Get Adobe Flash player

Autor kontinuirano promišlja o karakteru motiva koji živi svoj, osobeni život na platnima

 
 
Stipe Ivanišević, akademski slikar iz Splita, istaknuto je ime suvremene hrvatske likovne produkcije. Iako samozatajan s tek rijetkim pojavljivanjima u javnosti, ostavio je dubok trag svojim opusom. U izravnom suočavanju s novim Ivaniševićevim slikama i na njemu svojstven, specifični način, obrađenim motivima, često ostajemo bez riječi, bez komentara, nijemo promatrajući djelo. Stipe Ivanišević nije umjetnik koji se povodi za bilo kakvim ili ikakvim pomodarskim ili znanstveno uvjetovanim utjecajem stupnja razvoja umjetnosti i umjetničkog izričaja, čak niti ne osluškuje glasove, povike, uzvike odobravanja ili neodobravanja u tišina mira vlastitog atelijera, onako pomalo skriven od svijeta i ne uvijek raspoložen za kontakt, kontinuirano promišlja o karakteru motiva koji  živi svoj, osobeni život na platnima izvedenih u ulju s pastoznim namazima tamnog kolora.
Na Ivaniševićevim uljima, često možemo opaziti figura osamljena čovjeka ispod zatamnjenog neba, u danu s malo ili premalo svjetlosti, figuru, koja stoji, uspravna, zamišljena i nepokretna, uronjena u kozmos vlastitih misli ili je pak brod posve sam, negdje privezan uz obalu ili je na pučini ili je drvo koje strši svojom samoćom u žutom polju ili oblak, tek jedan, jedini, lebdi iznad nas i kao da još uvijek ne zna na koju će stranu. Dakle, jednina, čovjek, brod, drvo, ptica, cvijet, oblak, tek jedan u cijelom svijetu Ivaniševićeve slike, jedan na stvarnom, cijelom svijetu, sam, posve sam, okružen jedino rojem vlastitih misli, koje kao da samo pojačavaju već uočenu i nedvojbenu samoću.
 
Prisjećam se egzistencijalista i nihovog učenja o traženju smisla i življenja slobode, promatrajući novi ciklus slika,pitajući se, kakva je struktura svrhe slobode u samoći? Nije li samoća neotvorivi kavez (simbolika prevladavajućih tamnih boja) iz koga se nikako ne može pobjeći, ne može se osloboditi? Na kraju, ne čini li ponekad ili često, svakome od nas, kako je čovjek, pojedinac uistinu sam, potpuno izdvojen, gotovo izoliran u masi, u buci, u mnoštvu jer dobro zna kako ga nitko u toj vrevi neće ni čuti  i vidjeti. To je sudbina čovjeka, biti sam u okruženju, to je sudbina, broda, drva, oblaka, svega živog i neživog.
 
U novom ciklusu ulja Stipe Ivaniševića suvereno vlada boja, kolor je snažno i bez ustezanja prekrio cijelu površinu, razdijeljenu na nekoliko koloristički ploha i moglo bi se reći kako smo dojma da se  katkad ili češće, čuju zvuci glazbe u ritmu pavane, otmjenog i sporog plesa,dodatno umirujući svijet osamljenika, između neba i mora, neba i zemlje. Izdužena figura čovjeka zarobljena između ploha izrazitog kolora, nepomična, u središtu nezbivanja, u sjecištu svih nepomaka, okrenuta leđima, s licem koje se ne vidi dobro, ne prepoznaje se, okosnica je slike, kao i brod i drvo i oblak. Novi ciklus slika Stipe Ivaniševića potiče nas intenzivno na ozbiljno razmišljanje o sutrašnjici svakoga od nas, konačno i o sutrašnjici čovjeka, o životu i suživotu, o osami i samoći usred svega, uz snažni, izraziti kolorizam.
 

Miroslav Pelikan

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Subota, 21/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 953 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević