Slučaj Filipa Grabovca i njegova djela

 
 
Kad Bog svemogući more dati tilu tolika naslađenja i veselja, budući sastavljeno od crne zemlje, jedna šaka pra puna smrada i crvi, ma koliko i koliko više daje duši, koja jest učinjena na sliku i priliku istoga Boga. (Filip Grabovac: Cvit razgovora narodai jezika iliričkoga aliti rvackoga, priredio Božidar Petrač, Kršćanska sadašnjost Dom i Svijet, Zagreb, 1998.)
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/01/Filip_Grabovac.jpg/1200px-Filip_Grabovac.jpg
Na ovaj ogled potaknuo me je članak Dražena  Budiše u Večernjem listu, od 27. srpnja 2007. Pod naslovom: O Filipu Grabovcu i njegovom Cvitu razgovora: Povijest pisane riječi nerazdvojno je povezana s poviješću progona pisaca i uništavanjem napisanoga. I hrvatska je povijest obilježena brojnim primjerima zabrana, cenzura ili uništavanja tekstova i progonima njihovih autora. Ipak, slučaj Filipa Grabovca i njegova djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti hrvatskoga po mnogočemu je jedinstven. Grabovac je zbog te svoje knjige, jedine koju je napisao, zatvoren i osuđen na doživotnu robiju. U zatvoru je i umro, a knjiga mu je sudskom odlukom spaljena. Dva i pol stoljeća nakon njegove smrti i njegov spomenik u Vrlici, rad Stipe Sikirice, barbarski su uništili srpski okupatori 1991. Ne zna se točno kad je Filip Grabovac rođen. Ni Karlo Eterović, koji je pregledao sve važne arhive u nas i u Mlecima, nije uspio pronaći podatak o datumu njegova rođenja. Držao je da je rođen 1697. ili početkom 1698. u Podosoju pokraj Vrlike. Školovao se vjerojatno na franjevačkom učilištu na Visovcu, a u franjevački red stupio je 1718. u zaostroškom franjevačkom samostanu.
 
Pretpostavlja se da se nakon novicijata sedam godina školovao za svećenika, a zaređen je 1726. Tri godine poslije postaje vojni kapelan Regimente hrvatskih konjanika (Regimento della cavalleria croata) sa sjedištem u Veroni. Godine 1792. u obliku letka tiska neveliku deseteračku pjesmu talijanskog naslova Esortazione amorosa di un zelante Dalmatino..., u kojoj se žestoko obara na svoje sunarodnjake časnike zato što nakon dolaska u službu na talijansko područje Mletačke Republike odbacuju svoju nošnju, ukrase i oružja i odijevaju se kao Talijani. Pjesmu Esortazione uvrstio je Grabovac i u knjigu Cvit razgovora koju je dovršio 1747., a tiskao u oko 700 primjeraka kod mletačkog tiskara Simona Occhija 1747. Ubrzo nakon tiskanja i početka raspačavanja knjige uhićen je i zatvoren u tamnicu Sotto i piombi u Mlecima. Optužen je za veleizdaju, za poticanje Hrvata na pobunu jer su pod mletačkom vlašću prezreni i pogaženi. Premda presuda nije formalno sačuvana, a moguće je da nije bila ni izrečena, prema postupanju s Grabovcem vidi se da je on osuđen na doživotni zatvor. Iz zatvora Sotto i piombi (Pod olovom) prebačen je u samostanski zatvor na otočiću Santo Spirito "na dispoziciju suda". Tu je i umro 13. veljače 1749. Protiv Filipa Grabovca u listopadu 1747., nakon izlaska Cvita razgovora iz tiska, tužbu Magistratu za cenzuriranje knjiga podnijelo je šest građana Sinja zbog, kako su naveli, Grabovčevih kleveta na račun Sinjana i službenih predstavnika mletačke vlasti. Nesumnjivo je ta prijava, premda nije podnesena službenom sudu, pridonijela Grabovčevoj nesretnoj sudbini. I prije nego je Grabovac saslušan, inkvizicija je naredila generalnom providuru u Zadru da pokupi sve primjerke Grabovčeve knjige i da ih javno dade spaliti. Knjige su spaljivane u više dalmatinskih gradova. Ipak, pet se primjerka sačuvalo do danas. Pretisak je načinjen na temelju primjerka koji se čuva u knjižnici franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu, a nekoliko listova koji su bolje sačuvani presnimljeno je iz jednoga od dva primjerka što ih posjeduje Nacionalna i sveučilišna knjižnica.
 
Svojim sadržajem Cvit razgovora je zbornik nepovezanih duhovnih i svjetovnih tekstova u stihu i prozi. Duhovni se tekstovi pojavljuju u različitim oblicima i pretežu u prvom dijelu knjige, dok su svjetovni tekstovi zastupljeniji u njezinu drugom dijelu. To su uglavnom prikazi crkvene, svjetske i nacionalne povijesti, uključivši i opjevavanje suvremenih bojeva s Turcima. „Cijeđena životnost naroda“ (Božidar Petrač).
 
Cvit razgovora je pučki književni zbornik iz 1747. godine.
 
Grabovac je u zbornik unio dvije pučke pjesme s omiljenim motivima pučkih književnih tvorevina. Jedna od njih Od strašna događaja brata i sestre, što se dogodi u Barceloni, pjeva o događaju koji predstavlja najjači mogući otklon od koncipiranog reda, o incestu, koji, rekli bismo, lančanom reakcijom vodi svoje protagoniste iz jednog zločina u drugi. Incest se javlja kao najveći stupanj otklona od moralnog reda važećeg za sve ljude. Pučki pjesnici rado pjevaju o strahotnim posljedicama incestuozne ljubavi koja može biti povod i provodnik u drugi zločin udaljavajući se sve više od mogućnosti spasenja. Na kraju pjesme Od strašna događaja brata i sestre dolaze dva vraga po sestru:
ter žalosnu ufatiše
pivajuć' je ponesoše
pak u paka odnesoše.[1]
 
PUČKI KNJIŽEVNI POSTUPAK NA PRIMJERU CVITA RAZGOVORA
 
Pučki autori u svojim književnim pučkim tvorevinama javljaju se kao branitelji i zastupnici etičkih i moralnih vrijednosti koje su potencijalno zajedničke i važeće za sve pripadnike njihove uže ili šire zajednice. Sve što se njihovoj pažnji ukazuje kao otklon od starih i ustaljenih vrijednosti izravan je povod književnoj angažiranosti. Karakteristično je za pučke pjesnike da se sve do danas dižu pučke književne optužnice protiv pomodarskih sklonosti kojima podliježu prvo žene, a zatim i muškarci. Pučki su pjesnici dizali svoj glas, a to znači svoje stihove, protiv ženskih steznika, npr., ali i protiv nošenja svilenih haljina, upotrebe pomada, rumenika i laka za nokte, što sve po njihovu mišljenju ekonomski upropaštava muževe, a žene dovodi do toga da skreću s moralne staze. Pučki su pisci izmjenjivali međusobno misli o tome da li žene mogu ići u crkvu gologlave ili moraju nositi rupce. Pučki pjesnici sve do čike Tune Garvanovića, koji je 1972. u Vinkovcima izdao zbirku svojih pjesama Spašen cvijetak, pjevaju o štetnosti i griješnosti.[2]
 
Prvi Grabovčev književni rad, pučka pjesma u desetercima, nastaje u obrani narodne nošnje i običaja. Hrvatski časnici, naime, nakon dolaska u Italiju iznevjeravali bi tradicije svoga kraja: brijali brkove i kose i nosili peruke i odijevali se na lacmansku. odbacili bi staro oružje djedova:
Odvrgoše lipe ćorde britke,
Pripasaše tupe ražnje vitke
– – –
Učiniše se oni Talijaši
ter govore: Mi nijesmo naši.
Grabovac poziva dužda, ako ih ne može natjerati da se obuku „na hrvacku“, neki ih kazni. Da bi što uspješnije djelovao na svoje suvremenike, posegnuo je Grabovac za specifičnim pučkim sredstvom širenja svoje pjesme – za letkom. Hrvatsku pučku deseteračku pjesmu izdao je Grabovac u obliku letka, pod talijanskim naslovom Esortazione amorosa di un zelante Dalmatino in verso sopra il vestir abusivo pratico da molti officiali della stessa nazione illirica, omerrendo l' antico uso eroico delli loro segnalati antenati appresso la Sereniss. Republica.[3]
 
Pjesma je posvećena Zakariji Valaressu, savio di Terra Ferma alla Scrittura. Letak je Grabovac rasturio po Dalmaciji. Prema podatku književnog znanstvenika Tome Matića, jedan primjerak letka sačuvan je u arhivu franjevačkog samostana u Sinju. U vrijeme izdavanja letka Grabovac je bio vojnički kapelan u Veroni gdje se upoznao s tradicijom talijanskih uličnih, pučkih cantastoria, koji su u 16. stoljeću, ali i kasnije, pjevali o dnevnim novostima grada, o iuzetnim događajima i sudbinama. Pjesme su pjevali, ali i tiskali u obliku letka i prodavali. U Italiji otkrio je Grabovac letak kao mogućnost izravnog i brzog prodiranja među čitatelje. Pučki pjesnici, kao sam Grabovac, ne očekuju samo čitanje, oni se nadaju i neposrednim rezultatima čitanja, od pjesme očekuju posredovanje između željene i postojeće stvarnosti. Jedan se vid pojavnosti pučke pjesme može promatrati kao primijenjeno pjesničko umijeće. Pučki pjesnici prijete paklenim mukama, kaznama, što čini i Filip Grabovac u Cvitu, ili optužuju svoje protivnike žestokim izrazima ne prezajući od prijetnje sudom, kao što ne prežu ni od hvastanja, sve u nastojanju da dokažu vrijednosti, istine koje zastupaju.[4]
Što čini Grabovac u svojoj pučkoj deseteračkoj pjesmi koju je izdao kao letak, ali i uvrstio u Cvit razgovora? Pjesnik misli da bi, ako nikako drugačije, tj. ako ne pjesmom, a ono kaznom, trebalo prisiliti hrvatske vojvode da se vrate nošnji svojih pređa; stoga pjesma izravno apostrofira „principa“:
Gospodine, to j' u tvojoj ruci
na hrvacku nuder jih obuci.[5]
Umjesto izravne prijetnje, Grabovac se koristi indirektnom prijetnjom, a mogućnost njezina ostvarenje prepušta duždu:
To pogledaj tvojom svitlom krunom
ili barem rastavi jih s kruhom.[6]
 
SUDBINA GRABOVČEVA CVITA SAGLEDANA U SFERI PUČKOG KNJIŽEVNOG FENOMENA
 
Sudbina Grabovčeva Cvita razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, činjenica da je protiv autora podignuta tužba i da su prvi korak u skretanju pažnje mletačkoh vlasti na Grabovčevo rodoljublje učinili upravo domaći ljudi, veoma je simptomatična kada se razmotre u kontekstu pučkog književnog fenomena. Kada se dakle razmotre pučka svojstva Cvita, onda se u drugačijem svjetlu javlja činjenica da su petorica Sinjana, početkom listopada 1747. godine stigla u kuću prokuratora Foscarinija u Mlecima i predala mu tužbu protiv Grabovca i jedan primjerak Cvita.[7]
 
Kao što se Grabovac obratio mletačkoj vlasti pozivajući „principa“ da hrvatske časnike obuče „na hrvacku“, upozoravajući ga indirektno na opasnost od Turaka, čineći to na pučki književni način (Tuci se, naime, neće plašiti preobučenih Hrvata), tako su se isto Sinjani, uvrijeđeni Grabovčevim pjesmama, u međusobnom razračunavanju obratili za pomoć vlastima. Analogno Grabovčevu upozorenju na tursku opasnost, oni su naveli sve ono što je moglo biti uvreda nanesena mletačkoj upravi u Dalmaciji, naime da je nevjernici sada gaze, da je kolunel Grgo Nakić bio izdajica i da među Vrličanima nije bilo nevjre i izdaje.[8]
U pjesmama je Grabovac dao maha i svojim antipatijama, nije ostao po strani lokalnih antagonizama. Kad se jedanput lokalni sukob našao na mletačkom sudu, Grabovčeve pučke pjesme poprimile su novu, tj. povijesnu težinu. U pjesmi Slava Dalmacije, Grabovac želi karakterističkim pučkim književnim postupkom vratiti staru slavu Dalmacije, sadašnjost je naime okrenuta prošlosti, ali ne i budućnosti koja se javlja na kraju pjesme, no bez perspektive:
Sad te svaka rđa gazi,
pak još iđe ter te mrazi.
Sad si puna svake rđe,
a još posli biće grđe.[9]
Grabovčeva pjesma usmjerena je na vraćanje stare slave, pučki pjesnik razgovara s Dalmacijom, dakle s duhom Dalmacije koji mu odgovara:
Nut podigni malo ploče,
s tobom sborim Grabovče.[10]
 
Razgovor je ispjevan kao pregovaranje, prepiranje tijela i duše: bijedno tijelo je sadašnjost Dalmacije Grabovčeva vremena; duh njezin međutim živi samostalno kao vizija svijetle prošlosti, stoga duh i samostalno odgovara i razgovara s Grabovcem. Grabovčevo nezadovoljstvo, uostalom kao i nezadovoljstvo svih kasnih pučkih pjesnika, utemeljeno je uvijek u koncipiranom redu i stoga se ono ukazuje u osnovi kao konzervativno nezadovoljstvo okrenuto nadom u prošlost. Rodoljublje Filipa Grabovca, organizirano pučkim književnim postupkom u pučku pjesmu, nije jednako značenju rodoljublja što ga podrazumijevamo u suvremenom smislu riječi. Suvremeni pojam isključuje nostalgiju za prošlošću. Međutim, i zbog takva jedino mogućeg vida rodoljublja, tada u prvoj polovici 18. stoljeća, pučki pjesnik stradavao je i stradao. Upravo zbog toga Grabovčeva sudbina i sudbina njegova poučno – zabavnog zbornika Cvita, dobiva još tragičnije dimenzije.[11]
 
"Cvit razgovora, djelo koje nasljeđuje raznorodne poetike i sintetizira osobine djela raznorodne provenijencije (tradicija hrvatske srednjovjekovne književnosti, kroničarska literatura i literatura bosanskih franjevaca), namijenjen je neškolovanom čitatelju, te po mjestu koje zauzima u povijesti hrvatske književnosti predstavlja početak onog tijeka književne kulture koji se često označava kao pučka književnost" (S. Botica i D. Fališevac).
 
Grabovčevo djelo oslonjeno je na tradiciju hrvatskih pisaca franjevaca Divkovića, Posilovića, Ančića, Margitića, Šitovića, Lastrića i drugih, blisko preporodnim težnjama, začetak je novog razdoblja hrvatske književnosti na što ukazuju hrvatski povjesničari književnosti i analitičari od Vodnika do Kambola pa i današnji proučavatelji i to ne samo u „pokušaju nego i u samoj realizaciji“ (Božidar Petrač).
 

Nikola Šimić Tonin