Get Adobe Flash player

Od Ustava SRH 1974. do Zagrebačkoga dogovora 1986.

 
 
Godine 1974. u SFRJ-u je bio prihvaćen novi ustav koji je razlikovao dva pojma: narod – ‘autohtoni etnos’ i narodnost – ‘etnos, glavni dio kojega, u pravilu, živi izvan Jugoslavije’. Narodi su: Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani (od 1967.), Slovenci, Srbi, a narodnosti: Albanci, Bugari, Česi, Mađari, Rusini, Slovaci, Talijani, Turci, Ukrajinci i dr. U zemlji je nabrojeno oko 14 jezika. Ustav je iz 1974. god. ostavljao rješavanje jezičnoga pitanja na volju republikama i pokrajinama. Federalni su zakoni i pravni akti bili objavljivani na jezicima subjekata federacije. Tako, primjerice, u skladu s člankom 269., “Savezni zakoni i drugi propisi i opšti akti donose se i objavljuju u službenom glasilu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u autentičnim tekstovima na jezicima narodā Jugoslavije utvrđenim republičkim ustavima. Savezni zakoni i drugi propisi i opšti akti objavljuju se u službenom glasilu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao autentični tekstovi i na jezicima albanske i mađarske narodnosti” (Ustav SFRJ 1974: 58).
Prema članku 138., stavak 1. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske od 22.veljače 1974.god.: “U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj se upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski” (Ustav SFRJ 1974: 315). U Ustavu Srbije službeno se rabi srpskohrvatski jezik (lingvonim se ne mijenja), u Bosni i Hercegovini srpskohrvatski/hrvatskosrpski u ijekavskoj izgovornoj normi, u Crnoj Gori srpskohrvatski s ijekavskim izgovorom, u Sloveniji slovenski, u Makedoniji makedonski, na Kosovu albanski, srpskohrvatski i turski, u Vojvodini srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski. Općila (medij) rabe deset jezika. Nastava se i odgajanje u dječjim vrtićima, školama i na fakultetima izvodi, u većem ili manjem opsegu, na jezicima subjekata Federacije, a i na talijanskom (Hrvatska i Slovenija), turskom (grad Priština), slovačkom, rumunjskom, rusinskom (Vojvodina). Bugarski, češki i ukrajinski jezici (u nekim područjima Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske) rabe se u dječjim vrtićima i u nižim razredima osnovnih škola, romski u početnim razredima osnovnih škola (u nekim općinama na Kosovu) (Škiljan 1988: 84; Gak 1989.: 122.-123.).
 
Jezična je ravnopravnost u zemlji nailazila na tehničke teškoće: trebalo je praktično sve – od federalnih ustavnih zakona, pravnih akata, odluka i propisa federalnih i republičkih organa vlasti do zemljopisnih naziva, prometnih znakova i etiketa na proizvodima – napisati na nekoliko jezika subjekata Federacije što je pak stvaralo znatne troškove. Na primjer, proizvođači su slastičarskih i drugih proizvoda na etiketama često pisali: Garancija za kvalitet proizvoda (srpski jezik) – Garancija za kvalitetu proizvoda (hrvatski jezik) – Garancia kvalitete izdelka (slovenski jezik) – Garancija za kvalitetot na proizvodot (makedonski jezik).
 
Bez obzira na opći demokratizam u jezičnoj politici, u zemlji je i dalje bivalo sve više pojava napetosti u međuetničkim i međujezičnim odnosima. U Sloveniji su, primjerice, te zagane (problemi) umnogom bile povezane s etnodemografskim promjenama koje su se tu zbile u posljeratnim godinama – znatnim dotokom stanovništva iz drugih krajeva Jugoslavije. Te su promjene u Sloveniji u znatnoj mjeri bile uvjetovane (zahvaljujući postojanju u njoj donekle razvijenije infrastrukture i bolje plaćenu radu) intenzivnom izgradnjom industrijskih poduzeća. Etnolingvokulturne razlike, a dijelom i posebnost socijalnoga statusa doseljenoga stanovništva u odnosu prema mjesnomu stanovništvu stvarale su podlogu za zaoštravanje etnojezičnih osjećaja. Migranti su često odbijali učiti slovenski jezik – službeni jezik Slovenije, ponajprije zbog sličnosti južnoslavenskih jezika i, drugo, zato što su Slovenci, u pravilu, znali jezik migranata. S druge pak strane, Makedonci su sve češće izražavali bojazan za sudbinu svojega jezika jer je, po njihovu mišljenju, makedonski jezik bio pod snažnim utjecajem “srpskohrvatskoga“ (srpskoga) jezika.
 
Početkom 1980-ih godina u SFRJ-u su se pojačale težnje za decentralizacijom jedinstvene države. Ekonomist K. Mihajlović konstatira: “Uspostavom samostalnosti republika, njihove suverenosti i odgovornosti za vlastiti razvitak, a također i veće autonomije pokrajina, jedinstveni gospodarski sustav prestao je postojati. Sve republike i pokrajine su donosile svoje petogodišnje planove razvitka, provodile vlastitu poreznu i valutnu politiku... Proturječja interesa republika i pokra- jina teško se prevladavaju postizanjem dogovora i sporazuma. Sve to moralo je dovesti do narušavanja jedinstvenoga jugoslavenskoga tržišta. S obzirom na to da Federacija nema više nikakvih ključnih funkcija, osim onih koje joj prepuštaju republike, sadanja se situacija može okarakterizirati kao prijelazno stanje od federacije ka konfederaciji ...” (Mihajlovič 1986: 190-191). Prijelaz je od centralizirane federativne države k decentraliziranomu konfederacijskomu ustroju izazvao porast nacionalne svijesti svih nacija. Procesi su unutaretničke konsolidacije počeli prevladavati nad procesima međuetničke konsolidacije. Unutardržavna je dezintegracija udvostručila međuetnički jezični prijepor koji je počeo zahvaćati i višeetničku vojsku. Tijekom su se gospodarske krize dugovi Jugoslavije početkom 1980-ih godina popeli na oko dvadeset milijardi dolara, a inflacija je skočila na oko četrdeset pet postotaka. Srpski Memorandum SANU-a iz 1986. god. da decentralizacija vodi raspadu Jugoslavije i da su Srbi diskriminirani u Ustavu iz 1974. god. još više su pogoršali opće stanje u zemlji i ubrzali njezinu dezintegraciju.
 
Nastojanje da se izglade etnojezične razlike Hrvata i Srba vidi se u hrvatskoj i srpskoj leksikografiji. Prijašnja se leksikografija odlikovala odsutnošću registracije ili nedosljednom porabom hrvatskih i srpskih riječi. U rječnicima su se polarizirane hrvatske i srpske leksičke jedinice ili učvršćivale po odabiru ovisno o mjestu izdanja (u Hrvatskoj samo milijun, u Srbiji milion), ili su se navodile u sustavu istoznačnoga ili inačičnoga reda bez upute na njihovu normativnu odrednicu (u Hrvatskoj – vlak, voz, u Srbiji – voz, vlak), ili su bile popraćene oznakom 'v'. (i u ovom slučaju sastavljači su rječnika davali prednost leksičkoj osebujnosti svoje jezične zajednice: u Hrvatskoj – saradnja v. suradnja, u Srbiji –suradnja v. saradnja), ili su se davale nedosljedno ili netočno. Tako su, primjerice, mnogi hrvatske i srpske istovrijednice u rječničkim člancima dani bez ikakvih odrednica, kao niz istoznačnih parova: azot, dušik; bioskop, kino; fudbal, nogomet; juha, čorba, supa; kašika, žlica; kava, kafa; puran, tukac, ćuran i dr. Nepostojanje je etnojezičnih odrednica u rječnicima stvaralo određene teškoće pri odabiru istovrijednica. Primjerice, u Ivanović/Petranovićevu rječniku uz riječ vozduh nalazimo istovrijednice: vazduh, zrak, uzduh (Ivanovič 1976: 71). Ali, ti istovrijednice nisu istoznačnice jer su se leksičko-semantički razdvajaju pa i stiliski obilježeni. Riječ zrak (hrv.) u srpskom znači ‘zraka svjetlosti’, a ne ‘vazduh’; uzduh se smatra zastarjelicom. U Stankovićevu rječniku uz rusku riječ britva nalazimo ‘brijač, britva’; uz natuknicu značenie – ‘važnost, značaj, vrednost’; uz riječ nalivat’ – ‘liti, točiti, sipati’, a riječ slavjanskij prevedena je istovrijednicama ‘slovenski, slavenski’ (Russko-serbskohorvatskij slovar' 1988: 55, 245, 383, 787). U hrvatskom jeziku pak riječ brijač znači ‘brijački obrtnik’, a ne ‘britva’; značaj ‘skup duševnih svojstva’, a ne ‘smisao kojega znaka riječi ili pojave; sipati ‘istresati sipku stvar, a ne ‘nalijevati ili točiti’’; slovenski ‘koji se odnosi na Slavence i Sloveniju’, a ne na ‘Slavene’.
 
Jezičnopolitički Zaključci Novosadskoga dogovora uz ostalo su ostavili pojedincima, odnosno izdavačima, pravo i mogućnost izbora tzv. varijante jezika kojom će se služiti tijekom svojega pisanja i tiskanja članaka i knjiga. Točka 8. Novosadskoga dogovora glasi: “Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog ‘prevođenja’ tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.” U točki 8. zahtijeva se bezuvjetna sloboda za „prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika“, kao i poštivanje izvornih, osebujnih autorskih tekstova. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke jezičnopolitičkoga dokumenta. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je i onih koji su tu „slobodu“ počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika, u zabranjivanju “veštačkih prepreka”, samovoljnoga “prevođenja” i poštivanja “originalnih” tekstova pisaca. U tijeku jugounitarističkoga pokušaja stvaranja jednoga i jedinstvenoga jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka, i Crnogoraca pojavljuju se članci i knjige visokih državnih partijskih i vojnih dužnosnika koji su pisani mješavinom hrvatskih i srpskih norma. Riječ je o tzv. slobodnoj porabi različitih hrvatskih i srpskih počela u jednom te istom tekstu članka ili knjige. Tobožnja sloboda i ravnopravnost jezika u odnosu na poštivanje izvornika autorskoga teksta otvorila je vrata nepismenosti. Tako u knjigama Branka Mamule, umirovljenoga admirala flote, nalazimo istodobnu porabu hrvatskih i srpskih riječi koje redovito ne pripadaju ni jednoj stvarnoj normi dvaju jezika.
 
U njegovim knjigama vidljiva je neutralizacija polariziranih hrvatskih i srpskih riječi, poraba u svojstvu istoznačnica i inačica dubleta, kao što su: talijanski – italijanski, opći – opšti, također – takođe, utjecaj – uticaj, zaljev – zaliv, kriterij – kriterijum, obalni – obalski, suvremeni uvjeti - savremeni uslovi, protupodmornički – protivpodmornički, angažirati – angažovati, organizirati – organizovati, vlastit – sopstven, vanjski – spoljni, u vezi s tim – u vezi sa tim i dr. Primjerice: “U većini ratnih mornarica ovo je kriterijum...“ – “Kriterij za određivanje granica vojnopomorske oblasti [...] uzima u obzir...“ (Mamula 1977: 160, 252). “U savremenim uslovima doveli su...“ – “Rat u suvremenim uvjetima sve je teže...“ (Mamula 1985: 73, 89). S jedne strane, autor rabi riječi koje se obično uvrštavaju u hrvatske: ocean, uopće, otok, tjedan, Portugal i dr., od druge pak strane srpske riječi: odbrana, milion, petrohemija, obim, oktobar, Kipar, Španija, Liban, vazduh, obezbijediti, snabdijevati i dr. U jednoj rečenici može se naći mješavina hrvatsko-srpskih riječi:“U našim uslovima geografski dobro raspoređen vanjski niz otoka pruža mogućnost da se linija vrlo snažne odbrane [...] da bezangažovanja...“ (Mamula 1977: 227–228).
 
I u govoru Josipa Broza Tita, kao i u Branka Mamule, vidljiva je djelomična neutralizacija međujezične polarizacije. U knjizi Vojna misao i djelo autor istodobno u svojstvu istoznačnica ili inačica rabi riječi i višerječnice, kao što su: uopće – uopšte, svećenstvo – sveštenstvo, slavenski narod – slovenski narod, barbarski – varvarski, protunarodni režim – protivnarodni režim, suvremeni – savremeni, također – takođe, Španjolska – Španija, Rumunjska – Rumunija, Talijani – Italijani, poduzeće – preduzeće, poduzeti – preduzeti, opskrba – snabdijevanje, dvjestomilijunski narod – dvestomilionski narod, vlastit – sopstven, tvornica – fabrika, historija, povijest – istorija, u vezi s tim – u vezi sa tim, organizirati – organizovati, vanjska politika – spoljna politika i dr. U jednom te istom tekstu možemo npr. sresti i Španjolska i Španija ili vanjska politika i spoljna politika. Usporedi: ”Šta se događa u Španiji?“ – “Španjolska [...] zaostala je...“. ”Svojom izdajničkom spoljnom politikom on odvaja Jugoslaviju od njenih saveznika...“ – ”Vlada narodne sloge i odbrane treba da prekine sa izdajničkom vanjskom politikom...“ (Tito 1982: 25, 32).
 
Autori miješaju hrvatske i srpske norme stvarajući neki jezični srpsko-hrvatski koktel, nadomjestak koji ne pripada ni hrvatskomu ni srpskomu standardu. U vrijeme bratstva, jedinstva i ravnopravnosti neutralizacija međujezične polarizacije i nepoštivanje norma ne samo da se dopušta nego i odobrava. Dakle, riječ je o svojevrsnom jezičnom nadomjestku, supstratu (miješanom ili „bastardnom“, hrvatskosrpskom „novojeziku“ socijalističkoga jugoslavenskoga razdoblja), pokušaju izdavača ili autora da se pridržava odluka Novosadskoga dogovora i zajedničkih pravopisnih pravila (1960.). I dok su na tzv. Bečkom književnom dogovoru iz 1850. i 1920-ih i 1930-ih godina u monarhističkoj Jugoslaviji činjeni redoviti neuspjeli pokušaji normiranja uz pomoć unifikacije i daljnje kodifikacije jezika u korist ponajprije srpske norme te stvaranja tzv. „srpsko-hrvatsko-slovenačkoga“ jezika, u socijalističkoj Jugoslaviji pred nama je nešto drukčija, ali ipak slična težnja da se ponovno kodificira „srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik“, ali sada već u njegovim inačičnim (varijantnim) ostvarajima ili s pomoću njihove neutralizacije. (Bagdasarov 2012).
 
Uspostava ograničenja ili privilegija pri porabi na državnoj razini jednoga od jezika naroda koji prevladava, bez obzira na širinu njegove rasprostranjenosti i trajanje porabe u međuetničkoj i međukulturnoj komunikaciji, dovodi njegove nositelje u privilegirani položaj. Ostali jezici dolaze u prikliješten, stisnut položaj, funkcionirajući samo u granicama administrativno-teritorijalnih jedinica, subjekata federacije (republikā, autonomnih pokrajina). Predstavnici nacionalne inteligencije izjavljuju da stjecanje “tzv. neovisnosti” (stvaranje stare buržujske i nove socijalističke Jugoslavije) znači samo promjenu imperijalnih ambicija novih gospodara. Prirodno je što povremeno nastaju pokušaji nacionalne manjine da iziđe iz sastava višeetničke države i stvori svoju neovisnu državu s vlastitim etnolingvonimom (Bell 1980: 219-220). Primjerice, u Sloveniji se u odnosu prema “srpskohrvatskomu“ (srpskomu) jeziku u JNA stvarala oporba u slovenske mladeži. Iznošeni su zahtjevi za izvođenjem jugoslavenske vojske iz Slovenije, porabom slovenskoga jezika u vojnim postrojbama i u nazivima vojnih objekata smještenih na slovenskom području (Pavić 1986: 4).
 
Nerijetko bi u različitim raspravama jedna od suprotstavljenih strana u lingvokonfliktologiji nastojala iskoristiti nezadovoljstvo dijela svojega naroda u drugim federalnim jedinicama, izazvano, s njihova gledišta, nepravednim rješenjem jezičnoga pitanja. Tako su još na 5. kongresu slavista, održanom je 1965. god. u Sarajevu, hrvatski jezikoslovci istupili s kritikom uklanjanja iz jezične porabe u Bosni i Hercegovini hrvatskih riječi i uvođenjem srpskih. To je bilo okvalificirano kao ograničivanje jezičnih prava Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) koji su živjeli u toj višeetničkoj republici (Hraste 1966:112-113; Jonke 1971:28). Srpski pak lingvisti govore o neravnopravnom etnojezičnom i socijalnoekonomskom položaju Srba koji žive u Hrvatskoj (Ivić 1986: 1751).
 
Nisu prestajale uzajamne optužbe zbog neporabe hrvatskih ili srpskih riječi. Kao primjer mogu poslužiti publikacije s raščlambom porabe hrvatskoga i srpskoga leksika u školskim udžbenicima Hrvatske i Srbije. Hrvatski su školski udžbenici bili kritizirani što u njima nema uobičajenih srpskohrvatskih riječi, a srpski za nepostojanje hrvatskoga leksika. U nekim udžbenicima, na primjer, kako piše F. Butorac u članku Nacionalizam i jezik, uopće se ne rabe takve uobičajene riječi kao što su: sistem, metal, muzika, kompozitor i dr. Umjesto njih dosljedno se uvode i rabe riječi: sustav, kovina, glazba, skladatelj i dr. (Butorac 1985: 19). Od druge pak strane, u srpskim školskim udžbenicima, kako pokazuje Z. Diklić u članku Jezične istine i neistine, nema hrvatskoga leksika. Tako u srpskom bukvaru nema riječi koje su u porabi u Hrvatskoj, kao što: kruh, trokut, ravnalo, višekatnica, listonoša itd. U srpskim čitankama, piše Z. Diklić, rabe se samo riječi kao što su: muzika, raspoloženje, a u hrvatskima glazba i muzika, krajolik i pejzaž, ugođaj, atmosfera i raspoloženje itd (Diklić 1989: 14-15).
 
Članci su se o pitanjima etnojezičnih odnosa periodično počeli pojavljivati u hrvatskom i srpskom tisku što je svjedočilo o aktualizaciji i neriješenosti toga važnoga socijalnopolitičkoga pitanja. Uz ostalo, pisalo se da u hrvatskim općilima (medijima) i u izdavačkoj djelatnosti pri objavljivanju prijevoda iz stranih književnosti hrvatski prevoditelji i urednici često provode kampanju “čišćenja” književnoga jezika od “srbizama” ili “stranih posuđenica”, “nedopuštene samovoljne porabe arhaizama i umjetno stvorenih riječi” (Dmitriev 1981:153-154; Malić 1988: 42-44). Jezično čistunstvo u Hrvatskoj nije dobivao tako masovan značaj, a nije ga ni mogao imati u doba vladavine SKJ-a kako su to ponekad pokušavali prikazati pojedini novinari, partijski djelatnici ili jezikoslovci. Strana je književnost prevođena i u Hrvatskoj i u Srbiji uz uzimanje u obzir različitu etnojezičnu sredinu i navika zajednice kojoj je dani prijevod bio namijenjen. U uredništvu novina Borba (novine su izlazile u srpskoj i hrvatskoj inačici), a i u uredništvu zagrebačkih novina Vjesnik pri objavljivanju istovjetnih vijesti (npr. Tanjugovih) prevodili su tekstove sa srpskoga na hrvatski ili ih na njoj prilagođivali. Usp.:

Bez obzira na demokratičnost poštivanja razlika između dvaju jezika, normiranja se hrvatskoga i izradba različitih normativnih priručnika i njegove jezične povijesti nastavlja. Josip Silić i Dragutin Rosandić su izdali 1974. god. Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika, a 1979. god. Osnove morfologije i morfostilistike hravtskoga književnog jezika. Godine 1978. Zlatko Vince (1922.-1994.) objavljuje knjigu pod nazivom Putovima hrvatskoga književnog jezika o koncepcijama razvitka hrvatskoga književnoga jezika u filološkim školama 19. st. Godine 1979. hrvatski jezikoslovci objavljuju Praktičnu gramatiku hrvatskoga književnog jezika. U njoj su bile odsutne pojedine naglasne i morfološke istovrijednice koje su bile u porabi srpskoga jezika. Tako, na primjer, nisu navedene naglasne istovrijednice s tipom naglaska osobnih zamjenica u kosim padežima jedn.: gen. mène, dat. mèni itd.; nema upitno-odnosnih zamjenica ko, šta; nisu dane istovrijednice afiksā: protiv-, sa-, van-, -ioni, -ista. Prerađenu Praktičku gramatiku, uzgred budi rečeno, ponovno izdaju pod naslovom Gramatika hrvatskoga književnog jezika (1990.) i Hrvatska gramatika (1995.). Godine 1986. D. Brozović objavljuje rad pod nazivom Deset teza o hrvatskome jeziku. Na osnovi zajedničkoga “hrvatsko-srpskoga dijasistema” ugledni jezikoslovac teoretski razrađuje status hrvatskoga jezika. Iste godine S. Babić objavljuje knjigu Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, R. Katičić tiska Sintaksu hrvatskoga književnog jezika, a V. Anić i J. Silić Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.
 
“U ozračju Hrvatskoga proljeća 1971. godine“, zaključuje Nataša Bašić, “četiri su hrvatske znanstvene i kulturne ustanove otkazale Novosadski dogovor kao velikosrpski jezični akt uperen protiv samobitnosti, slobode i naravnoga razvitka hrvatskoga jezika: MH s Jonkeom na čelu (16. travnja), HFD (8. svibnja), Institut za jezik JAZU (10. svibnja) i DKH (1. srpnja). Iako su već u prosincu 1971. demokratski procesi u Hrvatskoj zaustavljeni, Matici zabranjen rad, Jonke 1973. umirovljen, a mnogi hrvatski intelektualci zatvoreni na dugogodišnje zatvorske kazne, protuunitaristički jezikoslovni smjer u Hrvatskoj ipak je pobijedio: u ustavne amandmane 1971. i u hrvatski Ustav 1974. ušla je odredba „hrvatski književni jezik“ (Bašić 2007: 171).
 

Artur Bagdasarov, Filologija, br.71., 2018., HKV

Maksim: Nijemci su vrlo kulturan i human narod

 
 
Do velebne pojave Miroslava Gavrana naš najprevođeniji i najčitaniji pisac ne bijaše nit Krleža nit Zagorka već Josip Kosor koji je ostvario meteorsku karijeru djelom "Požar strasti" (pisana u Beču 1910., objavljena 1912.), djelom koje začudo rafinirani, svestrani duh i genijalni kritičar Matoš nije razumio, valjda i zbog ekspresionizma i rudimentarnosti nalik ratnim krokijima (brzim skicama) F. Goye. Veliko to djelo naslutilo je strahote bratoubilačkih europskih ratova i kulturocida; neronovski požar ratnog ludila je i portret dvojice susjednih naroda, Ilarije i Rigalin slliče na hrvatsko-srpski spor; djelo je to vizionarskoga instinkta.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/5d/Maxim_Gorky_authographed_portrait_1.jpg/230px-Maxim_Gorky_authographed_portrait_1.jpg
Josip Kosor
 
Pa i komunizam i fašizam su zla koje je rodio Veliki brat. Razgovor s Maksimom Gorkim odvija se u siječnju 1916. u petrogradskom domu slavnoga Rusa. Sjetiti se ovdje možemo i razgovora Supilova sa Sazonovim i Ivana Očaka i rusko-hrvatskih sveza. "Gorki je visok, u čizmama, jednostavno obučen u tamnom odijelu, sa spuštenim slavenskim brkom (imadijaše li Džugašvili podignut  azijski brk?, op. T.T.), slomljen u grudima, zaokružen u leđima - a oči su mu sivograhoraste s odrazima i odsjevima ponora iskustva i u tim očima sjaji i pliva neslomiva velika slavenska duša. Lice patničko, izorano brazdama, čelo posuto gustom kosom s mrežom brazda... čitava fizionomija prepuna zadržavane, spremne ljudske samilosti, mekoće i poniranja. Tip sveslavenski." Po Kosoru Gorki je odslik gorostasne ruske zemlje.
 
Kosor mu prepričava hrvatske prilike i ispovijeda svoju jugoslavensku ideju. Gorki je rekao: "Vi ste puno ugroženi susjedima, nu vi ste (južni Slaveni, op. T.T.) jedna rasa... Dobiju li saveznici (Zapad, op. T.T.) rat i vi uskrsnete, ako Vas ne zaslijepi moć i opije požuda i zločin za parama, vi možete postati sila sa kojom će Europa računati i svijet će se diviti novom, svježem duhu u umjetnosti i ružičastoj mladosti rase... Da, da, samo ako vas inferiorne strasti ne opiju i vi se ne utopite u njima. Ja (Kosor, op. T.T.) se stresah od neke ledene jeze."
 
(Tko poznaje nastanak srpske države toliko nalik Pruskoj i tradicije Karađorđevića mogao je pogoditi što će značiti Balkanizacija, op. T.T.) Gorki upita Kosora o Meštroviću, te o domaćoj književnosti, na što mu ovaj raspreda o divnim talentima koje hara bijeda i tuberkuloza. Na upit kako se literati slažu međusobno odgovara Kosor "mnogi i mnogi samo zato jedan drugoga ne uguši ili toljagom ne zatuče jer se boji tamnice, vješala i jer je pasivna kukavica, kao što su obično loši poete bohemi, beskarakteri i papirolisci". Usporediti je s Kosorom Matoševe "Dragi naši savremenici" i "Polemički i drugi spisi". Ovdje podsjećam i na brutalna ubojstva jugopolicije nad Šufflayem, Pilarom, napad na Budaka i umorstvo Radića! Zavist je uopće jedno od pera u stroju koji pokreće ljudski inferno, kaže Gorki Kosoru.
 
Kosor se obraća Gorkome: "Vi ste iznijeli... čovjeka koji strada. Vi ste pokazali novu, novovjeku samilost prema čovjeku ako rijetko tko prije Vas (valjda i Isus i Budha?, op. T.T.). Vi ste probudili ne samo ruskoga beskućnika i božjaka iz crnih elemenata materijalne i duševne propasti (i Staljina?, op. T.T.), nego ste trgli iz praponora sviju stradanja božjake svih zemalja..., cio globus kojim je doprlo slovo novog ljudskog evanđelja grmi od krvavoga požarnoga svjetla, što suklja iz baklje koju planetom nosi poslanik ljudski Maksim Gorki." Uh, kada ovakvi šišmiši od misli postoje u glavi velikih humanista i umjetnika što je tek bilo u glavama proletera, seljaka i činovnika? (op. T.T.).
 
Gorki odgovara: "Osipe Nikolajeviču (Kosor je (J)osip, otac mu je Nikola.)... ja sam morao da istupim za čovjeka. Čovjek, to najmisterioznije sjeme i remek djelo kozmosa (kako to gordo zvuči, op. T.T.) napušten je i zaokružen Saharom i Sibirom vječnim..." Gorki se opire raskošnim hvalospjevima Kosorovim i kaže "neljza, neljza, nemojte... ja sam samo opisao ono što sam čuo, vidio, opipao i proživio u trpkosti i gorčini bola, stradanja i života. I vjerujte mi u Rusiji ima sva sila (puno) Gorkih..." Gorki nastavlja spominjući stihijski čarobnu Dalmaciju "da, da patos za čovjeka, za bol, za stradanje, za umjetnost skoro najljepši su čovjekovi osjećaji i uvijek vode ka kreiranju i reformi umjetnosti, socijalnoga života i ljudskih problema" (tolstojevci su to, op. T.T.).
 
Gorki pita Kosora "kakva je Vaša vjera u čovjeka našega doba koji je počam od prašumskoga gorile (Darwin, op. T.T.) učinio takav zamašan, kulturni i civilizacijski progres. Neki crni pesimisti tvrde da se čovjek psihički, dobrotom duše, boljim kvalitetama duše nije ni za atom pomakao na solarnom planu, da je prabeštija u njemu postala još krvavija, proždrljivija i autodestruktivnija, što najbolje svjedoči ovaj monstrumski rat... Nijemci su vrlo kulturan i human narod (divili ste se vi Nietzscheu Gorki i Kosor, kaj ne? op. T.T-), nu ipak usporedo sa njihovom kulturom teče stravična linija bestijalne okrutnosti (pričaju o bojnim otrovima dalje, ne spominju naivci kako je rat izbio i zašto). Kroz te postupke (uporaba bojnih otrova, op. T.T.) Njemačka je već izgubila rat i ostat će prokleta po Gorkome (Istočni grijeh, op. T.T.). Gorki se umah okomio na Brite (Englezi, op. T.T.) psujući ih, "Briti, Briti, Briti! Čudno je to i ledeno kako su neke rase dozlaboga besmrtno neiscrpive u perfidiji i podvali... vidite, Briti su naučili cio svijet, osobito Europu kako treba voditi politiku, i sad je cio svijet vodi po njihovoj metodi: istodobno laži, maži, podvaljuj, grabi, mori i Bogu se moli. Jednom rukom drži za vrat, drugom zarini nož u leđa i prevraćaj oči pobožno prema nebesima. Da ti odobre zločin žali ptice i pse i dijeli crkvama u dobrotvorne svrhe. A za najmanji zločin sa pojedincem u tamnicu ili na vješala. Vi znate da je engleski kazneni zakon vješao čovjeka za ukradenu kozu. Uopće, Vi ste valjda primijetili da su velevlasti uzele privilegij i apsoluciju po kojima su svi veliki zločini: osvajanje tuđih zemalja, grabež i umorstvo milijuna nekažnjivi čini koji se proslavljuju i veličaju kao veliko djelo."
 
Ovo što kaže Gorki imamo od Biblije do Voltairea (Candid npr.) i odnosi se na sve ljude i epohe, ali je činjenica da Francuzi i Englezi rade stvari sa stilom kao otmjene mace La Fotntainove, dok su Nijemci izravni mesari kao dobermani i buldozi. Dalje će drug Gorki: "Nu sad dolazi novi Čovjek koji stavlja na odgovornost sve, i maloga i velikoga i pojedinca i masu milijuna, okrunjene kao i zavraćene glave... jeste li zapazili (J)osipe Nikolajeviću (Kosore, op. T.T.) da u bitnosti nema ni dobrih ni zlih ljudi, da su svi ljudi isto, i da svi trebaju kuratora, i oni samo ono što iz njih izmijese reformatori, jake volje i majstori čovječanstva i mistične sugestije ili hipnoze (opasna misao, ljudi mase kao termiti stvaraju kuratore Staljine i Hitlere, op. T.T.). Osim naročitih rasnih mana koje je teško potanko opisati, imam (Gorki o Latinima, na upit Kosorov) isto mišljenje kao o Britima. To su rase prepune sebe i nemaju smisla za samozataju ili požrtvovnost. U stanju su, osobito Talijani da Vas prodaju za zdjelu makarona... njima nedostaje azurno, kozmičko samopromatranje što ga imamo mi Rusi (koliko su Staljin i Lenjin poslali intelektualaca u Sibir da azurno samopromatraju lopatu, maglu i snijeg, op. T.T.). Nacije se po Gorkome ne iskupljuju za svoje zločine genijima, jer su geniji iznad nacija i često ih preziru zbog krvološtva. O Rusima Gorki kaže da u stepi "žive fizički u blatu kao svinje. Rusi su podli, lažni, neprestano koketiraju sa Bogom licemjerski i varaju ga... Uopće žive u transu neke vječne laži i obmane... naša su (ljudska, op. T.T.) čula (osjetila) tragično ograničena i nepoznati elementi zavijaju za nama i krvare čežnjom realizacije... Rusi su Mrtve duše Gogoljeve, Raskoljnik(ov) Dostojevskoga i braća Karamazovi, i Smerdjakov (taj je pravi komunist, op. T.T.) i otac Smerdjakov (Aleksej Fjodorovič? op. T.T.).
 
U razmjeru između gnjusa, inferiorne materije u njima (Rusima) i kozmičkog Mt. Everesta njihove duše puca, lomi se i vrtloži u pranapor jedna stravična dubina... vječna psiha, kozmički radio... eto, to su Vam Rusi, Rusi mogu što nijedna nacija inače ne može." Rusija može uzeti na sebe žrtve koje nijedna nacija davljena egoizmom ne može (i tuđe žrtve, i bezumne žrtve, op. T.T.). Rus je hazarder u bolu i davanju sebe, rasipnik kao i sama priroda.. .može podnijeti više od drugih uz svoju janjeću volju. Rus može umrijeti za druge sto puta na križu i jednoć će Rusija uskoro biti uskrsno janje čovječanstva, da ga otkupi... Zato on (Rus, op. T.T.) preuzima epohalnu zadaću na sebe i mesijansko poslanstvo da svekoliko čovječanstvo spasi od grabeža, zločina, bratoubojstva i da zatuče u čovjeku roba i civiliziranu, pokvarenu, perverznu skotinu" (dobar je ruski humor, ili je to bajka, op. T.T.). Europa i cijeli globus bit će iznenađeni novim mesijom. Mi smo za to došli i dolazimo da preobrazimo čovjeka, mi smo došli da spiritualiziramo čovječanstvo (nemojte molim Vas najslađi druže Gorki, op. T.T.).
 
Josip Kosor, Autobiografski i memoarski tekstovi, Ex libris, Zagreb, 2013., priredio: Ivica Matičević, urednik: Dubravko Jelčić (Lapad, seoce kraj Dubrovnika, kolovoz 1936.)
 

Teo Trostmann

Svako njegovo platno ispunjeno je svakodnevnim predmetima, sjećanjima na protekle dane

 
 
Zoran Šimunović, akademski slikar iz Osijeka, iznimno je aktivan u uspješnoj prezentaciji jedinstvenog ciklusa velikih i vrlo velikih formata ulja na platnu posvećeno vremenima koja su prošla, vremenima odrastanja, ciklusa Hommage prostoru.
http://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/Z/ZORAN%20%C5%A0IMUNOVI%C4%86%20IMG_1841.jpg
Krajem svibnja, Šimunović je otvorio samostalnu izložbu u Poreču, u Parenza Small Galleryji i nekoliko dana kasnije, drugu u Čakovcu, u Muzeju Međimurja, u prvom tjednu lipnja. Šimunovićev ciklus velikih formata doista je jedinstven. Naime svako njegovo platno ispunjeno je svakodnevnim predmetima, sjećanjima na protekle dane i one posve daleke i one nedavne, čudesnom simbolikom nevažnoga i za mnoge kratkotrajnog  dojma, uklopljeno u impresivnu površinu u skladnoj postavi, skrivenih ili posve jasnih značenja i poruka.
 
Šimunović komponira cijeli jedan svijet, svijet koji je oteo zaboravu u pospremio ga u osobnu memoriju, pretvarajući ga kontinuirano likovnim jezikom u stvarnost. Šimunovićeve slike odmjerenog kolora i gustog znakovlja možemo doživjeti i kao misteriozne karte koje nas mogu odvesti u labirinte vlastitih sjećanja i ona kojih se s radošću sjećamo i ona koja su potonula u zaborav.
https://direktno.hr/upload/publish/158529/zoran-imunovi-3_5d02325d63ade.jpg
Dvije gotovo istodobne izložbe na kojima je izložen znatni dio novijeg opusa, govori o neprijepornom slikarevom kontinuiranom istraživačkom ali i uspješnom radu ali i o njegovoj iskrenoj, nepatvorenoj ljubavi prema  umjetnosti.
 
Šimunovićev opus još bi više dobio na značaju i doživljaju, kada bi autor bio u prigodi izlagati u galerijama i muzejima  koji raspolažu većim izložbenim volumenima. Već sada je posve jasno kako Zoran Šimunović gradi doista izniman ciklus nesvakidašnjih formata slika, izazivajući snažan interes.
 

Miroslav Pelikan

             Skretanje je zabranjeno

 
 
                Idi samo
                U jednome smjeru.
                Skretanje je zabranjeno.
                A ni vjeru
                Ne iskazuj javno,
                Već nasamo.
https://cdn2.iconfinder.com/data/icons/forbidden-signs/512/forbidden_turn_right-512.png
                Obećanje davno
                Da ćeš služit rodu
                Više ne ponovi,
                Jer vladari novi
                Umjesto da odu,
                Na prijestolje sjedaju.
                I ne daju, ne daju
                Da sa krivog puta
                Smjer promijeniš.
                Uspiješ li kad-tad
                (Još si zdrav i mlad)
                Sebe sama da pobijediš
                Pa da novim smjerom
                Kreneš nadom, vjerom,
                Slobode vidiku,
                Tebi, pobjedniku
                Što prkosiš mijeni,
                Putevi će pravi
                Biti prokrčeni.
                Kreni! Već je zadnji čas.
                K suncu! Sobodi!
                I uspravno hodi
                Za svog roda spas!!
 

Malkica Dugeč, 18. 3. 2019.

Anketa

Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?

Srijeda, 26/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1254 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević