Pripovijest iz povijesti ramskih Hrvata za turske vladavine

Po uzoru na mog djeda Antu, moj otac Mato volio je bećarski život. Djed se što radom, što ženidbama (tri puta se ženio) za tadašnje uvjete obogatio. Sinu jedincu Mati naumio je ostaviti sve sa željom da napreduje dalje i sačuva visok ugled plemićke loze koji je djed svojim poštenjem i uljuđenošću stekao. S prvom ženidbom djed je nakratko prekinuo bećarski život i zavidno napredovao izazivajući pozornost i poštovanje. Od milja su ga zvali Amidža njegovi sunarodnici Hrvati i muslimani koji su zapravo islamizirani Hrvati u tom kraju. Svi su to znali i nitko nije od toga pravio pitanja ili izazivao probleme. Djed je s muslimanima bio u odličnim odnosima i do njih je, kažu, držao mnogo više nego do svojih neislamiziranih sunarodnjaka baš zato što su muslimani. Njemu je, kao svom odanom kmetu, hanuma Bešićka poklonila svoju kamenom zidanu kuću pokrivenu kamenim pločama u Tatar Budžaku kada je posljednji put odlazila u Sarajevo. Na svoje imanje (čifluk) više se nikada nije vratila.

Hanumi su se čudili svi. Zli jezici su pričali kako je djed s njom bio  više od prijatelja, ali to nikada nitko nije mogao dokazati. Otac Mato o tome nije želio zucnuti ni jednu jedinu riječ. S vremena na vrijeme bockao sam ga na tu temu, a on mi je samo jedanput rekao kako je hanuma Bešićka bila slobodna žena, kako je na imanje iz Sarajeva svake godine dovodila drugoga “muža” i kako je jedan od njih umro tu u kućetini, a trećem je ona pripremila podmuklo ubojstvo jer se, šuškalo se u selu kasnije, potajno dogovorila sa susjedom Križancom da ih prati na putu za Sarajevo, preko carinskog mosta u Banjoj Lučici, Dernečišća i Solakove Kule i da njezinog odvratnog šmoklju za objeda na Dernečišću u hladu pod velikim bukvama, preko puta kapelice, nožem s leđa probode u predjelu srca. Njezinoga muža Križanac je u svojim pričama nazivao zagondžija. Zločin mu je Bešićka platila tako što mu je na polasku poklonila dobroga vola. Križanac je zagondžiju ubio nožem s leđa uz ručak na Dernečišću, a gdje su ga njih dvoje pokopali, nitko nikada nije saznao jer je tajna s Križancom otišla u grob.

Hanuma Bešićka produžila je put za Sarajevo na konju, a Križanac se vratio kući u D. V. noću nezamijećen ni od koga, osim od dva psa koji su u njemu namirisali zlo i lajali dugo, dugo, sve dok se miris zla nije od njih udaljio. Grižnja savjesti ubojici je zagorčavala zadovoljstvo. On je ipak lako stekao dobrog vola i osigurao par volova za oranje, pa više ne mora moliti i plaćati drugima da mu uzoru i zasiju  njegovo skromno imanje koje je bilo nedostatno da se brojna obitelj od žetve do žetve skromno prehrani. Siromaštvo obitelji Križanac i glad koja sve češće kuca na vrata, natjerali su glavu kuće da ćaću zamoli, a moj dobrodušni ćaća je prihvatio i u najam primio šepavog dječaka Ivu Križanca. Ivo je kod ćaće, prije mog rođenja, bio u najmu sedam godina. Pred ženidbu se povukao u svoju izbicu, oženivši se uz ćaćinu potporu. Mi, Kikonjina djeca, ostali smo u srdačnim odnosima s Ivinih sedmero djece od kojih je samo sin Mato kao svećenik, nakon svoje prve sv. Mise, otišao misionariti po Australiji, ne kidajući veze s rodnom Ramom, pradomovinom Hrvata i s matičnom domoviom Hrvatskom. Njih dvije, pradomovinu i matičnu domovinu, ramski Hrvati jednako vole i poistovjećuju ih u svojim mislima i srcima.

Tri islamizirane obitelji Bešić povukle su se iz našeg sela u selo Duge. U tom prekrasnom selu ispod kojega Ljubunačka rika pravi prirodni slap, Hrvati su se nekom tajnovitom vezom u Istanbulu, ili potkupljivanjem za dukate (kako su tvrdili kopčićki begovi),  neočekivano i u velikom broju islamizirali, dobivši prelaskom na islam turske plemićke titule uglavnom beg, a samo njih nekoliko nižu titulu aga. Nedvojbeno je da su pronašli neki tajanstveni put kojim se u Istanbulu za relativno malo dukata može steći plemićka titula age, a za malo više i plemićka titula bega. Hrvati u selu Duge postigli su dogovor da u Dugama ostanu samo braća koja su prešla na islam, a da se ostali, neislamizirani dijelovi obitelji, uz novčanu i svaku drugu pomoć, isele u okolne bliže i udaljenije krajeve, pretežito u Uskoplje i prusački kadiluk. Duge su od isključivo hrvatskog sela, naglo postale muslimansko selo, ali stanovnici su znali da su omanuli pradjedovskom vjerom i da su im korijeni hrvatski pa su se prema susjedima Hrvatima u okolnim selima pazili i međusobno ispomagali.

Od svih neislamiziranih hrvatskih obitelji najbliže su se sklonile dvije obitelji Subašić koje su prešle preko planine Makljen u Uskoplje i kasnije se smirile u Bugojnu, a tijekom dvadesetog stoljeća u Zagrebu. U širokom osmanskom carstvu od svih novopečenih muslimana najviše su se istakle u borbama i osvajanjima visokih položaja u carevini četiri islamizirane hrvatske obitelji Malkoč iz Duga. S koljena na koljeno imali su muških potomaka i prezime im se sačuvalo do naših dana. Prelaskom na islam potomcima su davali muslimanska imena, ali prezime je ostajalo i do danas ostalo pradjedovsko - hrvatsko, jer Turci i s njima poturice nisu imali svojih prezimena sve do prije dva stoljeća. To Hrvate kmetove diljem Rame nije ljutilo, niti ih je iritiralo. Širile su se Ramom priče kako se Dužani, počev od plemena Dugalići po kojemu je selo dobilo ime, pa sve do posljednjeg islamiziraju i kite plemićkim titulama aga i beg koje stječu znalački, preko noći, iako bez ikakvih zasluga. Jedini koji su se istinski oštro ljutili i stalno to potezali i aktualizirali bili su pravi begovi iz sela Kopćići. To selo je sada pod vodama Ramskog jezera, a prije punjenja jezera vodom sravnjeno je bagerima sa zemljom.

Ostao je naziv sela kao hrvatski toponim za plemiće iz roda Kopčić koji su imali svoj hrvatski grb s kockicama i ništa više. To ime selo je dobilo prije dolaska Turaka jer je u njemu živjelo brojno i jako hrvatsko-katoličko pleme Kopčić sa svojim kmetovima. Vlastelini Kopčići bili su nadaleko poznati. Imali su svoj grb u čijem polju su (ponovimo) crveno-bijele kockice kao znak da su Hrvati sojem, a iznad polja je sokol u letu. Dijelom su se, ne želeći prijeći na islam, iselili u Uskoplje i novom naselju dali ime prema svom prezimenu Kopčić. Kasnije su se obitelji s tim prezimenom iseljavale ispod jarma turske vlasti u Dalmaciju i još kasnije, krajem 19. i tijekom 20. stoljeća, u Zagreb i okolinu gdje ih na prelasku u treće tisućljeće ima još osamnaest obitelji i to jedna islamske, a sve druge katoličke vjere. Tu su  i došli kao Hrvati. Podatak je uzet iz telefonskog imenika grada Zagreba za 2000-u. Možda ih ima više, ali je apsurdno da bi živjele u gradu bez telefona u vremenu u kojemu bez njega nije niti jedna gradska obitelj.

Moj otac Mato izrastao je u kršna dečka nemirna duha. Bilo mu je tijesno na očevom imanju raditi oko stoke i obrađivati zemlju. Bio je to za njega naporan, jednoličan i dosadan rad koji donosi izobilje u naturi, ali novca - jok, a on je troškali dečko koji u mladalačkom buntu sve teže igra kako mu ćaća svira. Pustolovno se otisnuo s grupom od desetak viđenijih mladića iz Uzdolske župe pješke prema Sarajevu, gdje su očekivali da će lako i brzo dolaziti do dukata i drugog novca. Djedov jedinak bio je druželjubiva i draga osoba među svojim vršnjacima, ali kada je o zaradi riječ nije imao sreće. Naime, bio je lijep, ali mlad i neiskusan, a visok 168 cm. S tom visinom nije zapinjao za oko poslodavcima na Baščaršiji. Ja sam visok 172 cm. Četiri cantimetra viši od tate, a duhovno, eeeeh, to će prosuđivati drugi.

Stajao je tata svako jutro rano na Baščaršiji u dugom redu onih koji se nude kao radna snaga i čekao da ga netko iz reda povuče za rukav da ide na bilo kakav posao. Ali kao uinat nitko ga nikada nije povukao za rukav ili migom zovnuo da iziđe iz kolone, a on je davno sročio dijalog kojim bi se utrpao na posao barem za jedan jedincati dan. Mnoge kao i njega nitko nikada nije zatražio. Nije se nikada otvoreno ljutio na to, ali ga je to tištilo sve jače. Zavidio je svaki put susjedu Stipi Rajiču koji je svaki dan odlazio na neki posao, a u našu kuću u Tatar Budžaku došao je na ženinstvo i zauzeo pola kuće u vlasništvo ćaćine stričevićke Ivke koja nosi prezime Rajič, a to prezime je njemu postalo tuđe i odvratno sve do kraja Ivkinog života. Na ženinstvo je iz susjednog sela Krančići došao visoki i krupni dečko Stipo Rajič. Došao je neočekivano i tiho kao uljez, ali to je samo za tatu bilo tako jer on nije bio nedjeljom u crkvi na Uzdolu kod mise kada su se Ivka i Stipo navistili prvi, drugi i treći put, poslije čega je došlo crkveno vjenčanje, a za ono državno moglo se i kasnije. Visokog, plećatog i krupnog Stipu svako jutro biraju i on odlazi raditi, a njega, ljepotana, nitko, ama baš nitko, ni da zamijeti. Tek kasnije je shvatio kako je Stipo Rajič, zvani Gutić, visok, plećat i jak čovjek, razvijotka iz koje zrači snaga i on svojom pojavom mami poglede poslodavaca pa je svaki put među prvima za posao izabran.

Kušao se Mato snaći na sve moguće načine, ali nije išlo. Onda je od nekog prijatelja posudio nešto novca i pješke preko brda i planina pošao nazad, kući gdje je razočarani i ojađeni ćaća mu Ante za njegova odsustva, misleći da je mrtav, prodavao jedno po jedno grlo stoke i odlazio u Prozor gdje je danima pio i lumpovao, a kada mu ponestane para, on nakratko dođe kući, na brzinu proda poneko od  sitnih ili krupnih grla stoke i opet u život. To se ponavljalo sve dok je stoka  rasprodana, a onda je razočaran i utučen, ne znajući je li mu sin jedinac Mato uopće živ, ili ga je sarajevsko podzemlje progutalo da nitko ne vidi i ne čuje, počeo konspirativno, u četiri oka, prodavati parcelu po parcelu svoga pogolemog imanja. Na kraju je k.č. Begluk i k.č. Lučice dao rođaku Brizaru u Prozoru koji je spremio svoje dijete da mu u selu obrađuje imanje i čuva stoku.

Kada je napokon, iznenada i neočekivano, vrativši se iz grada, zatekao svoga sina jedinca Matu kod kuće, šutke ga je odsutno i dugo gledao ne progovorivši s njim niti jednu jedinu riječ. Jedne nedjelje vratio se pred sumrak na svom konju Vrancu kući, ušetao se na konju u kuću, kako je i inače radio, i ironično s licem punim prijezira dobacio Stipi Rajiču: “Šta je, Gutiću? Šta ćeš ti ovdje, Gutiću? Gutiću, crni Gutiću?“ Onda je nadmeno, onako gazdinski, izišao na konju u dvorište, svezao konja za plot i od iznenadnog stresa nije ni pogledao sina koji je sjedio na panju pred kućom. Naglo primiren ušao je u kuću, sjeo kod ognjišta nasuprot Gutiću i od stričevićke Ivke zatražio duhana. – Kakvog duhana, moj Ante? Nemam duhana, ta znaš! – otpovrnu mu Ivka, a djed je u nju šutke buljio pogledom psihički rastrojene osobe i rekao joj: - Pa, evo, vidi koliko duhana imaš, moja draga Ivka – procijedio je pokazujući rukom na lug koji je zgrnut u  kupu stajao u kutu ognjišta na kojemu se u kotlu na verigama kuhala večera. Ivka je shvatila koliko je sati, odšutila je i tiho se udaljila od ognjišta nakratko dok djed nije izišao iz kuće i nastavio uznemireno šetati rubovima okućnice. Ivka se silno prepala prošvikanog djeda i vraćajući se u kuću dobacila ocu: – Osta živa glava, pa dokle, Bog sam zna!”

Rajko Glibo