Get Adobe Flash player

Jestiva hostija na stolu povijesne operne mjere

 
 
Dan u predvečerje škilji, neko vrijeme izdrži, onda se utrne poput voštanice, zaspi, i noć ga zamijeni… Zimska noć nešto je brža od ove ljetne, koja stiže kasnije. I, naročito je lijepa kad se ukotvi u luci, kao barka. Još ako je ta luka Split…
https://showcaseoperaandevents.files.wordpress.com/2016/05/aida.jpeg?w=700
Brod, kad prilazi svome lučkom gatu u času pristajanja, moćan je poput kita koji se približava jatu planktona ili srdela. Taj prizor za mene prizor je moći. Od pristajanja broda, čini mi se ovako nasumce, moćnije je jedino spuštanje ili dizanje aviona na pisti, kad se ima priliku tom činu svjedočiti izbliza. Što si mu bliže, to je taj akt moćniji. Tako i brod: što je on veći – a ti si ionako sklupčan u vlastitoj malenosti – to je njegova moć iz prethodne asocijacije veća. Pamtim taj prizor iskazivanja moći broda – ili trajekta, svejedno – još iz ranih mojih formativnih godina, kad bih čitava ljeta, plus praznike preko godine, provodio kod svoje danas nažalost pokojne majke Nikoline. Bilo je to u Supetru na Braču, kad sam svaki dnev lišen obrazovne obligacije u Selcima provodio s majkom i bratom u otočkoj metropoli. A, koliko je bilo do mene, odlazio bih dočekati gotovo svaki trajekt što je akoštavao uza supetarski pristan. Kako tih 80-ih godina minuloga i vijeka i milenija nije bilo stalnog lučkog djelatnika koji bi hvatao cimu i privezivao trajekte za kamenu kolonu ili čelični prsten, tako sam se ja volio baviti tim poslom. Nekad je mornar bio pomalo skeptičan prema meni, sve strašeći se da me debeli konop ne povuče za sobom i uvali u more pod rivom i trajektom, ali nikada se to nije dogodilo. Otada volim brodove.
 
Kasnije, zavolio sam i vlakove. Osobito u Italiji, gdje sam na tračnicama prevalio nekoliko desetaka tisuća kilometara. Tako i ovoga jutra, kad sam se u Anconi u vagon ukrcao i preko Bolonje zaputio u Veronu, na svoju ukupno dosad šestu opernu izvedbu u Areni.
 
A baš preksutra, gle, bit će ravno deset godina otkako sam ovdje, u ovoj istoj Areni, po prvi put odgledao ovu amblematsku predstavu – Verdijevu Aidu – drugačiju od svega i različitiju od sviju opera što se daju u grotlu ostataka ovog divnog rimskog amfiteatra. Devetog dana srpnja te 2006. godine, u istoj toj večeri, u Berlinu se igrala finalna utakmica svjetskog nogometnog prvenstva između Italije i Francuske, a u Veroni je na rasporedu bila još jedna u nizu najizvođenijih i najomiljenijih opera. Čitao sam u lokalnom tisku kako bi u ovakvim okolnostima ma koja ina predstava bila otkazana (zbog buke navijača), ali kako je na rasporedu bila Aida, nije bilo šanse da se ona ne održi.
 
I, kako bi pao koji gol predstava se prekidala na desetak minuta, budući da je vani, na Piazza Brà, bilo na stotine navijača koji su gromko i strastveno pjevali i slavili. Nikad ne ću zaboraviti onaj trenutak kad je utakmica završila, pa kad je i do publike u Areni doprla vijest kako je Italija postala svjetski prvak: nastao je opći delirij, izvedba je bila prekinuta, kompletno tehničko osoblje iz droba pozornice popelo se na nju, orkestar je napamet svirao talijansku himnu, a zbor i dio publike pjevali su… Majstori osvjetljivači reflektorima su "nacrtali" tricolore, državnu zastavu na onom poput zuba što strši iz donje desni dijeliću ostatka vanjskog prstena što je nekoć omotavao cijelu Arenu. To je zaista bio nesvakidašnji prizor, prizor za sjećanje i za pamćenje.
 
Četiri godine kasnije, krajem kolovoza 2010. godine, opet sam imao sreću gledati Aidu u Veroni, drugu produkciju, a nju ću pamtiti po studenoj kasnoljetnoj buri što je stvarala ježure na koži i u kostima. Izvedba je bila dostojna Festivala, ali mi se ipak urezala u pamćenje baš po toj neobičnoj kolovoškoj buri.
A ovu sada Aidu, s početka srpnja anni currentis, sedmoga dana sedmog mjeseca u kalendaru na rođendan Miroslava Krleže, upamtit ću kao najljepšu od svih Aida što sam ih dosad gledao! A najstarija je! Ovogodišnja produkcija, naime, zanimljiva je po tome što je reminiscencija na prvu Aidu u veronskoj Areni, postavljenoj još tamo 1913. godine. Kostimografija i režija datiraju otada, a broj sudionika na pozornici, zajedno sa statistima, zacijelo je najmnogoljudniji operni spektakl što se ikada dao u Italiji! Čovjeka preplave srsi kad ugleda kako se organizirano, kao mravi, sa svih ulaza u gledalište počnu pojavljivati gusjenice ljudi, zborista i statista, te kako nepogrešivo pronalaze svoj put i zauzimaju svoje mjesto na širokoj bini.
http://www.operaduetsphotos.com/Aida/2013_0722_005727.jpg
Zborom i orkestrom ravnao je iskusni dirigent Julian Kovatchev, ali bez preveć patosa i potrebnog artizanskog nerva. Sve je on na probama napravio, no nedostaje one prijeko potrebne akribičnosti… umjesto umjetnosti opazili smo odlično izračunat inženjering. A to je umjetnosti, takav inženjering, najveći neprijatelj…! Osobito je dolazilo do nesuvislih dijaloga među zborom, orkestrom i scenskom glazbom u II. činu, kada je moglo bit viđeno ono što se obično naziva: raspadom sistema…! Ali, moji susjedi u gledalištu iz Milana, ništa nisu primijetili… Ono što je najviše bilo dojmljivo jest šestero trubača sa svake strane, u onim slavnim fanfarama po kojima se prepoznaje čitava opera. Svi ko jedan… na što nikad ne možeš računat da će bit tako. A bilo je!
 
Naslovnu ulogu istumačila je redovna solistica talijanskih i inih pozornica: Hui He (Aida). Slušao sam je u Bariju kao Tosku, prije desetak godina. I, to je doista pouzdana pjevačica, dobre vokalne tehnike i muzikalnosti, pa nije ni čudo što ju se često angažira za brojne uloge svojega faha. Nastupala je i u Hrvatskoj, tumačeći lik Cio-Cio-San u Puccinijevoj operi Madama Butterfly na Rijeci (2008.), pod ravnanjem splitskoga dirigenta Ivana Repušića, danas angažiranoga u Berlinu i Hannoveru. Njezina je Aida izrađena i svakoj frazi pristupa minuciozno, makar se ovdje robuje predrasudama kako Azijati ne mogu dokraja dekodirati ovdašnji nerv opernoga stila. Kolega joj Walter Fraccaro (Radames) iskusni je tumač ovog lika i ne jednom prodefilirao je po pozornici veronske Arene. Slušao sam ga i u Rimu 2005. godine, kad mu je dirigirao Placido Domingo u ruševinama danas prepoznatim kao Terme di Caracalla. Tada je pjevao bez portamenta glasovitu ariju "Celeste Aida" na samom incipitu opere, a ovdje je proklizao prema jednostavnijim modalitetima i vokalne je skokove izveo uspomoć pjevačkih trikova.
 
Sanja Anastasia (Amneris) i Sergey Artamonov (Ramfis) dokraja su svoje uloge razradili i nama u publici na najljepši način prezentirali. Pastozni vokal madam Anastasije u svakom je času bio potentan, baš kao i onaj šjor Artamonova, koji je i glumački kreirao ulogu vrijednu svake pohvale. Bariton Ambrogio Maestri (Amonasro) moj je znanac sa zadnje Aide ovdje, kad je također bio izvanredan… a kako i ne bi, kad je govora o čovjeku što trenutno zauzimlje jedno među najprestižnijim mjestima baritonskih rola ne samo u Italiji, već i u cijeloj Europi. Uzgred, već predstojeće jeseni, ovu istu ulogu tumačit će i u Staatsoperi Wien, Državnoj operi u Beču.
Carlo Cigni (Egipatski kralj) senior je u ovoj ulozi, ali se večeras nije pokazao u primjerenom svjetlu. Kao da je bio boljeticom nekom načet: ni glasa, ni stasa… Alice Marini (Egipatska svećenica) i Francesco Pittari (Egipatski glasnik) premda naoko nevažne, ali nezaobilazno primjetne uloge ispjevali su na vrhunskom nivou.
 
Ova historiografska predstava, jestiva hostija na stolu povijesne operne mjere, odvila se u prilici divne izvedbe dorađene u svakom detalju. Ono što nije uspjelo bilo je determinirano uvjetovanošću trenutka, a ne manjkavošću u kola predstave upregnutih aktera. Aida u Veroni san je svakog protagonista što u operi dobavlja koricu svojega familijarnog kruha: večerašnji akteri, usprkos mjestimičnim manjkavostima, svoju su koricu kruha posvema zavrijedili.
 

Siniša Vuković

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 22/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 961 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević