Get Adobe Flash player

Jaroslav Čermák ostao u najboljem sjećanju Hrvata od Dubrovnika

 
 
Češki slikar Jaroslav Čermák rado putuje Europom: tako je dva puta boravio u Hrvatskoj i u Crnoj Gori od jeseni 1862. do proljeća 1865.  Čermakovo zanimanje za južne Slavene je pomalo romantičarski nastrojeno u prilikama onodobnih borba s Turcima, pogotovo crnogorskih. S druge strane treba uzeti u obzir liječnički savjet da bi boravak na moru koristio kćerima Hipolite Gallait, s kojom je tada živio. Orsat Medo Pucić, zajednički prijatelj, savjetovao ih je, da pođu u Dubrovnik. Spremajući se na put u Hrvatsku, Čermák je već u Parizu nabavio nekakvu hrvatsku gramatiku i počeo učiti naš jezik, kojega je potpuno naučio među seljacima dubrovačkog kraja. Bijaše naučio i ćirilicu, kojom se služe Crnogorci. Čermak je stigao u Dubrovnik krajem srpnja ili početkom kolovoza. Za zabavu lovljaše ptice (prepelice, njorce). Za boravište izabra Mandalijenu, selo u Župi kraj Dubrovnika. U Mandalijeni iznajmio je ljetnikovac (kbr. 37.), koji je pripadao obitelji Maškarić. Iz njega uživa slikoviti pogled na najveći dio Župe i nešto mora ispred nje, ali se moglo promatrati i turske granične tvrđave što je slikaru u potrazi za motivima iz onodobnih krvavih bitaka izvrsno došlo.
https://i.pinimg.com/originals/fc/e6/c3/fce6c30ee00b8b264cadb0e920da45c3.jpg
Šetnica, ograđena harlama za cvijeće koje tu cvjetaše u onim vrstama kako ih starina dohrani. Dvorište bijaše zasjenjeno odrinom vinove loze. Među namještajem se nalazio i harmonij. Gallaitove doputovaše u ožujku 1863. Hipolita, žena belgijskog slikara Louisa Gallaita, upoznala je Čermaka u Parizu i kasnije se rastavila od muža. Ta elegantna, lijepa i društvena žena dovela je u Mandalijenu svoje kćeri: sedamnaestogodišnju Amaliju i četrnaestogodišnju Mariju. Njihovim dolaskom počelo je za Čermaka doba, o kojemu pisaše prijatelju dru Miroslavu Tyršu, da mu je bilo najsretnije doba u životu. Zemljište oko kuće Čermák je dao obraditi. Pretežno su sadili krumpir, onda prilično rijetku biljku u Župi, te salatu i ostalo povrće. Mnogo su trošili mlijeka, oko 20 litara dnevno, jer od njega izrađivahu maslac. Župljani Čermaka smatrahu flegmatičnim, dok se Hipolite, koju zvahu Madam, sjećahu kao lijepe, ali nervozne žene. Kćeri joj se razlikovahu: starija bila je povučena i boležljiva a mlađa živahna i vesela. Ona se je igrala župskom mladeži i tako dosta dobro naučila hrvatski. Mili se dopisivala sa svojim ocem, koji joj je slao novaca.
 
Čermak i Gallaitove voljeli su jahanje. Jašili su rado i često. Zato držahu pet do šest hercegovačkih konja, koje nabavljahu u Župi. Konje su imali također guvernanta i Ivo Grbić, koji je vodio, odnosno pratio slikara i njegove na jahanje uvijek odjeven u svečanu župsku nošnju. Povorka konjanika kroz Župu uvijek je pobuđivala veliko zanimanje kod domaćih, pa se mlađi svijet ustrčavao uz put vidjeti je, a stariji se zaustavljao u poslu i sa šakom nadvitom nad oči promatrao je dok ne bi zašla. Duže izlete u dubrovačku okolicu napravio je do sela Orašca i Trstena u dubrovačkom, gdje se zadržao dva dana, jer je slikao. Veće izlete pravio je u Hercegovinu i u Crnu Goru.
 
U Crnoj Gori bio je sam, jer ga Hipolita tamo ne htjede pratiti. Tamo slikaše portrete kneževske obitelji. S Gallaitovim je putovao u Mostar 1863. preko Trstenoga i Metkovića. Tamo se zadržao šesnaest dana slikajući kuće i most. Odatle posjeti Stolac. Na tim lutanjima Hercegovinom crtao je genre motive, tipove i nošnje. Volio je more i rado se kupao. Ljeti je gotovo svakog dana jahao u Srebreno. U Srebrenomu se kupao, sunčao i ribario, pa je čak i izumio nekakvu bolju udicu. Promatrajući Čermakov život u Župi može se razabrati, da se srdačnije odnosio prema seljacima nego li prema građanima). Slikar bi o svečanostima zvao k sebi uglednije Župljane, gostio ih i darivao. Kako je volio kolo, osobito domaću poskočicu, nedjeljom i blagdanom bi pozvao domaće igrati to kolo i pjevati na pučki način. Tada je tu uvijek bio pripremljen stol sa jelom i pićem. Za takve prilike davao bi šiti odjeću župske nevjeste (»robu na rusice« (ružice dubrovačke), tako nazvanu, jer je bila urešena cvjetićima ruže hlapače), pa je onda darivao djevojčicama, koje su u takvim prigodama plesale. Nedjeljom je pozivao muškarce na strjeljačka natjecanja.
 
Prepuštao je veselje radi pogotka seljacima. Jednom prilikom priredio je trku na osedlanim volovima za oranje, koja se je osobito dopala seljacima i silno ih razveselila. Slikar je takve sastanke i zabave seljaka iskorištavao za svoje umjetničko stvaranje. Izabrane i naočite ljude i žene oblačio je u pučke nošnje, slikovito ih namještao i onda skicirao. Prema građanima opći odnos bio mu je hladan. Posjećivahu ga ondašnji istaknuti književnici: braća Pucić, Josip Bunić, Pero Budman, dr. August Kaznačić, te neki mladi učitelj glazbe, koji je mlade Gallait učio svirati harmonij.
 
Župna crkva u Mandalijni, posvećena Mariji Mandalijeni (Magdaleni, op., T.T.), bila je temeljito poharana od Rusa i Crnogoraca u 1806. Tada je dvije pobočne i glavnu oltarnu sliku naslikao slikar Andrija Pignatelli iz Dubrovnika, prikazavši prilično slabo prizor golgotskoga raspinjanja sa Mandaljenom kao sporednim likom. Čermak se ponudi, da će naslikati novu glavnu oltarnu sliku i pokloniti  je crkvi; stoga pomisli iznajmiti u nedalekom ljetnikovcu Getaldića neku visoku dvoranu. Ponudio je, da će u dvorani izvršiti potrebite popravke i obnove kao, na primjer, da će u dvorani proširiti prozore. Kuća je tada pripadala dvjema starim sestrama Getaldicama, koje pune staroga dubrovačkog ponosa ne htjedoše unajmiti prostoriju strancu  Frančezu«. Odgovor nije bio bez poznatog dubrovačkog podbodka. Konačno nekako pristadoše, ali uz uvjet da im se za dva mjeseca isplati iznos od 200 forinta. Čermak tada napusti svoju misao o izradbi slike. Slikar se nije slagao sa mandalijenskim župnikom. To će najvjerojatnije biti bilo radi toga, što je slikara na dolasku pretekao glas o njegovu življenju sa rastavljenom ženom, pa mu to župnik prigovorio. Dana 21. rujna 1862. dolazi novi župnik don Marin Beusan, rodom iz Žitkovića u Župi. Slikar i novi župnik ubrzo se upoznaše i među njima se razvi prijateljstvo. Slikara i župnika sklona slikarstvu zbližila je ta umjetnost toliko, da je Čermak Beusana počeo podučavati. Župnik je za uzvrat Gallaitove učio talijanski jezik. Nepomućeno prijateljstvo trajaše kroz čitavo vrijeme slikareva boravka u Župi. Čermák je Beusanu iz Rima brzojavio, da mu je pripremio upražnjeno kanoničko mjesto u nekom kolegiju, jer je svakako želio toga darovitoga mladića dovući do bolje slikarske izobrazbe, ali ga biskup nije pustio. Beusanov portret poklanja mu Čermak 16. IV. 1865. a posvetom „Gospodinu Don Marinu Beusanu na uspomenu Jaroslav Čermak“.
 
Čermak je vrlo dobro plaćao poslugu. Ivo Grbić prema početnom ugovoru dobivaše hranu, odjeću i 100 forinta godišnje. Ostala posluga je primala 10 forinta mjesečno, odjeću i darove. Žene koje povremeno radijahu plaćane su 2 forinta dnevno i hranu. Slikar i njegovi su bili osobito milosrdni prema bolesnicima i iznemoglim u Župi. Takvim su slali hranu sve dok su bolovali i dok im je trebalo bolje i krepčije hrane. Seoska djeca nudila su cvijećem Gallaitove, pa i samog slikara. Oni nikada ne odbijahu, nego vrlo rado primahu te kitice obično poljskog cvijeća i za svaku davahu po 10 novčića. Kćerke Gallaitove vrlo skupo plaćahu naramak trave za svoje konje, od 2  do 10 forinta. To su bile visoke svote, ako se uzme u obzir, da je u to doba težačka nadnica od izlaza do zalaza sunca iznosila 10 novčića uz hranu (malo kruha i nešto sira). Čermakova darežljivost, koja je prelazila i u rasipnost, pobudila je mišljenje, da on krivotvori novčanice, a to tim više što je on bio slikar, dakle znao crtati. Vlasti, koje tu, čini se, slikanje nijesu smatrale baš razumnim poslom, a potaknute sumnjama, izvršiše dva puta pregled stana.
 
Sumnje, pregledi stana, glasine dražile su radoznalost seljaka, pa je tako neka sluškinja u slikarevoj sobi našla u stolu zdjelu sa mutnom tekućinom, u kojoj je bio neki papir. To je odmah sve onako potajno razglasila, pa je to onda kod seljaka potvrdilo ono, što su oni dotad mislili o slikarevoj darežljivosti, naime, da je on doista krivotvoritelj novčanica. Međutim bit će bila istina u tome ta, da je slikar razvijao neku fotografiju, što priprosta seljakinja nije mogla znati. A i inače su takve sumnje bile bez temelja, jer je Hipolita bila kći bogatoga pariškog trgovca s godišnjim prihodom od 50.000 franaka. Sam Čermak, prema posvjedočenju slikara Huttaryja, dok je boravio u Crnoj Gori imao je 12.000 franaka u zlatu. Tako su stanovnici Srebrenoga pamtili, kako je nastala slika »Crnogorsko domaćinstvo«. Pripovijedali su, da je Čermák kada je jednom došao u Srebrno, opazio na vratima kuće ribara Kanjula (prezime Kanjuo) ženu mu Katu rođenu Matićević iz Kupara, kako gleda more, a u krilu joj spava dijete. Naslikao je kao onodobnu Crnogorku u župskom krajoliku, koji je baš Srebreno i more iza njega sa otočićima Mrkanom i Bobarom. Češki pisac Ludvik Kuba i dr. Vaclav Naprstek, iza Prvoga svjetskog rata liječnik u Župi, na temelju kazivanja Župljana, navode, da su likovi slijedeći: Hercegovka u crnini vezanih ruku je Kate Grbić­ - Kiko, Hercegovka u bogatoj pučkoj nošnji pored nje sa nagnutom glavom je Kata Klešković iz Mandaljene. Arbanas sa džeferdarom je Čermakov momak (sluga) Ivo Grbić, a. drugi Niko Savinović.
 
U Parizu se sačuvala zbirka od 106 crteža, skica, akvarela, sepija, crteža ugljenom itd. U doba učiteljevanja Iva Pavlića u Mandalijeni pred Prvi svjetski rat i nešto iza njega, stari Župljani su se sjećali raznih zgoda iz doba boravka češkog slikara Jaroslava Čermaka u tome mjestu. Pavlić je često slušao o tome kazivati, pa, kako mu se to kazivanje dopalo, stao ga je sažeto bilježiti na način kako ga je čuo i u župskom govoru. Dr. Vaclav Napnstek, koji je iza Prvoga svjetskog rata bio općinski liječnik u Župi, doznao je za te Pavlićeve bilješke, pa ih je ponešto upotrijebio u svome pisanju o Čermaku u Župi.  Pavlić, osjećajući se slab, nešto prije nego je preminuo u ožujku 1943., bio je pojdio Tomislavu Macanu, znajući da on sakuplja građu iz župske prošlosti, da te bilješke prepiše. Pavlićeve bilješke su kratke ali sadržajne. Pune su šare župskog pučkog govora.
 
On je bio peča od čovjeka) i malo šantav. Pito kuću) gdje je sada škoda (Getaldića). Zno je hrvatski dosta dobro. Živio je amo sa jednom gospođom, koja je pobjegla od muža. On gospođu zvao »madam«, pa je tako zvali i Župjani. Ona dovela dvije djevojčice, njezine ćeri. Starija ći (kći) Mili, oko 22 godine, slaba zdravlja.Mlađa Marija isrpod 20 godišta, vragojasta. Mlađa naučila naški (hrvatski) govoriti. Mlađa igrala često na plovaka s muškim. Bila uopće živahna. Otac pišivo (pisao op., T.T.) Mili, pa kada bi pročitala Knjigu, plakala bi govorila: »Papa«. Iz Grada dolazijo svaki četvrtak i subotu dosta mlad čojek i učio mlade udarati u armonij. Misu od Sakramenta za pamka (župnika) Beusana pjevale su ženske Čermakove i one udarale (svirale). Darovale armonij crkvi ili paroku (župniku) Sada više nema u Mandalijene toga armonija. Starija krijući pošji (pošalji) ubrati trave za njezina konja, pa daj 10 fjorina, a mlađa kada hi viđela, da je ona dala ubrati trave, poslala bi i ona, ali nije imala tolilko dinara (solada), pa bi dala po 2 do 3 fjorina. Gospođa bila vrlo lijepa. Madam bila dosta nervoza, a on pušti me sta(t) (flegmatičan). Na Srebrnomu u Milosilavića držali kamaru (sobu) za svlačenje kada bi se kupali. Gosposki su živjeli i upravo bacali dinare. Župska đeca davala bi im cvijeća. Čermakove ženske za svaki boketić cvijeća davale bi po šesticu (deset solada), novčića. Župjani su šesticom zvali komad od 10 solada od fjorina; to je tako ostalo iz zemana kada je austrijski fjorin imo 60 solada.
U Vlaha Gajufa (Galjufa), trgovca u Gradu, kupovali hranu. U Iva Grbića, komardara (mesara) na Rijeci, meso. Svaki dan kupovali 20 litara mijeka (mlijeka), jerbo su doma činili maslo. Marić (Cumeljan) u zeman svake neđeje dobavjo im tri do četiri zeca. Radili džardin (vrt) pod kućom, ali vazda sadili patate; jedne bi izvadili, a druge posadili. Još sijali: salate, petrusina i seleni (celer); onda se ko malo oko toga gubijo.
 
Na poštu se dolazilo s bursom. Jedan ključ imali oni, drugi pošta. Poštom odnekle primali dinare. Gospar se rano dizo. Spo u kamari doje (dolje) i u nj om sliko. Konj a vazda jaho i vazda galop. I male su jahale. Jahala i gospođa. I po daždu on bi isto jaho. Crnjinj (djevojci)  prikričano da ne kreće pri raspremanju u gosparov tavulin. Ona ko ženska kuriozna (radoznala) doznati što u njemu ima, zavirila, pa govoru da je u pjatu dubokomu viđela zakišane čedule (banknote) u vodi koja je smrđela. Sumnjalo se, da je štampo (falsifiko) ausrtrijske čedule. Bila mu vizita (pretraga) kuće i dva puta. Konj mu posrnuo i panuo, pa stuko malo kojeno (koljeno). Ne hotio ga odma' (više) drža', te ga prodo pokojnomu Pasku Kisiću u Čibači. On ga jope' preprodo karocijeru (kočijaru) Franu Lisi, rečenomu Jaje, uz dobitak od 4 fjorina. Kada Čermak vidio da mu je konj pod karocom (kočijom), upu' (odmah) ga kupio, doveo doma za Mandalijenu i odma' ubijo pa ga zakopo pod maslinu. Kupovo po Konavlima robu konavosku. Siromahu rado davo. Ako su znali da je đe ko rđav (slab) slali bi objed i večeru. Bio (bo)lećiva srca (milosrdan). Dosta bi se kuća hranilo s njima. U podne i uveče okupili bi se ubogi, pa bi im davali hrane da nose doma. Pomago i sramežljive siromahe. Kata govori da posjeda (posjeta) nije bilo. Na posjed dolazili Škatići (Pučići) 31 i Dum Marin. (Beusan) 32 od drugih gospara niko. Uvelike prijateljevo s Nikom i Medom (gosparom Medom) Škatićima (Pucićima). Malo bio (općio) s narodom, pukom. Draga mu bila župska poskočnica (poskočica, župsko kolo), te bi skoro svake neđeje u njega na taraci igrali kolo oni koje je zvo. Jednu neđeju igrilo kolo na taraci, drugu pod maslinom. Za kolo do načini' robu (odijelo) od župske nevjeste (robu na rusice). Drago mu bilo pucati u lišan (nišan), te bi sa kapsul-pistolama  šice (stojeći) i stragušama (puške ostroguše) pred klićam iz šetnice pucali na pršute i u šajbu (nišan). Nagrade su se dobijale ko je boje (bolje) ubijo (pogodio). Slika po džardinu u gospara Gozze platan.
Turčine, eto ti jabuke! (jabuka je nekakav skup poklon, tako su Župljani vikali muslimanima, ali i muslimani Župljanima)« te i ond ožeži. Tako je to išlo sve dak naš nije ušo u Bosnu (misli se na austrijskog ćesara) a ondole izišo Tučin.
 
I Čermak je znao izgubiti živce pa na pucnjeve odozgo svojom puškom dalekometnom odgovoriti prema visovima Ivanice. Nije se dobro slago ni gledo sa parokom dum Ivom Dedovićem. (Tomislav Macan je dokazao da don Dedović nije bio od 1862. do 1863. parok, op., T.T.) I tako od onega  kvadra (slike za Crkvu) ne bi ništa. Pop po svoj prilici ima ga bit prikaro poradi toga što je živijo s tuđom ženom. Dum Marin mu je bio u svemu pri ruci kada je došo u Mandalijenu. S Dum Marinom se dobro gledo, počeo ga bio uči' slika' i nasliko njegovu sliku. Ta ostala iza Dum Marinove smrti u njegova rođaka Knega, kojega su zvali Piple, fakina (nosača) u Gradu, ali rodom s Brgata. U Piple je sliku kupijo liječnik Vaša Naprstek, kada je bio općinski liječnik u Župi, a Pipli do fotografiju od one slike. Slika bila sva sila. Kofa ko koćeta (postelja) velika napunila se slika kada je otputovo. Iznenada su pošli.
 

Priredio: Trpimir Macan; skratio Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Ponedjeljak, 06/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 960 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević