Get Adobe Flash player

Na mnogim mojim slikama pojavljuje se malena kapelica bez zvona

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Abel Brčić rođen je 1956. u Žrnovu na Korčuli. Diplomirao je 1978. godine na splitskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Ante Kaštelančića. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Radi kao likovni pedagog. Skladno se uklapa u iznimnu grupu snažnih umjetničkih osobnosti aktualne autorske produkcije.
• Kako se razvijao Vaš obimni i značajni ciklus posvećen moru?
- Kako živim na otoku na kojem sam rođen, okružen sam morem. To plavetnilo prostire se sa svih strana na koje se okrenem. Nijanse od vrlo svijetlih u daljini do onih modrih, plavozelenih, tirkiznih, prozirnih, akvarelskih... Moglo bi se tu još nabrajati. More je vječna tema, ne samo moja, rekao bih nego svih koji s morem imaju bilo koji kontakt. Opjevan bezbroj puta u pjesmi, stihu, oslikan u slici. Moj je od jutra do noći. Od svitanja, kada u daljini s moje terase vidim, u cik zore obrise zapadnog dijela poluotoka Pelješca, a još dalje gotovo na horizontu otok Hvar. Stoga začaran tom modrinom, niti je moguće, niti je potrebno izbjeći je da bude prisutna gotovo na svakoj slici. Kako se razvija? More kao tema, ili kao dio slike, pruža mogućnost za dinamiku. Jer val uvijek može biti u pokretu, manjem, većem. Timeslika dobiva ritam.
 
• Motivi se kreću od brodova do kuća na obali do interijera mediteranskih kuća. Što njih povezuje a što možebitno razdvaja?
- Netko je jednom rekao „brodovi su ka i ljudi“. I zaista uz tu misao dodao bih i kuće su kao ljudi. Kuće uz obalu, moji su omiljeni motivi. Jer na njima mogu ukomponirati razne elemente dalmatinske arhitekture. Nađe se tu od lukova, balkona, sulara, belvedera, abaina, kolona, trjemova, nastrešnica,raznih fumara, i da ne nabrajam još. A da ne spominjem koliko vrsta, veličina i oblika, ima prozora i vrata . Zaista ta je arhitektura toliko razigrana, maštovita, kreativna da pruža neizmjerno mogućnosti, osobito u stvaranju kompozicije. Prošetati  lukom mediteranskog grada u koji stižu brodovi puni čudesa iz daleka svijeta, malenim uskim ulicama u kojima se kuće grle i drže za ruke, ili se uputi u suton pod blagim maestralom, brodicomna more tajni, i dopustiti  ribama da kažu što je s druge strane ogledala moje mašte. Kuće i brodice povezuje onaj osjećaj kao da su živi organizmi, jer ja ih vidim kako se naginju jedna na drugu da bi se dotakle, šapnule , ili se zagrlile. Često me asociraju te kuće u nizu, kao klapa raspjevanih pjevača, sada trio, na drugom dijelu kvartet, pa opet duo, i tako sve skupa raspjevani oktet ili sekstet. Usudim se ponekad i proviriti u interijer, često iz interijera pogledati vani u eksterijer. Naslikati prozor, i pogled s prozora. Tada nastaju dvojini motivi, u kojima ukomponiram, i elemente namještaja, često komodu ili stol, a na prozoru prostirku, cvijeće, a vani luka, kuće, brodovi, more.
 
• Je li se tijekom vremena ipak iskristalizirao najdraži motiv ( ili grupa tema)?
- Da sada kada odgovaram na Vaše pitanje, zapravo dobro da ste ga pitali, jer primjećujem te grupe motiva. Moglo bi ih se svrstati u više grupa. Nabrojit ću neke. More smo već spominjali, ali uz more se vezuju motivi malih lučica, mandraća. Neizostavne su barčice, koje plešu na valovima razigranog mora ili spokojno sniju u zatišju sigurne lučice, ili se odmaraju na nekom žalu, čekajući možebitni povratak moru ili popravak. Motiv kuća uz obalu, i niz kuća već sam spomenuo u prethodnom odgovoru. Interijeri, meni omiljeni motiv. Analizirajući bolje, zaključujem da se na mnogim slikama pojavljuje malena kapelica. Zapravo je bez zvona, a prisjećam se da je jedna takva bila u našem polju gdje smo imali vinograd i gdje sam se znao igrati trčeći oko nje, dok je moj otac radio u vinogradu. Čini mi se da se ona toliko urezala u moje sjećanje da postaje gotovo neizostavna. Posebno mi je drago slikati čemprese. Ne kao zasebni motiv, već ih ukomponiram gotovo na većinu slika, jer me podsjećaju na moje rodno Žrnovo. Zato je i putopisac učitelj Petar Kuničić i mogao godine 1896. zapisati o Žrnovu: "Najbolji kist poklonio bi se toj divotnoj slici..." Stoga se i može reći da je Žrnovo kao predodređeno da bude domovina slikara, klesara, kipara, pisaca,..I zaista, to malo mjesto na otoku Korčuli, dalo je nekoliko akademskih slikara, kipara, grafičara i književnika akademika Petra Šegedina.
 
• Stvorili ste vrlo prepoznatljiv, originalni ciklus posvećen vječnoj inspiraciji moru.
- „More ti mi život značiš, more ti si meni sve“... Riječi su pjesme koje mogu dati odgovor na Vaše pitanje. Ako je moj likovni izričaj prepoznatljiv, originalan ciklus posvećen moru, onda sam ostvario sam svakog umjetnika, prepoznatljivost. Osobito me to veseli kada je riječ o moru. I... „zato ti more hvala“
 
• Vaš kolor je nježan ali istodobno i ključan u određivanju karaktera i senzibiliteta Vašeg slikarstva.
- Senzibilitet umjetnika predodređuje njegov karakter, ili obratno. Čini mi se da su ta dva pojma u uskoj vezi. Kao u glazbi, ovisno o karakteru biramo instrument na kojem želimo muzicirati, tako i u slikarstvu ovisno o karakteru umjetnika ovisi odabir i intezitet boje, pastoznost, potez, namaz i mnogo toga još. Svatko ima svoju paletu boja, netko bira koloristički snažne momente, drugi opet lepršave, nježne i sa puno svjetla. U mojim se radovima često nađu i jedni i drugi elementi. Volim slagati kompoziciju igrajući se tim naoko „sukobima“ toplih i hladnih boja, „mireći“ ih na slici. Ne moraju uvijek to biti dvije krajnosti, crno bijelo, dobro – loše ili slično. Kontrastne  situacije, ugraditi u kompoziciju stvarajući harmoniju. Gradeći sliku, pričajući priču, zaokružiti je i nježnim bojama i tonovima, ali i ne izostaviti uvijek svoj prepoznatljiv rukopis. Često mi se učini da mnogi koji oskudijevaju u idejnosti posegnu i za nekom mojoj idejom, načinom rada ili jednostavno „prepišu“ gotovo rješenje sliku. U početku nije mi to bilo osobito drago, no sada razmišljam drugačije. To mi je samo potvrda da ustrajem u tome što radim jer ako me kopiraju, govori to dovoljno za sebe. Nedavno mi se javila jedna gošća koja je kupila prilikom posjeta mojoj galeriji, nekoliko razglednica. Došla je na neobičnu ideju da ih koristi u terapeutske svrhe. Čak mi je i poslala kako moje razglednice preslikavaju njeni pacijenti. Bio sam ugodno iznenađen, kako sve to djeluje i u nekim drugim okvirima.
 
• Koliko se temelje na stvarnosti?
- Stvarnost je polazište, izvor ideja i nadahnuća. Doživljeno ili zamišljeno isprepliću se i prožimlju čitavim mojim slikarskim opusom. Dakle ne slikam stvarnost, slikam doživljaje, sjećanja na djetinjstvo, bajkovitost tog doba ali i sadašnjost, transformirano kroz moje gledanje  na okruženje. Umjetnost kako je ja preferiram nije precrtavanje ili  preslikavanje  iz prirode, iz motiva, već ono što vidim u trenutku memorirarm, pohranim u neke svoje skrivene kutke i u određenom trenutku izvlačim ih na površinu  i transformiram u ono drugo što u stvarnosti u takovom obliku niti ne postoji, ali je odraz doživljaja. Realizam nije moj likovni izričaj, definitivno. Postoje drugi mediji koji to s jednim klikom obave, ja radim ono i na onaj način kako to zasigurno novim medijima nije ostvarivo.
 
• Reklo bi se da živite povučeno na Korčuli. Predajete u školi. Koliko Vam je takav život bitan?
- Život na otoku ima svakako svojih specifičnosti. Tu naravno treba naglasiti i dobre ali i loše strane koje život na otoku nosi sa sobom. I vjerujem da mnogi požele otočki život, kojeg su upoznali za boravka na otoku ljeti. Ali zima na otocima je nešto drugo.I razumije li baš svatko taj svijet, u kojem je more od olova i nebo od borova... ili kako to već zna biti zimi na otocima. Dobro zbori Arsen... Nama koji živimo na otocima zima poprima gotovo mitske konotacije... I svi uglavnom priželjkujemo ljeto, a tek je završilo.Jedva čekam zamijeniti miris južine, i mijauk mačka u veljači, mirisom dugog toplog ljeta koje mi grije ovu pomalo ozeblu unutrašnjost od ovih silnih juga, bura... i vjetrometina.
 
Rad u školi jedan je dio mene. Po horoskopu sam blizanac i na sebi ga najbolje mogu upoznati. Jedan je prosvjetar, likovni pedagog, koji radi s učenicima i uživa u toj kreativnoj razmjeni energije s učenicima. Onaj drugi, pozorno prati, upija, memorira i razmišlja kako ne će pokleknuti pred sivilom juga, nego radost i ushit pretočiti u boje, nova platna i slike. Koliko je takav život bitan? U početku mi je život na otoku na kojem sam rođen bio jako bitan. Opirao sam se bilo kojoj ideji da bih otišao. Možda sam ga želio upiti, upoznati,istražiti, i kada mi je to rekao bih pošlo za rukom, jer sam oslikao mnoge njegove uvale, ulice, kuće, barke, ljude... Osjećam da bih sada mogao dignuti sidro i otići, a otok bih ponio sa sobom, u svojoj memoriji.
 
• Važnost izlaganja za umjetnike?
- Umjetnost nije dar kojeg autor konzumira sam sa sobom. Tako je ja doživljavam. Poslanje bi bilo da je dijelimo sa promatračem. Stoga i smatram vrlo bitnim da se slika gleda, da ispred nje stoje promatrači, oni koji u promatranju uživaju, komentiraju, analiziraju. Slika koja samo „leži“ u ateljeu nije ugledala svjetla galerije, ne bih rekao da je ostvarila željeno. Stoga je vrlo velika važnost za svakog umjetnika, publika. Ja tu publiku imam u svojoj galeriji, ona mi niti ne nedostaje. A i za svakog posjetitelja zadovoljstvo je utoliko veće ako uz posjet izložbi upozna još i autora i to dok je u stvaralačkom zanosu.
 
• Što je trenutačno novo u atelijeru?
- U ateljeu se nađe uvijek ponešto novo. Rado radim na neobičnim formatima platna. Zna se tu naći kompozicije na vrlo uskim ali duguljastim formatima. Takove kompozicije su mi posebno zadovoljstvo. U zadnje vrijeme često posegnem i i za kvadratnim platnima većih dimenzija. Što se tiče stila, ne mijenja se bitno, ostajem prepoznatljiv, sa naglaskom da se u onom što trenutno radim, može istraživati, varirati, kombinirati.
 
• Planovi, izložbe, monografije?
- Godinama se susrećem sa ponudom različitih suvenira koji se nude turistima duž naše obale. Uočivši da veliki dio ili najveći njih dolaze iz Kine, unificirani su i naoko više koketiraju s kičem nego s izvornim domaćim suvenirom, radom koji bi bio u svojoj izradi originalan, drugačiji, prepoznatljiv.Na tom tragu rodila se ideja koju sam pokrenuo sa sinom, kao produkt mog tridesetpetogodišnjeg umjetničkog stvaralaštva da damo odgovor u obliku drugačije ponude.Želja da se stereotipni suveniri, već viđenim u svim sredinama, koji su preplavili našu obalu, obogate novim sadržajima i kreativnošću rodila se ideja za posve novim, drugačijim, originalnim suvenirima. Tako su se moje slike, fragmenti slika, našli u novim mogućnostima. Moj likovni rukopis okušao se tako u keramici, iz kojeg je iznjedrio nadam se vrlo zanimljiv proizvod. Koloristički bogati i razigrani, optimističnost koja zrači, radost i živost karakteristika su naših suvenira te su idealan podsjetnik na radosne trenutke ljetovanja, doživljaja naše obale, odmora... Od Istre i Kvarnera preko središnje Dalmacije, otoka, pa sve do krajnjeg  juga, Dubrovnika i Cavtata. Mediteraneo suveniri prikazuju za cijelu našu obalu univerzalne, a opet specifične motive.
 
Što se tiče izložbi, bilo ih je i bit će ih i dalje. Redovito izlažem, ali trenutačno ne sada samostalno, već skupno. Svake godine u Zagrebu sudjelujem na Festivalu uličnih zastavica. U Splitu na poziv gosp. Igora Brešana koji priprema izložbu pod nazivom “80 jedara“ koji želi okupiti autore različitih generacija, koji su u svom slikarskom opusu slikali jedra. Našao sam se u njegovom odabiru, što mi je osobita čast i zadovoljstvo, jer ću tada izlagati skupno sa svojim prof. Antom Kaštelančićem, Emanuelom Vidovićem i tko zna s kojima još. U Zagrebu se moje slike mogu zateći u nekoliko galerija u samom centru. A zna biti i poneki rad i u splitskim galerijama. Kako već tridesetak godina imam svoju galeriju – atelje, u kojem i slikam i izlažem, nemam potrebe samostalno niti izlagati. Razlozi su jednostavni, ne trebam to raditi da bih opravdavao status samostalnog umjetnika jer to nisam. A umjesto da ja lutam tražeći prostore za izlaganja, zadovoljio sam se trenutno sa onima koji me pronađu i posjete. Monografije, da dobro pitanje. Možda bih bilo i vrijeme da se pozabavim time. Na taj način se na jednom mjestu nađe sakupljeno i objavljeno, i moj pedagoški i slikarski rad. Dobra ideja, vjerojatno ću malo ozbiljnije početi o tome uskoro razmišljati. Materijalne građe i fotografija ima podosta, treba je samo sortirati, i osmisliti sadržaj.
 

Miroslav Pelikan

Sa škopcima i ovnovima na brodu za Brindisi

 
 
Trudom dr. Bogomila Cezarovića i KUD-a Mato Celestin Medović iz Kune Pelješke te dobrotom vlasnice rukopisa Irenke Fišer Medovićeva autobiografija ugledala je 2015. godine svjetlost dana. Autobiografiju su priredili i pogovorima popratili dr. Antun Karaman, vrsni znalac slikarstva hrvatskoga juga te akademik Luko Paljetak, pjesnik, prevoditelj, uspješni likovni kritičar... Autobiografija je pomalo škrta i kao da izbjegava govoriti o neugodnim sukobima Medovića, Kršnjavija i Bukovca; poznatu aferu između Medovića i biskupa Strossmayera preskačem iako baca vrlo neugodno svjetlo na osobu đakovačkoga dobrotvora i mecene. Preskačem i nadahnute opise Italije čiji krajolik i povijesnu baštinu revno Medović istražuje na svom putovanju i prelazim na umjetnikove zanimljive sličice putovanja Jadranskim morem.
http://www.remek-djela.com/aktivnosti/izlozba-medovic/slike-velike/x-mate-celestin-medovic.jpg
Celestin Medović
 
"...u jesen otputovao sam iz Kotora do Brindisi sa dubrovačkim parobrodom za da odande proslijedim željeznicom preko Napoli do Rima. Parobrod Dubrovnik bio je pun volova i sitne stoke koju je vodio u Italiju, vrijeme je bilo posve slabo (ružno, op. T.T.), jaka jugovina kao obično u to doba potpuno je vladala. Mjesto za putnike bilo je ispod kasara (podignuti dio palube na krmi, op. T.T.), a na kasaru su bili škopci i ovnovi smješteni i ja sam zarana išao u krevet pošto se tu najbolje nalazim kad je more uzburkano, ali nije ugodno bilo ni ležanje, a skoro nemoguće spavanje pošto ta marva neprestano se je kotrljala i tipkala sa svojim papcima sa jedne strane na drugu kako bi je valovi gibali. Izgledalo je ko užasno jedno tipkanje po klaviru bez žica. Oko polnoći kad moramo biti posred Jadranskog mora začuje se jedan grozni udar parobroda. Svak je skočio i ostao sjedeći na svome krevetu čvrsto se držeći da ga more i otale ne izbaci.
 
Jedan makinista (strojar) skoči iz svoga kreveta govoreći: "mora biti sudar s kakvim brodom" i potrči da vidi što je na stvari. Svi smo odahnuli kada se je on povratio i kazao da nema ništa zla. Parobrod se bio visoko popeo na val te se najedanput spustio te sa silom udario o površinu mora i prouzrokovao onaj potres. Daljnje spavanje uslijed jakog ljuljanja parobroda i uslijed gluhe neugodne muzike ovnova na kasru bilo je neugodno, premda je sve to slabija postajala dok prid zoru nije skoro posve nestala. Kad sam se ujutro ustao vidjela se blizu talijanska obala, nekoliko mrtvijeh volova koji su se među sobom uslijed gruhanja jedan od drugoga poubijali, a na kasaru vidjelo se još par ovnova i škopaca. More je sve ostale sa sobom bilo ponijelo (str. 68.-69.).
 
More može biti i idilično, kao u ovom opisu. "U ljetu te iste (1895., op. T.T.) godine dala nam je hrvatska Vlada svoj parobrod Margitu da plovimo š njom u Italiju na njezine troškove. To je bila zasluga dr. Kršnjavi - a koji je bio pre(d)stojnik bogoštovlja i nastave te u njegovom društvu još i 2 činovnika i nas tri umjetnika: Bukovac, Tišof (Tišov, op. T.T.) i ja, ukrcasmo se u Bakru na Margitu na kojoj su bila dva kapetana, ali oba di acqua dolce (tal. slatka voda, tj. riječna). Za dlaku da nijesu potopili  još prije nego smo iz bakarske luke izišli jednu barku sa tri osobe." (slijedi opis Crikvenice, slikara Tiepola u Veneciji, Ravene.)
http://www.culturenet.hr/resizegalv.aspx?filename=17v.jpg&imefolder=kulturauslici/Secesija-u-Hrvatskoj--MUO/&width=800&height=600
Vlaho Bukovac
 
"Iz Ravene smo navečer otputovali prema Visu. Najedamput se sjetih da Bukovca nema. Iskao (tražio, op. T.T.) sam ga po cijelom parobrodu, ali Bukovca nema niđe, tako da sam počeo biti malo zabrinut i slijedio sam dalje iskati ga dok ga na svrhu (kraju, op. T.T.) ne nađoh navrh prove (pramca) među atresima(?) broda đe sjedi gledajući daleko more. A ja te svukud ištem, rekoh mu, pa što tu radiš? Bogati, odvrati on, oli nijesi vidio kakvi nas kapetani vode; ja imam moje dječice kod kuće koje želim opet vidjeti, zato ovdi pravim stražu da nas ovi sveci (kapetani!) ne potope."
 
Medović izvještava da je Bukovac cijelu noć stražario, a dosta je i znao o moru jer je kao mladac navegavao (dubrovački izraz za naviganje). Koga zanima kako je taj južnjački kruh bio gorak i težak može čitati Bukovčev "Moj život". "Kapetani nisu se znali orientirati. Iznesoše jednu veliku kartu iskajući na njoj i konsultirajući đe Vis ostaje. Utoliko evo našega Vlaha na kuvjertu (palubu, op. T.T.) te pokazujući prema istoku podnevu reče: Eno vam, ljudi božiji Vis", koji je na daleku izgledao kao jedan oblačić na dalekom obzorju. Oni kao da nijesu bili posve uvjereni, ipak nakon malo okrenuše prema oblačiću i pri(d) samo podne bili smo pred biševskoj groti (spilji) đe smo se usidrili. More mirno kao jedno zrcalo u kom se izrazuju pozlaćene od sunca visoke okomite klisure pomješane sa potezima temeljnog najčišćeg azura...
 
"Grota je u formi polukruga okrenuta prema podnevu (jugu) sa dva otvora, Jedan nad morem kroz kojega se ulazi, drugi udaljen jedno šestdeset metara, a jedan metar pod morem. Kad na ovaj podmorski otvor sunce tuče refrakcija sunčevih zraka prouzrokuje takav efekt raznijeh boja da cijela grota postane jedan pravi neopisivi čar. Svi su se kupali, a ja nijesam. Ostao sam izvan mora motriti i diviti se. Dio tijela što je u moru bio izgledao je ko komad najsjajnije perle, a dio izvan mora kao jedna tamna silhueta konturirana također sa najsjajnijim bojama. Bomburići (mjehurići?) i kapljice, uštrapci prouzrokovani od kupaoca bili su tolike perle konturirane sa također sa raznim najsjajnijim bojama. U jednu riječ sve one razne boje što se vide na jednoj najsjajnijom(!) školjci igrale su tu, u tom boravištu čarobnjaka, nimfa, Danaja i vila, koje na naš dolazak skrile su se u jednu prostranu tamnu luknju, koja u dnu grote proteže se daleko u brdo" (str. 71.-73.).
 

Teo Trostmann

Pad kroz rastvorenu rupu

 
 
Poznati hrvatski slikar Vlaho Bukovac (1855.-1922.) rodio se u Cavtatu. Nakon što je završio školovanje, djelovao je u Parizu kao slikar još 14 godina. Nakon toga se preselio u Zagreb, gdje je živio od 1893. do 1898. godine, te je potom živio u rodnom mjestu do 1902. godine. U Beču je bio godinu dana, a u Pragu 1903. godine [sve do smrti] profesor na Češkoj akademiji lijepih umjetnosti. Naslikao je mnoge ugledne osobe [ne ulazeći u razvoj 'ugleda' i 'uglednosti' kroz povijest], pa tako i iz Dubrovnika i uopće Dalmacije. Između ostalih, spomenimo portrete pjesnika i grofa Meda Pucića, Miha Klaića, namjesnika Davida, biskupa Kalođere, Vrankovića, K. Vojnovića, pl. Vukovića. Više od stotinu portreta osoba iz Zadra, Splita, Korčule i Dubrovnika, a iz ovog zadnjeg portreti su (obitelji) Bibica, Bošković, Bravačić, Caboga, Čurlica, De Giulli, Marić, Papi, Pitarević, Zore, zatim Nika Amerlinga (nekada u dvorani Općinskog vijeća), Dabrovića, Erbesa, malog Markoče, Ucovića i gđe. Marije Vučetić. "Bukovac htjede ostaviti spomenka i u svom zavičaju slikom 'Sveti grob' u crkvi sv. Nikole i slikama na zastavama iste crkve i crkve Gospe od Snijega i ugodnu i znatnu sliku 'Društvo Epidaur u Karnevalu' u Cavtatu". (A. Vučetić, Slikar Vlaho Bukovac, Srđ, god. VI., br. 17., Dubrovnik, 1907., str. 802.-803.; Srđ, god. VI, br. 19., Dubrovnik, 1907., str. 892.).
 
Dubrovčanin Niko Bošković poslao mu je fotografiju pok. brata Boža, a Bukovac je izradio sliku procijenjenu na ondašnjih oko 2.000 franaka i potvrdio veliko slikarsko umijeće. (Naš Bukovac u Parizu, Slovinac, god. III., br. 10., Dubrovnik, 1880., str. 197.). Pero Marić imao je za prodaju Bukovčevu sliku "mlade Talijanke siromašice", slike koja prikazuje "siromaštinu" iako su (kao i danas) slike vrhunske kvalitete mogli priuštiti uglavnom imućni ljudi, a to je za živuće slikare značilo i novčanu potporu. (Naš Bukovac, Slovinac, god. III., br. 11., Dubrovnik, 1880., str. 219.). Neki vrhunski slikari nisu imali gotovo ikakve (financijske) sreće jer ih je slava zatekla u posmrću.
 
"Svaki put kad sam ugledao koju njegovu [Bukovčevu] sliku, uskliknuo sam: 'Vrag od čovjeka! Može i to." (Džono, Po dubrovačkijem atelijerima, Bukovac - Murat - Medović, Srđ, god. I., br. 16., Dubrovnik, 1902., str. 733.).
 
Vlaho Bukovac ostavio je zapise o pomorskom životu, pa tako, između ostalog, i o brodu "Osmi dubrovački" (porinut 1871.) gdje je bio ukrcan kao kadet u koga je polagao nade zapovjednik kap. Ivo Pitarević, otac kasnije Bukovčeve supruge Jelice Pitarević: "Kad je brod bio nakrcan ugljenom, otplovili smo [iz Liverpoola] za Carigrad. Kapetan [Antun] K[ravić iz Dubrovnika], kako sam bio od njegove straže ne dao mi spati više od 6 ura na noć. I to na izmjenu jedamput 6, a druge noći samo 4. Preko dana sam radio i to bez prestanka. Ovako je postupao jedino sa mnom! […] Često, kad bi se u sred podneva na suncu naslonio, stojeći bih zaspao. Ta bilo mi je jedva 16 godina [1871. godine]! […].
 
Uz ostale dužnosti obično je na me red bio da dijelim 'galete'. A jednog objeda čeka vojska na kruh, a kruha nije, pa ni kadeta nije. Skoči kapetan u kamaru i nađe mene u 'dispensi' (sprema) gdje klečim pored napunjene košare i onako klečeći ko zaklan zaspao. Viknu nekog da mu donese 'bujo' (lagvić) mora, te mi ga izlije na glavu. Jednom nas u cik zore gonio hladni i svježi vjetar. […] Na jednom će meni kapetan da mu dadem 'bujo' mora. Poslušah ga i pružih mu punu posudu, a on zamahnu i svom silom pljusnu me vodom u gola prsa. Zateturah i za dlaku da se ne strovalih u more. A to je značilo ići ususret očitoj smrti jer dok bi oni zaustavili brod, ja bih davno utonuo.
 
Jedanput po podne, kapetan Lujo mi reče da skuham crnu kafu. Poslušah ga, a on će na to da i za sebe donesem 'kikaru' (šaljicu). Često me je na taj način gostio. Kad na jednom bane ti prvi kapetan ['časnik'] iz kamare, u samim gaćicam[a] i stade vikati. Kleo mi roditelje, Boga i sve svece. Reče da sam mlatio po 'kuverti' (palubi) i tako ga hotimice probudio. U srdžbi zgrabi kist koji je ne daleko stajao na loncu bijele boje i izvrnutom, šiljastom, drvenom ručicom udari me u bokove i to takvom silom da sam mislio oni čas da me je probo. Uzalud je bilo svjedočanstvo kapetana Luja, ne htio vjerovati da sam mirno sjedio. […]
 
Jednom iza večere, kad smo gostili naše kapetane [časnike palube], htio je da na provu odnesem prazne tanjure. Kad sam sišao sa 'kasara', koji je bio daleko viši od palube, krenuh da ću od 'štive', pa ravno do 'fuguna'. 'Štiva' je veliki otvor u sred broda, a obično je prekriven čvrstim, teškim pokrovom. Kad su radnici, koji su po danu iskrcavali ugljen, dovršili svagda[š]nji posao, bacili su kao obično prazne košare okolo vinća i 'bukaportu' (otvor) pokrili samo platnom, a preko nje bacili drveni mostić, ne širi od 35 centimetara. Oprezno sam išao s tanjurima i kako je bila noć, ne htjelo mi se radi sigurnosti preko uskog mosta, u bojazni da mi se ne okrene pod nogama. U polutami ipak razabrah da je otvor na štivi pokrit i zatvoren, pa bez bojazni zagazih. U zao čas po mene, jer pod nogama ne osjetih tlo. Proguta me rastvorena jama. O taj osjećaj praznine! Nešto slično iskri planu mi u mozgu, al' i taj tračak misli naglo ugasnu. Smrt i ništavilo! Prebita me nađoše na dnu broda, punih osam metara dubine! […] Stražar od broda čuo me gdje pjevam, a kad nenadano umuknuh bilo mu je jasno da se nešto dogodilo, tim više što me u isti čas izgubio s vida. Otiđe put krme i kad pristupi pred 'bukaportu' ugleda otvor i odmah mu je bilo sve jasno. Bez daha nasrnu u kamaru i viknu da je 'kamarot' pao u 'štivu'. Skoči i kapetan, a žena mu udarila u plač. Ona je čuvala moju uspomenu: u akvarelu naslikah joj sultanovu lađu [u Carigradu]. Više se nikad nijesmo vidjeli, jer je ona malo dana iza moje nesreće krenula put doma k svojoj dječici.
 
Kasnije mi [je] pripovijedao kapetan Gjaja kad su me iz štive izvadili da sam imao isplažen jezik na stranu kao kozle kad ga zakolju. Svi su prisutni govorili da ću za jedan sat biti mrtav. Nosili su me u dvije bolnice, ali tamo za mene nije bilo mjesta. Antun Perić, moj dundo, koga sam posjetio prigodom mog dolaska u Carigrad, doveo mi [je] tri liječnika. Među njima bio [je] Nijemac, koji n[ij]e htio da mi se otvori rana na glavi i tako me možda spasio. Uzeo je svu odgovornost na sebe. I tako [su] me odnijeli u Dalmatinke Gospe Stane, koja je našim pomorcima unajmljivala sobe. Ostao sam punih sedam dana u nesvijesti, a tek osmi dan u jutro probudi me ispričani san…". Poručnik Doroteo Đaja (Božo Gjaja) popisao je stvari Vlaha Bukovca smještene u jednom sanduku i vreći, gdje su, pored sortiranog rublja i odjevnih predmeta, bile i dvije kutije boja. Zloćudni kap. Antun Kravić (u pismima) vrijeđao je i klevetao poručnike Saitza, Đaju i Krekića, pa čak i upravu Dubrovačkog pomorskog društva, te je imao nakanu kao poručnika na "Osmom dubrovačkom" postaviti svog brata.
 
"Peti ili šesti dan iza našeg odlaska [iz New Yorka za Hamburg studenog/prosinca 1876.] udarilo grdno nevrijeme. Uzburkano more htjelo da nam proguta brod. Strahovito se nagne na stranu i bilo je bojazni da ga valovi ne poklope. Na palubu nije bilo moguće ni izaći. Sigurno bi odletjeli preko palube u more, te jedva smo se i na posteljama održali. A što more ne htjelo, kao da je htjela vatra da dokonči. Mirisalo po gorivu, a i dim nas štipao za oči. […] Kasnije su nam pričali da se jedan makinista opio i zaspao s lulicom u ustima, pa da je pod njim slamnica planula. " (Vlaho Bukovac, Moj život, Izdanje "Književnog juga", Zagreb, [1919.], str. 43.-44., 47.-50., 70.-71.; Bruno Moravec, Pomorski život kadeta Vlaha Fagioni, Naše more, god. II, br. 5., Dubrovnik, 1955., str. 290.; Vlaho Bukovac - pomorac i umjetnik, Naše more, god. VII., br. 3., Dubrovnik, 1960., str. 139.-140.; Ivo Perić, Valtazar Bogišić i Vlaho Bukovac kao pomorci, Naše more, god. X., br. 4., Dubrovnik, 1963., str. 136.).
 

Priredio: Đivo Bašić

Iris Bondora Dvornik izlaže u Galeriji Zrinski u zagrebačkom hotelu Palace

 
 
Suvremena hrvatska umjetnica, akademskla slikarica Iris Bondora Dvornik rođena je 1952. godine u Zagrebu. Diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Nikole Reisera. Od 1980. godine kontinuirano izlaže u domovini i inozemstvu. Početkom prosinca ove godine predstavila se na zajedničkoj izložbi u Galeriji Zrinski, u hotelu Palace pod nazivom Triptih za božićne dane.
• Početkom prosinca izlažete zajedno s Dubravkom Mokrovićem i Leilom Michieli Vojvoda u Galeriji Zrinski. Što ste Vi izabrali iz svoga bogatog opusa za ovu prigodu?
- Upravo tako Leila Michieli Vojvoda vrsna crtačica likovno, duhovne sugestije, Dubravko Mokrović virtuoz boje i prostora i ja, posljednjih opusa slikar apstrakcije, te, pripadajućih objekata, tj. skuptura manjih dimenzija, odlučili smo se u ovom blagdanskom razdoblju, na zajedničku izložbu, koja bi upravo i zbog naših različitosti mogla publici biti zanimljiva. Osobno izlažem, djelomično, assemblage, skupine eksponata manjeg formata, diptihe, triptihe, te instalacije koje će igrom izranjati iz same bjeline zidova.Nekoliko njih bilo je već izloženo u Dubrovniku, pod nazivom Mali relikvijari. Vjerujem da sam naziv pojašnjava srž.
 
• Vaše radove krasi snažni kolorizam.
- U Galeriji Zrinski u hotelu Palace, kolorizma svakako ne će nedostajati.
 
• Simbolika izložaka upućuje na nešto skriveno, prikriveno a istodobno snažno, rastuće.
- Na neki ste način uspješno uočili. Uz samo veselje stvaranja, proživljene su to situacije. Svaki je motiv dostupan i u datom trenutku zanimljiv.
 
• Koliko je teško i danas u realizaciji religijskih tema i motiva, posve izraziti sebe u predviđenim okvirima?
- Sakralne mi teme nikako nisu strane, neke od njih posebice. Tijek svima nama poznat rođenje, smrt, između toga trajanje.
 
Što je novo u atelijeru?
- Ne bistevjerovali - jedna oslikana stara škura. Neke kultivirane drvene forme, izroni koja slika, no u trenutku se bavim objektima prigodnim ovom razdoblju, ipak delikatnog karaktera, jer taj odnos likovnog i mogučeg kiča nije baš sasvim bezazlen, a opet određeni izazov.
 
• Planovi?
- Uvijek. Neki možda još nisu zreli za javnost, no ono što jest definirano i izuzetno me veseli je izložba u Muzeju grada Varaždina tijekom 2017. godine koji, usput, također ima moje četiri slike u stalnom postavu.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Subota, 24/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2004 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević