Get Adobe Flash player

Murtićev potpis na prosjakovim slikama

 
 
Jednog ljetnog popodneva, dok još nisu bile velike gužve oko portretiranja, odlučio sam izaći u grad, i malo se razveseliti prije večere i spavanja. U sredini inače zimi monotonoj za poluditi, u proljeće već potpuno razbuđenoj a ljetnoj vrevi i gužvi turista kupanju i moru te večernjim izlascima, ne može se odoljeti.
https://rtl-cdnstatic.r.worldssl.net/image/thumbnail-c36480e33b9b81a42df35f936dd2a210_view_article_new.jpg?v=20
Tako sam prešao legendarni zadarski most, s kojega je kao i s rive i popularni režiser Alfred Hitchock uživao gledati poznati zadarski zalazak sunca, pa došao na “Narodni trg”, gdje sam primijetio veliku gužvu ljudi svijeta i novinara koji su kolali gore-dolje, non stop ulazeći unutra van praveći tako još veću zbrku. Pogledah na plakat. Na njemu bijaše MURTIĆ - umjetnik svih vremena, a pogledom kroz staklo čak sam i ugledao Edu Murtića kako uvodno otvara svoju izložbu u zadarskoj “GRADSKOJ LOŽI”, inače stalnom izložbenom mjestu zadarskog MUZEJA GRADA.
 
Dakle, tu na zidiću ipred “LOŽE “nikoga, baš nikoga. I najednom dođe neki frajer, smotanog izgleda, rasta oko 1 i 60, ricaste guste crne kose, neobrijan, s blokom crteža formata A3, u kojima su bili uljni pasteli, ma svi kao da ih je MURTIĆ slikao. Mom prijatelju, starom profesoru i kolegi crtaču portretisti s trga, padne na um sjajna ideja.Šapnuo je i meni, a objasnio došljaku.
- Čiji su to radovi?!, - otpočnem ja.
- Moji, odgovori siromašni čovjek, bez kune u džepu, koji je došao na trg, prodati nekome svoje slike, tako da i on, i njegova obitelj imaju “za kilo kruha”, što se reče.
- Odsad više, nisu tvoji!
- Nego čiji?! - unezvjereno čovjek pogleda profesora.
- Pa to je jasno, Murtićevi valjda?!
Hajde, lijepo tamo unutra, vidiš da Murtić potpisuje ljudima svoje kataloge, neka potpiše i tvoje slike, kao svoje, reče mu profesor, inače humorist i zafrkant da ga nema nadaleko, ali ovaj ‘bijedni prosjak’ to nije znao. I ode on stvarno. Profesor i ja, iz vanjskog stakla smo se osmjehivali, da vidimo što će biti od spaćke koju mu je on namjestio. Potpisao mu je! On je bio sav oduševljen od sreće, a mi u totalnoj nevjerici da se to dogodilo.
 
- Brže pričaj, što je bilo, reče profesor.
- Potpisao mi je svih šest slika! - reče siroti čovjek, koji je bio tako mršav, da je skupa s posteljom valjda imao oko 40 kila.
- Nemoguće! To je Edo Murtić! Kako ti je ON mogao potpisati! Ja ti ne bi potpisao, ja, ja... počne se profesor pjeniti. Ja sam profesor Likovnog...
- Profesore smirite se! Niste ovdje u pitanju Vi, nego život ovog čovjeka i njegove obitelji, dajte da nešto zaradi da ne bude gladan, makar i ilegalno, rekoh tužnim glasom u pola glasa, jer mi silno dođe žao tog čovjeka.
- Evo što ćeš, nemamo vremena, šapne mu brzo profesor!
****
- Čije su ovo slike?! - pita neki fino odjeven gospodin s naočalama, našeg poznanika koji je vani prodavao svoje slike, kao murtićeve.
- Pa zar nevidite, MURTIĆEVE! Ovo su njegovi originali u uljanom pastelu!
- Kupujem odmah, koliko koštaju, pošto su sinko, viči! - reče bogataš, hvatajući se svoje debele lisnice.
- 300 DM (Dojč Marka) svaka, reče prosjak ponosno, ne računajući da će išta prodati. Kupujem svih šest, pakiraj slike!
Na te riječi, čovjeku poteku dvije velike suze iz oba oka istodobno, ali je bio okrenut nama, te ih brže bolje obrisao, slike zapakirao i uzeo novac, a bogataš je otišao sa slikama. Uvjeren da su MURTIĆEVE.
Hehe. Koji lik. Ali gledajte ljudi: LOVA JE TU! Ja to NIKAD NE BI IMAO DA NIJE BILO VAS! Molim Vas - podijelimo to!... A ne ne ne, ne! Odlučni smo bili profesor i ja. Mi smo dobro situirani, a i zarađujemo od PORTRETA NA TRGU, zar ne vidiš?! Ta je LOVA potrebna upravo tebi sinko. Uzmi lovu i briši, nama ne treba ništa. Jedino ako ćeš piće platiti, ali i to je - drugi put! A sad briši da te ne otkriju, što prije.
- Hoću, hoću! - reče bradati prosjak i već se uputi!
- Stani! - Čekaj, nisi nam objasnio jednu stvar.
- Recite slobodno!
- Kako si obrlatio MURTIĆA da ti potpiše svih šest?!
- FINO! Rekao sam mu da sam njegov veliki OBOŽAVATELJ i da pogleda moje radove, te da mi se potpiše za uspomenu, a onda ću ih ja uokviriti sebi doma...
- Daj ne seri! - prekine ga profa. ISTINU!
- Rekao sam mu da nemam ni za CIGARETE, ako mi može potpisati, to njemu ne bi bio nikakav gubitak, a pomogao bi siromaha!
- Aha! Tako da! Vidiš da ISTINA PROSVJETLJUJE PUT! Sinko, bježi, i nemoj nikome pričati o ovome. Poglavito, nemoj lagati i krasti u životu, to će te skupo stajati, budeš li takav i dalje.
Hvala, hvala! - reče, pogleda nas još jednom i pobježe u mrak.
*****
Nekoliko mjeseci kasnije, crtali smo na trgu. Taman sam bio na upola nekog portreta, žene koja je htjela izgledati, baš kao Julia Roberts s portretnog izložbenog plakata, kad me profesor prekine: Julije ostavljaj sve. Pogledaj novine. CRNA KRONIKA i veliki naslov UHIĆEN MURTIĆEV PLAGIJATOR I PREVARANT M. M., a ispod slika onog jadnička. Tužio ga je onaj bogataš kojem slike nisu trebale za stan, ili kuću već daljnju preprodaju tj. šverc. E tu smo se već snuždili, ali nastavak crtanja poboljšao nam je dan. Prosjaku ionako nismo mogli više pomoći.
*****
- Kolega!Kolega!, obrati se mlada plavuša sva u prekrasnoj bjeloj haljini s šeširićem na glavi. Kolega, profesore Borise! Stigao je novi DIREKTOR naše Škole za Primijenjenu umjetnost - Zadar. Traži Vas.
- Zašto mene?!
-Ne znam! odgovori plavuša i sjuri se niz stube dalje prema ulaznim vratima, i svom autu.
- Hmmm! To mi je sumnjivo! Traži da me vidi, godina još nije počela! Idem ga smjesta potražiti! Kuc-kuc! Da! Uđite kolega, to ste Vi! - Kad ga je profesor ugledao imao je koga i vidjeti: - bio je to onaj BOGATAŠ s madežom na desnom obrazu i okruglim naočalama, a ternutno je pušio HAVANNU i pio WHISKY slaveći svoju novu rolu, ulogu direktora umjetničke škole.
-S kime imam čast, reče profesor.
- Dimitij Kugolofsky - reče direktor. Pravi sam Hrvat, nego eto, dugogodišnji život u Moskvi, kao veleposlanika lijepe naše, donio mi je brojne probleme, o kojima bolje da neznate, te sam stoga promijenio ime.
- U redu, a kojim povodom me zovete?!
- Od sada, vidjevši vaše rezultate znam: bit ćete moj zamjenik, i plus toga imat ćete novu katedru, nastavni kolegij STRIPA. Uz kolegu s faksa, koji to već radi na FRANKOFONSKOM kolegiju.
- Uhhhh! Nije to loše, pomisli prof. Boris.
Nazdravimo! - reče, držeći se rukom za srce, kao da mu je pao neki “kamen sa srca” i točeći si čašu whiskeya, a direktor mu je već nazdravljao, dimeći HAVANNU, igledajući uglavnom kroz prozor, prema sunčevim tragovima na moru.
(Cijela priča, plod je mašte, svi likovi, osim stvarnog umjetnika, izmišljeni su.)
 

Julije Jelaska, Dobropoljana na Pašmanu, 3. 2. 2018.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Subota, 15/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1200 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević