Grli on cigančicu posljednji put

Čudni su putovi i sudbine ljudske, davno je rečeno. Pet prstiju na jednoj, istoj ruci, a ne možeš naći dva prsta jednaka. Za svakim čovjekom od rođenja krene zapis, od kojeg se pobjeći ne može. Kad bi on znao gdje će svratiti, po razumu nikada tamo išao ne bi, ali sudbina o razumu puno brige ne vodi. ''Čovjek snuje, a Bog određuje!'' - tvrdi narodna mudrost, pa tako odredi jednom mladom kralju da se u Ciganku zaljubi. Imao mladić i ovoga i onoga, djevojaka i ovakvih i onakvih, nu, Cigančica mu se učini najljepšom, srce mu osvoji ne maknuvši prstom u tom cilju baš ni malo.

- Kralj i Ciganka, gotova propast! --mislilo se i govorilo u ona vremena. Onomad se kralj nije smio ženiti ni pučankom iz svog naroda, iz svoje kraljevine, a kamo li ''Odnekudku'', tko zna u kakve vradžbine upetljanu. Ženidbom su kraljevi svoje kraljevine proširivali, sticali jake prijatelje i saveznike, a kakve koristi može zemlja imati od sirote Cigančice!

Sve je to ženik znao, od malena su ga u tom podučavali, njegovi ga savjetnici na kraljevske mu dužnosti upozoravali. Žestoko će se zamjeriti susjednim vladarima, njihove su kraljevske kćeri za udaju prispjele. Sad im prijeti opasnost da svi kraljevski državni planovi propadnu, a sve zbog tamnoputne ''Odnekudke''. Koji se otac – kralj neće rasrditi čuje li da mu kćerki ugroza od sirote Ciganke prijeti, da se s bogatom kraljevnom mjeri! Uvreda će to biti pregolema, za rat nagodna, izazovna. Širom poznatog svijeta kovači mjehova krpaju, kovačke vatre potpiruju, mačeve kovati snuju. Konjima i potkovama poskoči cijena. Strah osvoji ženikovu kraljevinu. Krv se u zraku već naslućuje, odavno se prolila nije, onako potokom kako se u snovima mnogih već lije.

Kad žarki zgasnuo je dan, mjesec se za oblačak skrio, zakrabuljena spodoba, Cigančicu ispod očeve joj čerge ukrade. Čim je u dvor donese i skide si krabulju, kraljevsko se ruho na kradljivcu ukaza. Djevojačke oči kao dragulji zablistaše, odaju zamamnim žarom osvjetliše. Kralj joj odmah, pripremljenim draguljima kosu ukrasi. Ogrnu je svilom i kadifom. Dovede zlatare i sve oko Cigančice zlatom optočiše. Nebo on dohvati, prekrenu, ispravi i pod noge joj srebrenim čavlima pričvrsti. Zatraži li mu mlijeka ptičjeg i to će joj dobaviti, sve po svijetu na svom ustreptalom srcu jašući.

Iziđe kralj – ženik iz odaje, Cigančicu samu u odaji ostavi. Kroz ključanicu će gledati kako njegova srna, lakim skokom hrpice dragulja, po ukoličenoj plaveti nebeskoj, pod nogama joj razasutim, preskakuje...

Ali, nu, ona sa zidovima sobnim, razgovore započinje. S lijevom rukom na srcu, desnu pruža prema zidu i skrušeno govori:

- Otvori mi izlaz, mili moj. Pusti me iz ove zlatne krletke, letjeti bih željela. Pod čergu se očevu želim skloniti, hladnjikavog zlata, srebra i dragulja se osloboditi, uz cigansku se vatru ogrijati. Plaćam ti svoju slobodu svim ovim bogatstvima, koja mi kralj darova, a meni ne pristaju...

Tako ona ide od zida do zida, isto govoreći, a niz lice joj se spuštaju suzni potočići. Kralj gleda kroz ključanicu, a i njemu oko poče se suzama topiti. Postupno mu pošteno srce poče svoju igru mijenjati. Kad Cigančica pred vrata stiže, kraljevska se ruka sama podiže i vrata joj širom otvori.

Grli on Cigančicu posljednji put, zna to dobro, govoreći joj:

- Izlazi, draga djevojko, i kreni kud te tvoje srce vuče. Tebi se dostoji čast kraljevska- sad to sigurno znam- ali u nekom drugom kraljevstvu, u nekom drugom svijetu, meni nerazumljivom... To bogatstvo koje ti darovah nosi sa sobom, kraljevski ti pristaje! Meni ostavi samo jedan poljubac za uspomenu, neka me toplinom na tebe podsjeća...

Nikola Šimić Tonin