Get Adobe Flash player

U samoći pronalazim odgovore na mnoga pitanja

 
 
Akademska slikarica Sandra Radić Parać (Maribor, 1981.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagala je samostalno i skupno. Istaknuta je pripadnica svoje generacije i autorica zapaženog i vrlo osebujnog opusa.
https://perceiveart.com/wp-content/uploads/2014/09/10155660_10203197984411019_8543241820307044760_n.jpg
• Suvremena ste hrvatska umjetnica, živite i djelujete u Berlinu.
= Rekla bih da se suvremenost u meni prelama preko klasike, što se reflektira na  moj rad. Otkako sam se preselila iz Trogira, malog kamenog, pitoresknog grada na našoj obali u Berlin, ogroman kozmopolitski grad, suvremenost kao da me je polila hladnom vodom. Suvremenost je za mene bio Berlin, a ne komadić otoka na kojem je vrijeme odavno stalo. Zamijeniti blisko za opće, svoje za tuđe i domaće za strano, hrvatski za njemački jezik, pa i ponašanje čak, postati jedan od milijuna, izgubiti se u masi, izgubiti kompas u životu… sve je to ostavilo negdje u umjetniku nevidljive i vrlo bolne tragove. Suvremenost na koju ja mislim je isključivo proživljavanje životnih situacija na jednoj vrlo osobnoj, čak intimnoj razini. Dijaspora koja me je zaskočila totalno neplanirano jednog uskršnjeg jutra mi je došla kao životni poklon. Uvijek sam se pitala kako je to u velikom svijetu i je li uopće moguće sebe zadržati, ostvariti, naći, kako to uopće izgleda, što je to. Velika nepoznanica koja je oduvijek golicala moju maštu. Tek kad sam se našla u ovoj stvarnosti, ovoj suvremenosti, pjesme hrvatskih pjesnika su mi postale puno bliskije kao i sudbine hrvatskih ujmetnika u dijaspori. To me na neki način vratilo nečemu, otvorilo velika nevidljiva vrata i pozvalo me unutra.
 
• Dobitnica ste i Rektorove nagrade, uspješno ste djelovali u Trogiru, nakon studija na ALU-u u Splitu.
= Akademija je puno obećavala, pogotovo za najbolju studenticu poput mene. Nikada ni na tren nisam razmišljala o pozicijama i radnim mjestima. Moj moto je bio: dobar rad svi vide i dobar rad se cijeni. Tako me mama učila. Tako sam i svu svoju snagu tijekom studiranja kao i nakon njega usmjerila k usavršavanju u smjeru slikarstva. Entuzijastično sam u Trogiru sa par kolega osnovala likovnu udrugu, prvu likovnu udrugu tog grada. Niz godina sam izlagala  i crtala portrete po ulicama u Trogiru dok nisam smogla dovoljno financija za vlastitu galerijicu. To ja za mene bio san snova i otići nekamo daleko i sve ostaviti mi ni na kraj pameti nije bilo. Imati prijatelje, umjetničko društvo, mecenu i živjeti od svoga rada, izlagati po Hrvatskoj i inozemstvu, imati svoj atelijer-galeriju i svoje dijete uza sebe je uistinu bio vrhunac moje rane mladosti.
 
• Kako je raditi u Berlinu?
= Ja sam stranac u ovom gradu i uvijek ću se tako osjećati. Sve galerije i muzeji koje sam posjetila, svi umjetnici koje sam upoznala i događanja na kojima sam bila ne mogu napuniti ogromnu prazninu koja je nastala u meni nakon odlaska. Tako da je rad u Berlinu samotan. U toj samoći pronalazim odgovore na mnoga pitanja, mozda čak i odgovor na pitanje tko sam.
 
• Osobito volite portret, posebice u putovanju kroz podsvjesno.
= Osjećam kao da sam upala u nekakav međuprostor između dva svijeta – antičkog Trogira i suvremenog Berlina - i ni u jednom od njih se ne nalazim, a oba poznajem i svakog volim na svoj način. Portret je za mene poniranje u samoga sebe i traženje odgovora iznutra. To je nekako sveta stvar: sati i sati koji se provedu u atelijeru radeći i misleći o radu, pa i izvan njega, misleći o prezentaciji, fotografiranju i svim ostalim mogućim popratnim stvarima je svojevrsna meditacija / molitva za mene. Atelijer je hram a šafelaj je oltar / žrtvenik. Rad je moj ulog koji je, i prije nego je nastao bio spreman biti žrtvovan za nesto.
https://direktno.hr/upload/publish/114608/jupiter-and-io_5a95b0de55b4a.jpg
Moji radovi su pomalo teški kada se vide na prvu ruku. Drvo danas nije toliko omiljena podloga, pogotovo kada se po njemu slika, a kamoli lijepi pozlata. To odmah asocira na ikone i daje jednu svetačku dimenziju radu. Čavli koje često koristim u drvu asociraju na muku, u katoličkom svijetu, Kristovu. Penetracija, tj. uništavanje tog istog drva na kojemu je napravljen portret je pomalo autodestruktivno. Drvo znači život jer je to drvo na kojem je napravljen rad nekoć bilo živo. Klijalo je, proklijalo i pomalo počelo rasti, moguće da je i dalo nekakav plod, npr. jabuku, imalo je svoj život dok jednog dana nije umrlo i svojom smrću, svojom žrtvom posluzilo drugoj svrsi - postalo je drvo za ogrijev, namještaj, ukras ili podloga za sliku.
 
Kao što fizičari znaju reći da energija ne nestaje nego se pretvara iz jedne forme u drugu, tako i ja na tom tragu gradim svoje radove. Sve što dotaknem je već netko dotaknuo prije mene – mislim na boje, podlogu, materijal, kistove. Sve je već nabijeno nekakvom energijom, dok ono što prenosim iz glave na medij daje jednu novu duhovnu dimenziju, oplemenjuje i ujedinjuje sve te „slučajne“ komade. Bar vjerujem da im daje novu dimenziju jer se uistinu trudim to postići.
 
• Zlatna boja ima posebno mjesto u Vašem opusu.
= Pozlata je kod mene, kao i na ikonama neka druga dimenzija koja ne pripada ovom našem svijetu. Nijedna druga boja nije toliko jasna i lijepa kao zlatni listić s tim da mi je namjera upotrijebiti ga na ne - svetačkim portretima i na taj način „obično“ (ne shematizirano kao srednjovjekovne bogorodice) lice staviti u tu veću dimenziju. Botticellijeva izložba koju sam 2015. imala priliku vidjeti ovdje u Berlinu me toliko iz dna duše pogodila, pogotovo lica Bogorodica koje su bile i profane i svetačke u isti mah. Ta  ravnoteža me se jako dojmila i naučila me odmjeravati rad da ne bude zasitan. Zbog toga dam slikama „zraka“ tako što pustim da se drvo kroz nju prozire. To daje jednu lakoću svoj toj težini, teksturi, čavlima, boji…. 
 
• Kako vidite i doživljavate gibanja u suvremenoj umjetnosti?
= Vidim ih kao jednu divlju i nasilnu rijeku, punu razaranja korita i poplavljivanja okolnog tla. Borbe oko promocija, izložbi, galerija, pa onda oko prezentacije i medija, poznanstava i ustupaka, večeri, privatnih zabavi, političkih igrica i nemoralnih ponuda su postale preduvjet tim gibanjima, jer kao danas sve to tako funkcionira. Pobuna i stilskih pravaca više nema, kao ni moralnosti i etičnosti, dok se velika većina upravo poziva na te iste stvari. Potpuno kontradiktorno. Po meni gibanja idu u tri pravca. Prva dva su velika i predstavljaju sve školovane umjetnike u borbi za mjesto na sceni, a drugi su svi autodidakti koji handy priručnicima „postanu“ umjetnici preko noći. Ove dvije velike skupine su u stalnom ratu.
 
Treća skupina, u koju i ja spadam je izolacija. Izolacija od svega što odvlači pozornost od istraživanja kroz umjetnost. Izolacija u smislu kreiranja svoje vlastite stvarnosti i puštanja par ljudi u svoj život koji imaju u njemu vrlo značajno mjesto. Ta izolacija je kao da izgradite svoj vlastiti brod u kojem plovite tom divljom rijekom i nadate se na ste svojim znanjem i vještinom uspjeli sagraditi dovoljno čvrst i izdržljiv brod da se ne prevrne ili ne polomi negdje na putu. Gledate i svjesni ste svega što se oko vas događa a opet uvijek se možete povući u svoju kabinu, svoj atelijer i pogledati mapu na kojoj stoji da je glavno odredište do kojega ćete doći jednog dana -  more.
 
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
= Događaj ili priča su preduvjet radu. Prvo moram imati nešto za reci, za prenijeti, a onda tražim načine kako to izbaciti iz glave. Npr. žena sa požarom u glavi je rad koji je nastao kao reakcija onog užasnog pozara u Splitu. Prošlo ljeto sam imala priliku biti pozvana na jednu privatnu umjetničku zabavu. Mjesto na kojem sam se našla je bilo u samom srcu požara i prava je sreća što ta kuća nije izgorila. Smrad paljevine mi se uvukao u mozak i podsjetio me na užasan događaj prije par godina u Trogiru kada su majka i kćer žive izgorile u svom stanu u maloj drvenoj kućici u maloj kamenoj ulici. Isti smrad, zadah smrti me vratio na taj događaj i sve je palo u drugi plan,a jedino što mi se motalo po glavi je bio ovaj rad. Usto, sva ta stabla koja su izgorila u tom velikom požaru u Splitu, pa životinje bez doma, pa i ljudi sa požarima u svojim životima, u svojim dušama, iznevjereni, ostavljeni, prevareni. Sve mi se uzvrtilo.
https://i1.wp.com/perceiveart.com/wp-content/uploads/2017/09/W5A9471.jpg?w=636&h=424&crop
• Što je trenutno novo u atelijeru?
= Trenutno radim na seriji portreta i smatram da mi je ovo najbolji ciklus koji sam dosada iznjedrila. Ponekad moraš otići da bi se vratio, a mislim da se upravo to meni desilo. Kako Khalil Gibran kaže (inače moj nadraži pisac čiji sam dom imala prilike više puta posjetiti u Libanonu, svetoj zemlji) planina se bolje vidi iz doline. Kad si na njoj ne vidiš koliko je gorda. Tako i ja sada imam priliku u ovoj tišini sabrati svoje misli i svoj život i naći sebi mjesto, makar i u nekom malom brodiću u bujici suvremenih stremljenja. Paralelno radim i neke tržistu prihvatljivije, dekorativnije stvari jer mi je cilj – koliko god je moguće živjeti od svog rada i biti neovisna.
 
• Planovi, izložbe, monografije...?
= Velika mi je želja izlagati u crkvici Sv. Tudora na plaži u Okrugu Gornjem na otoku Čiovu, mjesto gdje su moj otac i brat, tragično preminuli pokopani prije 36 godina. Ambijent i testura zidova se savršeno uklapa sa tematikom i mojom osobnom pričom a kako za Uskrs idem kući, porazgovarat ću o mogućnostima realizacije ove izložbice sa nadležnim vlastima u mjestu. Uistinu se nadam da će mi izaci ususret i na jednoj ljudskoj razini govoriti sa umjetnicom. Monografija je za mene mit i ako ikada kojim slučajem izađe moja monografija, ne bih željela da u njoj piše kakve su boje ili kakva je tekstura. Rado bih da to više bude zbirka radova svih onih ljudi u brodicama koji su stigli do mora i koji su našli našu zajedničku luku.
 
Ne svojatam svoju umjetnost kao svoju. Smatram da svi mi pripadamo zajedničkoj svijesti koja kao jedan veliki zajednički oblak pluta poviše svih nas i ono što mi je dato, ta sposobnost pomoću umjetnosti transportirati nevidljivo u vidljivo, mora biti na usluzi svima, mora se ticati svih i govoriti u ime svih. Sto je tu moje posebno a nije vaše, npr.? Moja bol gubitka je identična vasoj. Moj zanos je jednak vašem kao i moja sreća. Umjetnik nije daleko od života, nije poseban i nedodirljiv. Svi smo mi posebni i vrlo dodirljivi, vrlo osjetljivi. Osjetljivi na riječi, poglede i kretnje iz daleka.
 

Miroslav Pelikan

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Subota, 15/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1716 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević