Get Adobe Flash player

Izložba 'Face(s)&(F)aces' Roberta Gojevića u Fotoklubu Split

 
 
U okviru programa 65. Splitskog ljeta, u Galeriji Fotoklluba Split izložbom 'Face(s)&(F)aces'  splitskoj se publici predstavlja poznati hrvatski fotograf, ilustrator, dizajner i urednik međunarodno priznatoga fotografskog časopisa Blur Magazine Robert Gojević.
https://i0.wp.com/fotografija.hr/wp-content/uploads/2017/09/gojevic-fotografija-2.jpg?fit=805%2C546&ssl=1
Robert Gojević je umjetnik koji kao medij izražavanja koristi foton i svjetlosnu energiju na mokroj staklenoj ploči. To ga, na temeljnoj razini, čini fotografom, no osobna filozofija, umjetnički stav i način rada izdvajaju ga i čine jedinstvenim majstorom svjetlopisa, posebno u kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti i umjetničke fotografije. U trenutku u kojem je portretna fotografija svedena na biometrijski portret snimljen za potrebe osobne identifikacije pojedinca, odnosno retuširanog, manipuliranog i uljepšanog (samo)promotivnog portreta prilagođenog ukusima mase, Gojević se vraća fotografskim korijenima i procesu mokrog kolodija na staklenoj ploči. To ga svrstava u kategoriju umjetnika koji naglasak stavljaju na umijeće i znanje, dok su estetski postulati portretne umjetnosti nešto što se samo po sebi podrazumijeva.
 
Ideja bilježenja poznatih lica medijem fotografije prisutna je još je od vremena kada je Felix Nadar (1820. – 1910.) prvi portretirao poznate osobe svog vremena. Upravo su Nadarov fotografski proces, način rada u opuštenoj intimi privatnog ateljea i osobna interakcija s portretiranom osobom ono što Gojevićev projekt portretiranja poznatih osoba čini posebnim i daje mu dozu konceptualne seanse. Kao fotograf, u svojim retro principima, naglašava važnost umjetničkog stava u kojem su inzistiranje na ugodnoj atmosferi i opuštajućem radnom okruženju, u suprotnosti s frenetičnim protokom vremena i ritmom suvremenog fotografskog snimanja. Gojevićev portfolio Face(s) & (F)aces istražuje osnovnu ideju umjetničkog čina u kojem interakcija i suradnja modela i fotografa čine složeni i slojeviti socijalni, intelektualni i intimni dijalog te je na određeni način suradnja izvrsnosti. Radi se o jedinstvenom i dubokom iskustvu u kojem su portretirana osoba i fotograf jednako važni protagonisti, njihova je misaona komunikacija dvosmjerna, a unikatna, ručno izrađena ambrotipija na površini stakla slojeviti je zapis njihove interakcije prepun detalja.
 
Projekt Face(s) & (F)aces Roberta Gojevića jedan je od onih umjetničkih projekata koji osim osobnog i emotivnog iskustva autora posjeduje snažnu intelektualnu i semantičku razinu spoznaje. Kao anakroni estetski govor opće vizualne kulture, Gojevićev projekt na tragu je namjere zagrebačkog fotografa Franje Pommera (1818. – 1879.) iz 1856. godine da ovjekovječi znamenite muževe svog vremena i distribuira ih kao prilog 'Danice Ilirske' te priziva atmosferu ateljea Felixa Nadara i snagu realizma slavnih pariških portreta s početka druge polovice 19. stoljeća. Studijske portretne snimke poznatih osoba snimljene su i izrađene u Gojevićevom rezidencijalnom zagrebačkom ateljeu, kompozicijski konvencionalne i u gotovo identičnim pozama (u istoj stolici koju bi trebalo izlagati kao posebni izložak autorskog koncepta) nadilaze prvobitnu zamisao. Ideja Roberta Gojevića da u antikvarnom fotografskom mediju mokre ploče kolodija (aka ambrotipije) ovjekovječi znamenite muževe i žene svojeg vremena, te njihova lica distribuira putem globalnog internetskog protokola i javno dostupne podatkovne mreže kojom svakodnevno razmjenjujemo informacije i koja nas virtulano umrežava i povezuje, u povijesti suvremene hrvatske fotografije već sada ima ozbiljnu težinu.
 
Gojević je, tijekom dužeg vremenskog razdoblja fotografirao i prikupio antologijske portrete koji prikazuju kultne osobe hrvatske javne scene stavljajući naglasak na znanost, umjetnost i kulturu. Radi se o portretima pripadnika hrvatskog glumišta, književnicima i pjesnicima, glazbenicima, plesačima i vizualnim umjetnicima, među kojima ima dizajnera i fotografa, što je autoru posebno, neverbalno priznanje struke. Osim serije portretnih fotografija relevantnih protagonista suvremene kulturne scene, čija je umjetnička vrijednost u kontekstu suvremene hrvatske fotografije neupitna, Gojeviće je ostvario nešto više, jedinstvenu čaroliju interakcije modela i umjetnika koju su portretirani osobno doživjeli u atelijeru/domu umjetnika. Istu čaroliju interakcije autor je uspješno transponirao u virtualni prostor društvenih mreža što je komunikacijska razina koja je ovom fotografskom projektu osigurala transparentnost. Jedan od ne manje važnih činjenica je i ta da su Gojevićevi portreti medijski korišteni, kako u virtualnom, tako i u tiskanim medijima, iz jednostavnog razloga što posjeduju auru ozbiljnog, protokolarnog i ikonografski dosljednog portreta, a to su bitni detalj koji nedostaju većini brzinski okidanih fotografija. Posebno je zanimljivo kako su upravo teoretičari i kritičari fotografije (Želimir Košćević, Hrvoje Gržina, Marko Golub…) dizajneri i ilustratori (Mirko Ilić, Davor Bruketa, Nikola Žinić, Krešimir Zimonić…) i fotografi (Mio Vesović, Petar Dabac, Josip Klarica, Stanko Abadžić, Sandra Vitaljić, Mara Bratoš…) među prvima uočili posebnost, težinu i bezvremenost Gojevićevih radova. U kontekstu promišljanja opće vizualne kulture, odnosno globalne kulture slike, u kojoj brzinski snimljena fotografija postaje svojevrsni oblik novog slikovnog pisma, čitanje i interpretacija Gojevićevih portreta višeslojna je, u čemu leži ljepota i sloboda postmodernističke hermeneutike kvalitetnog umjetničkog rada. Na primarnoj estetskoj razini, neosporna je vrijednost ikonologije, ikonografije i ikonosfere sadašnjeg trenutka. Tehnologija, produkcija, distribucija i smisleno korištenje fotografske slike, u ovom slučaju portreta, koji ujedno ima težinu protokolarnosti, sadrži jasnu umjetničku poruku Roberta Gojevića koja je intrigantna, inteligentna i dosljedna. Njegov koncept i ideju u kontekstu povijesti suvremene hrvatske fotografije i povijesti umjetnosti nije moguće zanemariti.
 
„Robert Gojević usredotočen je na fotografsku priču koju razvija kao neupitni umjetnički anakronizam, portretirajući osobe iz javnog i društvenog života u intimnom okruženju vlastitog atelijera/doma. Činjenica je da njegovi portreti nisu diktirani kontekstom vremena niti povijesnim zbivanjima, ali ih jednim dijelom uvelike odražavaju i bilježe, zato što Gojević (ipak) sustavno stvara galeriju portreta koja u kontekstu valorizacije nadilazi razinu dokumenta vremena. S druge strane, enciklopedistički koncipiran i fizički organiziran album ambrotipija koji danas broji preko stotinu portreta osoba iz društvenog i kulturnog života, u svom temeljnom autorskom konceptu ispisuje promjenjivu (na trenutke čak i bipolarnu) sentimentalno-objektivnu autobiografiju u kojoj autor svojim fotografskim eksperimentom i putovanjem u povijest fotografije šalje jasnu poruku. Ukinemo li poetske i romantične kategorije svjetlopisa kao medija kojim Gojević progovara, zanemarimo li složene tehničke i tehnološke procese u kojem autor stvara svoje radove na pločama mokrog kolodija, ostaje jasna kritika konzumerizma u kojoj se Gojević dotaknuo čitavog niza važnih pitanja: od devalvacije slike, površnog vrednovanja umijeća i znanja, pa sve do otvorenog pitanja pristupa vizualnoj kulturi današnjice i stvarnog mjesta fotografije u suvremenom društvu. Upravo u tom kontekstu leži snaga Roberta Gojevića i njegovog fotografskog putovanja u zaboravljene i složene povijesne procese.“ (Draženka Jalšić Ernečić, viši kustos)
Izložba se može pogledati do 26. kolovoza 2019. godine.
 

Nives Matijević

Nedjelja, 29/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1857 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević