) godina, a najstarija je bila osamdesetogodišnja (80) baka.
Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom. “špaliru” policajaca, vojnika i civila- Posljedice toga su brojni lomovi kostiju, potresi mozga, otvorene rane, a mnogi nisu preživjeli“.
 
POPIS SRPSKIH LOGORA ZA HRVATE: BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, BUBANJ POTOK, NOVI SAD, BOROVO SELO, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VUKOVAR, OVČARA, ŠID, VELEPROMET, PETROVCI, SRIJEMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUČJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, DUBOKI POTOK, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, BATKOVIĆ, ZENICA, ALEKSINAC, BILEĆA, MORINJ...
A teško je, neizmjerno je teško, prisjećati se toga vremena i toga zla kojega smo doživljavali i jedva preživjeli. Ali, istine radi, radi nas samih, radi našeg opstanka i opstanka naše djece, a da nam se povijest opet ne bi ponovila, istina se mora znati.
 
ISTINA SE MORA I STALNO PONAVLJATI…
 
-Pa, kakva je  i čija je bila, moja Lucija, ta monstruozna politika koja je dovela do svih ovih naših teških stradanja i muka?
Kako sve to, ljudi moji dragi, razumjeti!?
Kako sve to objasniti sada običnom, normalnom čovjeku?
Kakvi su to ljudi-ako se tako i mogu nazvati - koji su osmislili i provodili tu i takvu politiku?
-Pitaš, kakva je to bila politika koja je sve to i zakuhala?
E, moja Monika, moja Monika! Ista kao i ova danas. Isti ti je to mentalni sklop. Sazdan od laži, mitova, megalomanije i osvajačkih apetita „uvijek istih bučnih pojedinaca koji, kao kokoši po tuđem dvorištu, svakodnevno čeprkaju ne bi li našli nešto nad čim bi se mogli snebivati, a usput dokazujući kako u Hrvatskoj tobože postoje oni koji bi širili mrak“.
Pa, poslušaj samo Vučićev govor održan prije godinu dana:
“Nikada više nikakvu Oluju dozvoliti nećemo, nikada je neće biti protiv srpskog roda.
 Proterani ste, izbačeni sa svoje zemlje jer je neko pomislio da će biti veći i da će mu biti bolje ako nema Srba“, rekao je Vučić prošle godine na skupu “Krajišnika”, povodom godišnjice Oluje” i  dodao: “njihov će krst zato biti zakrivljen i kukast, naš nikad”.
Poručuje nam to čovjek, već davno poznat i prepoznat po govoru  u Glini 1995. godine, i po „časnim“ četničkim djelima i porukama.
Poručuje tako nama, taj „provjereni i dokazani antifašist i europski“Vučić , naravno, umno i argumentirano- kako to samo on zna- kakvo je pravo stanje stvari u „fašističkoj“ Hrvatskoj. Poručuje nam predsjednik „bratske“ nam i susjedne nam  zemljice Srbije, koju ćemo mi zdušno i svim sredstvima podržati na njenom europskom putu, „jer je to u našem interesu“, kako stalno a bez ikakvog objašnjenja i argumenata, papagajski  po zadanom, ponavljaju naši vrli političari.
A tom odabranomskupu, prošle godine u Zemunu, pridružio se tada u žalovanju i Milorad Dodik  iz Banjaluke i Milorad Pupovac iz Zagreba.
I ništa se ni od tada promijenilo nije.
Jer, retorika je i ove godine bila i ostala ista.
 
"Ti koji slave trebaju znati - kad ubiješ nekog danas, ubio si ga i sutra, a kad prognaš nekog danas, prognao si i njegovo jučer.
…Više nikada nikakvih Oluja samo zato što su Srbi, nikada i nigdje neće biti. I ne ćemo više biti samo utočište - bit ćemo zaštita za svakog od njih i nikome nećemo dozvoliti da ga progoni i ponižava", poručio je on i rekao da "nitko ne može promijeniti rod (Nikoli) Tesli jer je Srbin, ni (Milutinu) Milankoviću jer je Srbin.
…Motiv je važan isto kao zločin jer mržnja ne poznaje vrijeme.
…Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba.
…Ništa tuđe nećemo, ali nitko nam ne može zabraniti da se zovemo Srbima.
Živjela Republika srpska, živjela Srbija", završio je svoj govor Vučić.
„Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“, kaže Vučić.
E, pa, što je previše, previše je!!!
 „Usporedba s nacističkim režimom je zamjena teza jer upravo je režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića uz pomoć JNA i dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, odgovoran za povratak etničkog čišćenja u Europi nakon II. svjetskog rata“, priopćilo je u utorak Ministarstvo vanjskih i europskih poslova reagirajući na izjave iz Srbije.
 
-Stvarno, nešto ovakvo  još svijet nije vidio! Oni su savladali i koristili veoma vješto, sve dosad, dok ih se nije razotkrilo, svoje  umijeće laganja. I to im se mora priznati: velemajstori su u falsificiranju, u lažima, u konstrukcijama  i obmanama. I nitko im tu nije ravan. Čak ni najveći svjetski lažljivac,
legendarni barun Münchhausen. A kažu, kako i u medicini postoji psihološki poremećaj, zvan Münchausenov sindrom.
-Čini mi se kako je kod naših susjeda taj sindrom zahvatio cijelu im državu. No, i za to ima učinkovita terapijai već prokušan lijek.
-A koji, reci!
-Istina i samo istina, draga moja.
-Varaš se, moja Monika, varaš! Pa, mi im stalno govorimo i ponavljamo istinu, a rezultata ni na vidiku. Jer, oni ti, draga moja, misle i žive u nadi
( a dosad im je to bilo učinkovito), već jedno puno stoljeće, kako će svaka njihova laž,  stalnim ponavljanjem, na kraju biti prihvaćena kao prava istina. Pa, njih su u povijesti, toliko puta spašavale, upravo, njihove laži, da su se totalno pogubili. I u vremenu i u prostoru.
"Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž“.
Zato se kod njih stalno i budi ona njihova stara bolest… megalomanija i imperijalistički apetiti. A evo i sada, nakon dvadeset i kusur godina, ista je pjesma.  
– Uspaničeni su, moja Monika, zbog svih onih silnih izgubljenih bitaka, ali  i osokoljeni podrškom svojih saveznika.  
Zato se, opet i čuju „ratne trube“ i pozivi na  junački i zajednički„marš preko Drine“.
 
„Mora se, mora nešto učiniti!  Bar se malo, bar se malkice proširiti.Bar jednim otkinutim, kakvim-takvim komadićem, nečiji tuđe zemljice.
Već nam je jedan takav plan uspio, a  sada smo sto-posto sigurni, u realizaciju i onog  našeg  drugog sna. Onoga „vekovnog“.
I svi pušu u isti rog. I svi sviraju na istu notu… I svi pod istom dirigentskom palicom sadašnjeg  im „velikog vođe“.
-Može, može biti!!! Ali se meni sve čini da je tu u pitanju i nešto drugo.
- A što to drugo?
-Panika, panika, draga moja!
- Ma kakva panika? Zbog čega panika?
-Gubljenje, tj. priznavanje Kosova, pa previranje u Sandžaku, pa problemi u Vojvodini… A kao vrhunac svega, još i nezadovoljstvo i siromaštvo koje ih pritišće.
 
-Pa što sve to zajedno, ženo božja, ima veze sa Hrvatskom i njihovom retorikom u svezi Hrvatske?
-Ti si, stvarno postala zaboravna! Vrati se malo na početak „balvan revolucije“. Pa se malo prisjeti ondašnje retorike. Ima li ikakve razlike između ove danas i one nekad?
-Imaš pravo! Nema, ama baš nikakve.
-Ali, ipak, ima jedna ali vrijedna.
Onda smo bili goloruki, a danas smo spremni i naoružani.
Onda smo se goloruki suprotstavljali četvrtoj u Europi armiji po snazi i naoružanju,  a danas smo mi članica NATO saveza, najvećeg svjetskog vojnog saveza.
Ali, i onda, i sada, i zauvijek,
HRVATSKA  SE BRANILA,
HRVATSKA ĆE SE BRANITI
SRCEM, LJUBAVLJU I KRIŽEM
OKO VRATA.
 
„Ali, ne može to tako!“, kažu naši dragi susjedi. Jer bi opet htjeli oni biti „nebeski izabrani narod“.
Biti oni koji određuju što se smije a što ne smije,
Opet biti oni koji sude i osuđuju,
I biti oni koji dosuđuju i presuđuju …
 
Pa je tako isrbijanski ministar Vulin oštro dosudio Hrvatskoj ukor i opomenu:
„Prestanite obiležavati Oluju pa vas niko neće smatrati ustašama“, kaže tako mudri Vulin.
Mudro i diplomatski, nema što!
 
-Stvarno, stvarno me je preplašio! Evo, pogledaj! Pogledaj me samo, moja Monika! Ne znam što ću od silnoga straha. Sva drhtim. Što ću, kud ću, majko moja mila!?
Možda, možda… „pobegnem ko zec“.
 
-Svašta od njih, moja Lucija! Za ne povjerovati! Hoće li ikada taj narod doći k pameti, probuditi se i suočiti sa svim onim zlom kojega su učinili svima oko sebe?
Dobro je za njih rekao  onaj njihov psihijatar i postavio im je pravu dijagnozu.
-Jest, ali draga moja, ta dijagnoza je odavno poznata, ali liječenje  je i dandanas neučinkovito. Jer su pacijenti metastazirali.
Šešelj, Vučić, Dačić, Vulin, Nikolić, Dodik i pridruženi im Milorad Pupovac, sve junak do junaka…
Fino društvance, nema što!
 -Ali, nije važno što netko kaže, nego tko kaže, moja Monika!.
-A što na sve to kaže, naš mili Milorad? Je li ove godine bio na proslavi Oluje ili je, kao i uvijek dosad, bio među svojima?
-Ma o čemu to ti govoriš? Majke mi moje, kao da si se najela bunike ili kao da si pala s Marsa!
On na proslavi Oluje!? ?? 
NEZAMISLIVO, NEZAMISLIVO!!!
 
-A što je, onda, radio za to vrijeme, naš mili Milorad, zvani Pupi?
-E, pa, draga moja, za to ti je vrijeme Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i član vladajuće koalicije bio u Bačkoj Palanci na središnjem komemorativnom skupu u povodu Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe, na kojem je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zaurlao:
„Hitler  je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“. 
 
A „NAŠ“ TI PUPI NIJE REAGIRAO NITI JE IZ PROTESTA NAPUSTIO KOMEMORIRANJE.
I NIJE PROZBORIO NITI JEDNU JEDINU RIJEČ,  NAKON TE VUČIĆEVE IZJAVE. U ZNAK PROTESTA ILI NESLAGANJA.
Ne, draga moja, ne! Zanijemio je. I šutio i šutio…
Po svom starom običaju. A onda je, po svom starom običaju, s umnom pozom, profesionalno i onako profesorski, ali s jako, jako dugim psihološkim stankama, čvrstim se glasom i odrješito, obrušio na Hrvate i održao nampovijesnu prodiku , tj. održao sat srpskog viđenja naše HRVATSKE povijesti.
Pa je spominjao i izgnanstvo preko 200.000 Srba, pa ovogodišnju proslavu u Glini, mjestu kako on kaže, historijskog pogroma Srba u mjesnoj crkvi i okolici 1941. godine , u kojoj se gledao i slušao ove godine, što se ne može nikako tolerirati, sramotni i strašni pozdrav "Za dom - spremni!", zaključio je Pupovac i po svom starom običaju
„ nadrobio svega i svačega, spominjući nekakve “drevne moralne osjećaje”, pokazujući pritom razumijevanje za sve i svakoga, ali nije
 ni jednom jedinom opaskom, osudio Vučićevu skandaloznu retoriku“.
-Zamislite, molim vas lijepo, slušao se i gledao sramotni i strašni pozdrav“Za dom-spremni!“
Da nije tragično, bilo bi smiješno.
-Ma, što se čudiš, moja Monika? U zemlji smo, u kojoj si on uzima i daje za pravo uvjetovati, birati, nametati i ucjenjivati.
Jednom riječju… SRBOVATI.
A“ srbovanje“ je, vjeruj  ti meni, moja Monika, najunosnije zanimanje u Hrvatskoj.
 
„Lipo li je biti profesionalni Srbin u Hrvatskoj. Svako malo vikneš ustaše, fašisti - i eto love do krova. Ne triba radit ništa samo vikat. Dolazi lova iz otadžbine, iz EU, od nevladinih organizacija, Soroševog društva. Odsvakud“.
-A s Vučićem? S Vučićem iznenađenja nema. To je njegova uobičajena retorika. I ne samo uz Oluju.
-Ali, što je, reci ti meni, u Bačkoj Palanci radio Milorad Pupovac?
Doduše, stajao je negdje iza, zaklonjen od znatiželjnih pogleda.  Pa se na trenutak, ipak, ukazao, provirujući iza širokih pleća jednog od dvojice vrhovnih čelnika. Pa je, tako i on, na jedan tren, postao svima vidljiv.
Dok su u prvom počasnom redu, rame uz rame, stajali, uspravni i ponosni, u svoj svojoj veličini i širini, predsjednik Srbije Vučić i predsjednik tzv. Republike srpske Dodik.
A, gdje je tu bilo mjesto našeg tj. njihovog Pupija, pokazao je Vučić, i tamo u Srbiji i ovdje usred Hrvatske, kada mu je u veljači ove godine, javno, glasno i jasno, uputio nekoliko vrlo javnih i vrlo jasnih poruka.
JADNI, JADNI NAŠ PUPI!!!
Jer, poruke izgovorene u Vrgin-mostu, s podsmijehom i s visine, djelovale su kao pljuska,  na našeg  jadnog i zbunjenog Pupija.
Razgolićenog , malenog  i  poniženog, poput kakvog „malog od kužine“ koji je previše zapaprio pripremljeno i servirano jelo.  
Baš mi ga je bilo žao! 
-A zašto, bre Milorade, zašto nisi glasao protiv „Zakona o hrvatskim braniteljima”, kada sam ti unapred dao naputke?
ZAŠTO,  MILORADE!???
E, MILORADE, MILORADE - CRNI MILORADE!
 
 „Naša prava u Hrvatskoj nisu ugrožena, čak imamo možda i veća prava nego Hrvati u svojoj državi. Ovo što dotični Pupovac govori, da su nam prava umanjena i da smo ugroženi, to je čista laž! On svojim političkim istupima stvara razdor i zavadu između dva naroda. Mene Pupovac ne može zastupati bez mog pitanja i znanja jer ovakvim postupcima ugrožava i nas manjinu koja mirno i dostojanstveno živi u Hrvatskoj. Nikad mu nisam dala glas niti ću mu dati!
On gleda svoje interese a ne interese naroda.
Također, što se tiče ćirilice u Hrvatskoj koju hoće nasilno uvesti u Vukovar i ostale hrvatske gradove, ja sam protiv toga jer rane su friške i teško da će se zaboraviti do kraja života. Radi njega mi se suočavamo s velikim problemima. Dosta je više njegovog manipuliranja! Mi kao manjina u Hrvatskoj poštujemo zakone Republike Hrvatske. Tu živimo, imamo obitelj i to nam je naš dom! On ne može odlučivati umjesto nas! Narod mora odlučivati tko će ga zastupati i tko će ga voditi.
Također sam za otvaranje Hrvatske pravoslavne crkve jer se suočavamo s problemom kad branitelj pravoslavne vjeroispovijesti premine, srpska pravoslavna crkva ne dozvoljava da se pokopamo sa svim vojnim počastima i ne dozvoljavaju da se stavi hrvatski barjak preko lijesa koji na kraju ide našim obiteljima. To je nedopustivo! Na groblju nas dočeka pravoslavni pop koji ne dozvoljava da vojska uđe na groblje na posljednji ispraćaj hrvatskog branitelja i da se ispale posmrtni plotuni. Mi smo se borili pod hrvatskim barjakom i nitko nam nema pravo to oduzeti. Zaslužili smo da se dostojanstveno pokopamo kako to i priliči za hrvatskog branitelja. Mnogo toga se mora promijeniti. Trebamo živjeti u miru… Oba naroda. Da se ne stvaraju više napetosti između nas jer mnogo je branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji su se borili za Hrvatsku i koji su položili svoje živote za Hrvatsku“, nakonPredraga Mišića – Peđe, vukovarskog branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji se obratio predsjednici u želji “da joj objasni tko je, zapravo, Pupovac”, svoje je mišljenje obznanila i hrvatska braniteljica, dragovoljka i hrvatska pravoslavka.
A tamo daleko, tamo kod njih, opet odjekuju ratne trube i šalju se subraći javni pozivi na zajedničku borbu.
„Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo…“
I opet iste laži, iste priče. I opet ista pjesma.  
 
E, ŠTO JE PREVIŠE, PREVIŠE JE!!!
 
Jer u ostvarenju srbijanskih ekspanzionističkih ciljeva nisu se birala sredstva, uključujući i etničko čišćenje i genocid te je  pred Srbijom još jako, jako dug put u suočavanju s prošlošću.
-A, od kada je i kako je, sve to počelo? Jer, to nije tako, tek od jučer. Teče to, dragi moji Hrvati i Hrvatice, još od davne 1918…
I traje sve do današnjih dana.
„Što je previše, previše je“, kažu naši vrli političari. 
 
A „strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“…“
...Agresivna politička taktika“ strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti“, tako kaže
Georges-Benjamin Clemenceau, nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata.
A naši političari!???
ONI SE JOŠ UVIJEK ODMARAJU…
 

Vera Primorac

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 12/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1041 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević