Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu za izvedbu baleta Gospoda Glembajevi

 
 
Dana 6. studenoga 2017. godine sastali su se članovi žirija za dodjelu nagrade Tito Strozzi, u sastavu: Mani Gotovac / predsjednica, Dalibor Cikojević, Ljiljana Gvozdenović, Darko Lukić i Branimir Pofuk / članovi. Na sjednici jednoglasno je donesena odluka da se godišnja nagrada Tito Strozzi, za najbolje umjetinčko ostvarenje Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u sezoni 2016./2017. dodjeljuje prvaku drame Goranu Grgiću za ulogu u drami Mate Matišića Ljudi od voska i Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu za izvedbu baleta Gospoda Glembajevi prema drami i prozi Miroslava Krleže u koreografiji Lea Mujića, a na odabranu glazbu Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova.
http://www.hrt.hr/media/tt_news/Tito_Strozzi.jpg.688x388_q85_crop_upscale.jpg
Goran Grgić predvodi glumački ansambl HNK-a Zagreb u predstavi dramskog triptiha Mate Matišića „Ljudi od voska“. Scena predstavlja dramski laboratorij Viktorove sobe. On je na pozornici tri sata. Od početka do kraja izvedbe. Svaka njegova rečenica, gesta ili pokret, pokazuju kako Goran Grgić nije tu samo zato što je njegov lik, pisac Viktor, u samom središtu radnje. Ne. Goran je tu cijelim vlastitim bićem. Nosi se s najsloženijim pitanjima i izazovima ljudske prirode. Unutar ovog mračnog i zastrašujućeg svijeta. U svom zavičaju. Grgić je u tome glumački ubitačno živ. U skrivanjima i u prepoznavanjima, u onostranom i u začudnom. Iz njega na sve strane struji uzrujanost i blagost, muževnost i dječačka bol, samozatajnost i bijes, nervi i etička promišljenost. Opet, iznad svega toga, obuzima ga i širi se osjećaj straha. Osjećaj straha pred nesrećama koje jesu. I posebno prema onima koje će tek nadoći.
 
Goran Grgić na pozornici jest i nije Mate Matišić. On jest i nije lik pisca i ubojice. Napokon, on jest i nije osobno Goran Grgić. Usložio je pirandellovska pitanja. Pa svakog trenutka može reći: „Varate se, ni ovo nisam ja.“ Ništa nije onako kako se čini da jest. Jednostavno je, nesreća je u ljudima, za zločine smo odgovorni kao i društvo, sve je to dio naslijeđa koje baštinimo. Sve je to tako, naprosto zato što smo ljudi. U završnici predstave, Grgić na sceni izravno pita samog autora:„ Mate, je li to sve?“. Odzvanja to: „je li to sve…“ Znamo, nije. Grgić je iscrpljen, ne bi više govorio, lice mu je pomalo oronulo, na goloj lubanji javljaju se kapljice znoja. To se sve vidi, ali istodobno, vidi se i kako je Grgić napokon smiren, gotovo oslobođen. Odreagirao je. Taj kraj podsjeća na jedan zaboravljeni kazališni misterij. Na katarzu.
 
Nakon četvrt stoljeća glumačkoga vijeka, Goran Grgić bio je spreman na tigrov iskorak. Takvog ga još do sada nismo vidjeli. Nadmašio je sebe, ali je na neki način nadmašio i Matu Matišića. Svojom glumačkom umjetnošću svjedočio je, kako i u ovoj našoj kaotičnoj stvarnosti, postoji čudesnost umjetničkog trenutka, estetska vrijednost spašena od načela svake realnosti. Umjetnost. Glumačka. A ona je, kada jest, ona je uvijek i subverzivna i spasonosna.
 
Nagrada Tito Strozzi 2016./2017.
Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu za izvedbu baleta Gospoda Glembajevi prema drami i prozi Miroslava Krleže u koreografiji Lea Mujića, a na odabranu glazbu Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova
 
Balet “Gospoda Glembayevi” predstavlja cjelovit, potpun i autentičan autorski projekt u svom  najboljem obliku. Izvrsnost svakog elementa - ideje, koncepta, dramaturgije, koreografije, režije, likovnosti, glazbenosti, uz vrhunsku izvedbenu kvalitetu baletnih plesačica i plesača, čine djelo koje s pravom predstavlja i prekretnicu i jednu od važnih točaka u suvremenoj povijesti hrvatskog baleta. Zaronivši u dubinu tri stotine godina  postojanja obitelji Glembay, izvukao je autor sa suradnicima i izvođačima na pozornicu svaki lik te mračne povijesti namećući veličini Krležine literarne snage novi način izražavanja, prevodeći kultno djelo hrvatske dramske književnosti u medij plesnog izričaja i nenametljivo naglašavajući njegovu suvremenost. Stavljajući pritom izvedbenu perfekciju ansambla i solista u drugi plan, osmislio je cjelinu baletne predstave kao potpun umjetnički čin, koji zajedničkim krativnim naporom svi sudjelujući elementi moćno utiskuju u sjećanja i osjećanja gledatelja. Svaki detalj pomno je obrađen, u predstavi nema suvišnih detalja, niti joj nešto bitno nedostaje. Upustiti se u kreativni dijalog s Krležinim slavnim dramskim (i proznim) djelom svakako je umjetnički hrabar čin, a uspjeti izići iz sjene velikog naslova i velikog predloška, ostvarujući posve novo, izvorno autorsko djelo, projekt je koji nedvojbeno zaslužuje nagradu. Zbog svega ovoga dodjeljujemo je Baletu HNKa, koji je vođen autorskom suverenošću koreografa Lea Mujića, ostvario predstavu vrhunske izvedbene razine u širem europskom kontekstu.
 
Nagrada Tito Strozzi

 

Nagrada Tito Strozzi utemeljena je 1993. godine, a dodjeljuje se za najbolje pojedinačno ostvarenje u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u protekloj sezoni. Nagradu dodjeljuje Kazališni odbor i to na dan Drame HNK, 24. studenoga.
 
Dosadašnji dobitnici nagrade:
 
1992./93    Nikša Bareza za ravnanje operom Porin Vatroslava Lisinskog
1993./94.   Vanja Drach za ulogu Ignjata Glembaya u Gospodi Glembajevima
                Miroslava Krleže
1994./95.   Valentin Enčev za naslovnu ulogu u operi Nikola Šubić Zrinski Ivana          pl. Zajca
1995./96.   Georgij Paro za režiju opere Čarobna frula Wolfganga Amaeusa
                Mozarta
1996./97    Dinko Bogdanić za koreografiju i režiju baleta Don Quiote Ludwiga            Minkusa
1997./98    Mladen Bašić za ravnanje operom Nasilje nad Lukrecijom
                Benjamina Brittena
1998./99.   Dragan Despot za ulogu Biffa u drami Arthura Millera Smrt                      trgovačkog putnika
1999./00.   Ruža Pospiš Baldani za ulogu Marfe u operi Hovanščina Modesta               Petrovića Musorskog
2000./01.   Milko Šparemblek za scenarij, koreografiju i režiju predstave
                Johannes Faust Passion
2001./02.   Pero Kvrgić za ulogu Oca u predstavi Večeras se improvizira Luigija         Pirandella.
2002./ 03.  Irena Pasarić za naslovnu ulogu u baletu Giselle Adolphea Adama
2003./ 04.  Thomas Schulte - Michels za režiju i scenografiju opere Lady                  Macbeth Mcenskog okruga Dmitrija Šostakoviča,
2004./05.   Neven Belamarić za ulogu Kralja Markea u predstavi Tristan i Izolda Richarda Wagnera
2005./06.         Mustafa Nadarević za dramski tekst Hasanaginica napisan prema motivima istoimene drame Milana Ogrizovića i drugih izvora, za režiju iste drame te za ulogu Hasanage
2006./07.   Vitomir Marof za ulogu Renata u Verdijevom Krabuljnom plesu
2007./08.   Alma Prica za ulogu Christine u drami Elektri pristaje crnina Eugena O'Neilla
2008./09.         Ivica Boban za tekst, dramaturšku obradu i režiju drame I konje                       ubijaju, zar ne?
2009./10.   Krešimir Dolenčićza režiju drame Građanin plemić
                J. B. P.Molièrea-J.B.Lullyja
2010/11.    Dubravka Šeparović Mušović za ulogu Kundry u operi Parsifal                  Richarda Wagnera
2011./12.   Pavla Mikolavčić za cjelokupno umjetničko dostignuće
2012./13.   Livio  Badurina za ulogu Čuvara Zlatnog runa u predstavi Medeja             Euripida
2013./14.   Edina Pličanić za ulogu Ane Karenjine u baletu  Ana Karenjina,                         nastalom prema romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja na izabranu glazbu             Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Lea Mujića
2014./15.   Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
2015./2016.       Nina Violić za izvanredno kreiranu ulogu Karoline Amruš u predstavi         Tri zime, prema tekstu Tene Štivičić te u režiji Ivice Buljana (a.f.)