Get Adobe Flash player

Hercegovina i Vrata od utrobe

 
 
Fenomenom istočne Hercegovine, posebno u Drugome svjetskom ratu nisu se hrvatski pisci bavili, (možda Vuletić i Vučićević?) niti bošnjački što mi je žao. Zapravo Hrvati su tretirani kao poražena strana i bilo im je dopušteno šutjeti, ili dipliti u gusle jugoslavenstva. Uspomene Rojničine ili Đuro Kriste sa Morašnicom ipak su samo fragmenti jedne zbilje.
https://www.kurir.rs/data/images/2013/08/19/23/354861_mirko-kovac_ls.jpg
Mirko Kovač (1938. - 2013.) vrstan je pripovjedač, prijatelj i istokružnik velikog Danila Kiša. Tu je generacijski i vrlo plodni scenarist i redatelj Gordan Mihić iz okolice Stoca. Dok Vuk Drašković kao vješt, strastven i mahnit pisac inzistira na mraku i svireposti, na animalnim porivima zločinačkog vremena, jasno pretežući vagu (aršin) dobrano na stranu svoga naroda Kovač ima plemenitiju narav, on kaže "o svemu se može govoriti još iskrenije, jer pripovijedanje jest neka vrsta ispovijesti, a to nas oplemenjuje i čini boljima... A sve što sam naumio kazati bit će izrečeno sa ljubavlju."
 
Život (i ljudi) je kod njega ni bijel ni crn nego sivo nijansiran kao kameno more zavičaja, on često na štetu umjetničkoga i dramatskoga dojma opisuje tradiciju, tegobni i spori seljački život, polagano umiranje, beznađe, poniženje, ljubav, odanost, dobrotu, naivnost, učmalost i dosadu. Veliki događaji i velike strasti imaju i tu svoje mjesto, kao i ružnoća i smrt - ali samo kao dio većeg mozaika, kao crna boja utkana u šarenom ćilimu. Ističem od njegova djela scenarij za najbolji hrvatski film "Lisice" (1970.) autora Krste Papića, knjigu "Rane Luke Meštrevića" (1971.), na zahtjev SUBNOR-a (partizanski savez boraca, op. T.T.) povučena iz knjižnica i prodaje, (ozbiljno se spremao sudski progon pisca) a prije toga proglašena knjigom godine. Nažalost scenarij za Okupaciju u 26 slika (1978.) Lordana Z. je također Kovačevo djelo. Čudim se Kovačevoj suradnji sa L. Z., kao i njegovoj priči o Hermanu Togonalu, koja je bila istinita ili ne, nepotrebna i nalik izmišljotini Viktora Vide plasirane senzacionalistu Malaparteu Vratimo se "Vratima od utrobe" (1978.), posvećenoj selu u istočnoj Hercegovini s hrvatskom većinom, pravoslavnom manjinom i par muslimanskih (bošnjačkih) obitelji. Okosnica romana je vezana uz obitelj Stjepana K. od 1914. do 1949., dobrog i pobožnog čovjeka koji uzima pravoslavku Rosu. Stjepan je mobiliziran u prvom ratu, otac i mati mu umiru, znatno mlađi brat Tomislav K. postaje gotovo siroče i put ga vodi u široki svijet.
 
Nakon strahota rata i neimaštine, progona Crkve uz koju je Stjepan vezan, brat Tomislav mu stradava 1948. kao pristaša Staljina, a žena umire 1949. od trbušnog tifusa. Tomislav K. je odrastao bez majke, postao ateist i propali student, hohštapler koji o svemu zna dosta ali u ništa ne ulazi duboko, emotivna olupina koja iskorištava žene, salonski komunist i plitki rezoner. Kao takav jebivjetar odlično se drži na ispitivanju u ustaškoj policiji, ipak ga pošteđuju radi dobrih veza njegovog punca u NDH i šalju u Njemačku gdje postaje ljubavnik neke nacistice. Tomislav K. nije jegulja i trgovac, nema karaktera i emocije kao Raosov Matan ili Ostap Bender, nije ni jegulja i hladni kombinator kockar velikog stila poput Josipa B. Obični razvratnik koji mašta o arheološkim nalazištima u rodnom kraju.
 
Stjepan trpi kao biblijski Job, franjevci i katolički svećenici su prikazani kao duhovne vertikale, autor je pohvalio i pravoslavnu vjeru, ali bez nekoga iskrenoga zanosa. Dva sporedna lika Bošnjaka nisu nimalo simpatični, kameleonski prepredeni efendija Meho Puzić i Ibro koji je prišao partizanima iz računice. Pravoslavni su manje više jako pod utjecajem ateizma, a ateizam je u ovom romanu ključ neljudskosti. Tragičan je lik epskog prvoborca i bratoubojice Dimitrija V. (proučiti bratov govor, str. 70.-73., tu je netko pokazao propalom socijalistu Z.M. izraz "šaka jada"), kojega avionski mitraljez pretvara u bogalja, ironijom sudbine postaje Vlast u bivšem Župnom uredu. (ima neki sličan lik u Andrića, Turčin) Malo osvježenje među seoske likove donosi živopisni, harlekinski, kerempuh Paolo Menze, trgovac i gosparsko kopile, kojemu kćer postaje komunistica i razuzdana osoba.
 
Kovača se sjećam kao osobe koja je napustila Beograd iz protesta prema Miloševićevom režimu i nastanila se u Rovinju. Pisao je i hrvatskim jezikom o čemu sam kaže: "meni je hrvatski ležao, ne samo stoga što sam iz kolijevke štokavice, već i stoga što sam se pisanju učio na djelima hrvatskih pisaca (Šimunović, Krleža, Ujević, Kaleb, Marinković)". Zanimljive je tekstove pisao Kovač o osebujnom i tvrdoglavom norveškom nobelovcu Hamsunu, koji po radikalno borbenoj i žestokoj naravi među hrvatskim intelektualcima ima pandana samo u liberalnom dubrovačkom polemičaru i eruditu Stijepu Rudenjaku.
 
Za kraj slijedi jedan dulčićevski opis Hercegovine iz Kovačeva pera. "Mora se isto govoriti i o smokvi (nakon pohvale poslušnom i strpljivom magaretu), vinovoj lozi i drugim obdarenostima našeg stvorenog čuda, južnog krajolika što ulijeće kao munjevit pejzaž u potpuno vladanje prostorom, stoga su moji opisi tako istaknuti, ne kao prikazi prirode već savršenoga tvoračkoga djela onoga koji je u letu zastao s viskom u ruci i u jednome dahu ostvario podvig graditeljstva (...) Ako smo štogod do sada postigli, onda je to učinjeno sa udivljenjem."
 

Teo Trostmann

Dokle će teći naše suze?

 
 
Kad smo na ljutu ranu
Stavljali maslinovu granu,
Prozivali su nas,
Da mutimo vodu
(UZVODNO).
https://www.theglobeandmail.com/resizer/SbL7ATAstWLZYkUoI5CP_Z39F_c=/620x0/filters:quality(80)/arc-anglerfish-tgam-prod-tgam.s3.amazonaws.com/public/PCHBKBOBQ5MPHFZHULL22ZIXLI.JPG
Kad smo pak
Na ljutu ranu
Stavili ljutu travu,
Graknuli su: ''Fašisti!''
 
I uvijek jedni te isti.
 
Mi se moramo 
Svakomu dokazivati
I ne smijemo nikoga prozivati;
...Zar je to čudno? 
 
Svi zatirači
Hrvatskog imena
I slavoljupci svih profila
I njihovi učenici
Po Hrvatskoj
Kao nagradu dobivaju
Svoje trgove i ulice
I spomenike i biste,
A pravi hrvatski mučenici,
Koji dadoše i krv i živote
Za hrvatsku slobodu,
Koju im tuđin uze,
Ne smiju u Njoj
Niti imati grob.
 
Oh, dragi Kriste,
Dokle će teći naše suze?
 
I to su gorke sudbine naše.
Rodoljubima ni grob
Dopušten nije
U zemlji
Za koju živote daše,
A sve one guske,
Što u magli nestaše
Spavaju mirno
I njih nitko nije dirn'o,
Dočim,
Rodoljubi ne prestaše
Zbog njihovih grijeha
Patiti.
 
Jesmo li mi uklet narod?
...A jesmo.
 
Hoće li hrvatski narod
Ikada shvatiti,
Da je jedino on u pravu
I da jedino on može
Tuđincu reći:
''Dosta !''
 
Tuđincu, koji nas sili,
Da na ljutu ranu,
Umjesto maslinovu granu,
Ponovo stavimo ljutu travu.
 

Žarko Dugandžić, Perth

      Smeće pred vratima

 
 
        Bile tri prijateljice. Negdje na rubu grada. Jedna ima lice, ali obraz
        je skrila. Druga je skromna bila i nikada nije tuđe mane kao svoje
        osudila. Treća je bila sreća za prijatelje joj nepoznate koji svoje
        poglede odvrate od njenog pred kućom smeća.
          https://data.whicdn.com/images/29533295/large.jpg 
        Negdje na rubu grada jedna je stanovala u kući broja nepoznata,
        pa se sada ona druga pitala, što će učiniti treća kada dozna da se
        prijateljica prva po gradu skitala i smeće bacala i pred njena vrata.
        Živjele tri prijateljice daleko jedna od druge i sve su bez boli i tuge
        podnosile sve što bi im zle kobi donosile: ponekad tugu zbog uda-
        ljenosti, a češće samo zlosti pa više nisu znale što bi sve dale
        da je udaljenost manja te bi već za svitanja jedna o drugoj  znala
        mnoge tajne skrivene i sve noći ne bi bile neprobdjevene.
        Bile tri prijateljica mlade što su brzo starile, jer jedna za drugu
        nisu ni marile. I svaka je pod starost doznala da jedna drugu
        nikada nije ni upoznala.
 

Malkica Dugeč, 3. 6. 2018.

U splitskoj Galeriji umjetnina otvorena je izložba akademskog slikara Petra Katavića

 
 
Promišljajući izložbeni prostor Galerije umjetnina, Petar Katavić site-specifičnim projektom svoj fokus interesa – prostor i liniju, interpretira kroz nekoliko umjetničkih medija koji u galeriji međusobno komuniciraju. Postav počinje skulpturama – dva metalna kubusa prislonjena su uz zid, a iznad njih postavljene su dvije obrađene i pozlaćene drvene ploče. Kubusi su zahrđali prirodnim procesom korozije, pa s navedenim pločama bojom i teksturom čine formalnu cjelinu. Projekt se nastavlja na bočnom zidu galerije na koji je postavljen raster od tristo ugraviranih pločica izvedenih u medijapanu, dok na sljedeća dva zida slijedi postav šest slika sa motivom reduciranih arhitektonskih prizora na kojima se pojavljuju likovi ljudi. Sve zajedno tvori zaokruženu prostorno specifičnu instalaciju unutar koje se ističu jasno izraženi pojedinačni estetski odnosi.
https://www.culturenet.hr/UserDocsImages/matea%20fotke/petar-katavi%C4%87.jpg
Umjetnik je očito zaokupljen efektom kojeg emaniraju prirodni materijali koje u ovom radu koristi, a posebno pojačanjem efekta uslijed njihovih transformacija. Proučavajući metale i posebno utjecaj koji na njih čine vremenske prilike, Kataviću su naročito zanimljivi oblici i boje koji nastaju procesom korozije. Stoga će, na primjer, metalne kubuse postaviti u prostorni dijalog s drvenim pločama preslikanim zlatnom bojom u interpretaciji procesa korozije. Ovim su vizualno slični dijelovi instalacije, iako nastali potpuno različitim načinom – jedni prirodnim procesom, a drugi umjetničkim postupkom, povezani u formalno funkcionalnu cjelinu.
 
Zatvorite oči. Osjetite prostor oko sebe. Svoje tijelo u prostoru i volumen koji zauzimate u njemu. Zatim otvorite oči i u trenutku prije nego ih opet sklopite obratite pažnju na suženu liniju u koju se vaš pogled pretvara. Sve oko nas je linija i prostor. Dimenzija – koja velebna riječ! „Katavićeve slikane kompozicije odlikuju se čistoćom linije i pomno izvedenim detaljima na tragu estetike minimalizma. Referirajući se na poznatu krilaticu arhitekta Mies van der Rohe-a: manje je više, Katavić dosljedno primjenjuje princip redukcije na sve elemente slikarske instalacije. Kao okidač ovog dijaloga arhitekture i slikarstva naznačenog već u nazivu izložbe Prostor, očito je poslužila poslovična 'bijela kocka' izložbenog prostora koja je u epohi modernizma kao neutralni kontejner ili čak medij složene interakcije umjetnosti i njene publike postala standardom prostora namijenjenog izlaganju umjetničkih djela. Mali izložbeni prostor Galerije umjetnina u kojem je Petar Katavić kao sudionik programa Fast Forward / Utorkom u galeriji otpočeo svoju izlagačku karijeru, gotovo je doslovna realizacija ovog modernističkog koncepta. Stoga izložba Prostor svojim pažljivo promišljenim prostornim i formalnim odnosima na razini koncepcije predstavlja neočekivanu i sofisticiranu posvetu umjetnika formativnom izložbenom prostoru, a na razini realizacije uključivanjem nasljeđa enformela, minimalizma i instalacije posvetu slikarskim tendencijama koje su obilježile epohu dominacije 'bijele kocke' i njenog utjecaja na produkciju i percepciju umjetničkog rada.“ (kustosica Ivana Vukušić)
 
Petar Katavić, slikar je mlađe generacije, rođen 1985. u Splitu, diplomirao slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a radi kao asistent na Odjelu za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Njegov slikarski jezik kreće se od ornamentike, simbola, apstrahiranih oblika i apstrakcije do ekspresivnih, narativnih sadržaja i figurativnih motiva.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1111 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević