Get Adobe Flash player

Josipu Boteriju Diniju nagrada Andrija Buvina

 
 
Tradicionalni 12. Dani kršćanske kulture svečano su zatvoreni u Splitu u utorak 22. ožujka u dvorani Ivana Pavla II. u Nadbiskupijskom ordinarijatu, gdje je domaćin bio splitsko-­makarski nadbiskup Marin Barišić. Bogat program manifestacije "Dani kršćanske kulture" završen je svečanom dodjelom nagrade "Andrija Buvina" za izniman doprinos kršćanskoj kulturi ovogodišnjem laureatu akademskom slikaru Josipu Botteriju Diniju.
http://radio.hrt.hr/data/article/115398_6372d71cdb20aa3cc8ad.jpg
"Ovaj završetak krase djela ovogodišnjeg dobitnika za izniman doprinos na polju ostvarenja kršćanske kulture", rekao je nadbiskup Barišić. Izaslanik visoke pokroviteljice manifestacije predsjednice Republike Hrvatske splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja je rekao kako imamo toliko toga vrijednoga što trebamo čuvati i njegovati. Izaslanik ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, pročelnik Konzervatorskog odjela Split Radoslav Bužančić rekao je: "Kultura nije ništa drugo nego njegovanje. Nismo mogli izabrati bolje mjesto. Dvije tisuće godina njege kršćanstva na ovom mjestu koje u liku našeg nadbiskupa nasljeduje Crkvu iz Kristovih dana jest pravi događaj. Stoga koristim prigodu čestitati organizatoru na uspješnoj manifestaciji, a laureatu Josipu Botteriju Diniju na velikoj nagradi i svemu što je učinio za ovaj grad i naš kraj". Izaslanik Grada Splita Igor Baković citirajući uskrsnu poruku nadbiskupa u kojoj mons. Barišić ističe kako psihologija ne vidi prvotnu funkciju čovjeka u komunikaciji, već u težnji čovjeka za bliskosti i osjećajem bliskosti s drugim, Baković je rekao kako ovakve manifestacije pridonose tome u duboko podijeljenom društvu danas, te da stoga treba njegovati ovakve manifestacije koje su ušle u kulturnu strategiju. Središnji čin svečanog zatvaranja manifestacije bila je dodjela nagrade "Andrija Buvina" za izniman doprinos kršćanskoj kulturi, a obrazloženje dodjele nagrade uime Savjetodavnog vijeća manifestacije pročitao je član Vijeća akademski kipar Kuzma Kovačić:
 
Josip Botteri, hrvatski slikar, umjetnik je svjetla i boje, prave naravi i biti slikarstva. No, svjetlost ne prebiva samo u njegovim bojama i slikama, nego i u srcu kršćanskom vjerom duboko prožeta njegova bića. Počašćen zadaćom da obrazložim dodjelu ovogodišnje Nagrade „Andrija Buvina“, molim  Vas, dopustite mi (budući da slikar i kipar govore istim, likovnim jezikom) reći nešto i o mome doživljaju i shvaćanju njegova, po uskrsnoj vjeri toliko lijepa i radosna djela. Kad god sam se, naime, susretao s Botterijevim slikama, uvijek mi se činilo da će uskoro započeti gradnja velebne katedrale, poput onih srednjevjekovnih, u kojima je upravo mistika slikarske umjetnosti svjetla i boje bila potvrda Božje blizine. Vidio sam već i dolazak staklara, majstora vitraja, gradnju velikih peći u kojima se svjetlost vatre pretvara u čudo boja – rubinski crvenu, nebeskoplavu i safirnu, sunčanožutu i smaragdnozelenu... u mnoštvo čestica ljepote gotovo glazbenoga sklada, koje slikar donosi pred nas žarom svoje stvaralačke predanosti i ljubavi prema našem Spasitelju. Baš takve su Botterijeve slike, svojevrsni „čestičnjaci“ u  kojima su pohranjene iste čežnje umjetnika i vjernika. One su fina tkanja otkana od zajedničkih, slikarevih i naših, duhovnih plovidbi do luka naše narodne prošlosti i vrtova naše Konačne domovine. Mislim da je možda u tome tajna njegova slikarstva, kojom tka prizore procesija, likove svetaca, oblike starih hrvatskih gradova i bistrinu Jadranskoga mora, Nebeski grad Jeruzalem, raspetoga i uskrsloga Krista, Njegovu i našu Božansku Majku – istine i radosti naše vjere i naše povijesti.
 
Botteri je zato svojim slikarstvom postao nenadomjestiva spona, čvrsta karika u neprekinutu lancu hrvatske sakralne umjetnosti, kad se činilo da će se u doba komunističke bezbožničke strahovlade taj blistavi lanac prekinuti. Zato je njegovo djelo i bilo proganjano, uklanjano iz tzv. kulturne javnosti toga mračnog doba. Nadahnut od djetinjstva drevnim i lijepim zavičajnim prostorima i djelima umjetničke baštine, osnažen temeljitom naobrazbom primljenom od tadašnjih slavnih profesora zagrebačke Akademije, kao i primjerom starijih slikarskih uzora – dragulja hrvatskoga (i ne samo hrvatskoga!) slikarstva, od Vidovića do Dulčića, preuzeo je nakon njihova odlaska na sebe zadaću čuvara i obnovitelja vjerom nadahnute, posebno sakralne hrvatske umjetnosti te kroz desetljeća ostvario mnoga djela – vitraje, mozaike i druge slike – što krase naše crkve diljem Domovine (u Bolu, Splitu, Solinu, Omišu, Zagrebu, Šibeniku, Sinju, Tomislavgradu) i po svijetu (u Austriji,Italiji i Australiji) . Istaknimo u ovom času jedan noviji njegov veliki doprinos, doprinos umjetničkoj opremi hrvatske crkve Sv. Leopolda Bogdana Mandića  u Sunshineu  (Melbourne, Australija) uistinu nadahnutim vitrajima i mozaicima. Izlagao je svoje slike (ulja i akrilike), crteže i grafike na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i često u inozemstvu, pronoseći glas o Hrvatskoj i Hrvatima u sve krajeve svijeta. Josip Botteri Dini rodio se u Zagrebu 3. lipnja 1943. u katoličkoj obitelji s osmero djece. Zarana je počeo crtati i slikati, još kao isusovački kandidat u sjemeništu u Zagrebu.
http://www.medjugorje-info.com/images/_SLIKE_VIJESTI/dani-krscanske-kulture.jpg
Gimnaziju je završio u Splitu, a studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. I glazba je bila njegov izazov. Uučio je solo pjevanje i pjevao u Klapi „Split“ i Zboru HNK u Splitu, a glazba je postala dijelom njegova slikarstva, njegova kolorita i napose rafiniranog crteža. Botterijevo djelovanje označeno je i vrijednim odgojnim radom za umjetnost, kao i stalnim, zauzetim radom na širokom polju kulture. Po završetku studija predaje povijest umjetnosti na gimnazijama u Kninu i Bolu na Braču. U Bolu je upravljao Galerijom umjetnina „Branislav Dešković“. Bio je profesor slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu i jedan od njenih osnivača, a zatim i ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. Također, bio je predsjednik Matice hrvatske u Splitu u nekoliko mandata i obnovitelj njena djelovanja. I danas sudjeluje u radu hrvatskih kulturnih ustanova i udruga: HAZU dijaspore, Hrvatskoga nacionalnog  etičkog sudišta, Hrvatske bratske zajednice, Matice hrvatske, Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ te strukovnih udruga. Vjenčao se s Biserkom Tomaš  1967. godine (dogodine će proslaviti zlatni pir!) i s njom ima sina Arona i kćer Anu-Mariju, također vrsnu slikaricu. Gotovo čitav život živi u Splitu i svojim djelovanjem postao je znakom ovoga grada.  
 
Djela Josipa Botterija pripadaju najboljim ostvarenjima suvremenog hrvatskog slikarstva i suvremene sakralne slikarske umjetnosti uopće. Nagrada Dana kršćanske kulture „Andrija Buvina“, dvanaesta po redu ,stoga ove godine dolazi u ruke Josipa Botterija po neosporno visokoj vrijednosti njegove osebujne slikarske umjetnosti usidrene u slikarsku i katoličku kršćansku tradiciju, u povijest, kulturnu baštinu  i naslijeđe hrvatskog naroda i podneblja. Kao čimbenik kontinuiteta i dionik obnove hrvatske sakralne umjetnosti, kao pronositelj njene vrijednosti u svijetu, kao čovjek čiji život i djelovanje svjedoče nesebično služenje drugima, svojoj sredini, domovini  – čitavom društvu, zaslužio je primiti ovo visoko priznanje za izniman doprinos kršćanskoj kulturi.
 
Zato iskreno zahvaljujem i srdačno čestitam laureatu, želeći da nam svojim kistom otvori još mnogo „prozora s pogledom u Nebo“. Nagradu laureatu Josipu Botteriju uručio je ravnatelj manifestacije Miro Radalj, a po primitku nagrade Botteri je rekao: "Od samih početaka prepoznavanja mojeg umjetničkog poziva, otkrivao sam snagu sakralne umjetnosti. Promatrajući u crkvama Splita i dalje umjetnička djela, nicala je u meni čežnja da nekim novim likovnim jezikom ispričam svoj doživljaj objave. Moji prvi uzori bili su Andrija Buvina, prvi hrvatski likovni majstor, kojemu znamo ime; zatim Ivan Meštrović i Ivo Dulčić. Uz njih je kao slikarska konstanta uvijek bio prisutan Emanuel Vidović. To su sve čudesni umjetnički svjetovi koje su neumorno ostvarivali zaneseni i marni umjetnici i tako održavali taj fenomen kontinuiteta 'agiornamenta' kršćanske objave, jer kršćanska objava ne pripada biblioteci i skupocjenim knjigama. Kršćanstvo je mnogo više od bilo kakvih programa. Kršćanin je čovjek poniznosti, dobrote i blagosti, otvorenog srca i goruće ljubavi za bližnjega. Umjetnicima ostaje biti uronjenima u tajnu nastanka novoga djela, očekujući jasnu nejasnoću koja pronalazi svoju pojavnost i odcjepljuje se od nas kao novo, i priključuje se svijetu duhovnih plodova, čudesnom svijetu svete umjetnosti".
 
Manifestacija 12. dana kršćanske kulture odvijala se u Splitu, Dubrovniku i Šibeniku od 12. do 22. ožujka, a mnoštvo zanimljivih događaja okupilo je veliki broj umjetnika s različitih polja te bogatstvom sadržaja i poruke privukla na tisuće posjetitelja programa. Važnost manifestacije prepoznali su i podržali suorganizatori Splitsko-makarska nadbiskupija te Dubrovačka i Šibenska biskupija, visoka pokroviteljica predsjednica Republike Hrvatske, pokrovitelji Ministarstvo kulture, Splitsko-dalmatinska županija, Dubrovačko-neretvanska županija, Šibensko-kninska županija, Grad Split, Grad Dubrovnik, Grad Šibenik, kao i niz javnih ustanova koje su zajedno s glavnim organizatorom nakladnom kućom Verbum osmislile pojedinačne programe. Zatvarajući ovogodišnje 12. dane kršćanske kulture ravnatelj manifestacije Radalj izrazio je zahvalnost svima koji su pomogli njenom održavanju te čestitajući laureatu Botteriju istaknuo: "Manifestacija je svojevrsna duhovna obnova i uvod u uskrsno vrijeme. A upravo je naš sugrađanin i dobitnik nagrade ove godine kroz svoj umjetnički sadržaj i formu pomirio baštinsku i tradicionalnu te suvremenu dimenziju ove manifestacije. Zahvaljujemo mu što nam je svojim životom uvijek bio primjer i poticaj".
 

Ivica Luetić

Zašto se krećemo dok stojimo na mjestu

 
 
Shvaća li itko kako je biti izgubljen i nađen u isto vrijeme;
znati sve, a ne znati ništa
-vidjeti tamu svjetlosti i bjelinu sjene
Može li mi itko objasniti
zašto smo puni kontradiktornosti
-zašto se krećemo dok stojimo na mjestu,
il' zašto stojimo kad već smo krenuli
Gdje je ta granica mašte i razuma
-gdje preskačemo zid u polje ludila
http://2.bp.blogspot.com/-YIUvigrHUAU/T0kRlVF8EiI/AAAAAAAAAIk/L73lXUHdq0g/s640/balletbird.jpg
Al kad bih to doista na glas upitala
-ne bi me mimoišla luđačka košulja
U vrijeme "dokaza" i "znanstvenih" pitanja
nema odobrenja za duhovna skitanja;
poništene vize astralnih izleta
škilje iz džepova svjetovnih autoriteta
jer nema napretka ni prosperiteta
gdje ne vlada duhovna djeta
i pali se alarm na svaku provalu
gvozdenih brava na emocionalnom zatvoru
jer razum vlada ovom materijom
-a zaboravlja poučiti se historijom...
Kaos, samo kaos na kraju je sve;
uredno obučen u "činjenice"
 
Al sve kruži, sve se vraća
-vratit će se i za greške plaća...
 

Ljubica Mršić

Dokad će stranci zauzimati mjesta hrvatskim umjetnicima u našim kazalištima?

 
 
Obnova jedne među najljepšim operama ikada napisanim što se posred veljače održavala unutar kazališne školjke HNK Zagreb, a riječ je o operi Tosca Giacoma Puccinija, otvara i postavlja niz pitanja i razmišljanja kad je posrijedi insceniranje i izvođenje opernih naslova u Hrvatskoj. Naravno, pogani običaj u našim nacionalnim kućama zadnjih dvadesetak godina jest onaj što uključuje, za premijerne izvedbe, dovođenje stranaca kadšto i vrlo sumnjive kvalitete. Oni otpjevaju eksponirane termine, pospugaju lovorike i glavninu medijske pomnje, a zatim na pozornicu stupaju domaći umjetnici, koje mediji zaobilaze (jer su to "već odradili"), pa domaćim solistima ostaju – ko golubovima na pijacama i ulicama – tek mrvice što se izmrve i otresu s usana onih koji svakim sljedećim zalogajem hrane pretilost vlastite sitosti!
http://www.hnk.hr/wp-content/uploads/2014/04/georgieva_u_jos_jednoj_izvedbi_opere_tosca_lightbox-700x467.jpg
Konkretan slučaj obnove Puccinijeve opere Tosca u Zagrebu sjajan je egzemplar, iznimka koja potvrđuje pravilo, ali i lakmus-papir što vjerno paradigmatski prikazuje kliničku sliku stanja gotovo beziznimno u svim hrvatskim kazalištima s nacionalnim prefiksom u sebi. Osnovni aksiom je ovaj: premijere rade stranci, reprize (eventualno) pripadnu domaćim umjetnicima. Izuzev pjevača, ovu produkciju agramerske Toske lani u ožujku postavila je kompletna inozemna čeljad, što ju činjahu dirigent Srboljub Dinić, redatelj Lorenzo Mariani, scenograf Maurizio Balò, kostimografkinja Silvia Aymonino i Elena Cicorella ("prijenos kostimografije prema izvorniku"). I sad, čemu Muzička akademija, čemu Akademija dramske umjetnosti? Proizvodimo umjetnike i stručnjake, damo im u ruke diplome i: fale samo diple...! Štoviše, da bi apsurd ubitačnoga glupavluka bio erektilniji, veći i viši, u mnogim od kazališta imamo na stalnoj plaći i redatelje i scenografe – alo: dvanaest mjeseci godišnje! – a da tijekom čitavoga kalendara ne režiraju ni jednu jedinu predstavu!? Za to vrijeme, istodobno, blagajnica u trgovačkom centru i službenica u pošti ili banci, svaki dan dolazi na posao. Neke od njih rade i nedjeljom, "petkom i svecom". Mnoge od njih plaću nikada ni ne vide…
 
Obnova spomenute Puccinijeve opere Tosca u Zagrebu zrcalo je problematike o kojoj je govora, ali je to zrcalo: dvostruko zrcalo. Pored rečenog odraza, opazit se može i odraz u kojem gotovo sve odreda pjevači su iz ansambla, predvođeni mladim dirigentom imenom Ivan Josip Skender. To da je orkestar bio raspaljen ko artiljerija na bojištu, ostavit ćemo činjenici da je juvenilnom maestru ovako složena orkestralna partitura dana na tumačenje s usve dva raspoloživa pokusa (što je svakako tema za zaseban ogled!). Kristina Kolar (Tosca) ima ulogu u šaci, doživljajno i vokalno, a znajući s koliko serioznosti pristupa nadogradbi svojih rola, s posvemašnjom sigurnošću možemo od nje očikivati izradu ove Puccinijeve heroine s upravo antologijskim i predznakom i učinkom. Domagoj Dorotić (Cavaradossi) nije bio na očekivanoj visini, premda je primjetna ekspandiranost volumena njegova vokala u gornjoj lagi, zvučnost i snaga glasa. Cjelovitost dorađenosti role nije zaodjenula jedinstvenošću ni srčana interpretacija arije "E lucevan le stelle", u kojoj je zdravu emociju "pojela" preafektirana patetika. Otkako se prvi put pojavio iz droba pozornice, Luciano Batinić (Scarpia) nije prestao dominirati scenom. Premda je u ovom viđenju rimski prefekt policije prikazan kao svemoćni agent James Bond, s finim šeširom i decentnim krojem kaputa, ta atipična vizibilna opredijeljenost nije utjecala na doživljaj samog lika, kao što nije pomaknula ni Batinićevu interpretaciju postrance, na apostilu gdjeno ju je kostimografova ideja izmjestila. Glumački stamen, pjevački vrlo izražajan, njegov Scarpia je moćan i uvjerljiv (možda čak mjestimice i preveć belkantističko-lirski naglašen, što remeti perfektni autoritet prgavog prefekta?). Premda se naoko činila simpatičnom, pretjerana bufoznost Ozrena Bilušića (Crkvenjak) nije se uklapala u kontekst drame Victoriena Sardoua. Bilušić je možda najbolji aktivni hrvatski basso buffo u ovom času; no, njegov gotovo sasvim rossinijanski Crkvenjak opasno se šetuckao u pograničnoj zoni operne karikature. Puccini, ipak, nije Rossini.
http://www.novilist.hr/var/novilist/storage/images/kultura/kazaliste/tosca-u-operi-hnk-rijecani-zablistali-u-zagrebackoj-predstavi/4123992-1-cro-HR/Tosca-u-Operi-HNK-Rijecani-zablistali-u-zagrebackoj-predstavi_ca_large.jpg
Siniša Štork (Cesare Angelotti) vrlo je pouzdan pjevač, lijepoga glasa i dopadljive glumačke geste, tako da je ovaj njegov lik jako lijepo donesen i kao ukras utkan u pleter predstave. Bez zamjerke je i epizoda Nikše Radovanovića (Spoletta), makar bi za ovu ulogicu bio prikladniji tamniji i voluminozniji glas. I Robert Palić (Sciarrone) svoje je odradio uspješno, baš kao i Ante Batinić (Tamničar), a Ivana Lazar (Glas pastira) predivno je izvela ono što je sam Puccini onako još predivnije nekoć bio napisao spočetka "simfonijskog" III. čina. Zaista je bilo lijepo slušati ona njezina anđeoska kviriliranja u gornjem registru, nepomućena ko slava na visini.
 
Redatelj ove zagrebačke Toske je Lorenzo Mariani, Talijan genetski, a naturalizirani Amerikanac po življenju. Iako u svojem redateljskom reveru ima čitavu nisku odrađenih naslova, kao i kultnih pozornica što su mu bile dane na korištenje, ovom predstavom nije opravdao podrazumijevajuća očekivanja. No, svake hvale vrijedan je tek jedan prizor: smrt Scarpije. Za razliku od onih klišeja sa svijećnjacima i klanjem na podu, Tosca je Scarpiju nožem od pošade smrtno ubola na – stolu! U času dok joj ispisuje "putovnicu" i pomilovanje za dragoga. No, predstavu su izvukli domaći solisti i spretan dirigent. Ova mračna Tosca, u scenskom smislu, sasvim se skladno utkaje u nažalost već dominantne "koncertne verzije" tobože scenskih uprizorbi u recentno vrijeme na hrvatskim pozornicama. Zašto se kod nas prilika mladim kazalištarcima ne daje na svim razinama, ostaje za razmatranje?
 
I sad, je li grozota moj kažiprst što je vodoravno i nedvosmisleno, poput pikada, zabijen u suštinstvo problema, ili je, ipak, mučnija boljka problem sam u koji zuri uperen kažiprst, ozbiljan ko kapak smrti, i preskup za ovo društvo?
 

Siniša Vuković

Tražim tvoje oči

 
 
Noćas,
kada se zvijezde pojave na nebu
i pošalju signale kroz gustinu noći,
oživljavam nadu,
od nekud ćeš doći.
http://fvhsgradnight.com/wp-content/uploads/2013/10/night-sky-joshua-tree.jpg
U ljepoti ćutnji tražim tvoje oči...
 
Pojavi se svjetlo,
gledam u daljinu...
Pa u meni tvoji
mirisi ožive...
Govore mi oni...
 
Osjećam blizinu.
 
Ne dopusti strasti da mi se rasplinu.
 
Noćas,
noćas mi dozvoli sagorjeti u tebi.
Nek' kroz nas poteče ljubav kao rijeka...
U tebi pronađoh i vatru i vodu.
A ti u meni bolesnog čovjeka… za tobom...
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Više članaka ...

  1. Bol i suze
  2. Margita

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Petak, 22/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 985 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević