Zemljo moja, kamena i vuka

 
 
Mjeseče na nebu pokaži nam put,
domovinu da bi sačuvali svoju
jer je Hrvat tužan, zamišljen i ljut
dok se mora pitat: Pa na stranu koju?!“
 
Tko te zemljo vodi, a tko ti se smije
pa ti njedro muče pijavice, zmije,
tko ti vodu pije,
mržnjom barjak vije?“
 
Svaki takav „čovjek“… dostojan te nije.
 
Draga moja zemljo, kamena i vuka,
polomljene hridi, osušena polja,
dušmanima ti si produžena ruka,
ali svjesni nisu da si… Božja volja.
 
Podanici tvoji, sokolovi sivi,
raširit će krila ako treba sad
jer…
istina u svima vjekovima živi,
ti si selo, otok i slobodan grad.
 
Zablistao mjesec, sjaji rodna gruda,
ko na Velebitu vrhovi od snijega,
kazat će nam pute… kamo ić' i kuda,
srce da nas vodi ponosita stijega.
 

Franka Fani Kohn, Dubrovnik