Get Adobe Flash player

Tihi čovjek koji rado dijeli svoje veliko znanje o osječkom kazalištu

 
 
Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu akademik dr. sc. Boris Senker (predsjednik), dr. sc. Antonija Bogner Šaban i dr. sc. Sanja Nikčević je na sastanku 11. studenoga 2018. odlučilo Demetrovu nagradu Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT) za 2018. dodijeliti Ljubomiru Stanojeviću, kazališnom publicisti iz Osijeka. Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanog iznosa od 10.000,00 kuna.
https://pbs.twimg.com/profile_images/835595264270483456/VfAiBqek.jpg
Udruga HDKKT, Hrvatskih kazališnih kritičara i teatrologa okuplja profesionalce koji pišu o kazalištu i to u širokom spektru od znanstvenih i  stručnih do publicističkih knjiga, od kritika ili kolumni  do informativnih tekstova koji prate kazalište. Naravno da tako široki spektar sadržava i različite aspekte odnosa prema kazalištu: teoriju, povijest, kritiku, vrednovanje, informaciju. Sve su to jednakovrijedni aspekti, bez kojih naš poziv ne može, i svi su ti aspekti jednako važni za povijest, sadašnjost i budućnost kazališta. Međutim, nisu svi jednako vidljivi, pa su tako i neki naši članovi  medijski eksponiraniji a neki žive gotovo u sjeni. No, ni naša struka, niti kazalište može bez onih koji upravo u toj sjeni predano i samozatajno pišu o kazalištu, stvarajući  temelj na kojem izrastaju sve one medijski vidljive pojave.     
 
Zato nam je posebno drago da se Demetrova nagrada za životno djelo za 2018. dodjeljuje Ljubomiru Stanojeviću, jednom takvom tihom čovjeku iz Osijeka (kako ga je nazvao kolega  Igor Mrduljaš), kazališnom publicistu koji je gotovo punih šezdeset godina pratio svoje, osječko, kazalište na različite načine ali ponajviše pišući o njemu. Uvijek predano, profesionalno, vrijedno, s velikom ljubavlju za kazalište. doslovno živeći u kazalištu (provodeći dane i noći u svom uredu u kazalištu). Ali, nekako iz – sjene. Nešto zbog vlastite skromnosti i samozatajnosti, nešto zbog Osijeka koji se, kao i svako drugo kazalište izvan Zagreba, teško  probija pod reflektore koji su uglavnom okrenuti prema centru.
 
Od eksperimentalnog teatra do važnog kazališnog časopisa
 
Ljubomir Stanojević je  rođen 29. V. 1943., osnovnu školu i gimnaziju je završio u Osijeku a studirao Kazališnu organizaciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Jedan od utemeljitelja Matice hrvatske u Osijeku (1960.) i član prvog uredništva časopisa „Revija“ (1961.), utemeljitelj Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku (1962.) gdje je i režirao (između ostalog Svršetak igre S. Becketa 1962.). No vrlo se brzo u potpunosti  okreće pisanju o kazalištu i to osječkom kazalištu koje mu je osnovna tema cijeli  život. Član  je Hrvatskog novinarskog društva od 1975., a član našeg društva (HDKKT) od 1980. godine, dakle primljen je nepunih pet godina nakon osnivanja.
 
Od 1960. i prvih članka u zagrebačkom „Poletu“ objavio je do danas više stotina članka, prikaza, kritika, feljtona, portreta itd. na kulturnim stranicama gotovo svih hrvatskih  dnevnih novina (od  „Vjesnika“ do „Slobodne Dalmacije“), tjednika („Hrvatsko Slovo“, „Vijenac“), strukovnih časopisa (osječka „Revija“, sarajevski „Odjek“, tuzlansko i novosadsko „Pozorište“). Kontinuirano je objavljivao u  osječkom „Glasu Slavonije“ (1962.-2002.) gdje je dugo vremena pisao i kolumne ("Kazališne iskrice", "Kazališna očuđenja").
 
Pokretač je i glavni i odgovorni urednik časopisa „Kazališta“ koji je izlazio  od  1965.- 1981., a tiskana su 154 broja s nakladom od dvije tisuće primjeraka što je najbolji pokazatelj interesa čitatelja. U časopisu je okupio vrsnu ekipu suradnika (i uglednih i mladih kritičara i teatrologa), te osmislio sadržaj  od razgovora s umjetnicima, zapisa, rekonstrukcija sjećanja umjetnika, preko kritika i prikaza suvremenih kazališnih zbivanja (u Osijeku ali i  izvan Osijeka i izvan Hrvatske) do hrvatskih i teorijskih  tekstova  i prijevoda recentne teatrološke literature. Zato je od ideje glasila o HNK u Osijeku, „Kazalište“ vrlo brzo preraslo  u jedan od najvažniji (a u jednom trenutku i jedini) hrvatski kazališni časopis, postavši kako kaže Antonija Bogner Šaban, kazališna riznica i kulturološka panorama interesnih kretanja. Časopis su prepoznali i suvremenici pa su o njemu pohvalno pisali i Jozo Puljizević (izrazita briga za sudbinu teatra i najbolji put do publike), Slavko Batušić (idealna simbioza između aktualnosti i poštivanja kazališne tradicije), Nedjeljko Fabrio (vrijedan prilog dokumentaciji osječkog i jugoslavenskog kazališta), Nikola Batušić (uzorno uređena publikacija), i drugi. Prepoznao ga je čak i vlastiti grad dodijelivši mu nagradu 1970. što nije uobičajeno za kazališne časopise.
 
Čovjek koji ima povijest osječkog kazališta u glavi i srcu 
 
Ljubomir Stanojević je od 1967. do umirovljenja 2010. bio zaposlen u HNK u Osijeku, to je bilo njegovo mjesto života i profesionalno je bio angažiran na različitim funkcijama. Tako je bio i ravnatelj Drame (1978.-1984.) i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića (1984.-1990.), i baš je to vrijeme, zahvaljujući njihovoj zajedničkoj snazi ideala i potpunoj posvećenosti kazalištu, HNK u Osijeku postao svojevrsni centar hrvatskih kazališnih zbivanja. Međutim najviše je radio kao urednik kazališnih izdanja (i to u svojoj poznatoj osvijetljenoj sobi na katu kazališta do dugo u noć) uredivši nebrojene publikacije od najavnih do obljetničkih, od informativnih do teatroloških.
 
Između ostalog, uredio je  gotovo dvije stotine kazališnih knjižica za predstave (ponajviše HNK u Osijeku, ali i za Dječje kazalište u Osijeku i osječki lutkarski festival SLUK), a radio je to vrhunskii profesionalno, skladno i jasno prezentirajući ideju predstave, njezin povijesni, društveni i umjetnički kontekst. Njegove knjižice publici su doista potrebne prijateljice predstave (B. Stanić u Glasu Slavonije) jer joj pomažu u razumijevanju predstave ili joj daju dodatnu dimenziju užitka, a kritičarima, povjesničarima i teatrolozima su nezamjenjive kao izvor informacija i poticaj radu. 
 
Ljubomir Stanojević se, pišući o kazalištu, uvijek se zalagao za  glumce, za umjetnike, otimao je od zaborava ono što je lijepo i vrijedno. Zapisivao sjećanja, pisao prigodne tekstove, pokušavao svojim pisanjem, uređivanjem i radom predstaviti osječko kazalište u najboljem svjetlu i publici i stručnoj javnosti. Zbog publike je pokrenuo i Dane otvorenog kazališta u HNK u Osijeku, dane u kojima je kazalište bilo ne samo besplatno nego i otvoreno za razgovor s publikom, a pokrenuo ih je 1975. kada je kazalište krenulo u rekonstrukciju i zatvorilo vrata zgrade.
 
Osim publicističkih pisao je povijesne i stručne radove. Također se uvijek zalagao za razinu profesionalizma, provjere podataka, točnosti onoga što se objavljuje tako da su njegovi tekstovi nebrojena puta navođeni kao izvor  drugim kolegama. Ne samo kao profesionalac nego i kao svjedok ratnog vremena uredio je iznimno važnu publikaciju o, kako je sam rekao, najtužnijem i najdramatičnijem trenutku kazališta: Ratni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1991.–1994.  a 2002. priredio je zbornik 95. rođendan HNK u Osijeku. Kao važan i pouzdan suradnik redovito je sudjelovao tekstovima  u monografskim knjigama posvećenih HNK u Osijeku (Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 2007.), drugim monografskim izdanjima (Hrvatsko lutkarstvo, 2000.;  125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, 2002.; Hrvoje Ivanković Marin Carić, 2011.) ili zborničkim izdanjima kao što su Portret umjetnika  u drami (o Anđelku Štimcu, 1996. te Franu Krtiću i Giti Šerman Kopljar 1998.) te Krležini dani (1992., 1995.)
 
Osječko kazalište od osnutka 1907. do suvremenosti trajna je preokupacija Ljubomira Stanojevića pa je tako povijest osječkog kazališta prošla  kroz njegove ruke, a on je uvijek nastojao sačuvati sve što ostaje iza predstave za povijest, osvijestiti i kod drugih važnost tog posla. Osim što je puno pisao (i piše) o osječkom kazalištu, Ljubomir Stanojević o njemu još puno više - zna. To svoje znanje nije nikada čuvao samo za sebe nego bi rado pomogao svakom  kolegi koji se bavio osječkim kazalištem. Dovoljno je bilo samo napomenuti temu, a on bi prijegorno tražio, našao, kopirao i poslao traženo. Rado bi redaktorski pročitao tuđe tekstove prije objave i pomogao s provjerom podataka, pronalaženjem ilustracija, savjetom za poboljšanje... U vremenu koje veliča sebičnost i kompetitivnost ovakvo nesebično dijeljenje informacija unutar struke je vrlo važna vrlina, vrlina bez koje nema niti jedne struke ma kako genijalni bili pojedinci. Pri tome je Ljubomir Stanojević to radio (i radi) doista bezinteresno, izbjegavajući bilo kakve zahvale. Njemu je najveća nagrada da će tuđi tekst ili tuđa knjiga izaći sa što manje grješaka, da će profesija dobiti vrijedna rad, da će se kazalište predstaviti na pravi način. To što je ostajao u sjeni, to ga nije smetalo, to mu je ponekad davalo slobodu samozatajnog i mirnog promatranja događaja.
 
Možda je i ta sjena razlog da je - iako  je kao mlad dobio dvije nagrade (Majska nagrada mladih 1969. i Nagrada HNK u Osijeku 7. prosinca 1970. a te je godine nagrađen i časopis koji je uređivao) - tek nakon umirovljenja  ponovno dobiva javno priznanje: Pečat Grada Osijeka za osobit doprinos kulturnom životu grada Osijeka i očuvanju kazališne baštine (2015.). Prilikom svečanog obilježavanja 40. godišnjice rada 2007. dobio je medijsku pozornost pa se mogu citirati i njegove izjave. Na pitanje Zašto voli kazalište odgovorio  je  citirajući Alberta Camusa: Zato je jer je to  jedino mjesto gdje sam bio sretan. Ne čudi da su mu je i obitelj vezana uz kazalište pa je supruga glumica, kćer operna pjevačica a sin glumac. Zbog te ljubavi prema kazalištu nije ga ni mirovina  spriječila da radi i dalje. Kako je sam rekao 2007.: Kada odem u mirovinu zasigurno ću ostati vjeran HNK sve dok me ono bude trebalo. Zadovoljan sam svojim kazališnim življenjem i nadam se da sam svoj posao radio dobro i profesionalno.
 
Doista, osim što je to jedna dobra definicija kako treba raditi svoj posao (dobro i profesionalno iz ljubavi) njegov prozor u kazalištu svijetli i dalje jer u sobi na katu kazališta i dalje  do kasnih sati, razgovara o kazalištu, čita, piše... Kako je rekla Antonija Bogner Šaban: Ta oaza kazališnog spokoja u kojoj uredno složena godišta časopisa, knjiga i novina bolje nego išta drugo svjedoče nesvakidašnji standard njegove pripadnosti kazalištu. Ljubomir Stanojević očito osječko kazalište i dalje voli, a lijepo je da je i dalje tu: zbog osječkog kazališta ali i svih nas koji se bavimo (ili ćemo se baviti) osječkim kazalištem. Lijepo je znati da netko, tiho i u sjeni, marno piše, prati i pamti, brine i čuva ali i nesebično i radosno dijeli na dobrobit  kazališta i vlastite profesije. 
 

Sanja Nikčević

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1127 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević