Lokalni umjetnički stil ili starohrvatska arhitektura

Na području Dalmacije postoji znatan broj

starohrvatskih i srednjovjekovnih crkvica, a

neke su vrlo stare i vrijedni arheološki spomenici.

Uzduž čitave jadranske obale, naših škoja i zagore

nailazimo na stare kamene crkvice skromnih dimenzija i raznolikih tlocrtnih oblika.

Ove osebujne građevine iz razdoblja ranog srednjeg vijeka dio su onovremene kulturne

stvarnosti, ali se po brojnim svojim obilježjima

ipak razlikuju od općeg predromaničkog

tipa građevina prisutnog u srednjovjekovnoj

Europi. Zbog njihovih originalnih oblika,

brojnosti i širokog područja na kojem se nalaze, možemo govoriti o lokalnom umjetničkom

stilu ili starohrvatskoj arhitekturi od iznimnog

značenja koje te crkve imaju u graditeljstvu

svog vremena, te im daju izravnu pozornost o

visokim hrvatskim dostojanstvenicima koji su

ih podigli.

Emotivno vezan uz more i uz more ali i na najviše planinske vrhove, Branko Perković,

kao dokazani vjernik, privržen Crkvi

kao simbolu vjere u Krista, odlučio je svoje

umjetničko umijeće preko likovnog motiva i

slikarske tehnike uljane boje na platnu pretočiti

u manje i veće starinske crkve i time

prikazati tek jedan mali dio naše starije umjetničke baštne.

Upravo u tom kontekstu vrijedno

je istaknuti da je ovo prva izložba na kojoj je izložen toliki broj umjetničkih radova – slika crkava, ali i vidljiva Brankova želja da svoje umjetničke i vjerske nagone izrazi na likovni način koji će ostati u trajnom sjećnju na hrvatsku bogatu spomeničku arhitekturu – prikazane predromaničke i ranoromaničke dalmatinske crkve unutar i izvan gradskih središta.

Ivica Luetić

I najduža Verdijeva opera, Don Carlo, kad ju se izvodi u originalu, traje više od sat vremena kraće od opera Richarda Wagnera

Priučeni novinarčići i dezinformirani publicisti svako malo, već prema tome koja se opera Giuseppea Verdija ima u nas postaviti, čak ne nagađaju, nego peremptorno u opće mnijenje javnosti namiru konačnu misao o tome koja je Verdijeva opera najveća ili najduža, najmonumentalnija ili najefektnija. Kad se daje Don Carlo, onda je to ona; kad se izvodi La Forza del destino, onda je to La Forza del destino, a kad je, konkretno, u Splitu nedavno na scenu iznesena opera Otello, onda je ona poprimila primat među najdužim operama ovoga maestra, premda je kraća i od La Traviate i opere Il Trovatore (da ne spominjem ine majstorove naslove iz srednje faze njegovog djelovanja). Jerbo, Otello se giba na oko dva sata čiste glazbe, baš kao i većina majstorovih glazbeno-scenskih djela iz faze komponiranja dok mu je brada još bila crna.

Giuseppe Verdi

Pa evo faktografije s najviše promila točnosti u sebi: najduža opera koju je Verdi ikada skladao jest opera Don Carlo, i to ona petočinska integralna, takozvana "francuska" verzija. Ukupnost njezinog trajanja tek je neku vremensku malenkost kraća od 200 minuta. Druga per turnum je pompozna opera Les vêpres siciliennes, odnosno I Vespri Siciliani, odnosno Sicilijanska večernja. Ona, kad se izvodi u izvornom obimu, bez kraćenja (dakle, onom što uključuje polusatni balet) dura nešto više od tri sata čiste glazbe (187 minuta). Treće mjesto, po trajanju u Verdijevom opusu, pripada operi La Forza del destino (Moć sudbine), za čiju egzekuciju potrebna su dva sata i 45 minuta.

U neminovnoj usporedbi Verdija s vršnjakom mu Richardom Wagnerom treba odmah u startu kazati kako i najduža Verdijeva opera, Don Carlo, kad ju se izvodi u originalu, traje više od sat vremena kraće od Nijemčevih djela kao što su Sumrak bogova ili Parsifal. Muzika Parsifala rasprostire se na 270 minuta čiste glazbe (četiri i po ure!), dok za izvođenje kamena zaglavnog pompoznog Prstena Nibelunga nužno je imati raspoloživih usve desetak minuta manje (250 minuta traje).

Naravno, trajanje neke operne izvedbe nužno je ovisno o subjektivnom doživljaju dirigenta, njegovom osjećaju za tempo, odnosno o samoj interpretaciji njegovoj. U vlastitoj opernoj cedeteci imam ama baš sve opere i Verdija i Wagnera (pojedine i višestruko duplirane), pa kad sam vodeći se nekim svojim "šekondim guštima" zbrojio trajanje obaju opusa, došao sam do ovog rezultata: glazba Verdijevih 26 opera traje 56 sati i 30 minuta, dok ona Wagnerova ima duradu od cirka 44 sata i 45 minuta. Pritom je, možda, važno pripomenuti kako u saldo Verdijeve muzike nisam uračunavao oratorijska djela (Messa da Requiem i Quatro pezzi sacri), kao ni opere Gerusaleme (prerađena I Lombardi alla prima crociata) i Aroldo (prerađeni Stiffelio). Mustra za operu Macbeth ona je konačna što se redovito izvodi, baš kao i "milanska" La Forza del destino, odnosno "francuski" Don Carlo. Znači, za poslušati Verdijevu opera omnia potreban nam je jedan "smanjeni" vikend, a Wagnerova summa summarum opera i glazbenih drama, u odnosu na konkurenta, traje za jedan čitav krug male švere na žveljarinu kraće.

Interesantno je i to što nekad samo jedan čin Wagnerove glazbene drame obilatih je kvarat od ure dulji od nekih višečinskih Verdijevih opera! Recimo, Sumrak bogova. To je zaključna cjelina u tetralogiji Prstena Nibelunga, čiji I. čin traje i do pola sata dulje od cjelovitih Verdijevih opera kao što su Alzira,Il Corsaro, I due Foscari, La Battaglia di Legnano, Attila, a tu su blizu još i Nabucco, Giovanna d'Arco, Stiffelio,Falstaff…

Prije svakoga govorenja o operi I Vespri Siciliani važno je razriješiti neke dvojbe što se tiču jezične razine, točnije samog njezinog naslova. Uobičajeno je da se na hrvatskom standardu donosi oblik imena opere kao Sicilijanske večernje, što bi bio prepjev izvršen ad litteram; no, postavimo li diferenciju između duha talijanskog i duha standardnog hrvatskog (štokavskog) jezika, tada moramo uvažiti neke evidentne lingvističke naročitosti. Naime, u talijanskom obliku u naslov se ugurao množinski oblik, koji u hrvatskom standardu ne funkcionira. Norma našeg jezika ima jedninsku riječ "večernja" (ili deminutivni oblik: večernjica), koja podrazumijeva liturgijski obred katoličke Crkve što se sastoji od pjevanja određenih psalama i poslanica uoči nekih od blagdana. Danas je najraširenija večernja užežin Božiću (pjeva se, dakle, na Ponoćku), a isto se činilo i u večernjim satima što prethođahu blagdanu Svih Svetih (Dan mrtvih).

Duh talijanskog jezika često inzistira na pluralnim oblicima u frazama ili kolokacijama, pa će se, kad je u jezgri pomnje sprovod, češće pojavljivati množinski oblik i funerali, nego li onaj jedninski il funerale, što je pak slučaj kod nas. Kod nas je, nadalje, ustaljena praksa da se pod pojmovima sprovod, pogreb ili opijelo podrazumijeva ukupnost svjetovnih i crkvenih običaja, a u sasvim rijetkim slučajevima posegnut ćemo za dvočlanim oblikom: "sprovodni obredi". Komputacija sviju gore iznesenih parametara nedvojbeno nas navodi na konstataciju kako je najpodatniji standardnojezični hrvatski oblik imena Verdijeve opere I Vespri Siciliani ovaj: Sicilijanska večernja.

Operu Sicilijanska večernja napisao je Verdi za Opéru u Parizu, premda je dugo u sebi imao otpor naspram inozemnim pozornicama. Shvativši da je u francuskoj prijestolnici centar svakoga glazbenog, pa i kulturnog, života i djelovanja, pristao je načiniti iznimku, te je za galsku publiku na francuski libreto skladao glazbu svoje opere Les vêpres siciliennes. A, zacijelo je na tu odluku Verdija nagnao i prethodni uspjeh opere Jérusalem (prerađene I Lombardi alla prima crociata), koja je slavodobitno bila izvedena 1847. godine. Svečana praizvedba dogodila se na Antunovo, 13. lipnja 1855., u jednoj od najvećih europskih opernih kuća, danas Palais Garnier. Pozitivna iskustva koja je Verdi doživio probijajući svjetonazorsko-ideološku opnu odlaskom u Pariz, kasnije će potvrditi prepuštajući praizvedbu svoje opere La Forza del destino umjetnicima u udaljenom, i po svemu njemu različitom, Petrogradu na sjeveru Rusije. Aidu će, pak, iz nekih drugih razloga, pustiti u život na egipatskom tlu bez svoje nazočnosti…

Svjestan, dakle, da je pojavljivanje u Parizu ne samo stvar prestiža, nego i najveća moguća onodobna vizitkarta, Verdi pristaje da glavni grad Francuske bude udomitelj njegove nove opere. Ni jezična barijera nije predstavljala problem. Suradnici na libretu bili su mu Eugène Scribe i Charles Duveyrier, koji su konkretni predložak ispjevali preradivši prethodni Scribeov tekst, što ga je ovaj bio sastavio za Gaetana Donizettija, za njegovu operu LeDucd'Alba(1839.). Za razliku od toga komada, u kojem se na umjetnički način prikazuje španjolska okupacija Flandrije (1573.), ovdje je posrijedi atak Francuske na Siciliju. Posrijedi je stvarni povijesni događaj iz 1282. godine, koji je u Scribeovom i Verdijevom ostvaraju artistički validno odzrcalio historiografske fakte.

Nakon što je opera doživjela svoju praizvedbu na posvećenom mjestu pariškog teatra, uslijedilo je i njezino talijansko domaćinstvo, koje se dogodilo u Parmi, na Stjepanovo anni currentis, 26. prosinca 1855. Budući da je cenzura u to vrijeme bila jaka, uspjelo se postići da se opera ne izvrši u svojem originalnom, već je bilo potrebno da ju se na pozornicu iznese pod imenom Giovanna di Guzman. Taj će Damoklov mač visjeti nad ovom partiturom, istom, pola desetljeća, pa će se od 1861. godine – sve do naših dana – ustaljeno izvoditi talijanska verzija ove opere pod imenom: I Vespri Siciliani.

Opera I Vespri Siciliani sazdana je posvema u košuljici francuske gran opéra, obliku kojem je rodonačelnik bio njemački kompozitor (naturalizirani Francuz!?) Giacomo Meyerbeer. Verdi je zidao ovu opernu povijesnu fresku slijepo se držeći svih najvažnijih odličnosti što rečeni stil održavaju živim: u ovoj je operi angažiran prošireni sastav orkestra, zbor je pojačan u ljudstvu jer je i njegova uloga apostrofirana u partituri, baletni ansambl nema predaha jer mora pola sata plesati bez prestanka, solisti ne mogu biti bilo tko, budući da su njihove uloge vrlo široke amplitude i predmnijevaju nesvakidašnje glasove enormne pjevačke kondicije, petočinska forma ište formu izdržljivosti, što je u jasnoj opreci naspram tradicionalnoj dotadašnjoj tročinskoj opernoj umotvorini…

Giacomo Meyerbeer, idejni začetnik ove forme i Verdijev uzor pri komponiranju Sicilijanske večernje, umro je 2. svibnja 1864., a 2. svibnja 2013. ova opera doživjela je svoju hrvatsku praizvedbu: ima li u tome ikakve simbolike?

U sljedećem broju prikazat ćemo operu Sicilijanska večernja iz takta u takt.

Siniša Vuković

Održava se Šesti Festival Mediteranskog filma Split

Festival koji je u prvih pet godina postao najposjećenija kulturna manifestacija pod Marjanom, otvoren je u subotu 8. lipnja španjolskim filmom "Snjeguljica" koji oduševljava na festivalima diljem svijeta, a u Splitu je imao svoju hrvatsku premijeru. Riječ je o drami Pabla Bergera koja je na španjolskoj filmskoj nagradi Goyi osvojila čak 10 nagrada, uključujući one za najbolji film i scenarij, a poznatu junakinju braće Grimm koja je u ovom slučaju toreadorica, maestralno je odglumila Maribel Verdu.

Uoči "Snjeguljice", direktor festivala Alen Munitić predstavio je jednu od novina ovogodišnjeg FMFS-a, a to je da će se uoči večernjih projekcija prikazivati po jedan kratkometražni film domaćih autora. Svoj "Snig" predstavio je tako sinoć mladi redatelj Josip Žuvela, a do iduće subote u ljetnom kinu Bačvice i kinoteci Zlatna vrata prikazat će se čak 60 naslova, od toga 25 u konkurenciji za festivalske nagrade - "Udice".

„Financijske prilike nam ove godine nisu dopuštale značajnije širenje, tako da je Festival ostao otprilike u istim okvirima kao i prošle godine. Nadamo se uspješnijoj suradnji s novom gradskom vlašću i vjerujemo da bismo uz kvalitetniju suradnju mogli ovaj Festival u godinama ispred nas podignuti na još veći nivo. Imamo puno mogućnosti, prilika i entuzijazma, ali za dobiti ono najbolje iz filmske industrije neophodan je novac. Usprkos svemu, ograničen proračun se nije odrazio na kvalitetu programa niti na produkciju i organizaciju ovogodišnjeg FMFS-a. Glavna novost je da smo se odlučili kratke filmove iz domaće konkurencije prikazivati prije dugometražnih filmova, jer želimo povećati popularnost ove filmske forme koja to itekako zaslužuje. Izuzetno me veseli što je više od pola filmova iz ovogodišnje konkurencije "Ješke" ili snimano u Dalmaciji ili su autori Splićani“, kazao je Alen Munitić, direktor FMFS-a.

Ovjenčana s brojnim nagradama i nominacijama, na programu FMFS-a je izraelska "Obećana nevjesta", debitantski film scenaristice i redateljice Rame Bursthein, "Velika noć" koja je u Cannesu osvojila posebnu nagrada žirija, te "Uspavana ljepotica", poznatog talijanskog redatelja Marca Bellocchia, koji je za ovaj film dobio posebno priznanje na Veneciji. Na programu je i "Putovanje s Molierom", novi film Philippea Le Guaya, redatelja popularnog filma "Žene sa šestog kata" s poznatom glumačkom postavom u kojoj su Fabrice Luchini, Lambert Wilson i Maya Sansa, ali i novi film francuske redateljice Valerie Donzelli, vesela i zabavna komedija "Ruka u ruci". Među filmovima dugog metra nalazi se i turski film "Čistilište", španjolski hibrid dokumentarca i fikcije "Pošast", "Tuđi svijet", koji je dobio nagradu za mir na Ovogodišnjem Berlinaleu, ali i "Vječni povratak Antonisa Paraskevasa", debitantski film prikazan na FORUMU Berlina, čija ga redateljica Elina Psykou dolazi osobno predstaviti.

Splitsku premijeru na FMFS-u će imati hrvatski film "Gangster te voli" koji stiže s nagradom publike Zagreb Doxa, a izvan konkurencije prikazani su filmovi dviju članica žirija dugometražnog programa. Srpska redateljica Maja Miloš predstavlja je svoj "Klip" koji je na Rotterdamskom filmskom festivalu osvojio nagradu za najbolji film, a prikazan je i film "Zimsko čudo" redateljice Željke Sukove. Treća članica, ove godine kompletno ženskog žirija je Elma Tataragić selektorica Sarajevskoga filmskog festivala.

Ovogodišnji festival zatvorit će dva omnibusa. "Zagrebačke priče vol. 2", prikazana kao izvrstan primjer na koji način Zagrebački filmski festival i Propeler film promoviraju kratku formu, te omnibus "Košnice", u sklopu kojeg je jedan od pet filmova rad Igora Šeregija, redatelja prošlogodišnjega pobjedničkog kratkog filma "Životinjsko carstvo".

U sklopu ovogodišnjega FMFS-a održalo se nekoliko radionica, a predstavit će se dva filmska festivala - Kratkofil Plus iz Banja Luke i Cinema City iz Novog Sada. I ove, kao i prošle godine, festivalski filmovi tijekom ljeta bit će prikazani u petnaestak gradova i mjesta diljem Dalmacije u sklopu projekta nazvanog "Kino Mediteran". „Prošle godine je ovaj mali pilot projekt FMFS-a napravio pravu revoluciju po Dalmaciji. Obišli smo 12 gradova, otvorili vrata mnogih kina koja su već godinama napuštena te u njih privukli preko 6000 posjetitelja. Osjetili smo da zaista radimo nešto izuzetno s obzirom na pozitivne reakcije i zahvale ljudi koji su bili sretni što ne samo da imaju opet kino u svom gradu, pa makar na tri dana, već i na tomu što im nismo donijeli američke filmove. Mnoga djeca iz tih gradova po prvi put upravo na Kino Mediteranu su se susrela s kinom, a zanimljivo je da su gotovo polovica naših posjetitelja strani turisti. Uz sve prošlogodišnje gradove, priključili su nam se Šibenik, Trogir i otok Lastovo, a svima se od srca zahvaljujemo na potpori ovom malom, ali zapravo velikom i važnom projektu“, zaključio je direktor FMFS-a Alen Munitić.

Nultog dana Festivala, u petak 7. lipnja na samoj plaži Bačvice FMFS je častio Splićane i njihove goste besplatnom projekcijom filma "Danak anđelima" britanskog redatelja Kena Loacha, idealnog filma za opuštenu večer i gledanje sa zidića, ležaljki i ručnika. Najava je to budućnosti FMFS-a, jer u planu je pokretanje novoga popratnog programa nazvanog "Lanterna" u sklopu kojeg će se prikazivati hit filmovi zemalja izvan mediteranskog bazena.

Nives Matijević